![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
25.01.2022., utorak
Drvo za vješanje
|
Drvo za vješanje Čekao bi je ispred škole, dok se mrak polako prikradao i prekrivao grad. Pušeći nestrpljivo cigaretu za cigaretom, brojao sam minute koje su me razdvajale od nje, a koje su se činile beskrajno duge. Onda bi kao kroz maglu začuo školsko zvono i trenutak kasnije rijeka učenika pokuljala bi iz velike i bezlične zgrade za koju sam sumnjao da je u neka davna vremena bila kasarna, vojarna, kako sad govore i za što kasarna/vojarna nimalo nikad nije marila. Nekoliko minuta kasnije, ugledao bi nju, Mariju, uvijek u društvu debeljuškaste prijateljice i uvijek nasmijanu. Dok mi je prilazila s osmijehom na licu, ulična ju je svjetiljka obasjala, njena je crna kosa bljesnula, labuđi vrat zapjevao bjelinom. - Ošišala si se – rekao sam joj spuštajući lagani poljubac na njene ponuđene usne: strast smo uvijek čuvali samo za nas. - Jesam – priznala je prstima mi prolazeći kroz podužu kosu. – Sad si ti na redu. Želio sam joj ugoditi i želio sam sačuvati svoju dugu kosu. Bilo je to doba dugokosih mladića i djevojaka u kratkim haljinama, kad je rok svirao posvuda oko nas i u nama, diktirajući nam tempo života. Neobuzdana mladost puna očekivanja i snage, ispunjena čistom radošću življenja. Birajući između duge kose i Marijine želje, nisam se nikad kolebao. Volio sam je i želio sam joj ugoditi. - Sutra – rekao sam. – Odmah ujutro. - Moj dečko! – rekla je Marija, priljubivši se uz mene, dok bi ja uzimao njene knjige (pravi kavalir) i obgrlio joj krhka ramena. Ujednačeno hodajući i malo govoreći, osjećajući toplinu jedno od drugog, polako bi se uputili u park, pa šljunkovitom stazom došli do „našeg mjesta“. „Drvo za vješanje“, u mislima sam ga zvao, a da nikad to nisam rekao Mariji. Netko je nekad prebacio debelo uže preko gole grane stabla i uže je tko zna koliko dugo otužno visjelo šibano vjetrovima kišom i suncem, podsjećajući na omču vješala. Po već ustaljenom običaju, Marija bi se naslonila na stablo, ja na nju, grijući dlanove na njenim mekim podatnim djevojačkim grudima. Ljubili bi se dugi i strasno i nikad nam nije bilo dosta izmjenjivanja nježnosti. Te je večeri, one posebne, koja se po mnogo čemu razlikovala od ostalih večeri provedenih ispod „drva za vješanje“ bilo sve nekako drugačije: Marija je uzbuđeno drhtala i dahtala pod mojim nestrpljivim rukama, jezici nam se pomamno sudarali i onda se odjednom kroz topli zrak začuo lagani šum vjetra i odmah zatim udarile nas prve kišne kapi, razbijajući čaroliju strasti koja nas obavijala. - Idemo! – rekla je Marija, crne joj oči bljeskale, lijepo sam to vidio usprkos tami. – Pokisnuti ćemo k'o miševi. - Prokletstvo! – progunđao sam, obuzdavajući se. - Biti će još ovakvih večeri – rekla je Marija hvatajući me za ruku, čitajući mi misli. Uzdahnuo sam. Sad ili nikad, odlučio sam. Moram iskoristiti trenutak kojeg mi je sama Marija podarila. - Nažalost – rekao sam obgrlivši joj ramena i privukavši je k sebi, udišući miris njene kose – baš i neće. Bar ne uskoro. Zaustavila se. Osjetio sam kako joj se tijelo ukočilo i trenutak kasnije iskobeljala se iz mog zagrljaja i zapanjeno me gledala, a kišne su kapi tekle niz njenu sjajnu kratku crnu kosu, niz njeno lijepo lice, pa sam čak i vidio onu jednu veliku kap kako je prelazi preko one moje omiljene točke na njenom malom nosu, sasvim sitne smeđe točkice. - Što hoćeš reći? – upitala je, a glas joj je u sumornoj večeri okupanoj kišom odjeknuo zapanjeno. - Dobio sam poziv za ukrcaj na brod. - Kad? - upitala je, a ona je kišna kap koju sam pomno motrio kao da mi život ovisi od nje, kliznula niz Marijin nosić, pa niz bradu i nestala u noći. - Jučer – priznao sam milujući joj lice. – Danas ujutro sam se ukrcao. - Oh! – rekla je, samo to, ništa više i to je „oh“ visjelo između nas u noći, u kiši u žudnji, u strasti: bio je to trenutak strahovite ljepote. - Koliko … - započela je Marija i nije dovršila rečenicu, glas joj je zadrhtao, prelomio se, „čuo“ sam pucanj gledajući u njene crne oči, ujedno osluškujući lom osjećaja u svojoj nutrini. - Ne znam. Tri, možda četiri mjeseca. - Oh! - Zajecala je Marija i vratila se „drvu za vješanje“, naslonila na njega, baš kao da od njega očekuje ohrabrenje. - Proći će – rekao sam tiho, boreći se sa navalom bijesa i žalosti i tuge, još jednom je privukavši na grudi, udišući miris njene kose, miris Marije, miris ljubavi, miris koji me mora pratiti slijedećih mjeseci koji će biti bez nje. - Tri mjeseca – rekla je Marija, drhtureći u mom zagrljaju, uzvraćajući mi strastvene poljupce. - Proći će - rekao sam u njenu kratku kosu. - Ali tri mjeseca … - rekla je Marija ne dovršavajući rečenicu u trenutku kad je topla kiša prestala padati i kad sam vidio njene suze koje se više nisu kišom mogle shvatiti. Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: kosa |
- 19:35 - Budi (5) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||