25.01.2022., utorak

Drvo za vješanje


Drvo za vješanje

Čekao bi je ispred škole, dok se mrak polako prikradao i prekrivao grad. Pušeći nestrpljivo cigaretu za cigaretom, brojao sam minute koje su me razdvajale od nje, a koje su se činile beskrajno duge. Onda bi kao kroz maglu začuo školsko zvono i trenutak kasnije rijeka učenika pokuljala bi iz velike i bezlične zgrade za koju sam sumnjao da je u neka davna vremena bila kasarna, vojarna, kako sad govore i za što kasarna/vojarna nimalo nikad nije marila.
Nekoliko minuta kasnije, ugledao bi nju, Mariju, uvijek u društvu debeljuškaste prijateljice i uvijek nasmijanu. Dok mi je prilazila s osmijehom na licu, ulična ju je svjetiljka obasjala, njena je crna kosa bljesnula, labuđi vrat zapjevao bjelinom.
- Ošišala si se – rekao sam joj spuštajući lagani poljubac na njene ponuđene usne: strast smo uvijek čuvali samo za nas.
- Jesam – priznala je prstima mi prolazeći kroz podužu kosu. – Sad si ti na redu.
Želio sam joj ugoditi i želio sam sačuvati svoju dugu kosu. Bilo je to doba dugokosih mladića i djevojaka u kratkim haljinama, kad je rok svirao posvuda oko nas i u nama, diktirajući nam tempo života. Neobuzdana mladost puna očekivanja i snage, ispunjena čistom radošću življenja. Birajući između duge kose i Marijine želje, nisam se nikad kolebao. Volio sam je i želio sam joj ugoditi.
- Sutra – rekao sam. – Odmah ujutro.
- Moj dečko! – rekla je Marija, priljubivši se uz mene, dok bi ja uzimao njene knjige (pravi kavalir) i obgrlio joj krhka ramena.
Ujednačeno hodajući i malo govoreći, osjećajući toplinu jedno od drugog, polako bi se uputili u park, pa šljunkovitom stazom došli do „našeg mjesta“. „Drvo za vješanje“, u mislima sam ga zvao, a da nikad to nisam rekao Mariji. Netko je nekad prebacio debelo uže preko gole grane stabla i uže je tko zna koliko dugo otužno visjelo šibano vjetrovima kišom i suncem, podsjećajući na omču vješala.
Po već ustaljenom običaju, Marija bi se naslonila na stablo, ja na nju, grijući dlanove na njenim mekim podatnim djevojačkim grudima. Ljubili bi se dugi i strasno i nikad nam nije bilo dosta izmjenjivanja nježnosti.
Te je večeri, one posebne, koja se po mnogo čemu razlikovala od ostalih večeri provedenih ispod „drva za vješanje“ bilo sve nekako drugačije: Marija je uzbuđeno drhtala i dahtala pod mojim nestrpljivim rukama, jezici nam se pomamno sudarali i onda se odjednom kroz topli zrak začuo lagani šum vjetra i odmah zatim udarile nas prve kišne kapi, razbijajući čaroliju strasti koja nas obavijala.
- Idemo! – rekla je Marija, crne joj oči bljeskale, lijepo sam to vidio usprkos tami. – Pokisnuti ćemo k'o miševi.
- Prokletstvo! – progunđao sam, obuzdavajući se.
- Biti će još ovakvih večeri – rekla je Marija hvatajući me za ruku, čitajući mi misli.
Uzdahnuo sam. Sad ili nikad, odlučio sam. Moram iskoristiti trenutak kojeg mi je sama Marija podarila.
- Nažalost – rekao sam obgrlivši joj ramena i privukavši je k sebi, udišući miris njene kose – baš i neće. Bar ne uskoro.
Zaustavila se. Osjetio sam kako joj se tijelo ukočilo i trenutak kasnije iskobeljala se iz mog zagrljaja i zapanjeno me gledala, a kišne su kapi tekle niz njenu sjajnu kratku crnu kosu, niz njeno lijepo lice, pa sam čak i vidio onu jednu veliku kap kako je prelazi preko one moje omiljene točke na njenom malom nosu, sasvim sitne smeđe točkice.
- Što hoćeš reći? – upitala je, a glas joj je u sumornoj večeri okupanoj kišom odjeknuo zapanjeno.
- Dobio sam poziv za ukrcaj na brod.
- Kad? - upitala je, a ona je kišna kap koju sam pomno motrio kao da mi život ovisi od nje, kliznula niz Marijin nosić, pa niz bradu i nestala u noći.
- Jučer – priznao sam milujući joj lice. – Danas ujutro sam se ukrcao.
- Oh! – rekla je, samo to, ništa više i to je „oh“ visjelo između nas u noći, u kiši u žudnji, u strasti: bio je to trenutak strahovite ljepote.
- Koliko … - započela je Marija i nije dovršila rečenicu, glas joj je zadrhtao, prelomio se, „čuo“ sam pucanj gledajući u njene crne oči, ujedno osluškujući lom osjećaja u svojoj nutrini.
- Ne znam. Tri, možda četiri mjeseca.
- Oh! - Zajecala je Marija i vratila se „drvu za vješanje“, naslonila na njega, baš kao da od njega očekuje ohrabrenje.
- Proći će – rekao sam tiho, boreći se sa navalom bijesa i žalosti i tuge, još jednom je privukavši na grudi, udišući miris njene kose, miris Marije, miris ljubavi, miris koji me mora pratiti slijedećih mjeseci koji će biti bez nje.
- Tri mjeseca – rekla je Marija, drhtureći u mom zagrljaju, uzvraćajući mi strastvene poljupce.
- Proći će - rekao sam u njenu kratku kosu.
- Ali tri mjeseca … - rekla je Marija ne dovršavajući rečenicu u trenutku kad je topla kiša prestala padati i kad sam vidio njene suze koje se više nisu kišom mogle shvatiti.

Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: kosa


- 19:35 - Budi (5) - Iskren - #

<< Arhiva >>

< siječanj, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12