![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
23.12.2019., ponedjeljak
Anja i ja
|
4. Bljesak Gledam u Anjine noge koje grabe uzbrdicu. Nekako su se izdužile, postale vretenaste. Zelene joj tajice-dokoljenke izvrsno pristaju, pokazuju lijepo oblikovane mišiće, potamnjele od sunca listove. Anja grabi neumorno, brzo i lako i osjećam kako mi izmiče, pa se trudim još jače: pojačavam ritam koraka, kratim korak i tako postajem brži. Ne smije mi umaći! Polako joj se približavam i zbog toga osjećam sreću. Želim joj vidjeti lice. Ne znam zašto, ali silno želim vidjeti Anjino lice, sad, ovog trenutka, odmah. Još više ubrzavam i pri kraju sam snaga, sumnjam da još više mogu ubrzati, ostajem bez daha, užareni mi mač bolno para pluća. Moram joj vidjeti lice, oči, sresti njen pogled i ... Budim se. S nerazumijevanjem zurim u tamu, u noć, u ništavilo, kako mi se čini. San, bio je to san, s olakšanjem shvaćam. Usta su mi suha, znoj mi se cijedi niz lice. Sanjao sam, samo sanjao, ništa više. Konačno to upijam u sebe, ali svejedno ne nalazim mir. Ni olakšanje. Težina me i dalje pritišće, a ne znam, ne mogu odrediti što je i kakva je to težina i zbog čega me muči i ... i odjednom mi misao uskovitla ionako već uskovitlane osjećaje: zaljubljujem li se ja to? Zar u Anju? Istina, Anja ne izgleda više onako kako je izgledala u početku našeg poznanstva, gotovo je pola godine prošlo od tada, još malo pa sasvim vitka Anja, ipak je to Anja, ona ista Anja, mršavija, brža, izdržljivija, ali ipak Anja. Ustajem i odlazim u kupaonicu. Sa spavanjem je gotovo, znam, pa kad već ne spavam, mogu odraditi jedan ranojutarnji trening. Bez Anje, ali nekako i sa njom, jer misao o Anji me ne napušta i ljutim se na samog sebe zbog toga. Uzalud, sve je uzalud, misao o Anji, o Anjinoj preobrazbi ugnijezdila se u mom umu, tu joj je ugodno, pa je i meni ugodno, priznajem: ni o kome i ni o čemu drugom ni ne razmišlja. Samo o Anji. Volim to. Ne dopada mi se to. Zbunjenost. Bjesomučno trčim tihim i praznim ulicama na kojima u ove sitne sate nema prometa. Ulice pripadaju meni, samo meni i mojim poludjelim mislima koje vrludaju čas u prošlost, a čas u budućnost. Primjećujem neobičnost: Vrijeme kao da se rascijepilo i sad imam dva vremena: prije Anje i za vrijeme Anje. Ideja je to koja me čini sretnim i nesretnim. Zbunjen sam, ne znam što da mislim i sasvim se prepuštam osjećajima i trčim lagano kroz tihu noć i pustim ulicama u mašti gledajući njene smeđe oči, Anjin blagi i uvijek pomalo zbunjeni pogled. Što joj reći kad se idući put vidimo? Pa to je već sutra! Nemam vremena ukrotiti podivljale misli i bojim se da će ih Anja iščitati s mog lica. Što učiniti? Kako postupiti? Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: bljesak |
- 17:55 - Budi (4) - Iskren - #
16.12.2019., ponedjeljak
Anja i ja
|
3. Promjena Lagano trčeći prilazim mjestu na kojemu se gotovo svakodnevno sastajem sa Anjom. Ljeto smo ostavili iza nas, početak je jeseni, toplo je i ugodno, bez onih nesnosnih sparina. Jutros kasnim, uspavao sam se, ne znam zbog čega, ali kasnim i neugodno mi je zbog toga: mrzim kasniti bilo gdje i bilo kome. Dok lagano trčim, pogledom tražim Anju, lako ju je uočiti u onim njenim crnim tajicama i crnoj majici, ali je jutros ne vidim. Nema crnila na vidiku. Žmirkam u nevjerici, Anja nikad ne kasni, nikad nije ponovila kašnjenje od onog sad već dalekog vrućeg ljetnog jutra. Pogledom tražim poznati lik u crnom i u prvi mah ne shvaćam što vidim, pogledom sam već preletio dalje, sad ga brzo vraćam i u nevjerici zurim u Anju. Nije to Anja koju poznajem, ovo je neka nova Anja. Obučena u zelene tajice-dokoljenice i crvenu majicu kratkih rukava, nesigurno mi se osmjehuje. - U prvi te mah nisam prepoznao - kažem joj zastajući pored nje, zaboravljajući se ispričati što kasnim, zaboravljajući čak i da kasnim. Anja se zbunjeno smješka, ne govori ništa, upitno me gleda i čeka. Promjena je nevjerojatna. Družeći se s Anjom gotovo svakodnevno, nisam obraćao previše pažnje na njen izgled, već samo na njenu formu, na kondiciju, koja je počela bivati sve bolja i bolja, pa smo u laganom ritmu trčali sve duže i duže. Sad tek primjećujem potpunu transformaciju Anjinog tijela: nema više onih bezobličnih oblina, noge su joj čvrste i duge s izduženim listovima zahvaljujući redovitom istezanju, nema više drhtavog sala na butinama, čvrste su i vretenaste, lijepe, priznajem samom sebi. Nekad bezoblična stražnjica kao da je poskočila u vis, podigla se i učvrstila, ne podrhtava pri svakom pokretu. Struk joj se utanjio, podšišala je kosu, skrativši je poprilično u gotovo mušku frizuru. - Izgledaš sjajno, Anja! - rečem joj. - Vjerujem da se tako i osjećaš. - Zahvaljujući tebi - tiho reče ona. - I tvom strpljenju. - Nisi u pravu, Anja. Ti si trčala, ti si gladovala, ti si trenirala ... ja sam ti samo malo pomagao u tome. - Malo? - reče ona i glavu nakrivi pogledavši me obijesno: podsjetila me na pticu. - Nije bilo malo tvoje pomoći i ti to znaš. - U redu - prekidam natezanje: neugodno mi je, jer ne mogu skinuti pogled s Anje. Kako prije nisam primijetio promjenu? - Kako bilo da bilo, izgledaš dobro, forma ti je isto tako dobra i mislim da bi danas morali pokušati istrčati sasvim lagano onu uzbrdicu. Ne moram objašnjavati na koju uzbrdicu mislim. Prolazili smo pored nje na našim treninzima, uvijek odgađajući jurnuti uz nju. Dugačka nešto više od četiri kilometra, prilično strma, prevelik je izazov za Anju. Ali ne i za ovu Anju! Siguran sam u to. - Onu uzbrdicu? - pita Anja, a na licu joj samo radoznalost, nema straha, oklijevanja i to me raduje. - Onu uzbrdicu! Sad ili nikad. Polako ćemo, bez žurbe. Spremna si. Sasvim sigurno si spremna. - Ako ti tako kažeš ... - Vidjeti ćeš - bodrim je. - Iznenaditi ćeš se kako ćeš je lako savladati. - Eh, lako ... - Možda ne lako, ali savladati ćeš je - rečem joj čvrsto u to uvjeren i naglo se odlučivši postaviti joj pitanje koje me žulja, muči i želi iskočiti iz mene. - Ne ljuti se što pitam: koliko si smršavila? - Blizu dvadeset i šest kila - ponosno odgovori. - Toliko? - zapanjim se. - Pa to je pet kilica mjesečno. Da nije previše? Kako se osjećaš? - Sjajno! - odgovori Anja i nestrpljivo prebaci težinu tijela s jedne noge na drugu. - Osjećam se sjajno po prvi put u životu. Postala sam neumorna, ništa mi nije teško učiniti. - Pa to je sjajno - rečem joj radosno, ali s tonom opreznosti u glasu. - Jesi li posjetila liječnika? - Nisam! - Iznenađeno me pogleda. - Zašto? - Kako zašto? Pogledaj se! Izgledaš kao sasvim druga osoba. - Sjajno se osjećam - ponovi ona. – Nisam bolesna! - Drago mi je to čuti - rečem joj ulovivši joj pogled i više ga ne napuštajući - ali moraš posjetiti liječnika. Obećaj mi to, molim te! - Pa dobro, hoću - popusti Anja oborivši glavu izbjegavajući mi pogled, a kratka joj se kosa zatrese. - A sada, hoćemo li konačno krenuti prema toj uzbrdici? Nasmijem se i ne odgovorim. Umjesto odgovora potrčim, Anja uz mene, dugim i laganim korakom. Neizmjerno uživam u svakom koraku osjećajući djevojku pored sebe. Uzbrdica nam je sve bliže. Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: promjena |
- 19:32 - Budi (3) - Iskren - #
15.12.2019., nedjelja
Anja i ja
|
Anja i ja 2. Mučnina Nestrpljivo bacam poglede na sat i pogledavam u pravcu iz kojeg Anja uvijek dolazi. Kasni. Danas bi trebali odraditi deseti Anjin trening po redu. Jubilarni deseti i baš danas kasni. Upravo danas kad sam već u mislima pripremio mali govor bodrenja, jer sve do sad, do ovog vrućeg ljetnog jutra, Anja se vrlo dobro držala. Nikad nije kasnila, uvijek bi poslušala svaki moj savjet, trudila se maksimalno i često bi mi je puta bilo žao. Jadna se debeljuca mučila, naprezala tijelo nenaviklo na napor, a rezultat nije bio nikakav. U smeđim joj blagim očima često sam ugledao tračak tuge, ponekad i očaj. U takvim bi joj trenutcima rekao nešto ohrabrujuće, nastojeći je smiriti, nasmijati, opustiti. Dobrodušno je prihvaćala sve što bi joj govorio. Ratobornost je čuvala za cestu, za trčanje, koje još nije bilo pravo trčanje. Vodio sam je stazama većinom ravnim, sa ponekom blagom uzbrdicom i jednom zbilja napornom i prilično dugom uzbrdicom, nastojeći joj uliti snagu u mlohave mišiće sasvim nenavikle na bilo kakav napor. Trčali smo i hodali, polako, bez žurbe, ja se ne bih ni uspuhao, a Anja se znojila i stenjala i brisala znoj s lica, dok joj se silan umor čitao na crvenom od napora licu. Ali nije odustajala i to sam cijenio kod nje. Naravno, nisam joj to rekao: pohvale sam čuvao samo za krizne trenutke. Za koje sam znao da će ih biti. Danas kasni, prvi joj je to put i pitam se, nije li joj se što dogodilo?. Ipak je ona cura sa sigurnih trideset kila viška i svašta se može dogoditi. Prisjetim se svojih vlastitih početaka, kako sam istegnuo ahilove tetive i jedva se mukotrpno kretao mjesec dana. Ili kako sam ... odbacim te misli: o povredama je bolje ne misliti. Misli uzrokuju stvarnost i treba ih pažljivo birati. Još jednom pogledam na sat: dvanaest minuta Anja kasni! Dosta je, nikoga ne čekam toliko dugo, pa ni nju. I tada, u trenutku kad sam zakoračio da ovog jutra sam obavim trening, ugledam Anju kako žuri prema meni. Obučena u crne tajice, usprkos ljetnoj vrućini i isto tako crnu majicu kratkih rukava, trzajućim koracima lagano trči prema meni, dok joj se na licu skupljaju graške znoja. - Oprosti! - promuca stigavši do mene. - Što se dogodilo? - mrzovoljno upitam. - Viša sila. Ženske stvari. - Oh! - zbunjeno rečem i svi oni prigovori koje sam pažljivo pripremio, otprhnu visoko gore prema nebu, nestajući u vrućem zraku, a zbunjenost ih zamijeni. - Možda bi današnji trening ... - Ne! - prekine me Anja odlučno. - Odraditi ćemo i njega. - Kako hoćeš - rečem joj, a ugled joj poraste u mojim očima. - Odraditi ćemo lagani trening, bez uzbrdica. I bez protestiranja, molim. - Biti će sasvim dovoljno - reče Anja uz osmijeh. Krenemo. Lagano, sasvim lagano. Sad je već bilo i ljudi na ulici, žurili su na plažu, odajući svoje namjere s ručnicima koje su nosili u rukama. Sasvim lagano trčimo jedno uz drugo, ne govoreći ništa, osluškujući šum koraka, dok ja nastojim čuti i pratiti Anjin ritam disanja. Jutros je osobiti težak, hrapav, nekako bolan. Krišom joj pogledam lice: zgrčilo se u bolnu grimasu, sasvim okupano znojem. Usta su joj poluotvorena i požudno grabe već sasvim vruć zrak. Ljeto se razmahalo, svakog je dana sve toplije, vrućina caruje. - Imam jednu novost - odjednom progovori Anja sasvim tiho i jedva je čujem, jer neprekidni promet teče uz naše bokove. - Reci! - ohrabrim je, nadajući se da je novost dobra. - Jutros je vaga pokazala kilogram manje. Pogledam je ne remeteći korak. Ne uzvraća mi pogled, ali lijepo vidim da joj se oči zadovoljno sjaje. Ponos joj poput aure titra oko podignutog lica. Na trenutak je zaboravila na težinu trčanja, potisnula je bol u mišićima, u trbuhu i čitava se predala tom malom zadovoljstvu. Nagradi njenom mučenju. - Čestitam! - rečem joj i po prvi puta od našeg poznanstva, od dana kad smo se rukovali pružim ruku i potapšam je blagonaklono po leđima. - Od sad će sve biti lakše. - Misliš? - s nadom u glasu upita i pogleda me. Nasmijem se i klimnem. Dlan, kojim sam je potapšao, sasvim mi je mokar od Anjina znoja: luđački se znoji, mast se topi, izgara. Radujem se toj Anjinoj maloj pobjedi. - Sad će početi mršavljenje - ohrabrujući je rečem joj dok smo se spuštali laganom nizbrdicom prema moru. - Najteži i najgori dio sad je već iza tebe. - Ozbiljno? - s nevjericom na licu upita. - Sasvim ozbiljno - odvratim. - Ne primjećuješ li nešto? - Što to? - zbunjeno upita. - Trčiš i razgovaraš, Anja. Kad si to prije mogla? Ne odgovara, ali joj se na sretnom licu čitaju odgovori. Smijulji se nečujno i trči i primjećujem kako ubrzava korak. - Hej! - opomenem je. - Lakše malo. Ali Anja ne sluša: radost ju je čitavu obuzela i Anja trči sve brže i iznenada zatetura i jedva se zaustavi, sprečavajući tako pad na vreli asfalt. Gledam je kako se saginje, dlanove polaže na uzdrhtala koljena i povraća, dok joj trbuh podrhtava od naprezanja. Cijena nepažnje, idući put će poslušati opomenu. Šuteći mirno čekam pored nje. Ako klone … - Oprosti - promuca konačno ispraznivši želudac. - Ne mari - rečem i obgrlim joj ramena, po drugi je put u ovom jutru dodirnuvši. - Idemo sad lagano prema nazad. Za jutros je dosta. - Sad mi je dobro. Možemo ... - Ne! - prekidam je. - Nećemo nastaviti. Dosta je bilo. Imamo vremena, ne treba žuriti. Na licu joj čitam umor i olakšanje. Briše znoj s rumenog lica i zbunjeno se osmjehuje izbjegavajući mi pogled. Neugodno joj je zbog povraćanja. - Što se tiče povraćanja, ne brini - rečem joj umirujuće. - Bezbroj sam puta povratio na treningu. Naučiti ćeš prepoznati granicu koju ne smiješ prijeći. Poslušaj je. Uvijek. Klimne glavom koračajući uz mene. Vrućina je sve veća i rado bi se bućnuo u more koje je udaljeno od nas svega stotinjak metara, ali sjetivši se Anjine "bolesti" ne spominjem tu mogućnost. - Idemo na pivicu - rečem joj. - Zaslužili smo. I konačno, moramo proslaviti, zar ne? - Što? – upita Anja posprdno. – Moje povraćanje? - Ne, nego deseti jubilarni zajednički trening. Čestitam! - Oh! – zbunjeno reče prihvaćajući moju ruku: uživam u Anjinoj zbunjenosti, tako je simpatična. Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: mučnina |
- 16:09 - Budi (2) - Iskren - #
14.12.2019., subota
Anja i ja
|
Anja i ja 1. Poznanstvo Sunce se pojavilo iza bijelog pamučastog oblaka točno u trenutku kad sam završavao sa svojim ritualom: jutarnjim trčanjem. Već sasvim automatski skrenem pogled udesno, prema zidiću u neposrednoj blizini gradske autobusne stanice. Bila je tamo: sjedila je na istom mjestu kao i uvijek i na debelom joj je licu titrao nesiguran osmijeh. Danas je već treće jutro da je vidim na ovom istom mjestu, a da ne čeka niti jedan autobus. Visoka oko 175 centimetra, procijenio sam onako iz daljine, dok sam nastojao povratiti dah kojeg sam izgubio sprintajući posljednjih četiristo metara, visoka djevojka, obučena u široku vrećastu haljinu kojom je bezuspješno nastojala prikriti pozamašne obline. Moderna pošast debljine i nju je zahvatila. Smeđa joj kosa prekrila dio lica, ali ulovim njen pogled koji je počivao na meni, radoznalo me gledajući. Povrativši dah, lagano počnem hodati osjećajući kako mi se mišići opuštajući i isto tako osjećajući djevojčin pogled na sebi. U sebi se nasmiješim i pomislim: mani me se, mala! Moj su tip mršavice, nikakve šanse nemaš kod mene. Unutrašnji mi se smijeh prekine, jer djevojka iznenada ustane ne skidajući pogled s mene i oklijevajući korakne prema meni, presijecajući mi na taj način put, prisilivši me usporiti i zagledati joj se u krupne smeđe oči. Upitno je pogledam. - Oprostite - promuca gledajući me čas u oči, a čas bježeći pogledom negdje iza mog ramena. - Da? - nestrpljivo upitam. - Ne ljutite se - zamoli ona. - Dugo mi je trebalo da se odvažim na ovaj korak. - Koji korak? - Da vam pristupim i upitam ... - Da? - ponovim gledajući je u lutajuće smeđe oči. - Što da me upitate? - Već vas dugo gledam kako gotovo svako jutro trčite - umjesto odgovora reče ona. - I pitam se ... Ponovo zastane i nesigurno obori smeđokosu glavu, skrivajući uplašeni srneći pogled od mene. Odjednom mi ju je bilo žao. Naslutio sam njenu unutrašnju borbu. - Slobodno recite što imate za reći - rečem joj osmjehujući se, nastojeći je umiriti. - Ne brinite, ne ujedam. Nije se osmjehnula na moju pošalicu, već samo klimne glavom i podigne pogled zagledavši mi se ravno u oči. - Željela bi da me naučite trčati - izbaci u jednom dahu, a val rumenila zahvati joj vrat i popne se uz lice. - Ali ja nisam trener ... - Ne treba mi trener - brzo reče djevojka prekidajući me i nelagodno se premještajući s noge na nogu. - Treba mi netko tko će me razumjeti. - Zbog čega mislite da sam to ja? - Vidjela sam vas prije nekoliko dana kako starici pomažete prijeći prometnu ulicu - reče ona sad već slobodnije, hrabrije, glas joj nije više podrhtavao, bio je zvonak i prijatan za uši. - I zbog toga ste zaključili da svima pomažem? - smijući se upitam. - O, ne! - uzviknu ona. - Ali sam se zbog te geste ponadala da će te i meni htjeti pomoći. - Trčati ... - rečem. - Trčati - ponovi ona - i na taj način skidati kile. Želim smršaviti. Želim ... - Znam što želite, ne morate objašnjavati - blagim glasom prekinem je: dosta se mučila, zaslužila je i malo milosti. - A znate li vi da će vam mršavljenje uz trčanje biti đavolski teško? - Znam! - Sigurno? I ne bojite se toga? - O, bojim se, ali ... Zastane i bespomoćno se zagleda u mene. Pored nas teče promet, ljudi užurbano hodaju, a mi se međusobno promatramo i ni na što drugo ne obraćamo pažnju, nastojeći shvatiti jedno drugo. Popustim, kapituliram. Konačno, što mogu izgubiti? Mogu se samo zabaviti s ovom debeljucom, a ljeto i postoji zato da bi se čovjek zabavio, opustio, zar ne? Bude li previše zanovijetala jednostavno ću nestati, promijeniti svoju rutu trčanja, izgubiti joj se iz vida. A bude li sve išlo dobro, moglo bi ovo biti zanimljivo iskustvo i lijep doživljaj. - Onda, neka bude tako - rečem joj s blagim osmjehom, nastojeći je ohrabriti. - Sutra ujutro prvi trening? - Oh, hvala, hvala! - uzvikne djevojka, a smeđe joj oči bljesnu, lice razvuče u široki osmjeh sreće. - Ne znam kako vam zahvaliti ... - Već ste mi zahvalili - rečem joj, u mislima premotavajući film od prije nekoliko trenutaka, kad joj se licem raširio osmijeh sreće. - Onda, sutra ujutro u osam. Na ovom mjestu? - U osam - potvrdi ona. - Ovdje. Biti ću točna. - To i očekujem - rečem joj pružajući joj ruku. - I onako usput, ja sam Vilko. - Anja - odgovori djevojka. - Mnogo vam hvala! - Dosta zahvaljivanja, Anja. I od sad prelazimo na "ti": mnogo ćemo vremena provoditi zajedno i mislim da je tako najbolje. - Slažem se. Klimnem joj promatrajući još jednom njenu pozamašnu figuru, pa krenem dalje, prema kući, želeći se što prije istuširati. Na zavoju se okrenem i ugledam je kako se udaljava i odmahnem glavom. Biti će ovo zanimljivo ljeto! Copyright © 2019. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: poznanstvo |
- 10:21 - Budi (4) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||