3. Promjena
Lagano trčeći prilazim mjestu na kojemu se gotovo svakodnevno sastajem sa Anjom. Ljeto smo ostavili iza nas, početak je jeseni, toplo je i ugodno, bez onih nesnosnih sparina. Jutros kasnim, uspavao sam se, ne znam zbog čega, ali kasnim i neugodno mi je zbog toga: mrzim kasniti bilo gdje i bilo kome. Dok lagano trčim, pogledom tražim Anju, lako ju je uočiti u onim njenim crnim tajicama i crnoj majici, ali je jutros ne vidim. Nema crnila na vidiku. Žmirkam u nevjerici, Anja nikad ne kasni, nikad nije ponovila kašnjenje od onog sad već dalekog vrućeg ljetnog jutra.
Pogledom tražim poznati lik u crnom i u prvi mah ne shvaćam što vidim, pogledom sam već preletio dalje, sad ga brzo vraćam i u nevjerici zurim u Anju. Nije to Anja koju poznajem, ovo je neka nova Anja. Obučena u zelene tajice-dokoljenice i crvenu majicu kratkih rukava, nesigurno mi se osmjehuje.
- U prvi te mah nisam prepoznao - kažem joj zastajući pored nje, zaboravljajući se ispričati što kasnim, zaboravljajući čak i da kasnim.
Anja se zbunjeno smješka, ne govori ništa, upitno me gleda i čeka.
Promjena je nevjerojatna. Družeći se s Anjom gotovo svakodnevno, nisam obraćao previše pažnje na njen izgled, već samo na njenu formu, na kondiciju, koja je počela bivati sve bolja i bolja, pa smo u laganom ritmu trčali sve duže i duže. Sad tek primjećujem potpunu transformaciju Anjinog tijela: nema više onih bezobličnih oblina, noge su joj čvrste i duge s izduženim listovima zahvaljujući redovitom istezanju, nema više drhtavog sala na butinama, čvrste su i vretenaste, lijepe, priznajem samom sebi. Nekad bezoblična stražnjica kao da je poskočila u vis, podigla se i učvrstila, ne podrhtava pri svakom pokretu. Struk joj se utanjio, podšišala je kosu, skrativši je poprilično u gotovo mušku frizuru.
- Izgledaš sjajno, Anja! - rečem joj. - Vjerujem da se tako i osjećaš.
- Zahvaljujući tebi - tiho reče ona. - I tvom strpljenju.
- Nisi u pravu, Anja. Ti si trčala, ti si gladovala, ti si trenirala ... ja sam ti samo malo pomagao u tome.
- Malo? - reče ona i glavu nakrivi pogledavši me obijesno: podsjetila me na pticu. - Nije bilo malo tvoje pomoći i ti to znaš.
- U redu - prekidam natezanje: neugodno mi je, jer ne mogu skinuti pogled s Anje. Kako prije nisam primijetio promjenu? - Kako bilo da bilo, izgledaš dobro, forma ti je isto tako dobra i mislim da bi danas morali pokušati istrčati sasvim lagano onu uzbrdicu.
Ne moram objašnjavati na koju uzbrdicu mislim. Prolazili smo pored nje na našim treninzima, uvijek odgađajući jurnuti uz nju. Dugačka nešto više od četiri kilometra, prilično strma, prevelik je izazov za Anju. Ali ne i za ovu Anju! Siguran sam u to.
- Onu uzbrdicu? - pita Anja, a na licu joj samo radoznalost, nema straha, oklijevanja i to me raduje.
- Onu uzbrdicu! Sad ili nikad. Polako ćemo, bez žurbe. Spremna si. Sasvim sigurno si spremna.
- Ako ti tako kažeš ...
- Vidjeti ćeš - bodrim je. - Iznenaditi ćeš se kako ćeš je lako savladati.
- Eh, lako ...
- Možda ne lako, ali savladati ćeš je - rečem joj čvrsto u to uvjeren i naglo se odlučivši postaviti joj pitanje koje me žulja, muči i želi iskočiti iz mene. - Ne ljuti se što pitam: koliko si smršavila?
- Blizu dvadeset i šest kila - ponosno odgovori.
- Toliko? - zapanjim se. - Pa to je pet kilica mjesečno. Da nije previše? Kako se osjećaš?
- Sjajno! - odgovori Anja i nestrpljivo prebaci težinu tijela s jedne noge na drugu. - Osjećam se sjajno po prvi put u životu. Postala sam neumorna, ništa mi nije teško učiniti.
- Pa to je sjajno - rečem joj radosno, ali s tonom opreznosti u glasu. - Jesi li posjetila liječnika?
- Nisam! - Iznenađeno me pogleda. - Zašto?
- Kako zašto? Pogledaj se! Izgledaš kao sasvim druga osoba.
- Sjajno se osjećam - ponovi ona. – Nisam bolesna!
- Drago mi je to čuti - rečem joj ulovivši joj pogled i više ga ne napuštajući - ali moraš posjetiti liječnika. Obećaj mi to, molim te!
- Pa dobro, hoću - popusti Anja oborivši glavu izbjegavajući mi pogled, a kratka joj se kosa zatrese. - A sada, hoćemo li konačno krenuti prema toj uzbrdici?
Nasmijem se i ne odgovorim. Umjesto odgovora potrčim, Anja uz mene, dugim i laganim korakom. Neizmjerno uživam u svakom koraku osjećajući djevojku pored sebe. Uzbrdica nam je sve bliže.
Copyright © 2019. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 16.12.2019. u 19:32 sati.