30.10.2015., petak

Prije pola stoljeća

Prije pola stoljeća


Ljudi moji, je li to moguće? Sutra će biti točno 50 godina (pola prokletog stoljeća), da sam s brodom "Klek", "Jugolinija", koje više nema (hvala velikim 'Rvatima) vratio iz New Yorka, kojemu je to bilo prvo putovanje. (Da, bio sam uzoran radnik i nagradili me ukrcajem na novi novcati brod: još sam bio mlad i zelen i uvijek sam svima i svemu davao čitavog sebe.) Dan je bio miran, tih, baš kao i današnji i nešto prije podne bacili smo sidro ispred riječke luke, uz obećanje, da će nas odmah sutra ujutro prve uvesti u luku. Šef mi je, dok smo zajedno završavali ručak, rekao:
- Čuj, mali, ja ću sad s pilotom na kraj, kući. Ti ćeš sutra. Ja sam oženjen, a ti si mlad i slobodan i mislim da je tako pravo. Što kažeš?
Ništa nisam rekao. Kao što ništa nisam rekao kad je to isto rekao u Genovi, Tangeru, New Yorku, Bostonu, Philadelfiji ... ništa nisam rekao, ali bilo mi je svega dosta. Naravno da nisam to pokazao: mirno sam se nasmješio, klimnuo i vratio poslu.
Šef je zbrisao, ostavivši me samog, kao već toliko puta na ovom teškom putovanju (Atlanski je ocean bio gadan i čak smo pola dana morali ploviti suprotnim pravcem od onog kojim smo trebali, sklanjajući se s puta uraganskom vjetru i ogromnim valovima) i bijes koji se gomilao u meni zbog šefove nepravde dosegao je vrhunac, pa sam čekao trenutak dolaska večernje "pilotine" i uskočio veselo na nju, spustivši se niz dugačku skelu broda brzim i krupnim koracima. Smijuljio sam se u sebi stojeći na provi "pilotine" koja nas je brzo odvozila od broda i približavala luci. Znao sam, da ću sutradan u zgradi "Jugolinije" dobiti nalog za iskrcaj s broda, jer 1.11. počinjala je nastava u školi koju je "Jugolinija" financirala, a za šefa i neugodnosti koje će on imati zbog mog bijega, nije me bilo nimalo briga. U džepu sam imao gomilicu love i plan mi je bio navratiti do mjesta na kojemu se obično naša klapa sakupljala, cugnuti nešto s dečkima i onda, prije nego li me piće prevari, krenuti kući.
Ništa od toga! Iako se sumrak već spustio, prepoznao sam na obali siluteu mog oca i njegovog prijatelja koji je radio u "Luci" i shvatio, da mu je on javio dolazak broda. Stari je bio sretan što me vidi, što su me "pustili" s broda, a i ja sam se ubrzo raspoložio: nadoknaditi ću već to druženje s klapom. Prolazili smo pored kina "Partizan" (nema ga više) i vidio da igra film s John Wayne - om "Hatari" i shvatio da mi se pruža spas.
- Nemoj se ljutiti - rekao sam - ali volio bi ovo pogledati. Kako bi bilo, da nakon što se pozdravim, posjedim malo s vama, odem u kino? Ujutro moram ...
- Naravno - rekao je moj stari prekinuvši me. - Željan si razonode.
Zbog načina kako je izgovorio riječ "naravno", u kojoj je bilo svo razumijevanje ovog svijeta, pokajao sam se zbog laži, jer naravno da sam potražio društvo i drmao s njima do sitnih sati, ušuljavši se iza ponoći u stan, tiho, tiho ...
Jednom bitanga, zauvijek bitanga!


Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: brod


- 18:54 - Budi (4) - Iskren - #

10.10.2015., subota

Oaza mira


Oaza mira


Omiljena ruta, pitaš? Eh, prijatelju, ne moraš pitati, pa to znaš i sam, često si me vidio kako trčim upravo tu rutu: do streljane, pa kroz šumu do Velog vrha i lagani spust nazad. Nenadmašna mi je ta ruta, sve ima što treba imati da bi ti proradili čak i mišići kojih nemaš. Jedina joj je mana, ako je to mana, što prva tri kilometra počinju uzbrdicom, prilično teškom i kojom se odvija saobraćaj. Sama uzbrdica nije mi nikad, pa čak ni sad, previše smetala, ali saobraćaj ... e, to je već sasvim druga priča.
I zato, svaki put, kad istrčim početnih tri kilometra asfalta uzbrdo i konačno prođem pored streljane i skrenem u šumu, taj mi trenutak uvijek iznova donese radost. Dotrčao sam do svoje oaze mira. S godinama, naravno, ta vražja uzbrdica počinje mi bivati sve težom, napornijom i zahtijeva više vremena, ali zato je olakšanje i sreća koja me preplavi, kad je uspijem savladati (još jednom!) svaki put sve veća. Još se ne predajem! Još mogu i pojačati, ustreba li. Tvrdoglavost, kažeš ti svaki put. Upornost, odvraćam ja i ne samo tebi. Velika je radost pobijediti umor i ne odustati.
Osjećam kako se stapam s šumom, dok trčim uz stabla uskom utabanom stazom. Ponekad, samo ponekad, kao da se malo naljutim, započnem odmah juriš prema vrhu brda uz silno strmi uspon koji zahtijeva mnogo snage. Koju ponekad stavljam na kušnju. Jednom, jednog zimskog jutra, hladnog i maglovitog, na toj je uzbrdici ispred mene, a činilo se kao da je pao s neba, iskočio jelen i prestravio me, dok je bučno kršeći grmlje odmicao od mene. Uzbuđeno i radosno gledao sam za njim, osjećajući u hladnom zraku miris divljači. Događaj za pamćenje, slažeš se?
Vrh brda se uz tu stazu čini nedostižnim, ali ipak se nekako svaki put uspijem dovući do njega, kratkog daha i osjećajući bol u grudima, pa nekoliko trenutaka poskakujem na samom vrhu Velog vrha, ispred kapelice, promatrajući panoramu, nastojeći što prije povratiti dah, znojeći se i osjećajući duboki mir, dok mi se u mišiće ponovo vraća snaga. A misli naviru ...
Sad je već ono teško trčanje uzbrdo, a koje toliko volim savlađivati, iza mene. Čeka me lagani spust do kuće. Ali ni sam spust nije bez uživanja. Često upravo na tom spustu "napišem" priču u glavi, koju za čas izbacim iz sebe nakon istezanja i tuširanja koje skida umor s mene.
Dok se lagano spuštam, sad već dišući sasvim uobičajeno, prisjećam se jednog dalekog ljeta, kad smo Sanjin i ja ovim istim putem trčali i kad je Sanjin odjednom "poludio" i stuštio se nizbrdo divovskim skokovima za koje nisam ni znao da je ljudsko biće sposobno. Skakao je slično troskokašima i dobacivao mi preko ramena da i ja to isto pokušam, ali se ja nisam usuđivao na takvog što. Jesam li već onda naslutio svoju buduću boljku i problem s stopalom? Ne znam, nisam siguran, ali trčanjem znam da sam razvio i nešto sličnog čulu kojemu ne znam ime i koji me ponekad opominje, upozorava ... a kojeg ja i prečesto, nažalost, ne poslušam.
Sad sam već blizu polazišne točke i napor, koji sam morao uložiti, da bih dotrčao do oaze mira, do samo vrha Velog vrha, već je napola zaboravljen, a misli već streme prema onom slijedećem putu, kad budem trčao uzbrdo, radujući se i naporu i osjećaju kojeg osjećam nakon napornog trčanja.
Je li ti sad jasno, prijatelju, zašto volim trčati tom rutom?


Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Oznake: brda


- 13:11 - Budi (0) - Iskren - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  
Opis bloga:
Priče iz života o životu...

Photobucket


photo gallery

A R H I V A
2005
3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2006
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2007
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2008
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2009
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2010
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2011
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2012
1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12
2013
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2014
1 2 3 4 5 6 9 10
2015
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
2016
1 3 4 5 - 7 8 9 10 11
2017
1 4 7 8 10 12