Prije pola stoljeća
Ljudi moji, je li to moguće? Sutra će biti točno 50 godina (pola prokletog stoljeća), da sam s brodom "Klek", "Jugolinija", koje više nema (hvala velikim 'Rvatima) vratio iz New Yorka, kojemu je to bilo prvo putovanje. (Da, bio sam uzoran radnik i nagradili me ukrcajem na novi novcati brod: još sam bio mlad i zelen i uvijek sam svima i svemu davao čitavog sebe.) Dan je bio miran, tih, baš kao i današnji i nešto prije podne bacili smo sidro ispred riječke luke, uz obećanje, da će nas odmah sutra ujutro prve uvesti u luku. Šef mi je, dok smo zajedno završavali ručak, rekao:
- Čuj, mali, ja ću sad s pilotom na kraj, kući. Ti ćeš sutra. Ja sam oženjen, a ti si mlad i slobodan i mislim da je tako pravo. Što kažeš?
Ništa nisam rekao. Kao što ništa nisam rekao kad je to isto rekao u Genovi, Tangeru, New Yorku, Bostonu, Philadelfiji ... ništa nisam rekao, ali bilo mi je svega dosta. Naravno da nisam to pokazao: mirno sam se nasmješio, klimnuo i vratio poslu.
Šef je zbrisao, ostavivši me samog, kao već toliko puta na ovom teškom putovanju (Atlanski je ocean bio gadan i čak smo pola dana morali ploviti suprotnim pravcem od onog kojim smo trebali, sklanjajući se s puta uraganskom vjetru i ogromnim valovima) i bijes koji se gomilao u meni zbog šefove nepravde dosegao je vrhunac, pa sam čekao trenutak dolaska večernje "pilotine" i uskočio veselo na nju, spustivši se niz dugačku skelu broda brzim i krupnim koracima. Smijuljio sam se u sebi stojeći na provi "pilotine" koja nas je brzo odvozila od broda i približavala luci. Znao sam, da ću sutradan u zgradi "Jugolinije" dobiti nalog za iskrcaj s broda, jer 1.11. počinjala je nastava u školi koju je "Jugolinija" financirala, a za šefa i neugodnosti koje će on imati zbog mog bijega, nije me bilo nimalo briga. U džepu sam imao gomilicu love i plan mi je bio navratiti do mjesta na kojemu se obično naša klapa sakupljala, cugnuti nešto s dečkima i onda, prije nego li me piće prevari, krenuti kući.
Ništa od toga! Iako se sumrak već spustio, prepoznao sam na obali siluteu mog oca i njegovog prijatelja koji je radio u "Luci" i shvatio, da mu je on javio dolazak broda. Stari je bio sretan što me vidi, što su me "pustili" s broda, a i ja sam se ubrzo raspoložio: nadoknaditi ću već to druženje s klapom. Prolazili smo pored kina "Partizan" (nema ga više) i vidio da igra film s John Wayne - om "Hatari" i shvatio da mi se pruža spas.
- Nemoj se ljutiti - rekao sam - ali volio bi ovo pogledati. Kako bi bilo, da nakon što se pozdravim, posjedim malo s vama, odem u kino? Ujutro moram ...
- Naravno - rekao je moj stari prekinuvši me. - Željan si razonode.
Zbog načina kako je izgovorio riječ "naravno", u kojoj je bilo svo razumijevanje ovog svijeta, pokajao sam se zbog laži, jer naravno da sam potražio društvo i drmao s njima do sitnih sati, ušuljavši se iza ponoći u stan, tiho, tiho ...
Jednom bitanga, zauvijek bitanga!
Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 30.10.2015. u 18:54 sati.