![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.12.2011., petak
Promatranja i nadanja
|
Promatranja i nadanja Joška i Momo Nikad to nije spomenula, Joška bi prije samoj sebi jezik odsjekla, ali osjećala je, znala je, kako je na svojevrsnom ispitu. Momo joj je ostajao zagonetka koju se trudila shvatiti. Nježan do krajnjih granica, iznenađivao ju je povremenim ispadima grubosti. Nije to bila fizička grubost, ali onog trena, kad bi Joška rekla nešto i dotaknula tako svojim riječima Mominu skrivenu ranu, on bi se ukočio, postao šutljiv, a ruka mu je, što je Joška naročito mrzila, automatski grabila čašu i cigarete. Kad bi ga nešto uzrujalo pio je rum kao da pije vodu, i Joška se sve više počela pribojavati takvih njegovi takvih ispada. - Ja nisam ona! - rekla je već sutradan nakon odlaska na onu njegovu posebnu plažu, kad mu je primijetila ukočenost u pogledu na njenu bezazlenu primjedbu, kako će ova ljepota doživljaja između njih dvoje zauvijek trajati: kao i mnogo puta do sad, i to su vruće poslijepodne provodili u njegovoj sobi. - Koja? - Momo je podigao pogled i ledeno se zagledao u Jošku. - Znaš ti koja - promucala je Joška i zastala u svlačenju uske i bijele suknje: stajala je polugola ispred Mome i osjećala se nezaštićeno. - Čini se da ti sve znaš bolje od mene - progunđao je on legao i na kauč. Trenutak je oklijevala, pa se izmigoljila iz suknje: željela ga je usprkos iznenadnoj prepirki, a dobro je vidjela da ni njegovu želju prepirka nije umanjila. Njemu su bile dvadeset i četiri, a njoj devetnaest i moralo se mnogo toga dogoditi, da bi se ugasila njihova goruća međusobna fizička želja. Sasvim gola, zabacujući dugu i smeđu kosu na leđa, privila se uz njega i poljubila ga u vrat. Slanost njegovog znoja joj je prijala. - Htjela bih ti sve rane izliječiti - šapnula mu je u uho, a njega je njen vrući dah obavio nestrpljivom željom. - Nemam rana - rekao je nježno joj gladeći glatku kruškoliku stražnjicu. - Imam samo nešto malo prošlosti. Zašto sve žene nastoje brisati prošlost svog muškarca? Joška nije odgovorila. U njenim ustreptalim grudima njihala je nježno njegove riječi koje je maloprije izgovorio. Je li njezin? Priznaje li to on njoj svoju ljubav? Teško se izjašnjavao o svojim osjećajima i Joška je priželjkivala da se Momo konačno oslobodi okova koji su ga sputavali i otvori. I reče joj da je voli. Jer ona je osjećala da ga voli, uživala je u toj spoznaji, mada je ponekad boljela i živjela za to da ga voli. Kasnije su ležali dodirujući se tijelima i u polumraku Momine sobe uz tihu glazbu pušili. Dim se plavičasto i lijeno dizao prema stropu, dok su kroz ne sasvim spuštene rolete prodirale sunčeve zrake ranog poslijepodneva. Sat su vremena uživali u ljubavnoj igri, dok se znoj cijedio sa njihovih napetih tijela. Zbog toga je lijeni odmor neobično prijao. Joška je željela razgovarati, ali je nagonski osjećala kako Momo priželjkuje šutnju. I nije govorila. Čekala je. Strpljivo. Momo je osjećao Joškino čekanje, strpljivost, u očima joj je čitao pitanja i pitanja. Pitanja su samo izvirala iz njenih potajnih pogleda koje mu je dobacivala ispod dugih i spuštenih trepavica. Znao je da pretjeruje u svojoj zatvorenosti, ali nije se želio otvoriti. Ili možda jest? Je li ga strah? Zbog toga se koleba? Požudno uvlačeći duboko dim cigarete u pluća, samom je sebi priznao kako nije sasvim načisto što osjeća. Joška je ljepotica i uživa sa njom i voli biti sa njom i ... i tu bi u sjećanje uskakala ona zbog koje je prije dvije godine patio i on bi se povlačio, skraćivao jedra svojim osjećajima koja su ga gurala u Joškino naručje. Strah? Možda. On je to zvao opreznošću. Osjetivši kako je međusobna tišina predugo potrajala i uplašivši se da se zbog toga ne pretvori u uragan, Joška je polegla preko njegovih grudi i palcem i kažiprstom stisnula mu nos. - Jesi li zaspao? - upitala je opustila stisak, smijući se njegovom trzaju glave. - Skroz si luda - rekao je on, ali u njegovom glasu nije bilo ljutine. - Jesam - priznala je ona. - Ali za tobom. Ne samo riječi, već više način, ton kojim je to izrekla, opomene Momu. Odvojio se polako od njenog zagrljaja i zagledao se u njene plave oči. Prstima slobodne ruke, u drugoj je držao cigaretu, prolazio je kroz njenu gustu, dugu i smeđu kosu. Bila je pomalo ljepljiva od znoja, ali nije mu to smetalo. - I ti si meni draga, zanovijetalo jedno - meko joj reče i zatvori njene usnice čvrstim poljupcem. Koliko god joj je poljubac prijao, Joška je shvatila da je Momo na taj način još jednom uspješno izbjegao izjasniti se. Ili se možda izjasnio? Koje je od toga dvoje? Dok je, kao i uvijek do sad, oblačila njegovu košulju pripremajući se na put prema kupaonici, potajno je gledala Momino drago lice zamagljeno plavičastim dimom. Probiti će ona tu maglu oko njega i u njemu. Pokazati će mu da se može bez straha sasvim prepustiti osjećajima. Obučena samo u njegovu svijetloplavu košulju, ispod koje nije imala ništa, nagne se prema njemu, izvadi mu cigaretu iz usta i poljubi ga, radujući se kad je osjetila njegove vruće dlanove na svojoj stražnjici. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:26 - Budi (7) - Iskren - #
29.12.2011., četvrtak
Na plaži sjećanja
|
Na plaži sjećanja Joška i Momo Ljeto kao da oduvijek traje, činilo se Momi tog dalekog ljeta. Dani su, bez uobičajenog pijančevanja postali duži, nabijeni mirnim događajima u kojima je počeo uživati. - Smotala te je - rekao mu je Boro upravo jučer dok je ispijao sa uživanjem ledeno pivo i s prezirom gledao u Mominu kavu bez šećera. - Ne trabunjaj - ne ljuteći se rekao je Momo. - Znaš da je to istina - navaljivao je Boro. - Kladim se, da ćeš i ukrcaj odbiti, kad te pozovu. A sve samo zbog ... - Ne trabunjaj! - rekao je ovog puta oštrije Momo i prekinuo prijateljevu rečenicu. - Ni zbog koje žene nisam i nikad ni neću odbiti ukrcaj. - Će da vidimo - odgovorio je Boro rečenicom koja ih je uvijek tjerala na smijeh. Nasmijali su se i sada, obojica, uživajući u uzajamnom druženju i razumijevanju. Boro je bio osvajač ženskih srdaca, visok i lijep, ne zgodan, već baš lijep, vatrenih očiju koje su uvijek veselo gledale sugovornika. Momo ga je bezbroj puta vidio u akciji, kako svojim šarmom za čas izvodi djevojku sa zabave i veselo domahuje rukom Momi. Sutradan bi kasno poslijepodne došao do Mome, pa bi mu uz piće sa podsmješljivim izrazom lica govorio o protekloj noći. Za razliku od Bore, Momo nikad nije lovio žene. Čekao je, vrebao. Pogledom je šarao po prisutnima i zapažao svaku, pa i najmanju sitnicu. Kad bi prepoznao znak i ako je nalazio da djevojka zavređuje njegovu pažnju, krenuo bi u osvajanje. U sebi se posprdno pitajući: tko koga osvaja? Njih bi dvojica često s djevojkama nakon neke zabave ili plesa nagonski krenuli prema osamljenoj plaži koja je uvijek noću bila pusta. Mnoga su sjećanja ležala ispod toplih okruglih i glatkih kamenja na toj plaži. - Jesi li Jošku vodio na plažu? - upitao je Momo. - Onu plažu! Noću? - Nisam. - Ah! - Što ti sad to znači? - razdraženo je Momo upitao. - Ah! - ponovio je Boro i dobro potegao iz boce. - Kako je lijepo biti zaljubljen. - Ti si idiot! - odbrusio je Momo ustajući i sam se čudeći svojoj reakciji. - Idem sad, Joška dolazi za pola sata. - Naravno. - Htio sam ti ponuditi još jedno pivo - rekao je Momo smijući se: ljutnja je već isparila na ljetnoj žezi - ali ga zbog tog izgovorenog "naravno", nećeš dobiti. Odšetao je iz lokala, ali je prije toga platio popijeno piće i šapnuo konobarici da Bori odnese još jedno ledeno pivo. Momo je znao što znači žeđ. Kad je Joška stigla nešto iza tri sata poslijepodne, pogledao ju je upitnim pogledom, baš kao da je vidi prvi put: je li istina to što Boro misli o njegovim osjećajima prema Joški? Pažljivo ju je gledao, upijajući pogled njenih plavih očiju na nasmijanom licu. Dugu je i smeđu kosu vezala u "konjski rep". Kratka joj je ljetna haljinica otkrivala duge i lijepe noge i bila je pripijena uz njene duge butine. Momo je znao da je to zbog znoja, jer peklo je sa neba nemilosrdno žuto-vrišteće sunce. Joška je brisala znoj nadlanicom iz očiju i čekala njegov poljubac dobrodošlice, koji je ovog puta izostao. Nije više mogla izdržati. - Zar me neće poljubiti? Momo joj je prišao, zagrlio je, osjećajući miris njenog znoja i poljubio je. Dopadalo mu se to što oko njenog tijela ne lebdi mirisni oblak nekog parfema. Nije mu smetao miris ženskog znoja. Zov prirode, prirodni miris, govorio je u muškom društvu. - Znojna sam, morala bih se istuširati - rekla je s glavom na njegovom ramenu. - Nemoj - reče joj on. - Idemo nešto lagano gricnuti, pa na plažu. Vodim te na jednu posebnu plažu. - Dogovoreno! - cikne ona i opet ga poljubi. Momo se osmjehivao gledajući je tako radosnu. Tamo, na plaži sjećanja, usporediti će nju i ostale djevojke koje je vodio na to mjesto. Odvagati će i analizirati svoje osjećaje. Znao je, plaža će mu odgovoriti na neizrečena pitanja. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:18 - Budi (5) - Iskren - #
22.12.2011., četvrtak
Prilagođavanje
|
Prilagođavanje Joška i Momo Oboje su, svatko na svoj način, uživali u novonastaloj situaciji. I Joška i Momo. Oboje su razmišljali o njoj, ali nisu temu otvarali. Šutjeli su. Kao da se boje: progovore li, onaj će se čarobni dašak koji ih je obavijao raspršiti poput slatkog sna. Momo se potajno čudio, kako to da mu ne nedostaju razuzdani provodi u kojima alkohol potocima teče? I to ostajanje kod kuće! Uvijek bi ga navečer zahvatio neki nemir, a pluća kao da su mu plakala za dimom i alkoholnim parama zasićenim zrakom u nekom od kafića koje je redovito obilazio i u kojima je bio rado viđen gost. Nekad. Ne više. Sad bi navečer, kad bi ga uhvatio nemir kojeg bi Joška istog trena uočila, izlazio s Joškom u laganu šetnju na kojoj bi promatrali zalaz sunca držeći se za ruke. Potajno se smijao tome, ali, isto tako potajno, uživao je u tome. Joška je uživala, nadimala se zbog sreće što je taj divljak konačno pripitomljen i konačno živi mirnim i dostojanstvenim životom. Mazila ga je preko svake mjere, osjećajući ženskom nepogrešivom intuicijom da mu nedostaje nježnosti. I uvijek bi se iznova iznenadila kad bi on odgovorio još većom nježnošću prema njoj. Uživala je, a znala je da i Momo uživa. Ali bi prije pregrizao jezik nego li to priznao. Znala je i to. Samo je jedan tamno oblak lebdio na horizontu njihove sreće: prije ili kasnije, Momo će se ponovo ukrcati na brod i nestati iz njenog, Joškinog života. Hoće li joj se vratiti? Hoće li biti i dalje, kad ih beskrajne daljine budu razdvajale, željan njenih zagrljaja? Nije govorila o tome. U tim bi se trenutcima privijala uz Momu, nastojeći zauvijek upiti miris njegove kože. Obično bi sasvim goli ležali na kauču u njegovoj sobi, obavijeni mirisom vođenja ljubavi i dimom cigareta, a nad svim tim njihala se glazba s velikog tranzistora kojeg je Momo kupio u Singapore-u. Njihova samotna idila nije predugo potrajala. Bližila se ponoć i Joška samo što nije predložila odlazak na počinak, kad se do visine četvrtog kata vine poziv. - Debeli! - začuo se razdragani glas u kojemu se osjećao alkohol. Joška je zapanjeno gledala kako Momo, njen Momo, iskače brzinom metka iz zajedničke postelje i onako gol, naginje se nad prozor. Joška je zainteresirano i sa čuđenjem promatrala pokrete rukama kojima se Momo sporazumijevao sa onim koji je u to nedolično doba, kako je to Joška osjećala, ulazio u njihovu intimu. - Obuci nešto - rekao joj je veselo Momo. - To je Boro. Za čas će doći gore. Joška je ustala, brzo navukla ružičaste gaćice, koje Momo prije nekoliko sati u naletu strasti strgnuo s nje, pa po običaju dohvatila Mominu košulju i obukla je. - Tko je to? - upitala je, zakopčavajući košulju. - Rekao sam ti - nestrpljivo reče Momo. - Moj prijatelj Boro. - Prije ga nisi spominjao. - Nisam. - Zašto te zove „Debeli“? Ti nisi debeo. - Ne moraju susjedi znati koga zove i kod koga ide. To je imalo smisla i željela je prestati zapitkivati, ali nije mogla, a da još ne zapita: - Dolazi li uvijek u ovo doba? - Koje doba? - uzvratio je Momo začuđeno i Joška shvati, kako je Momi sasvim obična i normalna stvar da ga prijatelji posjećuju u ovaj neobični sat. - Radite li to često? - upitala je, dok je Momo izlazio iz spavaće sobe, stupao u mali hodnik i otključavao vrata stana. - Kad nam se prohtije - odgovori Momo ratoborno, a Joška lagano zadrhti zbog njegovog tona kakvim joj se do ovog trenutka nikad nije obratio. - Volimo uz piće razglabati o svemu i svačemu. Nije imala vremena ništa reći, jer u sobu je već ulazio Boro, noćni posjetitelj i narušitelj ljubavnog sklada. Dok ga nije ugledala, Joška je bila sigurna kako će mrziti tog mladića. Ali vidjevši ga onako zgodnog, ne samo zgodnog, već i lijepog, guste crne kose i vragolastih crnih očiju, u njoj se ledeni otpor istog časa rastopi. Iznenađeno je shvatila da mu se veselo osmjehuje, dok ih je Momo upoznavao. - Imaš li što za popiti? - upitao je Boro, iako je bilo vidljivo da je već sasvim dovoljno popio. - Imam bocu ruma i bocu "Walkera" - odgovori Momo. - Što ćeš? - Daj rum! - Pametan izbor! Joška je u sebi uzdahnula i bosonoga, hodajući na prstima, što je Momu uvijek iznova oduševljavalo, odšetala do kuhinje. Tu im je priredila sendviče i vrativši se sa punim pladnjem sendviča u sobu, iznenadila se promjeni atmosfere. Momo i Boro su pušili i pili popriličnim tempom, razgovarajući o događajima za koje ona nikad nije ni čula. Sjela je na kauč, zatim se polako ispružila i iako je bila obučena, pokrila se znojnom plahtom sve do brade. Njihovi povišeni glasovi nisu je razbuđivali, naprotiv, uspavali su je i Joška neprimjetno klizne u tvrdi san. Kad se probudila, njih su dvojica još uvijek razgovarali, a boca je ruma između njih stajala prazna. Pored nje se nalazila otvorena boca "Johnnie Walker-a", a dvije su velike pepeljare bile prepune opušaka. Dan se budio, bilo je ljeto i sunce se rano rađalo. - Zaboga! - uzvikne Joška onako bunovna, zaboravivši na samokontrolu koju je samoj sebi obećala. - Mogli ste barem pepeljare isprazniti! Njih se dvojica začuđeno zagledaju u nju, baš kao da je neki duh iznenada se stvorio pored njih i progovorio. Bilo je očito, da su zaboravili kako je i ona prisutna u sobi. - U pravu je - reče Boro ustajući, iako jako pijan, nastojao je smiriti Mominu napetost koju je istog trena osjetio, a koje je Joška bila nesvjesna. - Kao i uvijek, zapričali smo se i zapili. Odoh ja sad, ostavljam vas zaljubljene. Nesigurnim korakom Momo je ispratio prijatelja i vratio se u sobu u kojoj je Joška istresala pepeljare na neke stare novine. - Baciti ću to u smeće - reče mu tihim i pokajničkim glasom - pa možemo još malo zajedno odspavati. Suviše pijan da bi se prepirao, Momo klimne, otiđe do kupaonice, gdje je mokrio dugo i sa olakšanjem, vrati se i sruči potrbuške na kauč. Joška ga je žalosno gledala uvijajući pramen kose između prstiju. Osjećala je da je nešto nestalo iz njenog života. Nešto dragocjeno. Kad se probudio oko podne, nje nije bilo. Soba je bila sasvim čista, ali odisala je bezbrojnim popušenim cigaretama. Joška je ustala, počistila tragove pijanke i otišla na posao, shvatio je. Pružio je ruku prema cigaretama, iako je osjećao odvratan okus u ustima i znao da mu cigareta neće prijati. Tada ju je ugledao. Cedulju. Za trenutak se zgrčio, a misao da ta ceduljica predstavlja Joškin "zbogom", odjednom mu je bila nepodnošljiva. Nije zapalio cigaretu. Umjesto toga dohvati preklopljenu cedulju i otvori je. "Ispavaj se. Dolazim oko 3. Volim te" Težine u njegovom stomaku nestane, kao i potrebe za cigaretom. Momo pojuri prema kupaonici, tušu, želeći što prije sprati sa sebe prošlu noć i sasvim svjež dočekati Jošku. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 15:14 - Budi (14) - Iskren - #
17.12.2011., subota
Joška
|
Joška Pohlepno je grizao divlju slobodu, kad je Joška ušetala u njegov život. - Zovi me Joška - rekla mu je smijući se i zabacujući dugu i smeđu kosu, a plave su joj oči upijale zamućeni Momov pogled. - Joška - ponovio je Momo pomalo pijano, a nije još bilo ni podne i dan je bio vruć i u nedogled se pružao pred njima, a duga i naporna noć ležala je pobijeđena iza njega. Od tog dana, kao da je se nije mogao riješiti Joške. Bilo je ljeto, vrhunac ljeta, Momo se iskrcao s broda tek prije sedam dana i još je uvijek proslavljao nanovo stečenu slobodu. I beskrajno uživao u njoj zalijevajući je ogromnim količinama piva, često pjenušavi ledeni potok presijecajući rumom, živom vatrom. Volio je osjetiti snagu ruma na dnu stomaka, a nije imao ništa ni protiv zagrljaja Joške, koju je već te prve večeri odveo u svoj krevet. Mazili su se malo te svoje prve zajedničke noći, za koju je Momo pretpostavljao da će ujedno biti i posljednja. Ujutro je poput pravog kavalira ustao prije Joške i gledao je trenutak ili dva kako spava, uživajući u njenoj ljepoti, tek sad postajući svjestan da mu se u krevetu nalazi prava ljepotica, pa skuhao kavu koja mu je bila potrebna. Odbila je piti kavu onako neumivena. Iskočila je iz kreveta i ogrnuvši se njegovom košuljom pojurila u kupaonicu, dok ju je Momo pijuckajući kavu i rum čekao opružen na kauču koji mu je služio kao krevet i uživajući u prvoj cigareti tog dana. Vrativši se, prijekorno je dobacila pogled prema čaši s rumom, ali ništa nije rekla, osjetivši njegov otpor i bijes koji se već budio. Prezirao je žene, koje nakon jedne provedene noći sa njim, uzimaju sebi za pravo spočitavati mu njegove navike. Možda i jesu bile loše, ali bile su njegove i on ih je volio. Dopalo mu se njeno suzdržavanje i dok su vodili ljubav tog jutra, više je mislio na njeno nego li na svoje zadovoljstvo i opustio se tek onda, kad se iz njenog grla oteo duboki grgljajući krik uživanja. Te se noći, ili bolje reći jutra, jer bilo je već tri i trideset izjutra, vraćao polupijan kući i penjući se s naporom na četvrti kat, nelagodno je zastao osjetivši nečiju prisutnost. Ali se nije iznenadio ugledavši Jošku kako sjedi na stepenicama ispred njegovog stana. Gledala je u njega i osmjehivala se. - Od kad si tu? - upitao je. - Ne znam. - Mogla si pozvoniti - rekao je otključavajući vrata. - Stara ili sestra pustile bi te u moju sobu. - Željela sam te ovdje dočekati - rekla je Joška ulazeći ispred njega u stan. Zaključavajući vrata dobacio joj je pogled iznenađenja i odjednom je poželio biti sasvim trijezan sa njom, za nju, za sebe, za njih. - Pričekaj - šapnuo joj je u uho. - Istuširati ću se na brzinu i oprati zube. Smrdim. Nasmijala se sasvim tiho i pogladila mu užareni obraz. Čekala ga je svake noći. U bilo koje doba da se vraćao, Joška bi sjedila na prohladnim stepenicama ispred njegovog stana i strpljivo ga čekala. Jedne noći namjerno nije uopće došao kući, ali Joška iduće noći koja se pretvarala u jutro, ništa nije rekla. Je li ga čekala? Želio ju je to upitati, ali se ugrizao za jezik. Osme noći za redom, dok se uspinjao stepenicama, nozdrve su mu se raširile i namirisao je Joškinu prisutnost. U stomaku mu je nešto zatreperilo i znao je da se sve odjednom promijenilo. Bio je nježan te noći. Bila je strastvena te noći. Ujutro je ustao, skuhao kavu i donio je na poslužavniku u sobu, osjećajući ljubopitljive poglede majke i sestre na svojim leđima. Znao je što misle: svaku noć s istom djevojkom ... Tiho je odložio poslužavnik pored kauča na kojemu je Joška spavala gola i sasvim otkrivena. Kosa joj se prosula po jastuku otkrivajući joj vrat. Ugledao je malu blistavu kap znoja kako joj klizi niz vrat i ne razmišljajući, sagnuo se i polizao slanu kapljicu sa vrele i nježno-glatke kože. - Oh - rekla je Joška ustajući i oblačeći njegovu košulju kako je radila svakog jutra - kakvo predivno buđenje. Odmah sam nazad. Momo je pušio i čekao Joškin povratak i zbog nečeg mu se činilo da je đavolski dugo nema. Što li radi? Obično se za čas vrati ... Joška se vratila u sobu hodajući na prstima, osvježena i blistava i pogleda uprtog u Momine oči. Uvijek ga je ispitivački gledala, kao da mu želi čitati misli, a njega to ovog puta nije ljutilo. - Izvoli kavu - rekao je pokazujući rukom na poslužavnik. Klimnula je, dugačka joj se smeđa kosa zatresla, prišla mu i nježno ga poljubila u obraz, kao što je to činila svakog jutra. I posegnula za šalicom kave. - Nema jutros ruma? - upitala je tiho, a u glasu joj se dala naslutiti radost. - Nema - odgovorio je Momo milujući joj kosu. - Dovoljno je bilo ruma ovih dana. A nedovoljno Joške. Oči su joj potamnile i zablistale, a ruka, kojom je prinosila poluotvorenim vlažnim usnicama šalicu sa kavom, blago je zadrhtala. Šalica je zaplesala ples iznenađenja na tanjuriću uz srebrni zveket. Pijuckali su kavu, pušili i gledali jedno drugo, neprestano se osmjehujući, uživajući u uzajamnoj blizini. Na neki čudan način, možda čak i više nego dok su spojeni grčem ljubavi stezali jedno drugo u naručju. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:01 - Budi (10) - Iskren - #
12.12.2011., ponedjeljak
Jedino ljeto
|
Jedino ljeto Volio je pobjeći iz i od gradske gužve i odšetati do periferije grada, pa se spustiti dole, do samog mora. Hodajući strmim popločanim putem, dok mu se nos mreškao osjećajući dragi miris mora, u njemu su počinjale buditi se uspomene. Bilo je mnogo uspomena koje mu je donosio miris mora, ali jedna se uspomena izdvajala od ostalih i on ju je prozvao posebnom. U stvari, uspomena je bila obična, ali ona, na kojoj je počivala uspomena, bila je neobična. - Trajati ćemo samo ovo ljeto - rekla mu je u slano rame ljubeći ga nježno: tek su izašli iz mora i bio je ovo tek njihov drugi zajednički dan. - Jesi li sigurna? - upitao ju je iznenađeno. - Jesam - odgovorila je, a oči joj se stisnule u tanki prorez iz kojeg je prema njemu isijavalo plavetnilo dragih mu očiju. - I ne zapitkuj više. Nije više zapitkivao. Ljeto je tek počinjalo i tko je razmišljao o njegovom kraju? Svi su se ponašali kao da će ljeto vječno trajati, pa tako i njih dvoje. Danju su uživali u moru i suncu i u izmjenjivanju sitnih nježnosti. Čuvali su se za vrele noći. Hraneći žudnju laganim dodirima plamtjeli su strašću. On je mislio da je to ljubav, a ona ... što li je ona mislila? Nikad nije to otkrio, grijući se ljetnim suncem koliko i u toplini ljubavi. Tog je ljeta otkrivao dubinu svojih osjećaja i bio je zapanjenim onim što je otkrivao o samom sebi. Otvarao se i njoj. Sasvim i bez stida, ogolio je svoju dušu prostirući svoja nadanja ispred njenih nogu. Nije mu uzvraćala svojom vlastitom otvorenošću, ali nije previše mario. Nekima treba duže vremena, uvjeravao je samog sebe. Znao je da je voli i nije ga bilo briga voli li ona njega. Suviše je uživao u voljenu, a da bi mu bilo što pokvarilo uživanje. Uranjao je u uživanje pamteći svaki detalj njenog tijela, uzdaha, pokreta rukom, pamteći sve, baš sve. Je li naslućivao nadolazeću okrutnost? Često je to pitanje postavljao sebi naslonjen na ogradu broda sa cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci, dok je sunce tonulo u plavi zagrljaj. Osjećajući podrhtavanje palube ispod svojih nogu, sjećao se vitkog tijela koje je podatno podrhtavalo pod njegovim. Ništa nije naslućivao onog ljeta, uvijek je iznova priznavao samom sebi, dok bi zurio u plavi beskraj, a sunce zalazilo, paluba podrhtavala, a oči mu se vlažile. Svaki put, kad bi mislio na nju, oči su mu se vlažile. Nije plakao, nije pustio suzu, baš nikad, ali bol je ostala gotovo isto onoliko jaka kao i onog dalekog ljeta, kad je otišla. Nije više to bila onako oštra bol, gotovo nepodnošljiva bol, s vremenom je postala tupa, ali uvijek prisutna. Ostajala mu je vjerna, nikad ga nije napuštala. - Ali zašto? - upitao ju je s nevjericom tog još uvijek vrućeg poslijepodneva: iako je ljeto bilo pri kraju i dalje je zrak bio vruć. - Tako je bolje - rekla je. Stajali su na peronu, dugačka kompozicija vlaka je poput čelične zmije mirovala pod suncem: uskoro će je odvesti daleko i zauvijek od njega. - Ma je li se ti to šališ? - upitao je, jer moljakao ju je za adresu, da se dopisuju, da održe kontakt da ... - Bolje je ovako! - rekla je ona odrješito i penjući se na visoku stepenicu vagona. - Ljetne veze trebaju prestati s ljetom. - Mislio sam - pokušao je još jednom, iako je duboko u sebi znao kako je sve uzalud - da to među nama nije samo veza, nego ... - Ljubav? - prekinula ga je ona i okrenula se sasvim prema njemu: stojeći na stepenici vagona bila je viša od njega i sagnula se, poljupcem mu okrznuvši obraz i uspravila se. – Idućeg ću ljeta negdje drugdje ljetovati. - Nadao sam se ... - Uzalud - ponovo ga je prekinula, a oči joj postale tamne, tvrde, kakve ih nikad prije nije vidio i on nije mogao, a da se ne zapita: je li to njen pravi pogled? Valovi su šumjeli ispod njegovih nogu pričajući mu o svim ljetnim ljubavima kojih su bili svjedoci. Ali je on mislio samo na nju, uvijek na nju. I na njihovo jedino ljeto. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:33 - Budi (13) - Iskren - #
03.12.2011., subota
Čvor
|
Čvor Ne možeš pobjeći. Uvijek te dostigne. Ujutro ustaješ i uopće ne misliš ni na što posebno, obavljaš jutarnji ritual, uživaš u kavi, promatraš more s prozora i naravno, sjedaš ispred kompa. I tamo ugledaš njeno ime. Želudac zadrhti, stisne se, čvor se zategne. Još jednom. Ne možeš pobjeći. Od čvorova, kojih je sve više. I u svakom se krije jedno sjećanje kojeg se ne želiš sjećati, ali kojeg se ni ne želiš odreći. Bez obzira na bol. Pa još više zatežeš čvor. Prije mene nije pisala. Glad za riječima razbuktala se u njoj u ono vrijeme naše nježnosti koje je provela sa mnom. Volim misliti kako imam udjela u tome. Barem malo. Pisanje ju je znalo ljutiti, pa sam smirivao njenu ljutnu i osjećaj nemoći, potičući je u stvaralaštvu, hvaleći njene pjesme. Hvalio sam ih preko svake mjere, govorila je ona glumeći ljutinu zbog toga, ali osjećao sam kako joj prijaju moje riječi. Pecala je komplimente, a ja sam uživao u njenoj igri i rado je prihvaćao. Sjećam se, kako mi je ponekad govorila, da namjerava prekinuti aktivnost pisanja, jer osjeća kako nema smisla ustrajati, nema u njoj potencijala, nikad neće napisati dobru pjesmu... Ljutila me njena malodušnost. Jer prepoznao sam u njoj potencijal koji samo što nije eruptirao poput najsnažnijeg vulkana. Mirisao sam i izvjesnu stvaralačku lijenost u njenoj nježnoj nutrini. Moralo se nešto u njenom životu promijeniti, da bi vulkan stvaralaštva počeo izbacivati lavu. Pisala je pjesme. Poeme o svemu i svačemu i bilo ih je divno prvi čitati, prije nego što bi bile poslane na mrežu svih mreža, da bi i ostali mogli uživati u njima. Svaka bi joj pjesma drhtala od čežnje za ljubavlju, za ljepotom života. Bila je gladna, prepoznao sam tu glad u njoj i prije nje same. Vjerujem, da je ona sama nikad nije pravilno definirala. Tu glad. Bila je to vrišteća glad za ljubavlju, za sigurnošću, za nečim što će biti zauvijek njeno i što joj nikad nitko neće uspjeti oduzeti. Sad mislim da je to konačno pronašla, dobila, jer pjesme joj se poput lastavica vinule visoko u nebo, ne priznaju nikakve granice, sasjekla ih je stihovima koji ostavljaju bez daha. Nesputano se otvara i porađa ljepotu riječi. Obojane riječi nježno podrhtavaju u večernjem rumenilu. Čitam, a čvorovi se sjete vezuju. Stežu. Bez boli. Čvorovi sjećanja. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:47 - Budi (15) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||