![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
23.11.2011., srijeda
Atavizam
|
Atavizam Randi je, stojeći u dugačkom hodniku raširenih nogu kao da mu se pod ispod njih ljulja pod, dok su ostali pozvani sjedili i netremice gledali u pod, osjetio da je došao na njega red istog trenutka kad su se velika vrata bešumno otvorila i kad je čovjek u crnom iskoračio u hodnik. - Randi, kodni broj GF8894028538! - prozove povišenim glasom. Randi zakorači prema njemu, ne odazvavši se. Odlučio je od samog početka što manje govoriti. Govoriti samo ono što mora i ništa više. - Vi ste ...? - upita čovjek u crnom. Randi klimne, a ljubičasta mu se duga kosa zatrese. - Pa što se ne javite - ljutito reče čovjek u crnom i to nije bilo pitanje, već prije ljutnja na šutljivu drskost prozvanog. - Uđite, vi ste na redu. Randi uđe u prostoriju prošavši pored čovjeka u crnom. Prostorija je bila prostrana i sa ogromnim prozorima kroz koja je dopirala zelenkasta svjetlost jutarnjeg sunca. Ispred ogromnih prostora nalazio se dugačak stol, toliko dugačak stol Randi još nikad nije vidio, a za stolom su sjedili muškarci i žene, njih dvadeset i četvoro: Vijeće Prirodne Pravde. Randi ih, usprkos nelagodnosti koju je osjećao, pažljivo promotri, ne skrivajući svoju radoznalost. Konačno, nalazi se pred najvišim sudskim tijelom u čitavoj Galaktičkoj Federaciji. - Randi, kodni broj GF8894028538? - upita Predsjedavajući, mršav starac kojemu koža kao da je bila sasvim prozirna. Randi klimne gledajući u starca: mora da mu je barem četiristo godina, mislio je gledajući mu dugačke i tanke lomne prste. - Morate to glasno i jasno potvrditi - reče Predsjedavajući polako i strpljivo. - Da, ja sam Randi, kodni broj GF8894028538 - potvrdi Randi. - Znate li zbog čega ste pozvani pred Vijeće Galaktičke Federacije? - Znam - odgovori Randi: izgovoriti neistinu bilo je nezamislivo. - Osjećate li se krivim? - upita Predsjedavajući. Vrijeme kao da se silnom brzinom pokrenulo unazad. A možda se tako i zbilo, jer Randi je ponovo koračao dugim hodnikom Nat-Instituta sa svojim prijateljem i suradnikom Oklivom. - Čudno - govorio je Okliv dok su hodali bešumnim koracima do Prijemnog ureda - da su odabrali nas dvojicu koji se poznajemo. I ne samo poznajemo, već smo i prijatelji i radimo zajedno. - Imamo dobre gene - odgovorio je nezainteresirano Randi. - Ništa drugo nije u pitanju. Nema mjesta čuđenju. - Ali toliki bi željeli se razmnožavati i nikad ne dobiju priliku - mrmorio je Okliv. - A mi smo izabrani dati genetsko nasljeđe. - Ne vidim u tome baš neku počast - odbrusio je Randi: čitavo je jutro bio bezvoljan i sad je to izbilo na površinu. - Izmusti će nas kao što su prije bezbroj milenija muzli one rogate životinje, zaboravio sam kako su se zvale, i izmiješati naše mlijeko sa mlijekom neke ženke. Odabrana mješavina će počivati određeno vrijeme u Gal-Rodilištu i kad vrijeme sazrije, eto nam novog člana Galaktičke Federacije. Kojeg nikad nećeš upoznati. - Kakva je sad to misao? - Koja misao? - Pa ta o upoznavanju ... - Ah! - Randi je odmahnuo rukom gledajući u sitnu djevojku plavičaste kože i diveći se njenim ljubičastim očima. - Ne znam ... Okliv je uzalud čekao nastavak započete Randijeve rečenice. Randi je šutio i zurio u djevojku ljubičastih očiju, a ona mu uzvraćala pogled. Okliv je s čuđenjem primijetio kako je donja usnica djevojke nekontrolirano zadrhtala. Skrenuo je pogled na svog prijatelja i zapanjio se zbog izraza Randijevog lica. Randi je gledao djevojku, ona je gledala u njega. Pogled ih je spajao. Randi je osjećao neko nepoznato uzbuđenje koje ga je čitavog proželo i beskrajno je uživao u njemu. I želio je da osjećaj traje i traje i traje ... Krajičkom svijesti znao je da je sve to ludo i nije mogao objasniti svoje ponašanje, još manje osjećaje. Ali bili su stvarni, prisutni, nije ih izmislio. Osjećao ih je. Kako još nikad nije osjećao. Zagledavši se malo bolje u djevojku, odjednom je shvatio da se i sa njom događa ono što se događa sa njim samim. Kao da je dobio krila, Randi se isprsi, u grudima je osjetio što nikada prije nije i znao je da je spreman boriti se protiv čitavog Univerzuma. Plutao je u blaženstvu osjećaja čitajući to isto plutanje u djevojčinim očima. Pjesma je odjekivala u njemu, uživao je beskrajno u melodiji koju su čuli samo djevojka i on, Randi, jedini od mnogih. - Kako ti je ime? - upitao je djevojku iznenada. - Sunstroke - odgovorila je automatski, a pogledi su im i dalje uranjali jedno u drugo, stapali se, nikada se više ne želeći rastati. - E, pa, Sunstroke - rekao je Randi i pokazao na Okliva - vodi ovog u Inkubator bez mene. Ja ne idem. - Što ti je? - sasvim zbunjeno je upitao Okliv. - Zašto ne ideš? - Ne znam zašto ne idem - odgovorio je Randi odlučno i dalje gledajući netremice u Sunstroke. - Ali znam da ne idem! - Osjećate li se krivim? - ponovi Predsjedavajući. - Ne! - odreže Randi. - Ne osjećam. - Odbili ste Federaciji dati ono što je čast darovati - reče Predsjedavajući. - I koja se čast pruža samo odabranima. Ne svima, samo odabranima. - Znam. - Možete li barem objasniti svoj motiv? Randi je šutio i gledao u članove Vijeća Prirodne Pravde. - Što vam se dogodilo? - upita jedna od žena, duga joj je i žarko crvena kosa bila ispletena u plamteću pletenicu koju je položila preko lijevog ramena. - Ne znam - iskreno odgovori Randi. - Ali ostajete pri svome? - Ostajem - čvrsto reče Randi. - Možete odstupiti - reče Predsjedavajući. - Odluku Vijeća pravovremeno će te dobiti. Uvaženi su članovi Vijeća gledali u uspravna Randijeva leđa koja su odavala njegovu odlučnost. - Imati ćemo neprilika sa tim mladićem - promrmlja jedan član pokrivši usta rukom, kao da se stidi izgovorenih riječi. - Što ga je to spopalo? - upita drugi. – Neka bolest? - Zaljubio se - reče žena žarke crvene kose, koja je ispitivala Randija. - Molim? - upita Predsjedavajući i uputi joj oštar pogled. - Zaljubio se - ponovi crvenokosa i ustane da je svi dobro vide i čuju. - Znate da sam između ostalog i strastveni antropolog. Njegovi su osjećaji osjećaji zaljubljenog. Bojim se da je isti slučaj i sa djevojkom. - Ali kako? - upita Predsjedavajući. - Zar to evolucija nije ostavila iza sebe? Mislio sam da je to zauvijek daleka prošlost. - Ponekad se povrati kod pojedinih jedinki - reče antropologinja, gladeći svoju plamenu pletenicu. - Nitko ne zna zašto. - Što piše u Galaktičkom Zakoniku? - upita najmlađi među njima: prvi je put prisustvovao kao član Vijeća i bio je pomalo nesiguran. - Je li zabranjeno? - Zaljubljivanje? - upita antropologinja. - Zbilja ne znam ... nitko ne zna kad se dogodio sličan slučaj. - Kažnjivo? - Nije kažnjivo - zamišljeno reče Predsjedavajući pomičući u zraku datoteke koje pregledavao i koje su se velikom brzinom smjenjivale. - Zakon ne predviđa mjere, nažalost. - Pa što onda i kako odlučiti? - Presjeći ćemo to u korijenu! - odlučno reče Predsjedavajući. – Pobijedili smo uspješno savladavši primitivizam takvog shvaćanja i ponašanja u ljudskoj prirodi i neću dozvoliti da se ponovo rasplamsa. To je atavizam. Ništa drugo. Pa ne možemo slučaju prepusti kakovo će nam biti potomstvo, zar ne? Nitko ništa ne odgovori. Svi su gledali u Predsjedavajućeg, prepuštajući njemu odluku. Njega to malo naljuti. - Zar nitko ništa neće reći? - upita. - Što će te učiniti? - upita antropologinja. - Ono što moram - odlučno reče Predsjedavajući. - Ukloniti ih oboje. Odmah sada. Pozvati ću Čistače. Moramo tako postupiti. Ne postupimo li tako i to se pročuje ... - Ali ... - započne antropologinja, zagrcne se, pa nastavi. - Ništa nisu učinili. - Još - ispravi je Predsjedavajući. - Mislim da će te se svi složiti s time. Svi su mu šuteći odgovarali pokornim pogledom. Randi je brzim koracima izašao iz prostorije, gotovo izjurivši iz prekrasne palače, praćen radoznalim pogledima, jer nitko osim njega nije žurio, svi su koračali ujednačenim i mirnim koracima. Ali Randiju se žurilo, znao je da mora što prije doći do Sunstroke i ... što dalje? Nije to znao, ali osjećao je da će rješenje doći samo od sebe. Nekako je to znao: kockice će se posložiti i biti će sve u apsolutnom redu. Mora biti u redu. Ne može biti drugačije. Ne sad kad … Veselo je užurbanim koracima grabio prema Sunstroke i onom što ga sa njom i uz nju očekuje. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:08 - Budi (19) - Iskren - #
12.11.2011., subota
Nježno jutro
|
Nježno jutro Una uzdahne žaleći za snom koji je odlepršao u nepovrat istog trenutka kad se mala Lena ritnula u snu i sitnim četverogodišnjim stopalom udarila svoju mamicu točno lijevu lopaticu. San je bio čudan i isprekidan, što nije bilo ni čudno, jer mala se prevrtala čitavu noć, već četvrtu noć za redom, povremeno tiho se glasajući. Nova nevolja, još jedna dječja bolest, pokucala je na vrata obitelji, znala je to Una i pomirila se s time. Znala je i da spavanja više nema ... ako ga je uopće i bilo. Mora se prisiliti sasvim razbuditi, otvoriti teške olovne kapke, koji kao da su joj se slijepili za lice. Upravo kad je odlučila okrenuti se prema maloj Leni i suočiti se s još jednim danom, osjeti kako se krevet zaljuljao, a odmah zatim sitno i toplo tijelo djeteta se odmakne od njenih leđa. - Dođi tatici - začuje Una tihi šapat Stjepana. - Odmah ćemo ustati. Pusti mamu da još malo spava. Hoćeš? Una nije čula djetetov odgovor: istog se časa uz duboki uzdah olakšanja sjetila da je subota i gotovo istovremeno zahvalno utonula u duboki san. Stjepan, s djetetom u naručju, tiho, bosonog, izađe iz spavaće sobe i nečujno zatvori vrata za sobom. Jutro je bilo prohladno, osjećao je to na bosim nogama, ali nije mario. U kuhinji će se za čas ugrijati, znao je to. - Kako je tatina cura, jutros? - upita malu oblačeći joj toplu crvenu trenirku. - Bolje? - Ne znam - plačno odgovori Lena. - Malo mi je vruće. Stjepan položi dlan na djetetovo čelo. Nije bilo pretjerano vruće i on se ohrabrujuće nasmiješi maloj koja ga je pažljivo gledala. - Mislim da nemaš vrućicu - reče. - Ozbiljno? - Ozbiljno - odgovori Stjepan. - Ali znaš što? Da budemo sigurni, izmjeriti ćemo. Dok ti budeš mjerila temperaturu, ja ću skuhati mlijeko za tebe i kavu za mene. U redu? - Hoću kakao - reče mala. - Dobro, onda kakao - pomirljivo reče Stjepan. - Sve što želiš. - I palačinke. - O, pa ti si sigurno već sasvim zdrava! Nastojao je ne stvarati buku, dok se brzo kretao kuhinjom pripremajući smjesu za palačinke i nikad ne ispuštajući malu Lenu iz vida. Sjedila u kutu grčevito stišćući toplomjer pod pazuhom i prateći očeve spretne i brze pokrete. Crne su joj oči bile bistre i Stjepan je bio sretan zbog toga. Znao je da je to znak kako je maloj bolje i možda je kriza upravo prošla. Ako ne baš sasvim prošla, onda je sigurno sasvim blizu kraju. Sa šalicom tek skuhane kave u ruci, priđe maloj koja ga je netremice gledala. Malo joj je lišce bilo rumeno i Stjepan se nadao da je to rumenilo znak zdravlja, a ne povećane tjelesne temperature. - Da vidimo - reče i izvuče toplomjer ispod djetetove miške i zagleda se u njega. - Koliko? - upita Lena. - Malo - odgovori on. - Malo, malo, pa ništa. Sutra si sasvim zdrava. - Moći ću u vrtić? - Hoćeš. - Hoćeš li me ti voziti? - Ako tako želiš. - Želim. - Onda dobro - reče Stjepan stavljajući kakao ispred nje. - Dogovorili smo se. A sad pij svoj kakao i pusti me peći palačinke. - Sa čokoladom - reče mala. - Oooooooo! - uzvikne Stjepan šireći oči. - Pa što si sve to ne dozvoljava moja mala princeza? - Sa čokoladom - ponovi mala smijući se. - Pobijedila si - reče Stjepan. - S čokoladom. U kuhinji je već postalo toplo, bilo je sasvim prijatno opušteno stajati pored pećnice sa tavom u ruci i bacajući povremene poglede na malu. Stjepan je zadovoljno gledao kako povremeno ispija kakao i lista neku od mnogobrojnih slikovnica koje su ležale razasute ispred nje. Već je bilo sedam sati, dan je vani pobjeđivao noć. Završivši s pripremanjem palačinki, otpočne s čišćenjem posuđa. Bilo ga je još i od prošlog dana. Una i on gledali su film na televiziji, a mala je Lena zaspala, pa je Una tiho predložila da je ne bude s lupkanjem posuđa, već da pranje posuđa ostave za jutro. Ni film nije bio sasvim loš, pa su, kad je završio, ravno s kauča otišli u spavaću sobu, Stjepan je nosio malu i položio je ležati između njih u krevetu, kako je već neko vrijeme zahtijevala spavati. On se u početku bunio zbog toga, ali je kasnije popustio. Slažući oprano posuđe da se ocijedi Stjepan pogleda kroz prozor: dan je već osvajao, sunčan i prohladan i on je nestrpljivo čekao trenutak kad će izjuriti na osunčane ulice. - Idemo probuditi mamu - reče brišući ruke. - Odnijeti ćemo joj doručak na krevet. - Ja ću nositi palačinke - reče Lena. Pustio je da mala hoda ispred njega. Hodala je polako i pažljivo koračajući, dok joj je pogled bio pripijen na tanjur s palačinkama kojeg je nosila s obje ruke. Stjepan otvori vrata spavaće sobe i sa velikom šalicom crne kave u ruci, približi se krevetu i usnuloj Uni. Dok ga je mala Lena osmjehujući ga gledala, Stjepan s vrućom kavom u šalici, nekoliko puta prođe ispod Uninog nosa. Djevojčica se nasmije kad primijeti kako je majčin nos zadrhtao i malo se namreškao, osjetivši primamljiv miris. Stjepan puhne u Unino uho i Una se pomakne, protegne i otvori oči. - Koliko je sati? - prvo upita. - Osam i trideset - odgovori Stjepan. - Lijepo od tebe - reče ona osmjehujući mu se. - Evo, mama! - vikne Lena pokazujući tanjur s palačinkama. - Oh! - uzvikne Una sjedajući u krevetu, stavljajući tanjur s palačinkama na bedra i prihvaćajući kavu koju joj je nudio Stjepan. - Doručak u krevetu! Pa vi ste dvoje naprosto zlatni. - Zlatni - ponovi Lena veselo. - Vidim da ti je bolje, mačkice - reče Una pažljivo je gledajući, pa upita Stjepana: - Temperatura? - Nema je - reče kratko on. - Čini mi se da ozdravlja. - Oh, milo moje - raznježeno reče Una, milujući tamne uvojke Lene. - Sad vas napuštam - umiješa se Stjepan. - Doručkujte zajedno, a ja idem malo trčati. - Nije hladno za trčanje? - upita Una. - Ne treba mi još jedan bolesnik. - Nije - reče Stjepan naginjući se nad njom i ljubeći joj kosu. - Uživaj u doručku, draga. - I ti u trčanju - reče ona gledajući ga kako već odlazi, pa se okrene maloj. - Penji se gore do mene i pomogni mi smazati ove palačinke! Deset minuta kasnije i nekoliko blokova dalje, koje je lagano i bez napora pretrčao, Stjepan se zaustavi ispred kuće s malim vrtom, prođe kroz vrt i pozvoni tri puta kratko i jednom dugo. Gotovo istog časa, vrata se otvore. - Kasniš jutros - reče umjesto pozdrava Zdenka. - Što se dogodilo? - Ništa - reče on. - Spremao sam doručak ... - Šuti! - reče Zdenka i povuče ga u hodnik, pa mu poljupcem zatvori usta. - Ne zanima me. Sve što me zanima, je to da si sad ovdje. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:29 - Budi (25) - Iskren - #
03.11.2011., četvrtak
Heretik
|
Heretik Aar se još uvijek vrlo dobro sjećao sna, iako je od tada proteklo mnogo godina. Sjećao se kako se iznenada probudio u mrkloj noći i uspravio se u školjci u kojoj je spavao, a pogled mu poletio prema Crnom Velikom Ništa. Aar je nekoliko trenutaka žmirkao, nastojeći fokusirati pogled, uloviti blijedi odsjaj za kojeg je znao da se nalazi tamo u Crnom Velikom Ništa. Ponekad bi ga ugledao, kako žutilom treperi u Crnom Velikom Ništa. Ali, ako je to zbilja tako, od kud onda blijedi odsjaj svjetlosti u njemu? U Crnom Velikom Ništa? Aar je napeto zurio u tamu nastojeći je probiti ne vidom, već spoznajom koja je plesala u njegovom umu, pružajući mu silno bolno zadovoljstvo. I odjednom, dok je onako gol ustajao iz školjke u kojoj je udobno spavao i prilazio okruglom otvoru shvati: u Crnom Velikom Ništa ima nečega! Nije uvijek bilo Crno, a pogotovo nikad nije bilo Ništa. Baš suprotno: bilo je ispunjeno ... Tu mu je misao zadrhtala i Aarovo je tijelo isto tako zadrhtalo, drhteći u brzom ritmu misli. Bilo je tako čudno i tako lijepo stajati u noći u zuriti u vis u duboko crnilo, ne vidjevši ništa, naslućujući sve. I odjednom je znao: nešto se odvojilo u njegovom umu i sve ono čemu su ga učili više nije bilo važno. Jer nije bilo istina. Znao je to, osjećao je to. Ali što je istina? Je li ugrabio istinu? Baš on između milijardi jedinki? Dok se vraćao školjci, nakon što je dugo vremena proveo visoko zabačene glave i uzburkanih misli, da bi se još malo odmorio uz Ekuu, osjećao je kako se u njemu otvorio put kojim još nikad nitko nije kročio, a kojim on mora poći, čak što više, želi poći. Uzbudljivo putovanje mislima je pred njime i jedva je čekao da se nađe u svom tihom kabinetu i posveti mislima koje su se porađale s praskom u njegovoj nutrini. - Gdje si bio? - upita ga tiho i snena Ekaa, kad joj se pridružio u školjci. - Tu, u prostoriji - odgovorio je tiho, ne želeći je sasvim razbuditi. - Razmišljao si? - upitala je još tiše i privila se uz njega. - Jesam. - Previše razmišljaš - rekla je, a Aar se nasmiješio u tami. - Svi to govore. - Možda - rekao je sasvim tiho, gotovo nečujno. - Možda. Zaspala je ponovo čvrsto pripijena uz njega, a on je osluškivao njeno disanje i pitao se, ne diše li možda i ono koje pogrešno nazivaju Crno Veliko Ništa? Ne bi se iznenadio, uopće se ne bi iznenadio. Jer ono je svemoćno, zna to, iako ne zna odakle zna. Sutradan, dok je u kabinetu pio biljni napitak i grozničavom brzinom bilježio svoje misli, koje su ga mučile i koje kao da su tražile biti zabilježene. I izgovorene. Shvatio je, da će ih kad tad morati glasno izgovoriti, podijeliti još sa nekim. Sa kime? Tko ga može shvatiti? Kad ni on sam sasvim još ne razumije. Čini mu se da njiše nad provalijom spoznaje, ali nikako da padne u nju, u spoznaju, i uživa u njoj, uživa u objašnjenu. Tu i tamo iskakali bi fragmenti inspiracije i Aaru se činilo da ona mala i jedva vidljiva i vrlo rijetka treperava svjetla silnom snagom ponekad zbog nečeg (dokučiti će i zbog čega) eksplodiraju i u eksploziji mu pružaju objašnjenje. - Pa to je tako! - uzvikne tog poslijepodneva, udišući miris biljnog napitka koji mu je davao poticaj razmišljanju. - Što je tako? Aar se trgne: sasvim je zaboravio na Llara, svog kolegu, koji je sjedio iza njega, blizu, a opet tako daleko. - Eksplozija - reče Aar. - Prvo se dogodila silna eksplozija. Prasak! Mora da je tako bilo i nikako drugačije. Ne može biti drugačije. - O čemu to govoriš? - upita ga Llar, pogledavajući ga zabrinuto: povremeno bi Aar buncao neke sulude ideje, ali bi ga, srećom, vrlo brzo prošlo to ludilo. - Veliki prasak - reče Aar nimalo ne mareći za kolegu i njegovo pitanje, a opet mu odgovarajući. - Silan prasak iz kojeg je poteklo sve. - Koje sve? - Pa ovo! - Aar žustro zamahne rukom oko sebe obuhvaćajući kolegu, prostoriju u kojoj su se nalazili i sve ostalo: dugi su mu prsti plesali uzbuđeno zrakom. - A nije sve oduvijek bilo ovako. - Nego kako? - upita Llar, sad već siguran kako njegov prijatelj ponovo zapada u privremeno ludilo, a za koje su svi znali i u kojemu bi iznosio najneobičnije i sasvim nemoguće ideje. - Bilo je svjetlosti - reče Aar. - Bilo je posvuda svjetlosti. Crno Veliko Ništa bilo je i onda crno i veliko, ali tu je tamu razbijala svjetlost koja je putovala neizmjernim daljinama i ... Llar je prestao slušati, sasvim se posvetio svom vlastitom računanju, dok je iza njegovih leđa kabinetom žustro koračao Aar i iznosio svoju teoriju Velikog Početka i Stvaranja Svega. Nije to moglo proći nezapaženo, naravno. Jer svaki je razgovor prije ili kasnije prenošenjem dolazio do Velikog Vijeća, pa je tako i ovaj Aarov stigao. Pozvali su ga na razgovor, uljudno mu uručivši kratku poruku-pozivnicu. - Možda je ovo prilika - rekao je Aar, držeći pozivnicu u ruci i gledajući upitno u Llara. - Prilika? - Llar se čudio prijateljevom nadanju. - Zbilja to misliš? Ne misliš da će ti se nasmijati u lice? Pa svi znamo da je Crno Veliko Ništa oduvijek ovdje i mi u njemu i da će zauvijek biti nepromijenjeno. Jedino ti buncaš o nečemu nerazumljivom ... - Što tu ima nerazumljivog? - pomalo ljutiti je upitao Aar, jer njemu je sve bilo kristalno jasno i čudio se kako svi ne vide tu kristalnu ljepotu Istine. - Prasak? - žalosno, ne podrugljivo, upita LLar. - Silno veliki prasak? - Jest, baš tako! - Iz kojeg je poteklo sve? - Upravo tako - uzbuđeno reče Aar. - Prostor i Vrijeme počeli su se širiti i ... - A kako onda objašnjavaš svu ovu neprozirnu tamu oko nas? - upita Llar uz zamah ruke i povisujući ton. - Zbog širenja! - odgovori Aar. - Pa to je barem jasno! Zbog širenja! Tko zna koliko se milijardi godina širi, ali budi siguran da su mnoge milijarde godina u pitanju. A kako se širi, svjetlost se udaljava, vidimo je sve slabije i slabije, a zatim nestane. Ali je tu, nestane samo iz našeg vida, jer prostor se neizmjerno raširio i ... Llar je odmahnuo rukom i Aar je naglo presjekao svoje riječi. Ponadao se da mu je prijatelj shvatio. Uzalud. Možda je Llar u pravu? Možda ga nitko neće shvatiti. Razgovor-ispitivanje se približavao kraju. Aar je stajao u velikoj prostoriji, dok su oko njega sjedili uvaženi članovi Velikog Vijeća i postavljali mu pitanje za pitanjem, sve brže i sve oštrije, postavljajući mu pitanja-zamke. Ali je Aar bio britkog uma i brzo je odgovarao sve se više zanoseći, voleći svoju teoriju za koju je duboko u sebi osjećao da nije samo teorija već jedina velika Istina. Vidio je kako mudre glave Velikog Vijeća klimaju i bio je sretan zbog toga: eto, nisu ga razočarali, shvatili su ga, prihvaćaju njegove misli. - Velika vam hvala na vašem izlaganju - rekao je Predsjedavajući Velikog Vijeća, iako je Aar želio i imao još mnogo toga za reći. - Otvorili ste nam nove vidike. Tko zna, možda ste otkrili i novu granu znanosti? Nadam se da je tako. U svakom slučaju, uskoro očekujte naš odgovor. Još jednom, velika vam hvala na izlaganju. Aar se sretno osmjehnuo, obarajući pogled, jer nije želio da mu ti starci čitaju sreću s lica. Neka je prva pročita njegova draga Ekaa, koja ga zove sanjarom. Kako će ga sad nazivati? Sretan, kako još nikad u životu nije bio, pokloni se Velikom Vijeću i brzim koracima izađe iz velike i prohladne prostorije. - Heretik! - uzviknuo je tiho Predsjedavajući Velikog Vijeća, istog trenutka kad je Aar izašao iz prostorije. - Heretik! - povikali su još neki. - Možda je samo bolestan - meko je primijetio jedan član Velikog Vijeća. - Možda se previše zanio. - Možda ste u pravu - rekao je Predsjedavajući. - Osobno, mislim da jest heretik. Jeste li zapazili izraz njegovog lica dok je sipao budalaštinu za budalaštinom, uvjeren kako govori briljantne istine? - Bolestan je. - Ne samo bolestan - reče Predsjedavajući. - Lud je. I opasan. Već sutra ću poslati po njega i staviti ga u Izolaciju. Što manje ljudi čuje tu njegovu suludu teoriju, tim bolje! Slažete se? Uvažene glave Velikog vijeća složno klimnu, jer iako nemilo, moraju tako postupiti: bolest se mora iščupati iz korijena i što ranije. Oduvijek se tako radi. Zbog toga i postoji Izolacija. - Ali moramo mu priznati - razdragano reče Predsjedavajući izlazeći iz prostorije i praćen svojom svitom - da mu je ideja koliko luda, toliko i originalna. - Originalna ludost! - dobaci netko i smijeh se raširi skupinom najmudrijih. Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:06 - Budi (15) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||