Jedino ljeto
Volio je pobjeći iz i od gradske gužve i odšetati do periferije grada, pa se spustiti dole, do samog mora. Hodajući strmim popločanim putem, dok mu se nos mreškao osjećajući dragi miris mora, u njemu su počinjale buditi se uspomene. Bilo je mnogo uspomena koje mu je donosio miris mora, ali jedna se uspomena izdvajala od ostalih i on ju je prozvao posebnom.
U stvari, uspomena je bila obična, ali ona, na kojoj je počivala uspomena, bila je neobična.
- Trajati ćemo samo ovo ljeto - rekla mu je u slano rame ljubeći ga nježno: tek su izašli iz mora i bio je ovo tek njihov drugi zajednički dan.
- Jesi li sigurna? - upitao ju je iznenađeno.
- Jesam - odgovorila je, a oči joj se stisnule u tanki prorez iz kojeg je prema njemu isijavalo plavetnilo dragih mu očiju. - I ne zapitkuj više.
Nije više zapitkivao. Ljeto je tek počinjalo i tko je razmišljao o njegovom kraju? Svi su se ponašali kao da će ljeto vječno trajati, pa tako i njih dvoje. Danju su uživali u moru i suncu i u izmjenjivanju sitnih nježnosti. Čuvali su se za vrele noći. Hraneći žudnju laganim dodirima plamtjeli su strašću. On je mislio da je to ljubav, a ona ... što li je ona mislila? Nikad nije to otkrio, grijući se ljetnim suncem koliko i u toplini ljubavi.
Tog je ljeta otkrivao dubinu svojih osjećaja i bio je zapanjenim onim što je otkrivao o samom sebi. Otvarao se i njoj. Sasvim i bez stida, ogolio je svoju dušu prostirući svoja nadanja ispred njenih nogu. Nije mu uzvraćala svojom vlastitom otvorenošću, ali nije previše mario. Nekima treba duže vremena, uvjeravao je samog sebe. Znao je da je voli i nije ga bilo briga voli li ona njega. Suviše je uživao u voljenu, a da bi mu bilo što pokvarilo uživanje. Uranjao je u uživanje pamteći svaki detalj njenog tijela, uzdaha, pokreta rukom, pamteći sve, baš sve. Je li naslućivao nadolazeću okrutnost?
Često je to pitanje postavljao sebi naslonjen na ogradu broda sa cigaretom u jednoj i pivom u drugoj ruci, dok je sunce tonulo u plavi zagrljaj. Osjećajući podrhtavanje palube ispod svojih nogu, sjećao se vitkog tijela koje je podatno podrhtavalo pod njegovim. Ništa nije naslućivao onog ljeta, uvijek je iznova priznavao samom sebi, dok bi zurio u plavi beskraj, a sunce zalazilo, paluba podrhtavala, a oči mu se vlažile. Svaki put, kad bi mislio na nju, oči su mu se vlažile. Nije plakao, nije pustio suzu, baš nikad, ali bol je ostala gotovo isto onoliko jaka kao i onog dalekog ljeta, kad je otišla. Nije više to bila onako oštra bol, gotovo nepodnošljiva bol, s vremenom je postala tupa, ali uvijek prisutna. Ostajala mu je vjerna, nikad ga nije napuštala.
- Ali zašto? - upitao ju je s nevjericom tog još uvijek vrućeg poslijepodneva: iako je ljeto bilo pri kraju i dalje je zrak bio vruć.
- Tako je bolje - rekla je.
Stajali su na peronu, dugačka kompozicija vlaka je poput čelične zmije mirovala pod suncem: uskoro će je odvesti daleko i zauvijek od njega.
- Ma je li se ti to šališ? - upitao je, jer moljakao ju je za adresu, da se dopisuju, da održe kontakt da ...
- Bolje je ovako! - rekla je ona odrješito i penjući se na visoku stepenicu vagona. - Ljetne veze trebaju prestati s ljetom.
- Mislio sam - pokušao je još jednom, iako je duboko u sebi znao kako je sve uzalud - da to među nama nije samo veza, nego ...
- Ljubav? - prekinula ga je ona i okrenula se sasvim prema njemu: stojeći na stepenici vagona bila je viša od njega i sagnula se, poljupcem mu okrznuvši obraz i uspravila se. – Idućeg ću ljeta negdje drugdje ljetovati.
- Nadao sam se ...
- Uzalud - ponovo ga je prekinula, a oči joj postale tamne, tvrde, kakve ih nikad prije nije vidio i on nije mogao, a da se ne zapita: je li to njen pravi pogled?
Valovi su šumjeli ispod njegovih nogu pričajući mu o svim ljetnim ljubavima kojih su bili svjedoci. Ali je on mislio samo na nju, uvijek na nju. I na njihovo jedino ljeto.
Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 12.12.2011. u 19:33 sati.