![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.01.2006., utorak
 Svako jutro na rehabilitaciju, povratak kući, pa u park na trčkaranje. Dok sve to učinim, već je blizu podne. Nemam snage, znam da moram polako i obuzdavam se. danas sam trčao 12 x 200 m. i kvadricepsi su mi pucali. Posljednju sam rundu odradio 300 m. tako da sam prevalio 2 500 m. Dizati ću daljine postepeno, svaki drugi dan, onoliko koliko budem mogao. Do 5 000 m. Zatim raditi na brzini... Vrijeme je upravo fantastično, pravo proljetno! Sunce grije, pravo uživanje! I naravno, Marti odustala! Ponovo trčim sam. Kao i uvijek. A Lori se pravi da mi čuva trenirku, pa sjedi pored nje i gleda me dok treniram. Sama lijenost oko mene. |
- 11:53 - Budi (25) - Iskren - #
30.01.2006., ponedjeljak
Mekušac
|
Točno u osam sati Nenad otvori vrata kafića, u kojem je posljednjih šest mjeseci, od dana kad ga napustila supruga, svakog jutra pio svoju prvu kavu. Nije se mogao, u svih ovih proteklih mjeseci, prisiliti ostati u stanu i sam skuhati i popiti jutarnju kavu. Sve do prije šest mjeseci kavu je kuhala Marijana, pili bi je sjedeći jedno nasuprot drugome za stolom u kuhinji. Uživao je u tim trenutcima i volio ju je gledati preko ruba šalice. Kriomice, jer posljednjih mjeseci je napetost među njima rasla, ali ju je oboje pokušavalo ignorirati. Nisu govorili o tome, kako im se struktura braka lomi. Kao da će svojom šutnjom odagnati slom koji se približavao. Svakog su jutra, kao da je sa njihovim brakom sve u najboljem redu, zajedno pili kavu, zatim bi Nenad odlazio, Marijana ostajala čekajući. Ali ne bi čekala da se Nenad vrati. Čekala bi Milana, koji bi se pojavio otprilike pola sata nakon što bi Nenad napustio stan, bacala mu se oko vrata i gurala ga na kauč u dnevnoj sobi: nikad ga nije povela spavaću sobu. Ušavši sa hladne ulice u toplu prostoriju poznatog lokala, malog, prijatnog i toplog, Nenad osjeti kako mu se zgrčeni mišići opuštaju. Pištolj ga iz desnog kuka, jednostavno uguran pod remen hlača žuljao, pa ga malo pomakne i osjeti da sad bolje leži. Ne žulja. Približavajući se šanku ispusti uzdah zadovoljstva. - Dobro jutro! - pozdravi ga kći vlasnice, nazvana Viki, a pravim imenom Viktorija. - Danas ste nešto poranili. Zar nije... - Dobro jutro! - odgovori Nenad. - Jest, danas je. U deset moram biti u Centru za socijalnu skrb. - Valjda će sve proteći u redu - reče Viki: bila joj poznata čitava priča. - Sigurno - reče Nenad. - Zašto ne bi? Viki ga pogleda iskosa. Čudila se njegovoj sigurnosti, blagoj smirenosti. Žena ga napustila, otišla sa ljubavnikom, a on se ponaša kao da je otišla na dva dana posjetiti majku. Nikako ga uloviti ni za glavu ni za rep. Čudak. Ali jedno mu mora priznati: sačuvao je živce i ni jednom nije posumnjao u ishod postupka mirenja. Bio je uvjeren, kako će njegova Marijana uvidjeti svoju grešku, napustiti ljubavnika, jer ljubavnik je samo njeno trenutno ludilo, i vratiti se njemu, svojoj ljubavi iz djetinjstva, svome prvom ljubavniku, svome zakonitom suprugu. - Jeste li razgovarali sa Marijanom? - upita ga Viki znatiželjno, stavljajući ispred njega vruću kavu. - Nisam - Nenad otpije malo kave i zadovoljno se nasmiješi. - Što se tu ima razgovarati? Pa mi smo od djetinjstva zajedno. Zavoljeli smo se još kao djeca i nikad se nismo ni rastajali. Jedino nas je rat na kratko vrijeme razdvojio, ali to se ne računa. Poslije rata smo se uzeli i to je to. Za mene postoji samo ona i ona to zna. - Znam - klimne Viki: priču o bezgraničnoj ljubavi čula je mnogo puta u posljednjih mjeseci, od kad je Nenad počeo dolaziti jutrom na kavu. Pa doda: - Vidim da ste se udesili! Nenad se nelagodno osmjehne. Obično je dolazio obučen u traperice i smeđu kožnu vindjaknu, sasvim izlizanu na laktima, ali je ovog jutra blistao u tamnoplavom odijelu sa srebrnastom uskom kravatom, pažljivo izbrijan, crvenkasta mu kosa bila pažljivo počešljana unazad, sjajila se od briljantina, kao i njegove zelene oči. - Pa, mislio sam - poče on zamuckujući - svečani trenutak mirenja i mislio sam... Viki mu se ohrabrujuće nasmiješi, gledajući ga kako rumeni, pa da bi nekako prebrodio trenutak gorke nelagodnosti, dohvati čašu sa rakijom i isprazni je. - Ovo je bilo dobro - reče zadovoljno. - Da platim, Viki, pa da krenem. Ne želim zakasniti. Hodajući mokrim pločnikom, sitna je kišica poput nježnog daha počela padati, Nenad se prisjeti onog dana, kad se vratio u stan, po zaboravljeni novčanik, niti sat vremena nakon što je izašao i zatekao svoju Marijanu, golu, u zagrljaju isto tako golog muškarca, sasvim nepoznatog, nikad ga u životu nije vidio. Potresao ga taj prizor. Ali ono što ga je dotuklo, nije bila njegova gola žena u naručju nepoznatog isto tako golog muškarca, već onaj vonj, ne miris, već upravo vonj, koji je poput teškog oblaka lebdio nad njihovim glavama, pritišćući napete živce Nenada: vonj seksa, vonj, netom utažene požude. Slike njih dvoje, spojene u slatkom grču, zatitrale mu bolno u duši i Nenad se slomio, zaplakao. Skljokao se na obližnju stolicu, pokrio lice rukama i ridao, dok su se ljubavnici brzim pokretima oblačili. Nenad je plakao i onda, kad mu se Marijana obratila, stojeći sa ljubavnikom ispred širom otvorenih vrata stana. - Odlazim - rekla mu prezrivim glasom. - Mislila sam da si blag čovjek, a ti si u stvari mekušac. Pravi mekušac! A meni je potreban pravi muškarac. Ne mekušac! I držeći ljubavnika ispod ruke otišla, ostavljajući vrata stana otvorena. Zatvorio ih je Nenad, kad je prva susjeda prošla hodnikom zgrade i radoznalo zavirila unutra, naslućujući dramu nepogrešivim ženskim instinktom. Tuđa je nesreća privlačna, magnet. Mekušac! Danima je to odzvanjalo u njemu. Mekušac! Zar zato što je uvijek bio blag? Dobričina? Udovoljavao joj? Mekušac? Isplati li se biti dobričina? Nije znao. Jedino što je znao bilo je to, da i dalje voli svoju Marijanu i želi da mu se vrati. Ostalo ga ne zanima. Zadubljen u te neprijatno bolne misli nije ni primijetio kako brzo korača, pa se iznenadi, shvativši da se nalazi ispred zgrade Centra za socijalnu skrb. Kišica je prestala, sunce sramežljivo provirilo i Nenad odluči pričekati na ulici. Stigao je malo prerano, još petnaest minuta, a poznato mu je da Marijana uvijek dolazi u posljednji čas. Pričekati će je i zajedno će ući u zgradu. Osjeti želju za njenim likom, njenom lijepom pojavom, nasmijanim licem. Nedostaje mu, strašno nedostaje. Zašto lagati samog sebe? Samo neka mu se vrati, ništa drugo ga ne zanima. Samo da se vrati, njemu, svojoj prvoj ljubavi. Ugleda je, kako čeka na drugoj strani ulice, čeka zeleno za pješake. Srce mu zatitra od njene ljepote: približava se tridesetoj i upravo cvate. Nikada nije i nikada više neće biti ljepša. Nije mogao odvojiti pogled sa nje, samo je nju vidio. Zatim mu se srce stegne, kad ugleda svoju Marijanu, kako se okreće prema muškarcu koji stoji pored nje i nešto mu govori, pa zajedno, ruku pod ruku, prelaze ulicu. Prepozna u njemu njenog ljubavnika i grlo mu se stegne. Njegova se sigurnost u njen povratak njemu, opasno zaljulja. Je li moguće kako je zauvijek gubi? Stigli su do njega i Nenad zakorači prema njima i ispruži ruku, dajući im znak kako želi razgovarati. Uzbuđenje mu zarumenilo lice. - Što hoćeš? - obrecne se Marijana na njega. - Ostavi nas na miru! Začuvši ono "nas", u što on nikako nije uključen, Nenad se zgrči i desna mu ruka sune pozadi, iza desnog kuka. Odjednom se u njoj stvori pištolj, a njegova se crna zlokobna usta koja rigaju vatru zaustave na Marijani, pređu na ljubavnika, zatim se ponovo vrati na Marijanu. Drhtava, oklijevajuća prijetnja. - Ne mogu - zajeca odjednom Nenad. - Još te volim! Ne mogu. Marijana se prva pribere. Šumno izdahne i isto tako šumno udahne vlažni zrak, jer u strahu je nesvjesno zadržavala dah, pa odlučno zakorači naprijed i odgurne drhtavog Nenada. - Sklanjaj se! - reče mu posprdno, prođe pored njega, vukući za sobom ljubavnika, pa se okrene i prezirno mu dobaci preko ramena: - Mekušac! Uvijek si bio mekušac. Dok mu je u uzburkanoj duši umirao čitav njegov svijet, rušeći se u bezglasnom padu, Nenad posramljen sakrije oružje, obori glavu i izgubi se u gomili ljudi. Stideći se sebe i svoje slabosti, zaplače. Ali zna da ne može, jednostavno ne može pucati u ženu koju voli, ne zbog mekuštva, kako ona pogrešno misli, već zbog ljubavi. Ljubavi prema njoj koja se nikad neće ugasiti. Koju ona prezire. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (25) - Iskren - #
29.01.2006., nedjelja
 Počeo sam. Konačno! Vrijeme oblačno, bez kiše, toplo. Zagrijao sam mišiće, pa lagano, ni u snu ne smijem brzati, krenuo 3 x 100 m. Lagano hodanje 30 sek. pa 300 m. Lagano hodanje pa 400 m. I onda, onako divno zagrijanih mišića, kako nisu bili zagrijani puna četiri mjeseca, odvalio u sasvim laganom tempu prvi kilometar u komadu. Oznojio sam se, što me čudi, jer tempo je zbilja bio sramotno spor. Ali četiri mjeseca pauze...moram sve od početka, lagano, strpljivo... Šetnja do kuće i dobro istezanje. Tijelo mi se preporodilo: konačno osjećam mišiće u nogama. Lori, naravno, odbila trčati. Postala je prava lijenčina. Pisanje? Ne znam... |
- 09:52 - Budi (14) - Iskren - #
28.01.2006., subota
 OSUDIMO! Osudimo komunizam! Kao što smo osudili fašizam. Izjednačimo ga sa fašizmom. Neprekidno se donose rezolucije o osudi ovog , osudi onog... Jedino se svi klanjaju zajedničkom bogu i ne pomišljajući osuditi ga: vrhovnom božanstvu Profitu. Kapitalizam u svom najbrutalnijem obliku, od samih svojih početaka, pa sve do danas, još ni jednom vrlom političaru nije palo na um osuditi. A daleko je od toga da današnji kapitalizam pokazuje ljudsko lice. Neupućenom se čini, slušajući vrle nam političare iz Evropske unije, kojoj toliko težimo, kako je kapitalizam bogom dani poredak u koji nitko ne smije ni pomisliti posumnjati, a kamo li se usuditi pa glasno izreći svoje sumnje. To bi bilo pravo bogohuljenje! Nema veze što kapitalizam počiva na trgovanju ljudima, najbrutalnijem iskorištavanju, u što spada i dječji rad, što brutalno dokidaju krvavo stečena prava radnika, sve je to zanemarivo: računa se samo Profit. A on je golem! I pripada njima, Izabranima. Naravno, na uštrb svih ostalih, koji ne pripadaju izabranom društvu. Izabrani čine sve da tako i ostane, što ne iznenađuje. Iznenađuje poslušnost koju ostali, većina, iskazuju prema takvom stanju stvari. Svi su prihvatili njihova pravila, koje Izabrani propisuju i donose na način koji njima odgovara ( čitaj: donosi korist ) ne pitajući ostale za mišljenje, iako se kunu u demokraciju. Sad nas moćnici EU ( a nitko nas i opet nitko ništa nije pitao ) na svojoj karti gledaju i crtaju kao Balkansku bescarinsku zonu. Zašto? Umjesto ulaska u EU? Bog Profit ponovo galopira. To što svojim kopitama mrvi "stoku sitnog zuba", pa koga briga za takvog što? Moćnike iz EU ponajmanje. Kroz čitavu svoju povijest ljudi su se klanjali bogovima, rušili ih, napuštali, kako su se društva mijenjala, ali su jednom bogu od pradavnih vremena do današnjih dana ostajali vjerni: bogu Profitu! Ništa njega ne može srušiti sa Olimpa! |
- 13:12 - Budi (17) - Iskren - #
 Kiša. Sitna dosadna. Nema ništa od početka trčkaranja. Neki drugi dan, možda sutra. A baš sam se radovao jutrošnjem izlasku na stazu. Po ovakvom vremenu zbilja nema smisla: moraš biti dobo zagrijan i održavati tu zagrijanost, a ja to, naravno, nisam u stanju. Za sada. Ostajem kući, možda pisati. |
- 09:23 - Budi (13) - Iskren - #
27.01.2006., petak
Sretan dan
|
Umotan u dug i sivi, gotovo bezbojni kaput, prerano oronuli, pritisnut teškim životom, Željko pažljivo prelazi ulicu, bojažljivo pogledavajući čas lijevo, čas desno, iako je na semaforu zeleno za pješake. Željko je naučio ne vjerovati nikome i ničemu i nadati se samo goremu. Nije uvijek bilo tako. Nekada, u neka druga vremena, živio je sretno sa svojom ženom Jankom i sa nadom ustajao svakog jutra, vjerujući u bolje sutra u lijepu i bezbrižnu budućnost. Jedino što je mutilo njegovu mirnu rijeku sreće, bilo je sjećanje na njihovu kćerkicu, koja se mrtva rodila. Pogodilo ih to oboje, Željko je sakrivao svoju bol: žarko je želio imati dijete. Znao je da ga nikad neće imati: nešto se u njegovoj Janki poremetilo i nije više mogla začeti. Govorio joj je da ne mari: imaju jedno drugo, to je najvažnije! Prešao je cestu uspješno i ostao živ, kako je Željko govorio. Volio je prošetati prvo obalom, a zatim, nakon što bi se nadisao mirisa mora, svratiti do tržnice i sa ono malo para, kupiti ponešto i od toga spremiti si siromašni objed. U džepu je imao svega deset kuna i neprestano je u mislima prebirao cijene, koje je znao napamet. Mora si nešto skuhati, potrebna mu je toplina kuhane hrane u želucu. Hladno je, hladno...Već četiri dana za redom jede samo suhi kruh koji umače u malo mlijeka, koje prije toga zagrije. Žudi za toplinom u želucu, za onom toplinom koju samo sitost pruža. Kad se jutros probudio, kao i uvijek već prije šest sati, jer dugogodišnje se navike teško riješiti, prisilio se ležati sve do osam. Dan još nije kako treba ni započeo, a već se osjećao umornim. Ležeći u toplom krevetu osjeća se zaštićenim, ali vrlo dobro zna koliko je to varljivo. Istog trena kad odbaci tri tople deke sa sebe, shvaća da nema zaštite: hladnoća siječanjskih dana uvukla mu se u kosti. Stan, jednosobni, malen, ali dovoljan za njega, već se nekoliko godina ne grije: nema para za kupovinu drva. Ne mari baš previše: navuče na sebe dva topla džempera, koja mu je isplela pokojna žena, samo dva ili tri mjeseca prije nego li je umrla prije dvije godine. Ubila je neimaština, po njegovom mišljenju. Oboje su bili zaposleni u istoj tvornici, Janka, kao čistačica, a Željko kao tokar. Zatim je, pri kraju rata, vlasnik tvornice počeo zatvarati radna mjesta, iako je, prilikom otkupljivanja tvornice od države, obećao da će sva radna mjesta biti sačuvana. Janki su jednostavno uručili otkaz, nakon dvadesetogodišnjeg rada, poslali je na burzu rada, gdje nije imala nikakve šanse dobiti posao, znali su to i nisu se zavaravali. Tri godine poslije rata, prisilno su sve ostale radnike umirovili, dajući im malu otpremninu, više milostinju, a tvornica je preprodana. Mirovina je sramotno mala, jer do ostvarenja pune, nedostajalo mu još osam godina radnog staža, ali zgrabio je ponuđenu priliku i pristao na umanjenu mirovinu. Znao je, propusti li priliku, ostaje bez i te crkavice. Tko će zaposliti pedeset i petogodišnjeg tokara, pored toliko mladih ljudi? Znao je da nema nikakvih šansi. Tolike godine rada, a zašto? Gdje je nestalo čitavo bogatstvo koje se decenijima stvaralo, gradilo, podizalo? Dok skreće pored bove i gleda u privezani brod, Željko se odjednom prisjeti kako mu je današnji dan ipak poseban: rođendan mu je. Šezdeset i tri godine nosi na umornim povijenim leđima. Kosa mu je, nekad sasvim crna, sada sijeda i beživotna. Korak spor, mlitav, nema one lakoće u njemu, dok je u rano jutro kretao na posao. Već dugo ništa ne radi sa lakoćom. Pogotovo od kad su zakoračili u zimu. A ova je baš hladna, ledena da ledenija ne može biti. Još kad bura zaurla svojim ledenim urlikom, kao što je to ovih dana, najradije bi čitav dan ostao u krevetu, ispod gomile pokrivača, u toplom, zaštićen i od hladnoće i od vanjskog svijeta, koji mu se iz dana u dan sve manje dopadao. Dok još jednom prelazi cestu, kako bi stigao na tržnicu, Željko se prisjeti svojih razmišljanja o smrti u mladim danima. Bio je uvjeren kako će mu biti strašno žao napustiti ovaj svijet. Sad se tome smije, raduje, nestrpljivo iščekuje taj trenutak oslobođenja. Jer drugo ništa i neće biti, nego oslobođenje, ne može drugo biti. I čemu da živi? Sam je, sasvim sam. Janka je "otišla" još prije dvije godine i mnogo mu nedostaje. Nitko u gluhoj noći ne diše pored njega. Samo svoj dah čuje, svoje misli mota...Kad se u gluho doba noći probudi… Na sivom betonu, uz sam rub pločnika, ugleda crvenu boju papira, kako lagano treperi na dahu bure: još malo i nestati će. U hipu shvati da je to novac, sto kuna. Nestane njegovog umora, njegove apatičnosti, njegovih godina kojih se upravo prisjetio. U jednom dugom skoku nađe se iznad novčanice, pritisne je đonom prastare cipele i zastane oklijevajući. Odjednom postane svjestan da je svojim naglim skokom privukao pažnju ljudi. Nije to želio. Nikako! Ne smije ga nitko vidjeti kako podiže stoticu: umro bi od stida, kad bi ljudi povezali njegov skok, skok starca, sa tih sto kuna. Sa nelagodom se osvrne, ali oni, koji su ga trenutak ranije sa znatiželjom gledali, već su prestali na njega obraćati pažnju. Hitali su za svojim poslovima, pognutih glava na ledenom vjetru. Bura je postala jača, još hladnija, ako je to ikako moguće, pa su brzo izgubili zanimanje za smušenog starca, koji skače poput mladića. Kad je bio siguran kako ga više nitko ne gleda, Željko se sagne, uzme stoticu, grčevito je stegne prstima i polako uspravi bolna leđa. Dok se uspravlja, na licu mu smiješak, a usne mrmljaju: - Sretan dan! Danas mi je sretan dan. Noseći najlon vrećicu prepunu slasnih zadovoljstava, jer kupio je ribu i već je osjećao njen prženi i hrskavi okus, Željko još jednom čeka na zeleno svjetlo semafora i pita se: da li kući otići autobusom? Izbjeći hladnoći. Pobijedi onaj uvijek oprezni i štedljivi Željko u njemu, odgurnuvši rasipnog u stranu. Polako, oprezno, jer ponegdje se tlo smrzlo i na pojedinim je mjestima bilo leda, Željko krene uz stepenice: za pola je sata kući. Ispržiti će ribu da bude hrskava, da puca pod zubima, baš onako kako ju je spremala njegova Janka, zelenu salatu će dobro začiniti, ima i češnjaka, prava gozba. Uz ribu ide vino, pa je u podrumu, pored ribarnice, kupio pola litre crnog vina, to mu je i više nego dovoljno. Dugo je oklijevao, prije nego što ga je kupio, jer raskoš je to preveliki. Ne pamti kad je posljednji put popio čašu vina. Lijepo će sve to prirediti, dobro se najesti, popiti, pa konačno jednom sit i zadovoljan leći, pokriti se dekama, dok će mu ovaj put, za razliku od ostalih dana, žariti prijatna toplina u punom stomaku. Koja će ga bolje grijati od svih njegovih starih deka, znao je to i poput djeteta se radovao tim nadolazećim trenucima. Posuđe je ostavio neoprano. Neće ga sad prati, suviše je trom od toliko jela i pića. Nenavikao na vino, dobro mu je udarilo u glavu, ali mu bilo prijatno, toplo i ugodno se osjećao, a san ga mamio. Legne na kauč u kuhinji, koja se malo zagrijala zbog pripremanja jela i postala gotovo prijatno toplom. Naslaže deke preko svog mršavog tijela, toplo se ugnijezdi i nasmiješi toj toplini, prijatnoj opuštajućoj. - Jankice, stara moja - promrmlja poluglasno i već tonući u san - danas mi je zbilja sretan dan. Moj rođendan. Tri dana kasnije, stanari, susjedi, pozvali su policiju, koja je obila vrata, ušla u ledeni stan i pronašla Željka mrtvog ispod nabacanih pokrivača sa zagonetnim osmjehom na neobrijanom i mršavom licu! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (31) - Iskren - #
26.01.2006., četvrtak
 Liječnica, kod koje sam se prijavio za fizikalnu terapiju, kaže da mogu početi sa laganim treniranjem: nikako ne trčati, ali đogirati smijem. Noga mi još uvijek pored prstiju lagano natiče, a zbog žica koje su ostale u stopalu, ne smije me liječiti strujom. Osjetiti ću svoje granice, kaže ona i dodaje, da bi ipak bilo bolje pričekati dok završim sa terapijom. Tipično za liječnike: možeš, ali nemoj. Zašto? Počinjem već sutra, danas ne mogu, imam neke dogovore. Trenirati ću u parku, u zelenoj oazi, šljunčanoj stazi, polako, bez naprezanja, postepeno povećavajući razdaljinu. Marta je obećala da će mi se od ponedjeljka pridružiti. Imati ću poticaj, a i neću samog sebe toliko goniti, kao što obično radim, jer ću imati obzira prema njoj. Sad smo oboje bez kondicije, sasvim ispuhani i možemo ravnopravno trenirati. Radujem se tome, poludio sam mirujući. Počinje trka za kondicijom…konačno! |
- 09:40 - Budi (20) - Iskren - #
25.01.2006., srijeda
Klošarova priča
|
Danas me zovu klošarom i nije mi stalo: jesam klošar i ne stidim se svog stanja. Znam da je ovo stanje privremeno, baš kao što smo i svi mi privremeno na ovom svijetu. Na pozornici života. Kad zastor padne…za koju godinu, a možda i ranije…Ne bojim se; dočekujem smrt ne sa strahom, već sa radoznalošću. I mirom. Koliko to ljudi može za sebe reći? Nisam uvijek bio ovako filozofski nastrojen. Gledate me sa bocom jeftinog crnjaka u ruci, neobrijanog, dugokosog, umotanog u debeli kaput, prastar i ofucan do komičnosti, pa ne možete ni zamisliti ovog istog mene u lijepom odijelu, dotjeranog, uspješnog, da tako kažem, normalnog. He, he…recite, što je normalno? Prije tri dana neka je dama, umotana u bundu, zamalo pala u nesvijest, kad me vidjela kako na klupi autobusne stanice sjedim leđima okrenut suncu grijući kosti i čitajući Gide-a. Nije mogla odvojiti oči od boce koja mi se nalazila pri ruci i nešto je neprestano mrmljala sebi u bradu. Predrasude su se toliko duboko usadile u njenu dušu, uostalom, kao i kod većine, pa nikako ne može shvatiti pijanca koji voli književnost i čita sa uživanjem, baš kao što i sa uživanjem dobro poteže iz boce. Mnogima je to dvoje zajedno nespojivo: meni sasvim prirodno. Noću, kad se dobro umotam u otrcani, ali još uvijek topli kaput, legnem na uredno posložene kartone i hrpu novina, kad zatvorim oči, vidim čitav protekli svoj život. Blaga me tuga, ne ljutnja, samo tuga, zaljulja na svojim mekim rukama i zaspim mirno, zahvalan što mi se pružila prilika imati bogat život, ispunjen ljubavlju. Imao sam nešto, što mnogi nikad ne dožive. Samo sanjaju o tome da dožive te radosti. Rijetki uspijevaju, a ja, sretnik, iskusio sam to i duboko uživao u osjećajima koje sam davao, ali i primao. Trajalo je punih dvadeset godina. Dvadeset godina sreće! Mnogi bi ubili za jedan dan sreće. Dok spavam sanjam ih, svih njih, one koje sam volio, posebno Aleksandru... Zvao sam je Aleksa i volio sam je: od dana kad je ušla u moj život, a bilo je to daleke 1969, nisam pogledao drugu ženu. Imao sam dvadeset i jednu, ona osamnaest i ljeto je provodila kod tetke, na moru, kao nagradu za uspješan završetak školovanja. - Ne puštam te nazad u Valjevo - rekao sam joj već na trećem sastanku, spoju, kako smo govorili, dok smo sjedili na klupi i gledali zalaz sunca. - Zaposli se ovdje: medicinske sestre se uvijek lako zaposle. - Gle! - uzviknula je i pljesnula rukama. - A ti bi otišao na more i zaboravio me. Nije ostala tog ljeta, ostala je slijedećeg i zaposlila se u bolnici. Nakon godine dana provedene na moru, vratio sam se ne kući, nego svojoj Aleksi, koja je ostavila sve koje je voljela, jer mene je još više zavoljela. Iduće nam se godine rodio prvi sin: nazvali smo ga Radovan, po njenom ocu, da mu ugodimo, jer Aleksa mu bila jedinica i teško je podnio njen odlazak. Stari se, naravno, raspekmezio i bar četiri puta godišnje dolazio joj u posjetu. Kažem njoj, Aleksi, jer većinom sam bio na moru. Obožavao je unuka, svog imenjaka. Kad nam se, dvije godine kasnije, 1973, rodio drugi sin, nazvali smo ga Ivan, po mome ocu, uspješno prekinuvši tako djedovsku ljubomoru. Sa dva djeteta i vječno odsutnim suprugom, jer većinom sam bio na moru, Aleksa je morala napustiti posao, posvetiti se djeci, pa se njen život, a i život naše djece, počeo odvijati na relaciji Rijeka - Valjevo. Dok bih se nalazio na moru, ona je sa klincima boravila u Valjevu kod roditelja. Kad su klinci stasali, krenuli u školu, to se promijenilo. Pohađali su školu u Rijeci, a školske raspuste provodili u Valjevu, maženi i paženi. I sve je bilo kao u bajci, dok...ma neću vas zamarati svima poznatim povijesnim činjenicama kojima smo svi bili sudionici, svjedoci, a da nas život nije pitao, želimo li sudjelovati u ludom plesu mržnje i smrti. Govoriti ću vam samo o činjenicama iz svog obiteljskog života. Prokleti nas je rat podijelio, zatrovao, uništio. Pretpostavljam, kao i mnoge druge. Sjećam se i ovako pijan tog dalekog dana, dana kad je pao Vukovar, na osamnaesti rođendan mog Ivana, koji nismo slavili. Prvi put da se nečiji rođendan nije veselo proslavio u našoj kući. Umjesto veselja, kao da se neko iščekivanje nadvilo nad nama. Aleksa i ja sjedili smo u dnevnoj sobi, u prizemlju kuće, sinovi nam bili gore na katu, svatko u svojoj sobi. Gledali smo televiziju, Aleksa i ja, gledali smo je, ali i dalje nismo mogli vjerovati da se to zbilja događa. Sve se činilo nestvarno, kao na filmu. Jer mi sjedimo sigurni i na toplome, a na televiziji gledamo rat, razaranje…nestvarno, kao da gledaš film. Čini ti se daleko, nešto što se nas ne tiče, ali nije bilo daleko i ticalo se svih nas: nitko nije mogao pobjeći, ostati pošteđen. - Kako je to moguće? - upitala je Aleksa po tko zna koji put. I zaplakala, ramena joj se tresla u bolu. – Braća se ubijaju i ne vidi se kraja tom ludilu. U taj čas uđe Radovan, visok, crna mu kosa raščupana i upitno se zagleda u uplakanu majku. Pogleda mene, pa ponovo u uplakanu majku. - Što joj je? - upita. - Vukovar je pao - rekoh mu. - Oh! - uzvikne on. – Osvojili su ga! - Kako to misliš osvojili, boga ti tvoga! - iza njega progovori Ivan: ušao je u sobu, a da ga nitko nije čuo. Gledam u njih kao da ih prvi put vidim: obojica visoki, snažni, slični, a opet toliko različiti. Moji sinovi. Naši sinovi. Kojima se ponosimo i koje neizmjerno volimo. - Pa osvojili su ga! - obrecne se na njega Radovan i ja shvatim, kako njih dvojica ne vode prvi put ovakav razgovor. - Zar možda nisu? - Stanite malo. Obojica - mirno rekoh. - O čemu se radi? I nemojte mi sad folirati kako je ovo običan razgovor. Znam da nije. Ivan, mlađi, koji upravo današnji dan slavi rođendan, sav se zarumeni, a oči mu ljutito sijevaju, usne podrhtavaju, beskrvne i u grču. - On je na njihovoj strani! - uzvikne i upre prstom u brata, koji mu prkosno uzvraća pogled. - Na njihovoj je strani, jebeni gad! Raduje se dok naši gradovi gore… - Samo polako - mirno rekoh, dok se Aleksa guši u plaču. - U ovoj kući nema njihove i naše strane. Zar ste zaboravili na to pravilo? - On ga odavno ne poštuje! - vrisne Ivan i još jednom optužujući upre prstom u brata. - Kažem vam, na njihovoj je strani! Prije samo dva dana mi je tumačio kako je Rijeka najveća srpska luka! - Je li to istina? - pitam mirno: ne želim još kaosa, dovoljno ga je. Radovan me prkosno gleda, dok iza mene jeca Aleksa, prigušeno, ali njen plač odjekuje i svi smo ga svjesni. Ja najviše, boli me njen plač do ludila. Slutim da će i još više plakati. Slutim nesreću, a nemoćan sam je zaštititi. Događaji me pobjeđuju svojom brutalnošću. - Je li to istina? - ponavljam, iako već po njegovom licu pogađam odgovor. - Jesi li to rekao? I tada se dogodi. Do tog smo časa bili obitelj, zajednica, čvrsto povezana, kako sam krivo mislio, a u slijedećem se trenutku sve što smo Aleksa i ja godinama gradili, raspalo, nestalo poput mjehura sapunice nošene vjetrom. Nestalo u nepovrat. Pretvorilo se u ništa. - Istina je! - prkosno podigavši glavu reče Radovan: odlučio je povući odlučne poteze. - Istina je i to da odlazim. Odlazim dedi u Valjevo, imam već dogovoren način prebacivanja. - Zašto nam to radiš? - pitam ga mirno. - Što se dogodilo sa tobom? Jesi li svjestan da ubijaš majku? - Ona razumije - odgovori on. - Srpkinja je. Iza mene, Aleksa zarida u nekom čudnom hropcu, noge joj popuste. Nisam se ni snašao, a ona je već na podu, rida, jeca... - Ona je majka, budalo jedna! - oštro kažem sinu kojeg ne poznajem, ne razumijem. - Samo majka! I ništa više. Bez riječi, Radovan se vojnički, na peti, okreće i napušta dnevnu sobu. Tada toga nismo bili svjesni, ali više ga nikada nismo vidjeli. Kako je izašao iz sobe, tako je izašao i iz naših života. Zauvijek. Aleksa nije to mogla podnijeti. Od onog trenutka, kad se kao pokošena srušila, nije se više oporavila. Oboljela je, a nitko nije znao od čega. Osim mene. Tuga ju je ubijala, polako i sigurno i ništa drugo nije bilo u pitanju. Tuga, neizmjerna tuga se uselila u nju i nije je ni za tren napuštala. Bezvoljno se vukla po kući, nepočešljana, ne dovršavajući započete poslove. Njena je prekrasna crna kosa prvo izgubila sjaj, poput njenih nekad blistavih očiju, zatim je posjedila, uvenula je. Gasila se, moja Aleksa, a ja tu nisam mogao ništa učiniti i mrzio sam samog sebe zbog toga. I kao da nam to nije dovoljno, jednog je jutra nestao i Ivan. Pošao sam u njegovu sobu i ugledao netaknuti krevet: nestao je još jučer navečer, shvatio sam, a mi smo mislili da spava u svom krevetu, pod našim krovom, zajedno sa nama, svojim roditeljima. Nisam mogao tajiti Aleksi Ivanov odlazak u rat i jednostavno sam joj rekao, dok smo pili kavu, kako nas je napustio i mlađi sin. - Gdje smo pogriješili? - upita me ona umorno, podigavši ugasli pogled na moje lice. - Ne znam - rekoh. - Možda nismo pogriješili. Možda... - Učili smo ih da vole mir – reče ona tužno – a obojica su izabrali rat. - Učinili smo što smo mogli. Odrasli su ljudi. Neka… Ostavio sam rečenicu nedovršenom, znajući da će Aleksa razumjeti. Uvijek je shvaćala moje nedovršene rečenice, često ih završavajući umjesto mene. Klimnula je i ustala. - Idem malo prileći - rekla mi, udaljavajući se polako. I više nikad nije ustala. Umrla je u snu, pored mene, mjesec dana kasnije, a da nisam ni primijetio kako je njeno umorno disanje prestalo. Otišla je tiho, neprimjetno, kao što je i čitav svoj život živjela. Ne smetajući drugima. Poslije pogreba sam prvi put dohvatio bocu i više je nisam puštao. Spavao sam sa njom: boca je zamijenila moju obitelj koju je rat razorio, uništio. Pio sam sve više, a skroz mahnito se počeo opijati onog dana, kad su mi javili da je Ivan, moj mlađi sin, sada jedini sin, poginuo. Gdje? Negdje u Bosni. Nisam mogao to prihvatiti, podnijeti. Bol me razdirala. Što je radio u susjednoj državi? Tko ga je tamo poslao? I zašto? Zašto? Naravno odgovor nikad nisam dobio ni dokučio. Misterija rata, rekao mi jedan novostečeni prijatelj u piću. Nitko ne zna zašto se neke lude stvari u ratu događaju, iako se svi prave da ih razumiju. Nemoguće je razumjeti zašto devet ljudi od deset u jednoj prostoriji pogiba, a deseti se izvuče bez ogrebotine. Nitko to ne razumije. Ali planiraju. O da, neki činovnik, sitna duša, sjedi za svojim stolom i planira i takve smrti, pa čak i one najbesmislenije. Zato im služe popune, rezerve, pričuve, zovite to kako hoćete. Da zamijene poginule, da nastave hraniti proždrljivu zvijer rata. Počeo sam planirati svoju smrt. Odlučio sam umrijeti: nisam više imao za što živjeti. Pio sam sve više i sve češće. Naposljetku više i nisam prestajao piti. Piće mi otupilo bol, ali nije je izbrisalo. Ništa je ne može izbrisati. Uvijek je tu, u meni, trajno nastanjena, srodila se sa mnom. Postala je dio mene. Gubio sam interes za sve osim za piće. Moja je, nekad blistavo čista kuća postala ne tako blistava, zapuštena. Nije mi smetalo i nisam obraćao pažnju. Svaki beskućnik, ako je izrazio želju, mogao je prespavati u njoj. Svima sam udovoljavao. Za koga da je čuvam? Za mog će bijednog života potrajati. A poslije… Ali nije potrajala. Planula je jedne jesenske noći, nekoliko godina nakon rata, kad je već postala poznata kao prihvatilište odbačenih i prezrenih. Burno je pijančevanje bilo iza nas i netko je nepažnjom izazvao požar. Možda zaboravljena cigareta...nije važno, ništa više nije važno. Još jedan, posljednji gutljaj vina prije spavanja. To je sve što mi treba. I zaborav, koji vino i san donose. Ništa više. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (36) - Iskren - #
24.01.2006., utorak
|
Nakon 100 - te priče, predstavljam se svojim likom. Nadam se, da ne ćete biti razočarani i da neću ni jednu čitateljicu izgubiti zbog ovog čina. Neki su me podržavali od prvog dana u mojim pokušajima pisanja i njima posebno hvala! To su: Armin, Svabica, Tril i Divljakuša. Naravno, zahvaljujem svima koji me čitaju: da nema njihovih komentara, sigurno ne bih bio toliko plodan. Veliko hvala i pozdrav svima! |
- 00:01 - Budi (35) - Iskren - #
23.01.2006., ponedjeljak
Posljednja trka - 100 - ta jubilarna priča!
|
Deset je sati i pedeset pet minuta. Rečeno mi je da dođem u jedanaest. Stigao sam pet minuta ranije i zbog toga stojim u bolničkom hodniku i promatram sestre koje užurbano prolaze. Strpljivo čekam da prođu tih pet minuta. Sestre samo prolaze pored mene, kao na pokretnoj traci. Neke su zbilja lijepe i uživam ih gledati. Gledam u visoku i crnokosu sestru, koja mi se sa osmjehom na licu približava. - Da li vi imate dogovoreno sa doktorom Bergom? - pita me, zaustavivši se pored mene: posve blizu mi je i njen parfem draška mi nosnice. - Imam - kažem i gledam je sa uživanjem, što joj ne promiče, pa se samozadovoljno nasmiješi. - Doktor Berg će malo zakasniti - reče ona i rukom mi pokaže na vrata. - Zamolio me da vas uvedem u njegov ured. Izvolite! - Koliko je to malo? - pitam prateći je i gledajući joj noge, lijepe, duge. - Operira - obavijesti me ona, otvara vrata i ulazi u prostranu i osunčanu sobu. - Kasniti će možda pola sata. tako nekako. Izvolite sjesti, donijeti ću vam kavu, a ovdje su vam dnevne novine. - Vrlo ste ljubazni - kažem joj, a to i zbilja mislim. Sestra se nasmiješi, crne joj oči bljesnu: voli primati komplimente, shvatim. Jedan me trenutak gleda oklijevajući, a zatim naglo odlazi. - Za čas ću donijeti kavu - reče i ostavi me samog. Ogledavam se po sobi prostranoj i urednoj, baš kao što je i sam Dražen, kako je ime doktor Bergu. Poznajem ga dobro, susjedi smo, stanujemo u istoj peterokatnici i često se družimo. Povezuje nas zajednička ljubav prema trčanju i kad god je moguće, trčimo zajedno. Ulazi sestra, na malom pladnju nosi lončić kave koji se puši i primamljivo miriše. Dugim korakom prilazi stolu i odlaže pladanj. Pokreti joj meki, precizni. - Izvolite - kaže uz onaj njen lijepi osmjeh, koji kao da osvijetli sobu - Uživajte u kavi i budite strpljivi. Ostavljam vas samog, posao... - Hvala vam - kažem gledajući za njom. Vrata se zatvore, tišina ispuni sobu: ostajem sam. Ulijem kavu u šalicu i noseći je u ruci, prilazim prozoru sa kojeg puca pogled prema velikom parku kojim je okružena bolnica. Sunce sja, predivan je zimski dan, nije hladan, ugodan je za šetnju. Gledam zelenilo i prisjećam se...dan je bio gotovo identičan… Počelo je prije mjesec dana... Laganim tempom, ne umarajući se previše, Dražen i ja trčimo uzbrdicom: još oko dvije stotine metara i na vrhu smo, naporni dio dionice biti će iza nas. Kako se postepeno približavamo vrhu, sve brže i brže jurimo uskom šumskom stazom. Oko nas drveće lagano šušti, zrak je rezak, hladan, sredina je prosinca. Postajemo nestrpljivi, želimo ostaviti uzbrdicu iza sebe, savladati je. Nije previše hladno, a iza nas je već nekoliko pretrčanih kilometara, pa se znojimo, grabimo zrak. Uživamo punom snagom u trčanju, u kretanju kroz prirodu, u uzajamnoj blizini. Nije to puko ubrzano kretanje kroz prirodu, mnogo je više od toga: gotovo religijsko iskustvo. Dok trčimo, osjećamo se Jedno sa čitavim Svemirom: mir se spušta u naše umove, tijela su napeta i drhte od naprezanja, ali mir u našoj dubini je spokojan i ništa ga ne može narušiti. Upravo kad pomišljam kako je sad dobro, kako sad dolazi pravo uživanje, razvijanje brzine i u trenutku dok izbijamo na vrh brda, na ravni put, bol me u koljenu presiječe: jauknem ne mogavši se suzdržati i zastanem. Umalo da ne padnem na zemlju, posutu suhim grančicama i otpalim lišćem koje pomalo truli, šireći zamamni miris u hladan dan. Trčeći ispred mene, Dražen se okrene i upitno me pogleda. - Što je? - pita. - Što se dogodilo? - Ne znam - odgovaram i masiram koljeno: lice mi je iskrivljeno u bolnu grimasu. – Kao da se bol pojavila niotkuda. Presjekla me u koljenu. Umalo da ne padnem! - Daj da vidim - reče Dražen, koji je inače kirurg dr. Berg. - Te stvari znaju biti jako gadne. Jutarnje nas sunce obasjava, dok me Dražen vodi prema klupi istesanoj od stabala, uklopljenoj u okolinu. Pomalo šepam dok joj se približavamo. - Sjedni - reče mi ozbiljno. - Ogoli koljeno, da pogledam u čemu je stvar. Činim kako kaže. Sjedam, saginjem se prema nožnim prstima i podižem crnu nogavicu trenirke, pa je vučem prema gore, iznad koljena. Dražen klekne ispred mene i počne opipavati mi koljeno, koje sad uopće ne boli jako, ali pulsira: bol je tu, sakrivena, čeka svoj čas. Gledam u Dražena i vidim promjenu na njegovom mršavom i odlučnom licu: odjednom je prestao biti trkač, moj prijatelj, pretvorivši se u kirurga i samo kirurga. Oprezno me opipava, prsti mu vrući: trčanje nas je obojicu dobro zagrijalo. - Ovdje imaš malu kvržicu - kaže on i podiže pogled: ozbiljno me gleda ravno u oči. - Boli li? Sasvim je lagano pritisnuo kvržicu: tijelo mi e napne, bol prostruji, jaka, neugodna. - Boli! - Od kada postoji ova kvržica? - pita me on. - I odakle? - Nemam pojma. - Razmisli - kaže on. - Jesi li udario možda? Prije nekoliko mjeseci? Razmisli. Razmišljam, dok borovi šume oko nas, a tijela nam se počinju hladiti. I sjetim se: bilo je to prije otprilike godinu dana, možda nešto više, gotovo da sam zaboravio na taj događaj. - Sjećam se - kažem mu. – Dogodilo se prije više od godine dana, mislim. Možda čak i godinu i po. Poskliznuo sam se na trčanju i gadno pao upravo na to koljeno. - Onda je sigurno to - kaže dr. Berg: sasvim je prestao biti moj prijatelj Dražen. - Idemo polako, ne smijemo se ohladiti. Možemo i putem razgovarati. Možeš li? Krećemo laganim trčanjem: do kuće imamo oko pet kilometara, obojica smo u izvrsnoj kondiciji i za pola ćemo sata biti kući, bez imalo naprezanja. Trčimo i razgovaramo. - Želim da dođeš kod mene u bolnicu - kaže Dražen, bacajući pogled prema meni. - I nema odugovlačenja. - Kada? - pitam. - Sutra - odgovori on. - Ne treba čekati. Dražen, koji je sad dr. Berg, pažljivo gleda, držeći ih visoko u zraku, rendgenske snimke i nešto mrmlja sebi u bradu. Sjedim sa druge strane njegovog stola, u svijetloj sobi i čekam. Slikali su mi oba koljena i sad Dražen i njegov kolega pažljivo pregledavaju snimke: čini se da su zaboravili na mene. - Vidiš ovdje? - pita Dražen: onaj drugi klimne. - Tu je nepravilnost: lijepo se vidi. - Što to znači? - pitam. Obojica se okrenu prema meni i pogledaju me: kladio bih se da su zaboravili na mene. - To znači da ćemo morati učiniti biopsiju - odgovori Dražen i nastavlja gledati u snimke. - Znaš li što je biopsija? - Ne znam - priznajem. - Uzeti ćemo komadić tkiva sa te kvržice na koljenu i poslati je na analizu. Pomoću biopsije lakše ćemo odrediti dijagnozu. Razumiješ? - Razumijem - odgovorim mu i ustajem: postajem nervozan. - U čemu je stvar, Dražene? Prestani biti doktor i budi mi samo prijatelj. Reci, u čemu je stvar. Kratko i jasno. - Kratko i jasno? - odvrati on i pažljivo me promatra: zatim se odlučuje. - Kratko i jasno: ne mora biti ništa, a može biti i nešto opasno. - Rak? - pitam. - Karcinom, da - klimne on. - Pomoću biopsije doznati ćemo je li maligni ili benigni. - Hoćeš reći...? Dr. Berg, moj prijatelj Dražen i onaj drugi kirurg, kome nisam dobro čuo ime, ozbiljno mi uzvraćaju pogled. I šute. Njihova šutnja gromoglasno odjekuje u meni. - Znači li to - nastavljam, iako odgovor već čitam u njihovim očima - kako postoji mogućnost da ostanem bez noge? Amputacija? - Još je rano o tome raspravljati - kaže Dražen, ali u njegovom pogledu čitam kako ni malo nije rano. - Učiniti ćemo biopsiju: nadajmo se da je tkivo benigno. - Ako je maligno? - uporan sam. Te medicinske izraze i predobro razumijem. - Onda nam ništa drugo ne preostaje - konačno izađe iz dr. Berga, mog prijatelja Dražena - osim operacije. Sve ostalo bi bila čista ludost, znaš to i sam. Zbog toga sad sjedim u njegovom uredu, pijem dobru kavu i nestrpljivo ga čekam. Izjeda me neizvjesnost i kad se vrata otvore, Dražen uđe, obučen u zeleno, mirišući na sapun, osjećam olakšanje. Sve je bolje od neizvjesnosti. Sad će konačno biti prekinuta, prestati me mučiti, opsjedati. - Dobar dan! - kažem mu. - Kakvo je stanje? - Ti odmah šakom u oči - sa blagim osmjehom kaže Dražen, pružajući mi ruku. - Vidim da si jako nestrpljiv pa neću okolišati: moramo operirati. - Maligno je - kažem i nije to pitanje. - Maligno je - potvrđuje on. - Objasniti ću ti sve. Sjedni, molim te. Petnaest mi minuta objašnjava. Moraju mi odrezati nogu sve do iznad koljena, želeći na taj način spriječiti širenje metastaza. Što je više odrežu, to veće su šanse da metastaze neće dalje napredovati na svom pohodu uništavanja, pretvaranja zdravog tkiva u bolesno. Smrtonosno bolesno. - Metastaze su ti poput korijenja drveća - živopisno mi tumači Dražen. - Granaju se i šire, nekad velikom brzinom, nekad sporo. Nadajmo se, da se u tvom slučaju razvijaju sporo, da nam pružaju vremena. Moramo te operirati. Naravno, nadajući se da će sve to biti učinjeno na vrijeme. - Kada? - pitam. - Savjetovao bih ti hospitalizaciju odmah, sutra - odvrati on i ozbiljno me gleda, bez osmjeha, prodorno. - Znam što to za tebe znači, ali jednostavno moraš to prihvatiti. - Jednostavno - promrmljam, a misli mi blude. Živjeti bez trčanja? - Znam što misliš - kaže Dražen. - Nije lako, ali nije ni smak svijeta, stari moj. Ima još toliko drugih uživanja... Prisjećam se svih onih pretrčanih kilometara, divnih doživljaja na trkama. Zar je sve to zauvijek izgubljeno za mene? Nekako ne mogu to shvatiti. Prihvatiti? Još manje. - Prijavio sam se za polumaraton… - kažem u pola glasa. - I ja sam - kaže on. - Zajedno smo se prijavili, sjećaš se? Ali trka se održava tek za mjesec dana. Mi nemamo mjesec dana. Ne smijemo toliko čekati. - Kako to misliš mi? - pitam ga i cerim mu se. - Ja sam taj koji čeka. Baš me briga, Dražene! Odlučio sam. Istrčati ću trku i zatim ću leći na tvoj stol, na kojem me toliko želiš vidjeti. - Nemoj to raditi - moli me on. - Igraš se životom! Ne zaustavimo li širenje metastaza... Ostavlja riječi da vise u zraku i one lebde između nas i na čudan nas način spajaju. Razumijevanje struji među nama, gotovo je opipljivo. Po njegovom izrazu lica vidim da je shvatio da sam odluku donio, da je neću promijeniti i da mu je svako daljnje nagovaranje uzaludno. Gubitak dragocjenog vremena. - Ne pomažeš mi - kaže Dražen, moj prijatelj, koji je potpuno potisnuo dr. Berga: vrti glavom pokretima koji odaju neslaganje, ali i prihvaćanje neminovnog, čitavo mu tijelo postalo jedan veliki protest, protest protiv moje odluke, protest protiv životnih nepravdi, boli. - Odlučio si. Trčati ćeš. Trčati ćeš taj polumaraton, čak i po cijenu života. - U pravu si - kažem mu raspoloženo, ustajem i pružam mu ruku, koju on čvrsto steže. - Biti će to moja najbolja trka. Dobro ću se pripremiti u ovih mjesec dana, koliko nas dijeli do trke. Dati ću sve od sebe! Truditi ću se pobijediti u toj mojoj posljednjoj utrci. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (30) - Iskren - #
22.01.2006., nedjelja
 Neki su se zabrinuli za moje pisanje: kažu, da sad kad ozdravljam manje pišem. Naravno da će biti manje pisanja, ali ne baš toliko manje. Napisao sam 99 priča u 7 mjeseci, prvu 28.05.2005. Biti će manje pisanja: sad počinje rehabilitacija, zatim vraćanje trčanju, teretana, a ima i još toga što neću napisati, ali biti će i priča. Obećavam da ću danas napisati stotu po redu! Uživajte u lijenoj nedjelji! |
- 09:36 - Budi (24) - Iskren - #
21.01.2006., subota
 Konačno mi je mozak proradio i uglavi mi se rodila priča. Sutra, čim završim sa treningom, počinjem raditi na priči. Ponovo sam šetao mnogo, danas tri sata i čini mi se da sam bolje podnio nego jučer. Biti će nešto od mene, čini se. Na šetnji sam sreo Kristijana, pa mi je predložio da hodamo do Velog vrha, kad već ne možemo trčati. Njega koljena zezaju, ali zato radi Tai-Chi svakodnevno po tri puta, što ja ne mogu: nemam potrebnu ravnotežu, sigurnost na nogama, pogotovo kad treba stajati samo na jednoj nozi. Eh, da, još nešto važno: na dijeti sam, moram skinuti 4 kg. i odlučio sam početi skidanje viška, bolje početi na vrijeme. Tri je mjeseca prisilnog mirovanja učinilo svoje! |
- 00:00 - Budi (23) - Iskren - #
20.01.2006., petak
 Strašan me umor jučer poslijepodne savladao. Hodao sam dva sata i četrdeset minuta. pretjerao? Čini se. Uglavnom, kvadricepsi i lože su mi pucali: ustvari, još i sad osjećam zatezanje u mišićima. Nema snage u njima. Ništa! Kako je neobično to osjetiti. Ja, koji sam sa uživanjem trčao tri kilometra uz oštru uzbrdicu, sad nemam snage hodati. Svjestan sam da je nekretanje moralo učiniti svoje, ali ovome se zbilja nisam nadao. Nagovaraju me na drugu operaciju, sad, u ožujku. Ako pristanem, kad ću se uopće oporaviti? To bi značilo još veće atrofiranje mišića, a to bi...strah me i pomisliti na to! Dan je ponovo sunčan, krasan. Idem, prošetati Lori i sebe, a priča...ne znam, dosta je čudno djelovalo ovo iskustvo slabosti na mene. I da, skoro pa zaboravio: u jednom sam trenutku počeo podrhtavati, kao poslije teškog fizičkog naprezanja. Morao sam kupiti čokoladu i poklopati je, dok je jadna Lori, sakrivena ispod moje kratke vindjakne žalosno gledala. P.S. Vrlo kratka šetnja! Lori zgrabila komad kolača ( mislim ) na cesti, koji je nekom ispao i progutala ga! Izlupao sam je i sad je u kazni, gdje će ostati čatav dan bez klope! |
- 08:27 - Budi (32) - Iskren - #
19.01.2006., četvrtak
 Prvo, nema priče! Moram se malo odmoriti, opustiti. Dan je sunčan, bez bure i naprosto zove u šetnju. Želio bih dobro razmisliti o slijedećoj priči. Vjerovali ili ne, biti će stota po redu. 100 priča! Nije malo, je li? Nešto mi se mota po glavi, ali kod mene se nikad ne zna...previše sam napet za mirno pisanje, pa ću danas lutati, idem do Pećina, udahnuti miris mora, malo se sunčati. Noga mi je OK, ali ne želim prenagliti i početi trčati. Ova će mi šetnja danas biti svojevrstan ispit izdržljivosti. |
- 11:08 - Budi (38) - Iskren - #
18.01.2006., srijeda
Novi život
|
Pet sati i pedeset minuta, kišovito je jutro, bolje rečeno kišovita noć, tamno je crnilo posvuda, daleko je još do svanuća, zimsko je doba. - Još pet minuta - kaže Karlo, koga zovu Čarli. - Svakog jutra počinju točno u pet i pedeset i pet! Sjedeći pored njega, na sjedištu vozača, za upravljačem starog i isluženog Juga, Borislav, kojeg su djevojke preimenovale u jednostavno i kratko Bo, klimne, nestrpljivo i nervozno. - Odužilo mi se ovo čekanje – prizna on. - Došli smo malo ranije, ali vjeruj mi, bolje je tako - reče Čarli, nervozno se igrajući cigaretom: puši mu se, ali se ne usuđuje zapaliti je. Mogao bi privući pažnju. A to nikako ne želi. Pet minuta može užasno sporo prolaziti, primijeti Bo, meškoljeći se: noge ga počele boljeti. Ispod lijevog koljena, tamo gdje ga prije jedanaest godina pogodio metak, dva metka točnije je, bol je počela pulsirati i grčevito masira povrijeđeno mjesto. Sjede u ovoj hladnoj noći u kolima već blizu pedeset minuta i dosta mu je svega. Tijelo mu traži kretanje i jedva čeka da se ovo završi. Zna da je ova predostrožnost neophodna, pa nastoji smiriti razigrane živce. - Evo ih! - uzbuđeno reče Čarli: tijelo mu se napelo. - Točno na vrijeme! Zar ti nisam rekao? Obojica kroz vjetrobransko staklo napeto gledaju: iz tamne noći izranja poštanski kombi i zaustavlja se pred poštom. Iz kombija izlaze dvojica, mrgode se na kišu. Vozač prilazi vratima pošte i otključava ih, dok drugi muškarac prilazi vratima kombija, onima pozadi, pa ih otključava i nešto uz smijeh dobacuje svom kolegi. - U ovom trenutku mi nastupamo - kaže tiho Čarli, a nezapaljena mu cigareta poigrava između usana. - Ti prilaziš onom koji otključava poštu, ali tek pošto ju je otključao. Istovremeno, ja se pobrinem za drugog. Čas posla. Moralo bi proći glatko ko po loju. Što kažeš? - Čini se da si u pravu. - Sigurno sam u pravu. Promatram ih već, ovo je točno treći put u tri mjeseca. Uvijek postupaju isto. Svakog prvog petka u mjesecu. Na dlaku. Uvijek isto. - Čini mi se lagano - kaže Bo. - Prelagano. - Nije, samo je jednostavno - umiruje ga Čarli. - Uostalom, imaš dvadeset dana za razmišljanje. Dobro razmisli. Važi? - Važi - pristaje Bo, pali motor i nastavlja: - Idemo odavde, noge mi utrnule na ovoj jebenoj zimi. - Vozi me do autobusne stanice - kaže Čarli i konačno sa olakšanjem pali cigaretu. - Možemo zajedno popiti kavu i koje piće, da se ugrijemo. Porazgovarati o poslu. Ako ti nešto nije jasno... - Sve mi je jasno - prekida ga Bo. - Dogovorili smo se. Razmisliti ću i točno za dvadeset dana nazvati te na mobitel. Mislim da ću pristati: posao mi se čini privlačnim i ne previše teškim. - Posao je težak oko tri milijuna - kaže Čarli i prasne u smijeh. Bo ga trenutak gleda sa osmjehom, pa ne mogavši više izdržati, pridruži mu se veselim smijehom, koji odjekuje pustim i mokrim ulicama zajedno sa brujanjem motora. Uvlači se u stan što je moguće tiše, ali ništa ne pomaže. Uspio se iskrasti usred noći, neprimijećen, u mraku se obukavši i tiho zatvorivši vrata za sobom, žureći na sastanak sa Čarlijem, ostavljajući Arijanu usnulu u krevetu. Ali ga sada ona čeka: sjedi za kuhinjskim stolom, pije kavu i upitno ga gleda. Obučena je u otrcani plavi frotirski ogrtač i Bo zna da nema ništa ispod njega: voljela je biti gola veći dio dana. Kosa boje meda joj pada niz lice, do ramena, a plave joj oči žalosno gledaju u čovjeka koga voli. Ne može se pomiriti njegovim nesređenim životom. - Ne moraš me tako gledati - reče joj Bo, uđe u kuhinju, sjedne nasuprot nje i posluži se kavom. - Samo sam išao malo prošetati: nisam mogao spavati. - Priče! - Arijana odmahne glavom. - Sigurno si opet kockao, nadajući se velikom dobitku. - Nisam kockao, kunem se - uvjerava je Bo. - Samo sam šetao malo, baš kao što sam i rekao. - Zašto se ne smiriš, Bo? - upita Arijana.- Trideset i tri su ti godine! Zar nije vrijeme? Zar ti nije bio dosta četiri godine ratovanja? Hoćeš li doživotno biti avanturist? - Molim te, nemoj - moli je on. - Mnogo smo puta to prežvakali i umoran sam od toga svega sranja. Besmisleni razgovori. Mlaćenje prazne slame! - Tako je jer ti želiš da tako bude - optuži ga ona. - Kao da ti odgovara ovaj kaotični život u koji si upao. Noću si budan, spavaš do podne, izležavaš se do večeri. Zatim izlaziš i nemam pojma gdje si, sve dok u gluho doba noći ne osjetim da ležiš pored mene. Kad te pitam gdje si bio, nešto nesuvislo odgovaraš. Zašto? Je li kriješ nešto od mene? - Ništa ne krijem. - Zašto mi onda ne ispričaš gdje se krećeš? I do kada misliš ovako? - Neću još dugo - reče on. - Obećavam. - Obećavaš? - Arijana podigne obrve. - Još jedno obećanje, Bo? Kad sam prije godinu dana doselila ovdje, k tebi, obećao si da ćeš u roku godine dana naći posao, smiriti se... - Molim te, Arijana...što to znači smiriti se... - To znači imati posao, dolaziti redovito kući... - I večeri provoditi uz televiziju? - posprdno je prekida on. - Eto, vidiš! - ljutne se Arijana. - Izruguješ se mirnom životu. - Nije to miran život - po tko zna koji put, pokušava joj Bo objasniti. - To je jednostavno dugo umiranje i ništa drugo. - Velika većina tako živi - reče Arijana. - Ne zanima me mišljenje većine - umorno reče Bo i ustane. - Prerano je za ići bilo gdje, pa odlazim na malo izležavanje. Bilo bi mi jako drago, kad mi se pridružila. Ako želiš… Arijana zausti da mu posprdno uzvrati, ali je neki unutrašnji poriv spriječi: nemoj postupati poput glupe kućanice! Osluškivala je trenutak tihu opomenu u svojim grudima, a zatim se nasmiješila. - Evo me za minutu - reče veselo uz obećanje u glasu. - Samo da stavim ovo u sudoper. Ovo je bilo lijepo, misli Bo, opušteno ležeći u krevetu i lijeno se protežući. Vodili su ljubav bez žurbe, lagano, nastojeći oboje ono drugo zadovoljiti, više se posvećujući partneru, nego svojim zadovoljstvima. Zatim je ona ustala, mora na posao konobarice, a on se ostao izležavati, uživajući u toplini kreveta i u mirisu Arijane, koji je ostao za njom. Upoznao ju je prije godinu i pol i odmah se zagrijao: unijela mu toplinu u hladan život. Tako joj je govorio. Sve bi bilo krasno, da povremeno ne zvoca o redovitom poslu. Probao je taj redoviti posao. Imao je devetnaest i već je godinu dana radio kao varilac, kad je rat promijenio mnoge živote, pa i njegov. Želio je učestvovati, to je veliki događaj u njegovom životu i nikako ga ne smije propustiti. Prijavio se i pune je četiri godine trpio napetost, strah, svakakvo vrijeme, koje je često postajalo nevrijeme. U jednoj je akciji dobio dva metka, ni centimetar udaljena jedan od drugog, samo deset centimetara ispod lijevog koljena. To ga izbacilo iz stroja na gotovo godinu dana: uživao je u pažnji, slavi, lijenim danima, piću...ali želio je sudjelovati i u završnim operacijama, pa je molio i kumio liječnike da ga osposobe. Osposobili su ga i stigao je točno na vrijeme, ni tri dana prije početka završne operacije, prije "Oluje". Bilo je sve brzo gotovo i to ga zapanjilo. Odjednom su počela masovna otpuštanja iz vojske i on se, a da pravo nije ni shvaćao što se događa, našao ponovo na svom radnom mjestu. Tu su ga svi slavili, divili mu se, ali mu to nije pomoglo, da se niti godinu dana poslije toga nađe na ulici, bez posla. Nije se mogao snaći. Sa dvadeset i pet godina bez posla!? Bez ičeg, osim stana, koji je naslijedio od prerano umrlih roditelja, nastradalih u saobraćajnoj nesreći u ono isto vrijeme, kad je on nakon "Oluje" dobio otpust iz vojske. Neki je pijani luđak naletio na njih, dok su šetali pločnikom, obavljajući svoju već ritualnu večernju šetnju, po kojoj su bili poznati u svom kvartu. Nikada nisu uhvatili počinitelja, vozača, koji je pobjegao sa mjesta nesreće. Nije mogao slaviti pobjedu, jer je morao sahraniti roditelje. Rad mu je pomagao u liječenju bola koji je osjećao. A sad nema više ni to! Što ima? Ništa? Na početku je. Obećavali su mu novo radno mjesto: strpljivo je dolazio svaki mjesec u "Zavod za zapošljavanje", uvijek uzalud. Nakon dvije mu je godine dosadilo i počeo je kartati. Igrao je dobro poker, u ratu se naučio ne odavati emocije. Pokerom se prehranjivao i sasvim je prestao tražiti posao. I onako mu ga nitko neće dati. Svi lažu, varaju, kradu! Čitava je prokleta zemlja postala takva. Nema morala, nema etike, samo laž i krađa i sila. Razočarao se. Duboko. Sa kojim su poletom on i njemu slični jurnuli i obranu domovine, a sada... Sada ti isti, koji su nekad ratovali, doslovno gube dane u lutanju, bez posla, bez nade u bolju budućnost, piju, lutaju, gube se u magli neizvjesnosti. Druže se samo između sebe, evocirajući ratne dane, pijući jeftina pića i bez nade u očima, koje isprazno zure, a ne vide ništa. Samo ih sjećanja drže na životu, ništa drugo. Labavo drže. Bo se zakleo, da se njemu neće to dogoditi. Zaboravio je na rat, nikada nije o svom sudjelovanju u ratu govorio, nije se družio sa bivšim ratnicima. Mlakonje, samo kukaju! Umjesto da...bijes je rastao u njemu i upravo kad se akumulirani bijes opasno približio točki erupcije, u njegov je život ušetala dugim i prekrasnim korakom Arijana. Trideset i prva mu je godina, a ne zna što je zaljubljenost. Bio je uvjeren da ga je to mimoišlo, nekako zaobišlo. Nedoživljeno iskustvo. Propušteno. Uz rat i kocku… A onda je ugledao Arijanu, mladu, kasnije je doznao da ima svega dvadeset i tri, osam ih godina razdvajalo, ali se njihovi pogledi već u prvom trenutku spojili i više se nisu mogli razdvojiti. Zaljubio se. Duboko i bolno. Želio joj je udovoljiti, želio je da ona bude sretna, ali nije mogao, naprosto se nije mogao prisiliti živjeti poput većine beskičmenjaka. Nikada više neće raditi za milostinju, za onoliko koliko je potrebno da se čovjek održi na životu. Nedostojno je to čovjeka. Jedne kockarske noći upoznao Čarlija. Kockao je prvi put u tom društvu i nije imao povjerenja. Pri sjedanju za stol, prije nego što će započeti sa pokerom, svi se predstavili, a on je instinktivno i uopće ne razmišljajući o tome ni sekunde, ispalio lažno ime i predstavio se kao Mirko. Nije znao zašto je to učinio, ali mu kasnije bilo drago. Došlo je do svađe te noći, jedan je varao i skupina se pred zoru burno rastala, narogušeni i neispavani, vrijeđajući jedan drugog. Čarli je stao njemu uz bok i njih su dvojica zajednički izborila put prema izlazu. Po načinu na koji se Čarli kretao u tim opasnim i napetim trenucima, Bo je shvatio kako ima sa posla sa čovjekom kome opasnost nije strana. I koji je spreman na sve. - Jebeni seronje! - rekao je Čarli veselo, kad su izašli van, u rano i čisto jutro. - Uvijek netko zajebe stvar, misleći kako je pametniji od ostalih. - Bio si u ratu, je li? - upitao je Bo. - Bio sam - klimnuo je Karlo, nazvan Čarli i pružio ruku: - Svi me zovu Čarli. - A mene Mirni, umjesto Mirko - po drugi put je slagao. Otišli su na piće, popričali, oprezno i ni jedan se suviše ne otkrivajući. Tako je počelo. Mjesec dana kasnije, dok su stajali pored šanka, slučajno se prije toga srevši na ulici, Čarli je spomenuo poker. - Imam jednog bogatog naivca - rekao je preko ruba čaše, iskrivivši usne u osmjeh. - Moram ga opelješiti. Bilo bi dobro, kad bi mi bio partner... Pristao je. Prvi put. Zatim, nakon nekoliko dana i drugi put. Pa treći...Postali su partneri, ali Bo i dalje nije otkrivao svoj pravi identitet. Nije znao zbog čega, ali nije. Dobro su živjeli od naivnih ljudi željnih kockanja. Bo je bio zadovoljan, lova je postala redovita, u prilično velikim iznosima i počeo je uživati u tome. A onda je, prije pet dana Čarli progovorio, dok su doručkovali nakon probdjevene noći uz poker. - Imam nešto zbilja veliko. Jako veliko. - Koliko veliko? - Zbilja ogromno - procijedio je Čarli tiho. - Milijuni. Oko tri milijuna, sigurno. Bo se lecnuo. Ali od tog trenutka nije prestajao razmišljati o tome. Znao je, da tako velika lova znači i imati oružje u ruci. Imao je pištolj kući, donio ga iz rata, kao i mnogi drugi. Imao je i dvije bombe, ali je uvijek nekako mislio o njima kao o neopasnim, gotovo bezazlenim suvenirima. A eto, možda i neće biti suveniri. Možda...možda...možda mu ti, nazovi suveniri, pomognu da otpočne novi život. Možda bi, naravno, ako bi stvar uspjela, možda bi uspio osigurati Arijani i sebi novi život. Novi život za kojim ona toliko čezne. Mogli bi otići, negdje drugdje započeti, u novoj sredini, gdje nikog ne poznaje i nitko njega ne poznaje. Sa tom lovom može bilo gdje. Tri milijuna, rekao je Čarli. Njegov bi dio bio milijun i po! Koliko je to eura? Dvjesto tisuća! Uffffffffffffff! I od tog je trenutka crv pohlepe i želje za bijegom od svakidašnjice koju je počeo prezirati, neumorno kopao u njemu, neumoljivo ga pripremajući na odluku. Odluku koja mu može promijeniti život, ali zbog koje isto tako može izgubiti život. Točno u pet sati u jutro, vraški je hladno, prava zima, vjetar fijuče, Čarli otvori vrata automobila, kojeg je prije deset minuta Bo ukrao i sjedne pored Boa, za koga je Čarli uvjeren da se zove Mirni, Mirko. - Dobro jutro! - raspoloženo mu reče. - Spreman? Bo klimne i ništa ne reče. Pažljivo je gledao u izbočinu na maslinastoj kratkoj vindjakni Čarlijevoj. Čarli primijeti pogled i nasmije. Rukom posegne pod vindjaknu i izvuče pištolj. - Gdje je tvoj? - upita. Bo razmakne svoju, istovjetnu vindjaknu jer obje su nedavno kupili na tržnici i poslužiti će im samo ovaj put. Pokaže dršku pištolja zabodenog mu iza desnog boka. - Spreman si - zaključi Čarli. - Kreni! Bolje je da smo tamo prije njih. Kao i onda kad smo ih samo promatrali. Bo vozi pustim i mračnim i hladnim ulicama, a u njemu se sve komeša. Osjeća se baš onako, kako se u ratu osjećao prije neke akcije: živ da življi ne možeš biti! I više te nije briga ni zašto i razmišljaš samo o tome kako je sve ovo jebeno izazovno, još jebenije uzbudljivo! Čovječe, ne treba ti droga, ne treba ti seks, ne treba ti ništa. Samo akcija! Opasnost! - Šutljiv si - primjećuje Čarli. - Uvijek sam takav pred akciju - kaže Bo. - A ja postajem brbljav - prizna Čarli, pa se nelagodno osmjehne. - Samo ti melji - ohrabri ga Bo. - Poznato mi je to stanje. Raspali slobodno, ne smeta mi. I dok Čarli priča o svemu i svačemu, Bo mirno vozi utihlim ulicama i misli na toplinu Arijaninog tijela, kojeg je ostavi kući. Plakala je. Osjetila je da se nešto događa, da nešto krije od nje. Molila ga je da joj kaže o čemu se radi, ali je on ostao neumoljiv. Nije joj rekao, napričao joj gomilu besmislica u koju se ona pravila da vjeruje. Pitao ju je proteklih mjeseci bi li otišla iz grada, otpočela sa njim novi život, posve novi. - Sve ću učiniti za tebe - rekla mu ona, a niz lice joj curile suze, usne joj se trzale. - Ne moraš me ni pitati. Sjećajući se sada toga, dok je parkirao ispred pošte, jer stigli su, Bo se samom sebi zakune da će je čitav život štiti i voljeti i više nikad neće posegnuti za oružjem. Nikada! - Stigli smo - reče i pogleda na sat. - Pet je sat i četrdeset i osam. Točno. Za koji će čas doći... Točno u pet i pedeset i pet, a još je noć, poštanski se kombi zaustavlja. Iz svog automobila izlaze Bo i Čarli, navlače crne maskirne vunene kape na lice. Dugim korakom, odlučnim i odmjerenim, Bo prilazi vozaču upravo u trenutku kad je ovaj otključao poštu. Istovremeno Čarli prilazi suvozaču, koji je za to vrijeme otvorio stražnja vrata kombija. - Ulazi i zaveži! - kaže Bo uplašenom, iznenađenom vozaču i gura ga u poslovnicu. Dok primorava vozača da sjedne na pod, Bo se ogledava oko sebe, tražeći moguću opasnost. Nema ničeg opasnog. Osjeća blago smirenje. Upravo u to trenutku kroz ledenu noć odjekne pucanj i ludilo otpočne. Bo se u dva skoka nađe pored stražnjeg ulaza kombija i bulji u Čarlija. - Što je? - pita. - Zašto si pucao? - Unutra je bio još jedan! - bijesno odgovara Čarli. _ Iznenadio me, majku mu jebem! Instinktivno sam okinuo! - Zaveži! - naredi Bo: ratno iskustvo mu sada pomaže. - Grabi vreće i nosi ih u kola! Odmah! Izbezumljen od napetosti i straha, Čarli posluša: zgrabi dvije velike poštanske vreće iz kombija i odnese ih u ukradeni automobil, otvara vrata i baca ih na stražnja sjedala. I tada se, na veliko iznenađenje Boa, u trku vraća i prislanja pištolj na vrat suvozača, koji obamro i sasvim sleđen od straha, gleda u svog kolegu, mrtvog: lubanja mu krvava, krv se nemilice slijeva na sivi limeni pod. - Jebemu, što sad izvodiš? - zapanjeno pita Bo. - Likvidirati - odreže Čarli. - Moramo ih likvidirati! - Jesi li popizdio? Ne izvodi gluposti! - Ne moraš ti, jebem mu! - kaže Čarli. - Ja ću! Bo vidi samo uplašene oči suvozača, mrtvaca i divlje Čarlijeve oči, koje siju odlučnost u mrak i ne oklijevajući ni trenutka, odgurne mu ruku. - Ne budi lud! - oštro, ali bez panike mu reče. - Ne prolijevaj krv uzalud. - Jebi se! - vrišti Čarli i uperi cijev prema Bou, a oči mu divlje, odlučne, ubojite… Bo puca. Ni trenutka nije oklijevao. Dobro zna: oklijevanje donosi smrt. U Čarlijevim je očima pročitao svoju smrtnu osudu. Čarli pada pogođen ravno između očiju. Bo ne oklijeva ni trenutak: držeći onu dvojicu živih na oku, brzim koracima prilazi ukradenom automobilu, sjeda, pali motor i odvozi se u noć. Baca pogled na sat: nije prošlo ni tri minute! Zapanji se, činilo mu se da sve traje satima. Vozi brzo i pažljivo do svog automobila, parkiranog još jučer navečer u blizini, pripremljenog za bijeg. Zaustavlja se, vadi dvije vreće koje je prije samo nekoliko trenutaka živ Čarli ubacio na stražnja sjedišta. Nosi vreće onih pet metara do svojih kola, otvara prtljažnik, ubacuje vreće u jednu veliku crnu kožnu torbu, koju je u tu svrhu i spremio, pa ponovo sjeda za upravljač, ali sada svojih kola i odlazi, mirno, pažljivo vozeći. Točno u šest i trideset parkira ispred kuće, vadi crnu kožnu torbu u kojoj su poštanske vreće i odnosi ih u stan. Upravo dok zatvara tiho vrata stana, začuje nečije korake na stubištu: imao je sreće. Još jednom. Odnosi tešku torbu i odlaže je na pod u kuhinji. Zatim se sjeti mobitela: Čarli ga je nekoliko puta kontaktirao, a današnje metode... U kupaonici razbija mobitel i komadiće umata u novinski papir, izlazi iz stana, pa sve to baca u slivnik ispred ulaza u zgradu. Sad mu nitko preko njega ne može ući u trag. Reći će da ga je izgubio, kupiti će drugi. Sad ima love... Nasmijana lica, raspoložen, trenutno zaboravljajući na Čarlija, na onog drugog mrtvog jadnika, vraća se u kuhinju i nalazi Arijanu, kako samo u gaćicama zuri u poštanske vreće, koje se vide u crnoj i otvorenoj torbi, na kuhinjskom podu. - Što si učinio? - pita ona. - Što je ovo? - Ovo? - uzvraća on i pokazuje rukom na poštanske vreće u crnoj i velikoj i otvorenoj torbi. - Ovo će nam omogućiti početak novog života. Prilazi crnoj torbi i iz nje izvlači poštansku vreću. Arijana uplašeno sjeda. Nestrpljiv da je otvori, Bo grabi veliki kuhinjski nož i reže vreću. Iz nje se prolije šarena rijeka pisama i razglednica. Zapanjen, Bo ostaje bez daha, pa divljačkim pokretom grabi drugu vreću, ubada je snažnim udarcem i siječe prema gore. Ista rijeka još jednom poteče: bezvrijedna rijeka. Tek sutradan Bo izlazi iz stana, izlazi na hladnu ulicu, kupuje novine i ponovo se vraća u stan. Jučer je popio bocu konjaka i još oko pola boce rakije. Morao je: živci mu titrali nepodnošljivo. Konačno je pijan zaspao, ali kakvo je to bilo spavanje… Sjeda za kuhinjski stol, sam je, Arijana je na poslu, pa drhtavom rukom ulijeva crnu, bez šećera kavu, polako šireći kupljene novine. Članak ga udara posred bolnog lica. "Neuspjela pljačka odnijela ljudske živote", velikim i masnim slovima piše. "Nadajući se ogromnom plijenu, a ne znajući za rutinsko mijenjanje rasporeda slanja novčanih pošiljki..." Bo ne čita dalje. Shvaća. Pogriješili su. U danu. Jedan su dan prekasno to učinili. Dan prije pristigla je velika pošiljka novca, namijenjena za isplatu mirovina. Jedan dan prije! Jedan jedini jebeni dan! I sve je uzalud! Ništa od novog života! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (41) - Iskren - #
17.01.2006., utorak
Nataliin blog
|
Predodređeno joj je bilo: opomene su stizale, sakrivene, ali bile su tu i mogla je naslutiti da se nešto neobično događa. Nije željela naslutiti, bila je prava istina: Natalia je, poput većine ljudi, voljela lagati samu sebe! Uljepšavati u mislima svoju okolinu, svoje doživljaje. I sebe. Bezazleno maštanje, pomislili bi, dok bi je gledali onako zanesenu, kako stoji pored školske ploče i predaje, besprijekorno obučena, sa stilom, ali ne napadno, sa vrlo malo šminke na licu. Poželjna, dostojanstvena. Sa svojih dvadeset i četiri godine, djelovala je vrlo mlado, kao da ima šesnaest a opet, u svakom se njenom pokretu ogledala zrelost, iskustvo. Nešto iskonskog je izviralo iz nje. Činilo je upadljivom. To je izluđivalo njeno okolinu: naslućivali su tajnu, a nisu je mogli otkriti. - U čemu je tvoja tajna? - upitao ju je jednom njen kolega, učitelj, dok su zajedno prolazili školskim hodnikom, svatko na putu u svoju učionicu. - Nije mi jasno na što misliš - odgovorila je Natalia i bezazleno ga pogledala nebeski plavim očima. - Nikakve tajne nemam! - Ne vjerujem ti ni riječi! - rekao je on, kratko klimnuo i nestao u učionici, ostavljajući je samu u hodniku. Mislila je o njegovim riječima, polaskana što budi zanimanje kod takvih muškaraca, i sa strahom: ne želi biti razotkrivena! Bila je to jedna od opomena preko koje je olako prešla, možda suviše olako. Osjećala se nadmoćno, dok je sama stajala u hodniku, u naglo utihloj školskoj zgradi. I tu, u hodniku, dok je zaranjala u dubinu svoje duše, neometana i u tišini, odluči večeras, istog trena kad se vrati u stan, početi voditi dnevnik! Ne, ima bolju ideju! Otvoriti će blog i pisati ga svakodnevno! Ono što ne može reći nikome živom, povjeriti će ravnodušnom stroju. Stroj joj neće odobravati, ali je neće ni osuđivati. Stroj je ravnodušan, svejedno mu je. Upravo zbog toga će mu se povjeriti: zna da neće naići na osudu. Nije joj potrebno licemjerstvo okoline. Prezire malograđane. A to što će nepoznati dobiti uvid u njen skriveni život, još skrivenije misli...pa...baš je briga! To su nepoznati, koji nemaju utjecaj na njen život, pogotovo ne na... Ostavljajući misao da visi u hodniku, Natalia odlučno zakorači u učionicu i oštrim pogledom umiri žamor i komešanje svojih mladih učenika. Kompjuter tiho zuji, umirujuće je poziva na pisanje. Natalia sjedni i zuri u blješteći monitor i ne može napisati ništa. Baš ništa! A htjela bi pisati o sebi, o tome koliko voli život, a u životu najviše… seks! Sa smiješkom se sjeća posljednjeg valjanja sa Adamom i dok misli na njega, na njegovo mlado, mršavo i vraški izdržljivo tijelo, ruka joj bez razmišljanja, to je jače od nje, klizne pod kućnu svilenu haljinu, u gaćice. Za čas se popne na valoviti vrhunac uživanja: čvrsto joj se tijelo napne, zadrhti, usne iskrive, a tihi jecaj bolnog zadovoljstva otme joj se sa usana. I odjednom zna o čemu će pisat i prsti joj pomamno lete tastaturom, dok piše o svojim učenicima, kudi njihovu neozbiljnost, ljuti se na njihovo neznanje, hvali ponekog...piše sve ono što nije namjeravala pisati, a ono, zbog čega je i otvorila blog, ni ne spominje. Odluči: njen skriveni život ostati će za sve i dalje skriven. Bolje je tako! Neke se stvari ne smiju izgovoriti, zauvijek moraju ostati neizrečene. Bolje je tako, za svih. Kako da piše o Adamu? Nitko je ne bi shvatio, osjeća to. Kako im reći, da su joj, kad ga je prvi put vidjela... ...prije tri godine, koljena zadrhtala, postala mekana, umalo da ne padne. Sva se izbezumila, ovlažila istog trena. Stoji iza tog dečka, jer zbilja je dečko, svega mu je šesnaest, njoj je dvadeset i jedna i prvi se put osjeća živom, istinski živom. Puca od života. Iskri svakom svojom porom. Nikada još nije takvog što osjetila. Znala je: mora ga imati! Mora voditi ljubav sa njim! Mora! Majka Adamova molila ju je da ga podučava matematici: bili su susjedi, stanovali u istoj ulici. Adam bi uvijek na vrijeme dolazio u stan njenih roditelja i odmah bi odlazili, zatvarali se u Nataliinoj sobi, a svaki bi put rekla da sve moli da ih ne uznemiruju. Nisu ih uznemirivali i kad je Natalia shvatila, kako im nitko neće ni pokušati banuti u sobu, uzela je stvar u svoje ruke. Plan joj se porodio u crvenokosoj glavi sam od sebe, bez njenog htijenja, bez napora: odjednom je bio tu. Adam je došao točno, kao i uvijek, skinuo jaknu i sjeo na svoje uobičajeno mjesto. Natalia postupi neuobičajeno: priđe hitro vratima i dva puta okrene ključ u njima. Zaključani su. Odvojeni od ostatka svijeta. Osjeća napetost u bedrima i početak vlaženja. Raduje se nadolazećim trenucima, naslućuje njihovu nasladu i radost u njoj raste, raste… Adam je gleda u čudu, zuri u nju svojim crnim očima, uplašeno, uplašeno...Natalia ne odustaje: nemarno, kao da to radi svaki dan, počne svlačiti maju i brzo iskorači iz traperica, pa samo u crvenim, za to poslijepodne pažljivo izabranim gaćicama, za trenutak zastane ispred uplašenog dečka. Grudi joj strše, bradavice se već ukrutile. Izazovno bodu zrak, ponosne u svojoj ljepoti. Adam ukočeno sjedi i ne odvaja pogled od njenih bradavica, koje željno čekaju na toplinu njegovih usana. Ne oklijevajući, Natalia jednim potezom svlači crvene gaćice i Adamov pogled mijenja smjer. Ne može odvojiti pogled od njenog međunožja, crvenog, ne crnog, plamenog, kao što je vatrena njena kosa i njena želja. Natalia dobro vidi što se sa njim događa i osjeća uzbuđenje i još veću radost. Prilazi mu dugim i mačjim hodom i polaže ruku na njegovu nabreklu muškost. Meko, a opet čvrsto, odlučno. I gleda ga ravno u oči. Dečko jekne, rumenilo ga oblije, a pogled srama zablista mu u očima. Nastoji suzbiti nekontroliranu drhtavicu, slatku drhtavicu, ali ne uspijeva i obara glavu. Čak mu je i zatiljak posramljen. Govori o njegovom neiskustvu, nevinosti, a to Nataliu baca u ekstazu. Biti će mu prva: biti će mu učiteljica! Podučavati će ga o onome što najbolje zna i najviše voli, o onome što dobro zna: o užitku. - Ne brini - meko mu šapuće Natalia. - Za čas ćeš biti ko nov. Ništa ne brini. I nemoj se stidjeti! Govori mu i dalje tiho, umirujuće, a prsti joj lete preko njegovog čvrstog i mršavog tijela, nježno ga svlačeći. Golog, uzdrhtalog, posramljenog, ali i sa željom koja se već ponovo počela buditi u njemu, vodi ga do svog uskog djevojačkog kreveta. Polegnu na krevet čvrsto pripijeni jedno uz drugo i... ...Kucanje na vratima, uobičajeni znak da je večera na stolu, odzvanja drveno, glasno i nenadano: Natalia prestaje sanjariti. Baci još jedan pogled na upravo započeti blog, pa zadovoljna onim što je napisala, jer sasvim je sakrila svoju pravu prirodu, nije ju dala ni naslutiti, zadovoljna i svojim sjećanjima, posegne za mobitelom i utipka Adamov broj. Blog je bio suhoparni izvještaj o njenim učenicima. Dok čeka da se Adam javi, licem joj preleti osmjeh nadmoći. Oči joj zelene bljesnu, kad začuje Adamov glas. - Dođi večeras. - reče mu promuklo. - Želim te jebati! - Ta su vremena prošla - odgovori Adam i glasno se nasmije, pa doda obijesno: - Već poduže vrijeme ja tebe jebem! Zar to još nisi shvatila? Ja TEBE jebem! - I radiš to jebeno dobro - promuklo će ona. - Kad dolazi od tebe - uzvrati on - onda je to zbilja kompliment. Seks sa Adamom je postajao svakog dana sve uzbudljiviji. Pisanje bloga sve monotonije. Traje to već četiri mjeseca. Seks uzbudljiv, raznovrstan. Blog dosadan, bez mašte. A onda, iznenada, uvijek je iznenada, iznenađenje joj uzburka svaku emociju, svaki živac. Ispred nje je prazna večer: Adam je odsutan iz grada i već joj nedostaje, a nema ga samo dva dana. Shvaća da je postala ovisna o njihovim burnim susretima. I osjeća dosadu, koju ne zna razbiti. Ne znajući što raditi, Natalia sjeda ispred kompjutera: napisati će još jedan dosadni i glupi post o školi. Tek toliko da vrijeme prođe, da joj misli skrenu sa užarenog… Pali cigaretu dok čeka da se njen blog pojavi na monitoru. Evo ga, tu je, ali...Gleda sa nevjericom i odmahuje glavom. To je nemoguće! Ovo ne može biti! Nikako! Ovo se ne događa! Tu ispred nje, na crvenoj pozadini njenog bloga, napisani su njeni seksualni susreti sa Adamom, svaki pojedini u posljednjih četiri mjeseca, od dana kad je počela pisati blog. Sa svim pikantnim detaljima! I onim najintimnijim! Kako je to moguće? Ništa nije ostalo nedorečeno: blog ju je sasvim razotkrio, pokazao čitavu njenu požudnu golotinju. Događa li se to? Evo, ove vruće riječi, koje mu je govorila za...Sanja li možda? Ovo je opis onog poslijepodneva uz crno pivo, kad nisu prestali razgovarati čak ni za vrijeme vođenja ljubavi...Bože moj, pa kad sam to napisala? Uopće se ne sjećam da...Sanjam li? Jesam li bolesna? Događa li se ovo? Je li ...Pitanja naviru i ostaju bez odgovora. Natalia počinje čitati komentare. Svi je hvale zbog njene iskrenosti, hrabrosti, otvorenosti, a ona nije ni prvo, ni drugo, ni treće. Sve je pokušala sakriti, sačuvati samo za sebe, ali blog, taj vražji blog, izdao ju je! Pobunio se protiv njene neiskrenosti i odlučio je kazniti, razgolititi, svima dati na uvid njenu maštu i misli. Kad bi barem mogla umrijeti! Može li je blog ubiti? Sad je već uvjerena u njegovu svemoć i počinje osjećati strah. Bijesnim pokretima miša, počne šarati po blogu, briše, briše, briše...sve će izbrisati, ni traga neće ostaviti, nestati će i više nikada, nikada neće pisati ni blog ni bilo kakav drugi oblik dnevnika. Nikada više! Izbrisavši sve, zadovoljno uzdahne i isključi kompjuter. I na njemu će malo manje visjeti! Samo onoliko koliko joj posao zahtijeva. Kakav jezoviti događaj! Sve se u njoj zaledilo. Tiho, pažljivo, uđe u stan, pazeći da bude sasvim nečujna. Šest je sati ujutro, ukućani joj spavaju, a ona je razbuđena, budnija ne može biti. Zna da ne može još spavati. Potrebno joj je srediti uskovitlane misli, uskovitlane osjećaje. Adam se vratio. Sačekala ga je na autobusnoj stanici, pa su, ne gubeći ni trenutka, odjurili krevet. Imala je prijateljičin stan na raspolaganju i u njega je odvela svog mladog ljubavnika. Pobrinula se da im stan bude čitavu noć na raspolaganju, odnijela u njega piće, crno vino, svijeće… Kakav je to susret bio, misli Natalia, svlačeći odjeću. Sva miriše na seks, na divlji seks, čistu požudu...kako samo voli taj miris. Na golo tijelo navuče pidžamu, toplu, ugodnu, pa sjedne ispred kompjutera. Ne može spavati, pa... Istog trena, čim se spojila na mrežu svih mrežu, njen crveni blog iskoči i udari je u lice. Zuri u njega i ne vjeruje da vidi ono što vidi. Ono što je izbrisala prije nekoliko dana ( sigurna je u to, pa nije luda, sigurna je!!! ) ponovo je tu, napisano jasnim crnim slovima na crvenoj podlozi koju je izabrala za svoj blog. I ova je večer tu, opisana detaljno: svaki je uzdah tu, svaka riječ, sve je zabilježeno i svi mogu čitati. Njen tajni život, postaje javni i ona tu ne može ništa. Više nije čuvar svojih tajni: blog ih izdaje svima! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (25) - Iskren - #
15.01.2006., nedjelja
Smetnja
|
Anji su ti dragocjeni sati samoće uvijek najviše bili dragi. Najcjenjeniji! Ustati ujutro, slušati glazbu koja potiho ispunjava toplu i sunčanu dnevnu sobu, pijuckati kavu, prelistavati novine i, sa visine petog kata, bacati znatiželjne poglede na more, plavo, osunčano, bliješteće. Nikad joj nije dosadilo gledati u tu ljepotu! Ogrnuta kućnom svilenom haljinom, ispod koje je imala samo gaćice, lijeno je uživala u jutru, uživala u spoznaji da joj čitavo jutro stoji na raspolaganju. Samo za nju. Prava raskoš! Rijetka raskoš! Nema Radomira, njenog muža: vraća se tek oko pet poslijepodne. Nije joj rekao gdje odlazi, a nju nije previše ni zanimalo. Znala je da je radoholičar i da je sretan dok juri gradom i sklapa poslove, nova poznanstva, kupuje, prodaje...Ona više voli mir, početi dan opušteno, uz kavu, sama sa svojim mislima. Ali nismo svi isti… U trenutku dok je okretala šuštave stranice novina, tražeći crnu kroniku, prodorna zvonjava telefona naruši njen mir. Anja podigne smeđe obrve i pogleda na sat: devet i petnaest! Tko li može biti ovako rano? Ispruži ruku i podigne telefonsku slušalicu. - Halo? - reče tiho. - Ljepotice! - začuje mrski joj glas i čarolija dokonog jutra raspline se sa hladnim vjetrovima jeze. - Misliš li na svog Leona? - Rekla sam ti da je gotovo! - reče Anja uzbuđeno. - Zašto to ne prihvatiš? Što je bilo, bilo je! Ali sada je gotovo, Leone! Gotovo je! Što prije to shvatiš, biti će bolje! - Za koga bolje? - podrugljivo je upita. - Za svih! Gotovo je! Gotovo!!! - Ništa nije gotovo! - Do sada podrugljiv glas odjednom postane hladan, oštar. - Bit će gotovo kad ja kažem da je gotovo! Jasno? Ako se ne nacrtaš u mojoj gajbi za dva sata i ne zadovoljiš me dobrom ševom... Anja zaustavi dah: znala je što slijedi, a upola se nadala da do toga neće doći. Ali je došlo...Koga ona zavarava? Zašto laže samu sebe? Neće ovo samo tako prestati! - Sve ću reći onom glupanu, tvom mužu! - zaprijeti Leon. - Biraj! Dolaziš u podne ili...ne moram ti crtati, zar ne? Toliko glupa sigurno nisi! Ili jesi? Anja ne odgovori: nije bilo potrebno, jer slušalica se sa druge strane spustila. Požudno udahnuvši zrak, jer zadržavala je dah za vrijeme čitavog razgovora, a da toga nije bila svjesna, Anja ustane nervoznim pokretima tijela. Lagano je podrhtavala. "Klopka", pomisli hodajući prema kupaonici. "Nalazim se u klopci! Ako mu popustim...nikad kraja tome! Ako ne..." Zatrese glavom, smeđa joj kosa zaigra: ne usuđuje se ni misliti na to. Leon, visok, širokih ramena, plave kose tu i tamo prošarane sjedinama, što mu davalo još veći šarm, odlučna lica i sivih prodornih očiju, spusti slušalicu, pa sa osmjehom na opaljenom licu izađe iz pošte, odakle je telefonirao. Prošli je mjesec navršio četrdeset i sedam godina, ali se svima činilo da je deset godina mlađi. Pazio je na svoje atletsko tijelo, redovito vježbao i kondicija mu bila na visokom nivou. Kretao se brzo i elastično i bio je svjestan toga da ga žene rado gledaju. Uživao je u tome. Živio je od nezadovoljnih žena. Većinom. Ali i od mnogih drugih mutnih "poslova". Nikad u svom životu nije radio u klasičnom smislu te riječi: uvijek se "snalazio", kako je on to sam govorio. To njegovo "snalaženje" i nije bilo tako loše, ali mu se nekoliko puta obilo o glavu, pa je sa one strane rešetaka proveo ukupno sedam godina. Očvrsnuo je u zatvoru, postao tvrd, beskrupulozan, što su mnoge žene osjetile na vlastitoj koži, pogrešno umislivši da Leonova čvrstina odaje muškost, pravog muškarca. Zavodnik u pravom smislu riječi i veliki šarmer, kad je želio to biti, vrlo je lako zavađao žene. Ponosio se svojim umijećem, svojim načinom života i nije ni pomišljao o etičkoj strani svega toga. Etika mu bila nepoznati pojam. Svijet je za njega bio divljina koju su nastanjivale dvije vrste: lovci i lovina! On je bio lovac i ostati će to kraja! Uzbuđivalo ga hodanje po opasnosti. Ovo sa Anjom, mislio je često, kao da su mu se bogovi smilovali i poslali mu je serviranu. Upoznao ju jednog ljetnog poslijepodneva, dok je tužno zurila u ništa, ispijajući hladno piće na terasi kafića. Odmah je shvatio, vidjevši je onako usamljenu u svojoj tuzi, da je muž zapostavlja, ne primjećuje. Nanjušio je lovinu i sa zadovoljstvom se bacio na plijen. Vrlo ju je brzo uspio navesti da govori o sebi: kao i sve nezadovoljne žene i Anja je žudila sa pažljivim slušateljima. Shvatio je da joj je muž bogat, da zarađuje basnoslovno, kako se Leonu činilo, koji nikad nije imao sigurnih prihoda, pogotovo ne stalnih, pa je već pri prvom susretu počeo smišljati kako da i on sam izvuče neku korist iz svega toga. Sjedajući za upravljač svog golfa i vozeći polako i pažljivo, nije mu potrebno privlačiti pažnju policije na sebe, prema svom stanu, Leon se radovao susretu sa Anjom, susretu za kojeg nije ni malo sumnjao da će se dogoditi. Već će ona doći, bio je siguran! Uživao je u moći koju je imao nad njom! Doći će! Ne može drugačije! Doći će! Takve uvijek dolaze! Anja parkira na uobičajenom mjestu, malo podalje od Leonovog stana. Nikada nije parkirala u blizini njegovog stana: voljela je prohodati stotinu metara, u mislima se pripremiti na susret. Ostane sjediti za upravljačem: petnaest je do dvanaest i još ima malo vremena za sebe. Paleći nervozno cigaretu, zapita se po tko zna koji put, zašto je bila tako velika glupača!? Potpuno se otvorila toj svinji, slatkorječivom gadu, koji je sada nemilosrdno iskorištava, prisiljavajući je na seksualne odnose, neželjene i odvratne. Ponižavajuće! Muze novac od nje! Baš muze! Ko da je krava-muzara! Odjednom joj sine: pa on me sigurno takvom i doživljava! Crveni val stida navre joj u obraze. U početku nije bilo tako! Bili su to strastveni trenuci, provedeni u Leonovom stanu, puni žudnje koju su bjesomučno i sa velikom glađu utažavali. Privukla ju je njegova zrelost, snažno privukla. Činio joj se pravim i zrelim i potpunim muškarcem i nije joj ni malo smetalo, što je sa svojih četrdeset i sedam bio pune dvadeset i dvije godine stariji od nje. Godine između njih ništa joj nisu značile! Bio je najbolji muškarac u njenom životu, koji je jedini sasvim upoznao njeno tijelo. I naučio ga zadovoljavati. Bio je mužjak, snažan i nezasitan mužjak sa tijelom mladoga boga! Boga u punoj snazi, koju je stavio njoj na raspolaganje! Njegovu je požudu smatrala ljubavlju. Mislila je da se nalazi u raju! Raj se počeo pretvarati u pakao nakon njihovog tromjesečnog druženja. Postao je drzak, Leon, i nije znala kako se postaviti prema tome. - Bi li mi mogla pomoći? - upitao ju je jednog poslijepodneva. - Reci kako - ponukala ga je: željela mu je ugoditi. Ležali su goli na krevetu u njegovoj spavaćoj sobi, divno hladovitoj, dok je vani sunce žarilo. Vodili su neprekidno ljubav preko dva sata! Znala je to sigurno, jer pogledala je na sat prije početka i nakon svršetka ljubavne igre. Uvijek ju je iznova čudila njegova seksualna izdržljivost! Ali kako ju je voljela! Ratko...pa, on je u tim stvarima bio i više nego brz! Deset minuta bilo je nedostižno za njega! Uvijek bi poslije toga bila gladna, bijesna, razočarana...ostajala nemirno ležati na leđima, pogledom širom otvorenih očiju u strop. Gladna! Nezadovoljena! Sa Leonom bi nakon vođenja ljubavi osjećala mir, zadovoljstvo, potpuno ispunjenje. I zato se radovala što od nje traži pomoć: makar na taj način, pokazati će mu da cijeni njegovu pažnju. - Upao sam u neke dugove - rekao je Leon podigavši se na lijevi lakat i nagnuvši se nad njom. - Ako ne vratim do... - Koliko? - upitala je ona prekidajući ga. Rekao joj je. Lecnula se zbog visine svote, ali nije povukla riječ. Sutradan mu je donijela novac u bijeloj omotnici, nemarno ga stavila na noćni ormarić pored kreveta, ni jednom riječju ne spomenuvši ga. Nije ni on. Tako je počelo! I, što je bilo strašno, nastavilo se! I postalo običaj i to je bilo najgore u najgorem! Leon je, zahvaljujući njenom dugom jeziku ( svjesna je toga ) savršeno dobro poznavao financijske mogućnosti njenog muža. I tražio, neprestano zahtijevao još, još...Postao je nezasitan, a ona nije znala kako mu se oduprijeti, kako prekinuti prljavu igru. - Moram naći snage i ovo prekinuti! - odlučno i glasno samoj sebi reče Anja, izađe iz kola, zaključa ih i minutu prije podne krene prema Leonovom stanu, prema još jednom neželjenom seksualnom susretu. - Potpišite ovdje - reče Radomir i pruži papire sugovorniku. Gleda kako proćelavi muškarac potpisuje kupoprodajni ugovor i osjeća ponos: još je jedan posao sklopio na opće zadovoljstvo i pri tom dobro zaradio! Uživao je u tome, osjećao se ispunjen! Još nije ni polovica dana a on je zaradio lijepu svoticu! Još jednom! Ponovo! Po tko zna koji put! Ljubazno se rastao sa kupcem, pa napustivši trosoban stan koji je upravo prodao, laganim korakom sišao niz trokatno stepenište. Ispred zgrade zastane, izvadi mobitel iz džepa, pa utipka Anjin broj. Mora joj objaviti još jedan poslovni uspjeh! Osmjeh pun zadovoljstva, razlio mu se licem, a grudi uzbuđeno dizale, baš kao pri seksualnom činu. I rumenilo, koje mu naglo navrlo u lice, upotpunjavalo je taj dojam. Radomir se upravo našao u svom svijetu uživanja: valovi ga uživanja pomamno oplakivali. To je život, ovo uzbuđenje, mislio je ozarena lica, dok je čeka strpljivo da se Anja javi. Mobitel u njenoj torbici zazvrča i Anja istog trena pomisli na Radomira: sigurno je on. Neprestano je nazivao! Svaki čas, činilo joj se! I ne daj bog da se ne javi! Poslije, kad bi došao kući, bilo: pa gdje si bila? Zašto se nisi javila? Zašto…neprekidni niz tih zašto, navirali bi iz njega! Stojeći ispred vrata Leonovog stana, upravo je pozvonila, Leon će svakog časa otvoriti, iščeprka mobitel iz torbice. - Reci mi - reče u njega, kao i milijun puta do sada, jer Radomir je imao običaj telefonirati otprilike svakog sata, a ona je poprimila običaj da razgovor sa njim počinje uvijek sa istom rečenicom: Reci mi! - Prodao sam ga! - začuje njegov oduševljeni glas. - Nitko drugi nije mogao, a ja sam uspio. - Nisam ni sumnjala u to, dragi - reče ona. Vrata se pred njom otvore i Anja zamahne rukom, dajući znak Leonu: budi tih! Leon je podrugljivo gleda i smješka se: već je nebrojeno puta prisustvovao sličnom prizoru! - Svi su govorili da neću uspjeti! – nastavi Radomir zaneseno. – Bili su… - Večeras mi moraš sve detalje ispričati - kaže ona, pa prekida vezu i sprema mobitel u torbicu. Ne može podnijeti razgovor sa Radomirom, dok je Leon onako posprdno gleda, svlačeći je pogledom. Radomir, na drugom dijelu grada, naljuti se na Anju! Prokleta bila! Što je to sa njom? Mogla je biti malo ljubaznija, popričati koju minutu više sa njim! Zašto je takva? Tako je odvratno okrenuta sama prema sebi! Nije je briga za njegove osjećaje! U što se to pretvorila? Ima samo dvadeset i pet, a tako je hladna, bezosjećajna. Što se dogodilo? Nekada nije bila takva! Naprotiv, bila je sasvim drugačija, prijazna, uvijek spremna na slušanje. Voljela je slušati o njegovim poslovnim pothvatima. Voljela ga je i zavađati! Sada više ne čini ni jedno ni drugo! Vrlo se dobro sjeća kako ga je svake večeri zavađala. A sada dolazi u krevet sa knjigom u ruci. Nije joj stalo ni do čega, osim love, naravno! Troši ko pijani mornar! Nije važno, odluči naglo! Neće mu egocentričnost njegove žene pokvariti raspoloženje! Počastiti će samog sebe dobrim objedom! Pržene lignje i malo crnog vina! Može i sam proslaviti. Vozeći se prema restoranu u kojem će uživati u lignjama i vinu, Radomir se prisjeti suživota sa Anjom. Imao je dvadeset i pet, kad je sreo nju, devetnaestogodišnju Anju, osvojio je na juriš i nakon dvije godine zabavljanja, uplovili su u brak. Na njegovo inzistiranje: želio ju je za sebe, samo za sebe! Jedina smetnja njegovoj sreći bila je ista kao i kod mnogih drugih parova: on je želio dijete, ona izbjegavala zanijeti, tvrdeći da su još mladi, da imaju vremena! To ga je, naravno, potajno izjedalo. Iako je Anja donekle imala pravo: bili se mladi i tek u usponu! Ali, crv se nastanio u njemu i počeo ga izjedati! Iznenada ju je počeo drugačije doživljavati i ono što je počeo otkrivati u svojoj lijepoj i mladoj ženi, nije mu se sviđalo. Više nije toliko uživao u njenom društvu! Više je cijenio društvo ljudi sa kojima je poslovao, nego njeno. Bacio se na posao sa nekretninama, bio po čitave dane odsutan. Sklapao je poznanstva i nju malo zapostavio, svjesno, ne slučajno. Nije je upućivao u svoje odluke, govorio joj je samo o rezultatima odluka donošenih bez nje! Nije ni pomišljao na to, kako to možda, Anju vrijeđa. Počeli su se udaljavati jedno od drugog, pogotovo kad je on počeo sa krupnim poslovima, koji su zahtijevali mnogo pažnje i vremena. Sve je više vremena provodio sa poslovnim ljudima. Kradući od Anjinog vremena, znao je to, ali drugačije nije moglo biti. Jedno mu poznanstvo donijelo veliku korist: dobio je mig za kupovinu velikog terena, sa obećanjem da će u dogledno vrijeme to isto, sada jeftino i nikom zanimljivo zemljište postati građevinske čestice. Samim tim, vrijednost će mu porasti do neba! Isplatilo mu se poznanstvo i veliko čašćenje jednog od odlučujućih ljudi. Kupio je za sve što je imao, bacio je sve na tu kartu, na taj mig! I isplatilo mu se! Preko noći se obogatio i građevinari ga opsjedali. Počeo je postajati istinski bogat... Parkiravši pred restoranom u kome će objedovati, Radomir pomisli kako i nemaju baš toliko loš život. Još ako mu ovaj veliki posao uspije...Nikako nije loše za mladog čovjeka , koji je tek zakoračio prema četrdesetima! Bio je siguran da će u četrdesetoj biti basnoslovno bogat! Sa osmjehom zadovoljstva, otvori vrata i uđe u pomodni i razvikani restoran. Ugledavši osmjeh prepoznavanja i, kako mu se činilo, uvažavanja, na licu konobara, njegovo je zadovoljstvo bilo potpuno. Sigurnog koraka uputi se prema najbližem slobodnom stolu. Oko tri poslijepodne, Leon se izvuče iz sasvim izgužvanog kreveta i navuče traperice. Anja iskoristi to, pa se i sama počne brzo oblačiti: istuširati će se kod kuće! Samo što prije pobjeći odavde! Zaboraviti ova tri protekla sata. Zaboraviti što prije ove zgužvane i znojem natopljene plahte, ovaj miris seksa, koji je nekada toliko voljela, zaboraviti sve, baš sve! Jahao je na njoj ova tri sata! Doslovno! Prisiljavao je na svakojake poze, a ona, u nadi da će sve uskoro završiti i bojeći se njegovog nasilnog ponašanja, u svemu mu udovoljavala. A tražio je mnogo! Previše! Sve više! Iscrpljujući je! Ono što joj je ranije pričinjavalo neizmjerno zadovoljstvo, Leonova silna seksualna izdržljivost, postalo joj sada mučenje, bolna patnja, koja nikako da završi. U jednom je trenutku osjetila silno uzbuđenje i zaprepastila se, ukočila, ali je tijelo izdalo, nije je htjelo slušati. Zadovoljenje ju je svu okupalo, dugi i raskošni užitak natjerao ju je na zaborav. Leon je to osjetio i pogledao joj u dubinu smeđih očiju i vučje, pobjedonosno joj se nacerio. Prezirala je i mrzila samu sebe zbog toga: svršava sa tipom kojeg mrzi! Ludilo! - Što ćeš popiti? - dovikne joj Leon iz kuhinje. - Ništa - odbije ona. - Žurim. - Sutra u isto vrijeme - reče on. - Ne mogu, nemoj... - Šuti i pogledaj ovo! - naredi Leon. Anja dođe do njega i na televiziji zaprepašteno ugleda sebe, golu, oznojenu, kako se u grču privija uz muško tijelo, Leonovo tijelo, kako je odmah shvatila. Sladostrasni zvukovi dopirali su do nje, udarajući je, šibajući je sjećanjem. Shvati da ti uzdasi prepuni slasti pripadaju njoj, bili su njeni! To je ona, one nedjelje...Nije imala pojma da je Leon uključio kameru, da snima njihove pomamne igre, a sada... U nevjerici se okrene prema ljubavniku. Čitavo joj lice bilo jedan veliki upitnik! - Sutra u isto vrijeme! - zareži on tiho, opasno. - I donesi tisuću eura! Ili ću ovo ne samo pokazati tvome dragom mužu, koga varaš sve godine, nego ću razdijeliti desetine kazeta po čitavom gradu! Siguran sam da to ne želiš! Ako se varam... Radomir se uzbuđeno sjedeći u udobnoj fotelji, nagne prema naprijed, prema svom sugovorniku. Pogled mu postao užagren: zarada je na pomolu! - Znači, odlučeno je? Počinjemo graditi? - Počinjemo graditi! - nasmijano odgovori njegov partner u ovom krupnom poslu: gradnji četiriju peterokatnica, krupan i unosan posao. - Stari moj, biti će love ko salate! - I treba je biti! - raspoloženo odgovori Radomir. - Dosta mi je prodavanja stanova i ponekih kućica! Uvijek sam želio baviti se krupnim poslom! - Ovo je krupan posao! A postati će još krupniji, vjeruj mi! Sutra ćemo u jedanaest sati potpisati sve ugovore i možemo početi! Od sada, samo nam je nebo granica! Sretan, ludo uzbuđen, crven u licu, Radomir ustane i nestrpljivo počne koračati sobom. Tijelo mu ličilo na tigra, koji se sprema na skok. - Imaš pravo - reče. - Zapamtiti ću ovaj dan! Dan kad sam konačno zakoračio u krupan građevinski biznis! Načuo sam nešto o gradnji nekih bungalova... - To je još u povojima - prekine ga sugovornik. - Jedno po jedno! Da mi prvo sutra potpišemo ugovor, a kasnije... Riječi su ostale odjekivati u velikom uredu, dok su poslovni partneri izlazili iz njega, tapšajući se uzajamno po ramenu. Radomir svakog časa treba doći kući. Sjedeći na kauču, podvijenih nogu, Anja ga sa strahom i nestrpljivošću očekuje. Kad je napustila Leonov stan, sva uzdrhtala, povrijeđena u dubini svoje duše, odvezla se ravno kući i pojurila pod tuš. Dugo se tuširala, čvrsto se trljajući spužvom, pokušavajući uzaludno izbrisati sjećanje na ona tri sata provedena sa Leonom. Odlučila se! Dok se, poslije dugotrajnog tuširanja, brisala mekim ručnikom, čvrsto odluči sve priznati Radomiru. Ništa neće uljepšavati: reći će mu istinu, golu istinu, pa što bude! Nije je briga! Više je ni za što nije briga! Bilo kako da ovo završi, nije važno! Važno je jedino da završi! Mora prekinuti! Ovo je bez kraja i konca! Ne može više podnijeti sve ovo! Koliko li je samo već dala tom gadu! I previše! A on traži sve više i više! Mora sve priznati mužu! Ovo je pakao, nije život. Priznati će mu svoju nevjeru, pa što bude da bude! Mnogo toga i onako ne može izgubiti! Brak joj postao farsa i svakim je danom sve gore! I donijevši odluku, Anja se odjednom osjeti mirnom, gotovo bi se moglo reći bezbrižnom, laganom i nakon podužeg vremena, sasvim opuštenom. Neka bude što treba biti! Ostavši sam nakon Anjina odlaska, Leon se zadovoljan svojom odigranom scenom, nasmije glasno i napuni čašu viskijem. Iskapi oštro piće i ponovo se nasmije. - Glupa kučka! - glasno reče. Pio je sa uživanjem! Konačno je i njemu svanulo! Lova će sada redovito pritjecati! Nema više briga, bar za izvjesno vrijeme! Potruditi će se da to što duže traje! Cijediti će Anju, ups! ne Anju, njenog uvaženog lovatora, što duže može! Sudeći po onome što je doznao o Radomiru, to može prilično potrajati! Sve što taj klipan dotakne svojim rukama, pretvara se u zaradu! Zovu ga Čarobnjakom, u nekim krugovima. Nitko tako brzo ne stvara kapital, živu lovu kao Radomir. Tako mlad, a već je legendarna njegova snalažljivost i upornost. I zaobilaženje istine pri uvjeravanju potencijalnih kupaca! Lova će pritjecati, bio je sve sigurniji i sve zadovoljniji Leon! Uljuljkan u slake snove o lijepoj i bezbrižnoj budućnosti, zaspao je sa čašom u ruci, sjedeći u fotelji. Radomir ne shvaća što osjeća. Ne prepoznaje vlastite osjećaje! Kao da netko drugi to proživljava, a on samo promatra sa strane, siguran i zaštićen. Ono što se inače uvijek događa drugom, sada se događa njemu! Slušao je o tome i sprdao se sa time! Sad je ozbiljan da ozbiljniji ne može biti. - Koju su mi lijepu kašu priredila - reče u po glasa i vadeći cigarete, nervoznim pokretima. Anja ništa ne reče. Sjedi preko puta njega, Radomira, svog zakonitog, kome je upravo u lice rekla da ga je varala sa jednim običnim probisvijetom. Gleda ga i čudi se njegovoj reakciji. Nije ovo očekivala! Očekivala je erupcije bijesa, povrijeđene muške taštine, a vidi samo…što vidi? Zabrinutost! Vidi zabrinutost, sine joj odjednom. Može mu pročitati pitanje u glavi! Pita se, kako će se čitavo to sranje odraziti na njegovo poslovanje! Nema ljubomore, nema scena! - I to sad, baš sad! - govori Radomir, a uzbuđenje mu raste, odaju ga pokreti, brzi, titrajući. - Spremam posao svog života, a ti mi upravo u takvom trenutku serviraš svoje gadarije. - Vidiš - reče Anja - to je najveći razlog. - Što?! - viče Radomir i ustaje bijesno. - Sad će još ispasti da sam ja kriv! Jesam li se ja kurvao? - Vrlo dobro znaš što sam mislila... - Ne, ne znam! Znam samo da je ovo došlo u najgorem mogućem trenutku! Sutra u jedanaest potpisujem ugovor života, a ti i tvoj ljubavnik mi držite mač nad glavom. Pa gdje ti je bila pamet? Kako si sebi dopustila...Znao sam da si pohotna kuja, ali mislio sam da si pametna! Mislio sam… Anja ga sluša i postaje svjesna da ga uopće nije pogodila, ranila, ostavila traga, činjenica što ga je toliko dugo varala. Jedino ga brine koliko je mogućih posljedica za njegove planove, posao...Kao i uvijek, ona mu nije ni malo važna: posao i zarada su u prvom planu, zatim ona. Ako uopće na nju i misli! Anja se povrijeđena i uvrijeđena podiže sa stolice i prkosno se zagleda u njegovo smrknuto lice. Više joj do ničega nije stalo i odluči biti brutalno iskrena. - Znaš - reče mu - jedno me vrijeme grizla savjest... - Nemaš ti savjesti... - ...ali se više ni malo ne kajem - nastavlja ona mirno, ni malo ne obraćajući pažnju na njegovu upadicu. - Ti si čudovište! Postao si pravo čudovište! - A ti? - pita on podrugljivo. - Što si ti? Obična drolja! - Ti si me natjerao na to! - viče Anja i lice joj gori, oči sijevaju. - Uvijek ti je sve bilo važnije od mene! Reci, kad si me posljednji put poševio? - To ti je najvažnije! - podrugljivo primijeti Radomir. - Pokazala si to! Ševa! To je sve što te zanima! Ali neki od nas moraju raditi, znaš, ne samo ševiti se unaokolo! - Ne odgovaraš! - optuži ga Anja! - A zašto? Jer ne znaš! Toliko je davno bilo, da se uopće ne sjećaš! Ja ću ti reći: bilo je to za tvoj rođendan, prije točno pet mjeseci! - Pretjeruješ... - Pet mjeseci!!! - urla Anja i u njoj raste ljutnja. - Pet mjeseci! Je li to normalno? Imaš trideset i jednu, ja dvadeset i pet, a ševimo se dva do tri puta godišnje! - Zaveži! - obrecne se Radomir: povrijedila ga, ali u dubini duše osjeća... - Ne govori mi da zavežem! Nemaš prava na to! - Koliko se sjećam - uzvraća Radomir udarac - nisi se bunila kad sam počeo dobro zarađivati! Vrlo si rado prihvatila lagodan život, koji ti je moj rad omogućio! A sad mene okrivljuješ za svoj preljub! Ma kakav preljub! Parila si se sa tipom dvadeset i dvije godine starijim od sebe! Fali ti tatica? - Svinjo! - vrisne Anja, dohvati pepeljaru i baci je prema njemu. Radomir se sagne, ali ne dovoljno brzo: pepeljara, teška, staklena, okrzne mu čelo, razdere kožu i krv poteče. - Vidi što si učinila - reče joj tužno, ljutito, bolno. - Trebala bih te ubiti! - vrisne Anja, okrene se na peti i odjuri u spavaću sobu. Ostavši sam u dnevnoj sobi, uz zvuk zaboravljenog televizora, Radomir krene prema kupaonici i dok je hodao, začuje kako se Anja zaključava u spavaćoj sobi. Nema veze, noćas mu i onako nema spavanja! Mora srediti čitavu situaciju, onemogućiti njenog ljubavnika! Sutra u jedanaest ugovor se mora potpisati i neće nikome dozvoliti omesti, a kamo li spriječiti potpisivanje! Nikome!!! Radomir strpljivo sjedi u kolima, noć je, ponoć upravo otkucava, hladno je, hladno i on se pomalo trese, sjedeći i napeto buljeći u noć. Parkirao se suprotno od zgrade u kojoj živi Leon, Anjin ljubavnik. Sve zna o njemu. Ne sve, ali svakako ono što mu je potrebno. Iscijedio je mukotrpno to iz Anje, prokleta bila, morao je čupati riječ po riječ. I to kroz zatvorena vrata spavaće sobe! Nije mu htjela otvoriti vrata! Uvrijeđena? A što bi onda on morao reći? Ona je uvrijeđena! Pih! Dok je u kupaonici zaustavljao krvarenje na čelu, skovao je plan : otići će kod ženinog ljubavnika, platiti mu pet puta više nego što traži, dati će mu pet tisuća eura, pokupiti kasete sa na kojima je Anja i...i problem će biti riješen! Novac je svemoguć! Bezbroj puta se u to uvjerio! Svjetla dolazećeg automobila presijeku noć: golf se zaustavi i motor ugasi. To je Leon, bio je siguran Radomir. Promatrao je visokog i atletski građenog muškarca: Anja ga je dobro opisala. Radomir brzo izađe iz automobila, pa gotovo u trku priđe Leonu, koji se iznenađeno osvrne preko ramena. I nesigurno zakorači unazad. Iznenađenje u noći. - Leon? -upita tiho Radomir. - Tko želi znati? - hladno upita Leon. - Anjin muž! Moramo razgovarati! - Ali ne ovdje! - reče Leon. - Idemo u... - Ne idemo nigdje drugdje, nego u vaš stan - prekine ga odlučno Radomir. - Ne odlazim bez kasete. - Jeste li ponijeli novac? - Jesam. - Koliko? - Dovoljno! - odreže Radomir. - Idemo! U stan je prvi ušao Leon i u dnevnoj sobi upalio svjetlo. Radomir se radoznalo ogleda: tu je Anja dolazila po uživanje! Gledao je oko sebe, dok je Leon sipao piće i pružio mu čašu. - Ne pijem - odbije Radomir i izvadi omotnicu i položi je na stolić pored kauča. - Ovdje je pet tisuća eura. Više ne dam! Za uzvrat tražim ono što imate i garanciju da nema kopija! - Nije dovoljno - reče Leon, a pogled mu počiva na novčanicama koje su se , onako nemarno bačene, rasule po staklenom stoliću. - Tražim pedeset! - Pedeset! - Radomir se zacrveni. - Mora da si lud! Znaš li ti tko sam ja? - Lopov ko i ja! - odbrusi mu Leon. - I sad tražim sedamdeset! Radomir zadrhti, u njemu nešto pukne i sad on, a ne Anja, grabi veliku i staklenu pepeljaru i njome snažno i nemilosrdno i iznenada, posve neočekivano, udara Leona ravno u sljepoočnicu. Leon pada ko pokošen, čašu ispušta, viski se prolijeva i miriše. Radomir minutu gleda, stoji nepomično, vraća mu se moć rasuđivanja. Nagne se na Leona, opipa mu bilo: ništa! Mrtav je! Mrtav je! Ubio je! Radomir dohvati čašu koju je prije nekoliko trenutaka odbio, pa je iskapi. Odmah nalije drugu, pa sjedne na kauč, zagleda se u tijelo na podu, pa sa čašom u ruci i otpijajući povremeno, smisli plan koji mora djelovati! Ni deset sati nema još do potpisivanja ugovora! Mora biti brz! I pažljiv! Ne smije pogriješiti! Istog trenutka, kad je Radomir napustio stan, Anja se počne grozničavim ritmom pakirati! Napustiti će ga! Odlučila je! Napustiti će ga! Kako se je samo ponio ovu večer! Čitavu je nesretnu stvar shvatio samo kao osobnu smetnju! Smetnju u njegovom jebenom poslovanju! U potpisivanju ugovora njegovog života, kako se patetično izrazio! Sve što se nalazi na putu njegovog poslovanja, za njega je smetnja! Nije ga zanimala ona, njeni osjećaji...Jesu li mu i njeni osjećaji smetnja? Uz teško priznanje kako je izgubila gotovo sedam godina svoga života, uz čovjeka koji je nikada nije volio, već samo upotrebljavao, bolje reći zloupotrebljavao, Anja završi sa pakiranjem, pokupi svu preostalu gotovinu koju je mogla pronaći i napusti stan. Kraj jednog razdoblja! Izađe u mrklu noć, odlučna boriti se za bolji, dostojansveniji život! A Radomir, e on će joj platiti, pomisli dok je palila vlastita kola, koja joj je za prošli rođendan poklonio. Isisati će mu posljednju mrvicu koja joj pripada! Naplatiti će mu svojih sedam mladih godina! Skupo naplatiti! Bijesan urlik forsiranog motora zapara kroz noć, odajući Anjino raspoloženje. U šest se sati Radomir vrati u stan i istog trenutka čim je ušao, osjeti prazninu: Anje nema, napustila ga, odmah je shvatio! Nije se opterećivao time! Bar ne mora ništa objašnjavati! Još jedna smetnja manje! Umoran, neispavan, pomalo prljav, stane pod tuš i dobro se istušira. Znao je da neće moći zaspati, pa skuha mnogo kave, a dok je čekao da voda zavre, pokupi odjeću koju je imao na sebi tokom noći i sve, zajedno sa cipelama, ubaci u veliku plastičnu crnu vreću. Putem će se već negdje riješiti i nje, još jedne smetnje! Iza njega je ostala noć puna napora! Kad se smirio, dobro promislio, pažljivo je, ništa ne propuštajući, pretresao čitav stan, ne skidajući rukavice koje su pripadale ubijenom ljubavniku i koje je ugledao odložene pored telefona, pa ih jednostavno uzeo. Poslužiti će! Pronašao je samo jednu kazetu, na kojoj je glavnu ulogu igrala Anja i ovaj gad koji leži na podu. Nije bilo više primjeraka, bio je siguran u to. Pretresao je svaki milimetar stana! Spremi kasetu džep: uništiti će je kod kuće. Zatim je uzeo čistu plahtu iz ormara, umotao u nju tijelo Leona, podvezao sve to poput paketa, pokupio sobom čašu iz koje je pio i bocu, pa sve skupa odnio u automobil, riskirajući da ga netko vidi. Ali bili su sitni sati, blizu tri i poslužila ga sreća: nitko nije naišao, nitko ga nije vidio! Tijelo, najveća prepreka, na pola je već sklonjena! Odvezao se kolima u brda, iznad grada i zaustavio se kod rampe, koja je onemogućavala daljnji put kolima. Izvukao je Leonovo tijelo umotanu u plahtu, prebacio ga preko desnog ramena i psujući pod težinom, odnio ga još u brdo, u vis, gotovo dvjesto metara. Put ga šumski doveo do bunkera zaostalog još od onog dalekog rata. Sagrađen na samom vrhu brda, iznad više stotina metarske provalije, bunker je dominirao krajolikom. Spustio je teško tijelo na zemlju, umotano u plahtu, čvrsto vezano, nastojeći povratiti dah. Zatim se sagnuo i odlučno gurnuo tijelo, svom snagom, i bez misli gledao kako se sve brže i brže kotrlja i nestaje u dubini, povlačeći za sobom kamenčiće, kamenje, odronjavajući zemlju, da bi na kraju, duboko dole, sve prestalo. Tijelo je bilo savršeno sakriveno, stopilo se krajolikom! Još jedna smetnja je uklonjena, mislio je dok se spuštao do kola. Ispred kola je zastao, izvukao kazetu iz džepa, razbio je, izgazio cipelama, a samu traku zapalio upaljačem i zadovoljno gledao kako gori, kako vatra guta dokaze, sakriva, uništava. Kraj. Nema više ništa za učiniti! Ništa nije propustio! Uklonio je sve smetnje! Efikasno, kao i uvijek! Zadovoljan učinjenim, sjeo je u kola i oprezno vozeći odvezao se kući, u prazan stan, ali onda to još nije znao. Točno u deset i trideset, Radomir izađe iz stana, odveze se nekoliko ulica dalje, pa u poluprazni kontejner ubaci crnu najlon vreću sa svojom odjećom, vrati se u kola i odveze do ureda, u kome će za nekoliko minuta potpisati ugovor svog života! Sve je smetnje uspješno uklonio! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (59) - Iskren - #
14.01.2006., subota
 Dan hladan i sunčan. Proveo vježbajući jedan sat u parku. Kvadricepsi me bole od onih deset brzih uzbrdica! Oslabile mi noge! Polako im vraćam snagu! Pišem! Ovo što pišem ispada dugačko, jako dugačko i ne znam da li staviti odjednom ili u dva dijela. Ne želim skraćivati, prilagođavati! Staviti ću čitavu priču, bez obzira na to koliko će dugačka na kraju ispasti, pa neka čita tko hoće! I onako sam primijetio da neki ne čitaju priču, već samo ostave potpis! Zašto to rade, za mene je zagonetka! Jučer poslijepodne prava navala kod mene. Počelo je sa Majom, zatim je stigla Leona, pa Marti i dok je još Marti bila kod mene, evo i Nadie sa svojom kujicom Dorom! Nijednog muškarca! |
- 11:27 - Budi (21) - Iskren - #
13.01.2006., petak
 Čitam kako Ameri i Iraku sistematski istrebljuju intelektualce! "Provodi se kampanja čišćenja Iraka od intelektualaca, kako bi se uništio irački kulturni identitet, stoji u apelu koji su potpisali mnogi svjetski intelektualci." - piše doslovno na Iskon Internet 12.01.2006. Uopće me to ne iznenađuje! Započeli su osnivanje svoje domovine genocidom nad Indijancima, pa tako nastavljaju i dalje: drugačije ne znaju! Čuvena je njihova ideja koju na sav glas propagiraju, kako žele nametnuti američki način života čitavom svijetu! Ubijaju intelektualce jer su uvjereni kako su najpametniji na svijetu! A svijet to gleda! Bez protesta! Osim časnih iznimaka! Dan je sunčan, nema bure, stvoren za šetnje, duge, duge! Jučer sam čitav dan imao društvo, pa nisam ni slova napisao. Danas ću to nadoknaditi! Imam priču u glavi! Čak dvije! Idem u dugu šetnju, vježbati pa pisati, ali morao sam ovo gore reći, uvijek se ponovo iznenadim ljudskoj gadosti! |
- 08:42 - Budi (23) - Iskren - #
12.01.2006., četvrtak
Putovi
|
"Svi putovi vode ka stranputici." Boris, za vrijeme pijanke, davno, u dobra stara vremena. Putovi Negdje smo skrenuli sa puta, moj prijatelj Laki i ja, počeli razmišljati drugačije, a da toga nismo bili ni svjesni. - Trebali bi je likvidirati - reče Laki, tiho, potiho, poput lahora kad okrzne same vrhove lišća, tako da lišće jedva i zadrhti. Šutim i gledam ga. Razmišljam o rečenome i čudim se što u meni nema reakcije na takvu izjavu! Kakav sam to postao? I zbog čega? Hladno je, ali usprkos tome sjedimo vani, na suncu, ispred nas piće koje lagano ispijamo i promatramo prolaznike umotane u kapute. - Misliš li to ozbiljno? - konačno ga pitam, nakon što sam prevrtao njegovu rečenicu u sebi. - Ozbiljno! - reče Laki: zatim učini nešto čudno; nasmiješi se igri riječima i doda: - Smrtno ozbiljno! Gledamo se sa smiješkom. Podižemo čaše u isti čas, baš kao na nečiji znak: stakleni zvuk se podiže u hladnom zraku, dok se čaše blagi sudaraju. Ispijamo. - Morati ćemo pažljivo razmisliti - kažem, a Laki klima, sive mu oči svijetle. - Bez žurbe! - kaže on. - Kučka nije ništa drugo zaslužila! Jednostavno mora biti kažnjena! Zbog... - Znam - prekidam ga. - Sve mi je poznato, čuo sam baš kao i ti. Čudno je to, kako se sve promijenilo, zar ne? Još samo prije nekoliko mjeseci... ...Proljeće se sramežljivo probijalo, potiskivalo zimu, sunčani dan, topao, ugodan, a mi raspoloženi, već pomalo zagrijani pićem koje smo popili za sretan novi život našeg prijatelja Emila koji nas napušta, kako se šalimo. Danas stupa u brak sa Katarinom, svojom izabranicom. Svi poznajemo Katarinu i još nam je svježi dan u sjećanju, kad nas je Emil ponosno upoznao sa njom i, umjesto da sa klapom otiđe na pijanku, kao i mnogo puta do tada, zagrlio svoju dragu, okrenuo nam leđa i zajedno sa njom odšetao od svojih prijatelja. Naravno da smo bili ljubomorni! Tko je ona da nas lišava društva našeg prijatelja? Ali on je voli, pa… A danas stupa sa njom u brak. Gledam ga onako uštogljenog u svečanom odijelu, pomno začešljane kratke kose, koja je sve do prije par dana bila poduža i u plavim mu uvojcima padala na uši. Svi smo znali da ga Katarina natjerala na šišanje. Kao i na mnogo toga drugog. Zadirkivali smo ga zbog toga. Znali smo ga nevina izraza lica pitati: što kaže Katarinica na to? Smijao se na to zadirkivanje: znao je da nema zlobe u njemu. - Jesi li spreman za klanje? - pitam Emila, stojeći pored njega u hodniku matičnog ureda. - Ne zajebavaj! - odgovara i nervoznim pokretom ruke uređuje zamišljenu dugu kosu. Smijem se njegovoj nervozi. Poznaje Katarinu i zna što može očekivati! I najvažnije: sam je izabrao! - Hoće da prestanem ploviti - reče mi prije sedam dana, dok pijemo naša prva pića u omiljenom kafiću. - Tko? - pitam odsutno: već tri dana očijukam sa novom i lijepom konobaricom i čini mi se da napredujem. - Kako tko? - ljuti se Emil. - Katarina, naravno! O njoj govorimo, zar ne? - Uvijek o njoj govoriš! - podbadam ga. - Pa volim je! - kaže on. - Mene ne moraš u to uvjeravati - kažem mu. - Znam to i bez toga! Samo o njoj govoriš već dvije godine, od dana kad si je upoznao… Zašto hoće da prestaneš ploviti? - Kaže da to nije nikakav brak - objašnjava Emil revno. - Ja na moru, ona tu...pa znaš i sam kako to obično završava. Klimam. Naravno da znam. Zato ja i ne namjeravam sklopiti nikakav prokleti brak! I čini mi se da sam jedini mudar između svih tih ludih pomoraca koje poznajem. Pored svih tih lijepih žena… - I? - pitam ga radoznalo. - Prestaješ? - Prestajem - odgovori on, a pogled mu, zakleo bih se svim morskim bogovima, tužan. - Još ovaj put i gotovo je. Prestajem! Klimam glavom, šutim, ništa ne govorim. Što da mu kažem? Znam koliko voli more! Plovili smo zajedno. Ne znam koliko voli Katarinu. Je li dobro odlučio? Zbog njega se nadam da jest. - Sagradio sam kuću - nastavlja Emil govoriti, više sebi nego meni. - Naći ću neki posao ovdje, na kraju, Katarina želi dijete... Evo ga, mislim ja, dok ga gledam preko ruba čaše, a rum mi zanosno miriše. Katarina želi...Poželim ga upitati koga vraga on želi, ali šutim, kukavički i stidim se toga, pa izbjegavam njegov pogled. A možda i nemam pravo postavljati takva pitanja? Ne znam, nisam siguran! Sada, dok čekamo na red kod matičara, gledam i u nju, Katarinu, crnokosu i gordu ljepoticu i prisjećam se tog razgovora Emilom. Nikad nije uspjela zavoljeti nas, Emilove prijatelje, Lakija i mene. Znali smo to, osjećali i nismo nikad govorili o tome. Jedino je Emil živio u blaženom neznanju: važno da je njegova Katarina sretna! Sve je činio da joj udovolji! Njene su želje za njega bile zapovijedi! Ponosi se njome, visokom ljepoticom, izazovna držanja! Nadutog, primijetio je jednom Laki, kad je malo dublje zavirio u čašicu. Brzo sam ga ušutkao! Prokleti lajavac! Dok mladencima matičarka čita ono što mora pročitati, u mislima sam već odbludio na brod. Imamo ukrcaj u Alexandrii, Egipat. Kažem imamo, jer za tri dana, u utorak, Emil i ja zajedno letimo, ukrcavamo se na isti brod i to nas, naravno, raduje. Imali smo sreću i već smo tri puta bili na istom brodu. Ne moram ni govoriti kakvo je to uživanje bilo! Postajem svjestan da mi je najbolji prijatelj oženjen čovjek: matičarka je prestala govoriti, svi se ljube i smiju i krećemo prema izlazu, dok blicevi blješte, bodu oči. Ovjekovječeni trenutak! Zamrzli djelić sadašnjosti spremljen da bi se gledao u budućnosti. Laki mi pristupa i grli oko ramena. Hodamo iza Katarine i Emila, gledamo ih u leđa i, dok ulaze u kola, Laki mi polupijanim glasom žalosno govori: - Sad smo ostali samo nas dvojica! - Šuti i pij! – obrecnem se na njega. – To i onako najbolje radiš! Perzijski zaljev, mjesec je svibanj i samo su dva mjeseca prošla od dana kad smo se napili na Emilovom vjenčanju. Čini mi se duže, ovdje je već toplo, još malo i biti će vruće ko u paklu, a strah zaudara na velike razdaljine: ratna zona je to i dalje, nešto tiša, ali i dalje ratna. Nema izlazaka, lutanja po barovima. Nema ničeg! Samo rad i rad! Postajemo nervozni, napeto nešto iščekujući, bilo što! Navečer, Emil dolazi kod mene u kabinu, ili ja u njegovu, pa brbljamo i lančano pušimo. Na brodu nema cuge, nema ništa: samo prokleto iščekivanje koje nas izjeda. Jedva čekamo da isplovimo, udaljimo se iz ovih paklenih krajeva, nabijenih nesrećom i patnjom. I naftom! Uzrokom zla! I bogatstva! Što je jedno te isto! Zemlja prepuna slavne povijesti, ali nesretna i to se osjeća. Žudimo za promjenom, za nekim događajem. I onda se nešto dogodilo! Kucam na vrata Emilove kabine točno u tri sata i četrdeset i pet minuta ujutro: nastupa njegova straža, gvardija. Ne odgovara i ulazim bez poziva u kabinu. Emil nije u krevetu i tada postajem svjestan šuma koji dopire iz kupaonice: šum vode. Otvaram vrata i nalazim Emila na podu, zgrčenog i već hladnog: mora da se to dogodilo jučer navečer, prije nego je namjeravao leći. Moždani udar, rekli su nam. Nije mu bilo spasa! I da smo ga ranije pronašli, ne bi mu se moglo pomoći. Istina, ili nas tješe sa tim riječima? Nikad neću doznati. Nije ni važno. Više. Dok zajedno sa zapovjednikom sređujem potrebne formalnosti, ne mogu , a da ne primijetim ironiju: u ratnoj zoni, pronađeš smrt u kupaonici! - Vraćaš se kući prateći tijelo prijatelja - odlučuje zapovjednik. - Tako će biti najbolje! - Sve se ispremiješalo u ovih nekoliko mjeseci - kažem namrgođeno. - Primjećuješ li to? Prestajem misliti na onaj dan, kad sam pronašao prijatelja mrtvog. Ponovo sam tu, za stolom, na pločniku, hladno je, ali piće pomaže. - I te kako primjećujem! - Laki se naginje prema meni i govori tiho, šištavo. - Počelo je odmah poslije pogreba, takoreći, sjećaš se? Spetljala se sa onim Talijanom i šibala sa njim, a da se Emil još nije ni ohladio! Klimam potvrdno. Sjećam se. Laki mi rekao što se događa i moram priznati, u početku mu nisam vjerovao. Odlučio sam provjeriti i potajno počeo pratiti Katarinu, mladu Emilovu udovicu. I bila je istina! Mijenjala je muškarce ko na jebenoj pokretnoj vrpci! Neprestano i uvijek iznova! Ni sa jednim nije bila duže od petnaest dana! Kao da im je isisavala seksualnu snagu i zatim ih nemilosrdno odbacivala! I što me čudilo, nije se trudila sakriti svoje avanture: bile su javne i svi smo znali za njih. Kao da se ponosila njima. Čudno ponašanje, ludo ponašanje! Kao da traži nesreću! Možda je i tražila! Na svakakve načine ljudi znaju iskazati tugu: možda je ovo njen način? Udarati se poput uspaljene kuje! - Misliš li da je nimfomanka? - pitam sa nadom u glasu: ako je to u pitanju, onda nije kriva, znam da je nimfomanija bolest. - Ne seri! - odreže Laki. - Uvijek si bio jebeno milosrdan! Znam što misliš! Nije kučka bolesna: dočepala se slobode i Emilovih para i sad uživa! Sjećaš li se kako ga je uvijek ograničavala u trošenju... - Zvala je to rasipanje - kažem. Sjećam se, naravno. - Sve joj je bilo rasipanje, ako se nije trošilo na nju! - reži bijesno Laki. - prije dva sam dana sreo Emilovu majku i jadna mi se plačući izjadala! Kaže da joj Katarina pljuje na uspomenu sina! A i ja to mislim! Pljuje na uspomenu Emila! - Smiri se! - kažem mu, jer umalo pa da ne viče. - Nitko ti ne proturječi, smiri se! - Ako ne želiš - nastavlja Laki bijesno - ako si se ucvikao, ja ću sam srediti kučku! Ne mogu podnijeti da živi i uživa, a... - Zašto je toliko mrziš? - pitam ga iznenada, ne bih li prekinuo njegovu bujicu obojenu mržnjom. - Zar je ti ne mrziš? - uzvraća on iznenađeno: čini se, da mu je sasvim prirodno mrziti Katarinu. I sjetim se našeg zajedničkog djetinjstva: tri mušketira uvijek zajedno! Emil, Laki i ja! Nerazdruživi. Zajednička mladost! Sve zajedničko! Prva ljubavna iskustva! Sve, baš sve! Uvijek sve doživljeno zajednički! Do pojave Katarine! Onog dana kad je Katarina stupila u Emilov život, a time i u naš, sve se promijenilo! Nije više bilo onog zajedništva! Katarina je to izbrisala odjednom, nemilosrdno! I sjećanje na njene podrugljivosti bljesnu mi u umu: uvijek se posprdno izjašnjavala o našem prijateljstvu. - Ko tri pedera! – rekla je jednom, kad je došla za naš stol za kojim smo pili i mlatili praznu slamu, pa se obratila Emilu: - Kad nisi kod kuće, ne brinem da si sa drugom! Znam da si sa njima! Rekla je to sa tako veliko zlobom i mržnjom u glasu, da mi i dan danas odjekuje u duši. Uvijek sam se pitao odakle joj ta mržnja. - Nemoj tako – molio ju je Emil, vidjevši samo njenu ljepotu, nikad zlobu. – To su moji prijatelji. Frknula je puna prezira na te njegove riječi, a Emil je ustao, nečujno oblikovavši riječ «žene» i slegnuvši ramenima uz osmjeh moleći nas oproštaj, izašao sa njom u ljetnu noć, napuštajući društvo koje je pilo. - Ne mrzim je - odgovaram konačno na Lakijevo pitanje i ustajem. - Prezirem je! I zato idemo učiniti to! Umlatiti kučku, jer drugo nije ni zaslužila! Čekamo u noći u tišini, mirni: odluka je donesena, uzmaka više nema. Kuća je, koju je sagradio Emil, uz našu pomoć, okružena borovim stablima i ta nam stabla pružaju zaštitu. Naslonjeni smo svaki na svoje stablo, ponoć je prošla, hladno je, strpljivo čekamo. Laki, koji je sudjelovao u ratu, za pojasom drži pištolj, pun je i spreman. Čekamo. Mirni, tihi, sabrani. U tri sata i sedam, točno znam, jer sam pogledao na svjetleće kazaljke sata u trenutku kad sam začuo brujanje automobilskog motora, farovi presijeku noć. Motor se ugasi i u ponovnom nastupu tišine, začujemo glas Katarine. Uplašen je i molećiv! - Nemoj! - viče ona i do nas to dopire prigušeno: vrata su automobila zatvorena. - Zaveži! - dere se muškarac. Vrata se na suvozačevoj strani otvaraju i Katarina nespretno izlazi, noga joj klizne u brzini, panici. Umalo da ne padne, ali nekako uspijeva održati ravnotežu. Pila je, vidi se odmah. U isto vrijeme muškarac otvara vrata na svojoj strani i u pravom smislu riječi, izleti iz kola. Kao da je izbačen katapultom! U tri se duga koraka stvori ispred Katarine i raspali joj glasan šamar. Glava joj poleti u stranu, a duga kosa raskošno se zatrese. - Da nisi pisnula, kučko! - govori joj bijesno, potiho, ali Laki i ja čujemo jasno svaku izgovorenu riječ. - Znam da voliš grubosti! Sad ću ti pokazati što je grubost! - Nemoj! - moli Katarina i skriva lice! - Učiniti ću sve što želiš! Molim te, nemoj! - Nećeš više nikada pogledati drugog u mojoj blizini! - kaže muškarac i udara je šakom u rebra: Katarina pada i grči se u bolu na mokroj zemlji. - Upamtiti ćeš ovu noć! Laki i ja ukočeno gledamo. Ne pokrećemo se. Šokiran sam onim što vidim, a znam da je isto i sa Lakijem. Trenutak se pitam: trebamo li, možda nešto poduzeti? Ali se sjetim zbog čega smo tu! Možda će ovaj pijani luđak odraditi posao koji smo mi naumili? Vidim ludi bijes u njegovim pokretima! Tijelo mu se trese nekontrolirano, a pokreti mu brzi, zmijski. Tu, pred našim očima, Katarina je do nesvijesti brutalno pretučena. Nije je silovao, ne, ali kad je završio sa strahovitim udarcima, muškarac se sagnuo nad nju, zgrabio je za crnu i crvenu od krvi kosu, podigao joj glavu. Bijesno joj se zagledao u krvavo lice. - Ovakvu te nitko neće poželjeti! - reče joj bijesno, pljune na nju, uđe u kola i za koji tren ga više nije bilo. Brujanje automobila nestane u noći i Laki i ja istupimo na čistinu i priđemo nepomičnom tijelu. Pod slabim osvjetljenjem zvijezda vidim joj rasječeno lice, oči, slomljen nos, šupljinu u ustima gdje su nekada bili blistavi zubi. Odjeća, ta skupocjena odjeća, sada je pretvorena u dronjke. Osluškujemo njeno disanje, teško, duboko, hrapavo, krkljajuće. Laki stavlja ruku u džep, a ja se lecnem: nekako mi se ne čini u redu ubiti je sad, poslije ovakvih batina, ovakvog poniženja, ovakvog stradanja. Neljudskog stradanja! Nitko ovo ne zaslužuje, mislim i gledam i drhtim od straha, uzbuđenja. Laki konačno vadi ruku! U njoj nema pištolja, umjesto njega, u ruci se nalazi mobitel. Gleda me trenutak, baš kao da moli za dopuštenje, zatim brzo utipka željeni broj. - Hitna pomoć? - čujem ga kako govori. - Pretučena je naša poznanica ... Osjećam olakšanje, mir, tugu: prisustvovao sam nečem odvratnom, drastičnom, a još sam nešto odvratnije i drastičnije imao namjeru učiniti. Tijelo mi se opušta, ali još malo drhtim. - Sakrij pištolj - kažem Lakiju. On klimne i udalji se u šumu, ostavljajući me samog ispod hladnih i ravnodušnih zvijezda sa tijelom mlade žene. Vraća se nakon nekoliko trenutaka i stoji pored mene. - Jesi li ga prepoznao? – pitam. - Jesam. - Hoćeš li to reći policiji? - Neću – kaže Laki. – Sami ćemo ga srediti. Nas dvojica! U redu? Klimam glavom. Stojimo pored tijela koje beživotno leži, u daljini se čuje sirena, hladno je, hladno, i gledamo se, Laki i ja: između nas poteče struja razumijevanja, za koju znam da je nitko drugi ne bi mogao razumjeti. To je samo naše! Možda bi bilo i Emilovo. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (36) - Iskren - #
11.01.2006., srijeda
 Šetnja, duga! Nema bure, sunčano je! Zatim trening! Iza treninga ono najvažnije: pisanje! Imam priču u glavi i samo da je istresem! Pozdrav! |
- 08:37 - Budi (30) - Iskren - #
10.01.2006., utorak
Ponor
|
Okrenut u ponor duše svoje gledam. Vidim, U bezdan crni padam. Znam, Životom svojim ne vladam. Očajan, Ničem se ne nadam. Čemu trzanje, ima li smisla? Pitanje je koje me tišti! Besmisao mog života, Do neba vrišti! Noć i vrisak! Ubod i rana! Tama i bol! Noćni san pun more tutnji, Pored. Darujući mir u patnji, Života moga Dvored. Nema priče! Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Ali evo izvještaja o provedenom danu. Imenom bi se mogao nazvati lutanjem. Hodao sam mnogo i osjećam laganu bol u kvadricepsima, pogotovo dok hodam uz brdo! A Rijeka ima uzbrdica...Jesam li pretjerao? Tri sata hodanja? Bilo je hladno, bilo je ledeno, ali sunčano i uživao sam u svakom koraku. Prognoziraju prestanak bure, pa ću sutra sve ponoviti. Moram vratiti snagu u noge! Što prije to bolje! I zato se ne ljutite što ne odgovaram odmah, jer sam jako malo na kompu! Ali ne prestajem pisati u glavi...već će nešto od toga ispasti! |
- 08:32 - Budi (24) - Iskren - #
09.01.2006., ponedjeljak
Krasan dečko
|
Krasan dečko Zastajem na samom uglu ogromne sive zgradurine i hvatam dah: ne želim biti zadihan pri susretu sa majkom. Stara me čeka u lokalu, u onom njegovom dijelu koji je slastičarnica i znam, ispred nje se nalaze dva kolača: krempita i šampita! Uvijek je tako, od kad je znam, a znam je već dvadeset godina, čitav svoj mladi život. Vidim je odavde, sa svog mjesta: iako su bijeli zastori navučeni na velike prozore, jasno kroz njih prepoznajem majku. Sjedi uspravna i dotjerana, kao i uvijek. Dah mi se smirio, ne znojim se, zahvaljujući hladnoći, zima nam kuca na vrata! Još malo i spustiti će se noć, nastupiti prava hladnoća. Prstima prođem kroz kratko podšišanu kosu: nije znojna i radujem se u sebi zbog toga. Vadim veliku i žutu nabreklu omotnicu, koju nosim ispod miške, i noseći je u ruci odlučno otvaram vrata lokala i ulazim. Zapahne me žamor gostiju i toplina: sve sredovječne dame, tu i tamo u društvu mlađih osoba. Svi tamane kolače i svi bulje u mene. Znam da privlačim pažnju: visok, plavokos, plavook, orlovskog nosa, tijela dobro istreniranog, mačjeg hoda. Bijela vindjakna i crne traperice čine kontrast: privlačim poglede. Mnoge me ove mamice poznaju i priželjkuju za zeta, svjestan sam toga dok prolazim pored njih, uljudno ih pozdravljajući klimanjem glave i smiješkom, ali se ne zadržavajući. Prilazim majci koja sjedi za svojim omiljenim stolom u uglu. Sjedi uspravna, crna joj kosa uokviruje lice, frizura je besprijekorna, šminka na licu isto tako, a crne joj oči radosno sjaje od pogleda na mene. - Zdravo, mama! - kažem nagnuvši se nad njom i ljubeći je površno u obraz: ne smijem razmazati maskaru, rano me to naučila. - Izvini što kasnim, posao... - Morati ću razgovarati sa tvojim gazdom! - kaže ona i nastavlja vječnu žalopojku: - Da si me slušao i učio, danas ne bi radio za tog škrtca! Mogao si ići na bilo koji fakultet! Bistar si, samo si ponekad lijen! - Mama, mama! - kažem strpljivo. - Razgovarali smo o tome bezbroj puta! Volim svoj posao automehaničara i sretan sam dok kopam po nekom motoru, a ne dok kopam po knjigama. - Tvoj život! - uzdiše ona mučenički. - Upravo tako, mama! Moj život! - Jesi li umoran? - mijenja ona temu. - Igra film koji bi voljela pogledati, pa... - Žao mi je, mama! - kažem joj i milujem je po ruci. - Dogovorio sam se sa jednim prijateljem! Ali mi ti možeš učiniti uslugu. Ni ne pitam koji film igra: savršeno poznajem njen ukus. Uvijek gledamo ljubavne melodrame, za vrijeme kojih majka neprestano uzdiše. - Kakvu uslugu? - pita me: željna je udovoljiti mi. Pružam joj veliku i žutu omotnicu, pažljivo zalijepljenu, nabreklu od papirnatog sadržaja. - Ovo su neki dokumenti sa posla, o nekim popravcima - kažem joj i guram omotnicu preko stola ka njoj. - Molio bih te da je staviš u svoju torbicu, odneseš kući. Smetala bi mi čitavu večer, morao bih se nepotrebno brinuti o njoj! - Pa to nije ništa - kaže ona razočarano, pa dodaje vragolasto: - Nadala sam se malo težem zadatku. Gledam je kako stavlja omotnicu u svoju torbu, u kojoj se nalaze sve moguće i nemoguće stvari. Zatvara torbu i smiješeći se, upita me: - Zadovoljan? - I više nego zadovoljan, mama. Ostala je udovica kad sam navršio dvanaestu i nikad se sasvim nije oporavila od tog udarca. Sa nepunih trideset i sedam, ostala je sama, sa mnom, klincem o kome se trebala brinuti. Otac je poginuo na moru i od tog dana je zamrzila more i nikad više nije odlazila na kupanje! Čudno ponašanje. Ali takva je ona. Danas, sa četrdeset i pet krasna je žena i siguran sam da ima udvarača, ali nikad nikog nije dovela u naš mali stan. Ni jednu noć nije izostala iz stana. Uvijek je meni na raspolaganju i to me pomalo umara, poželim biti sam, ali... - Kako je bilo na poslu? - pita me i razbija niti sjećanja koje su se nježno odmotavale. - Uobičajeno - odgovaram kao i obično. Prilazi nam debela gospođa majčinih godina, a iza nje hoda djevojka mojih godina, sramežljivo oborivši glavu. Poznajem ih obje, majka me upoznala i znam da je Tamara, sitna osamnaestogodišnjakinja pjegava lica zaljubljena u mene. Pristojno ustajem, kad su prišle stolu i pridržavam stolicu debeloj gospođi, koja sa uzdahom sjeda. Okupana je parfemom i jedva se susprežem ne namrštiti nos. - Hvala, dragi moj - kaže mi preko ramena, pa se okreće mojoj majci, koja sve to sa smiješkom gleda. - Krasan dečko, tvoj sin, draga moja! Možeš biti ponosna! - I jesam ponosna - odgovara majka, a lice joj ozareno. Tamara gleda u mene ko u boga i meni ju je žao. Jadna je mala neugledna, ali dobra duša. Kad bi se uspjela otarasiti vječne pratilje, svoje mamice, možda bi i imala neke šanse da nešto doživi. Ovako… - Molim vas da mi oprostite! - kažem i ne sjedam ponovo. - Kao što sam objasnio mami, imam neki dogovor. Uživajte u druženju i kolačima koje ću vam naručiti. Danas sam dobio dobru napojnicu od jednog zadovoljnog gospodina kojemu sam sredio kola...Mama, doći ću kući najkasnije do deset! Sutra je radni dan i moram se naspavati! Ljubim mamu u obraz, klimnem gospođi i njenoj Tamari, pa pođem prema konobarici da im naručim obećane kolače. Dok razgovaram sa mladom i prekrasnom konobaricom, čujem iza sebe glas debele gospođe, kako govori mojoj majci: - Krasan dečko! Bolji ne može biti! Zbilja krasan dečko! Na ulici me dočeka hladna noć, koja se nečujno spustila, dok sam bio u lokalu. I policija, mnogo policije. Zaustavljaju ljude i nešto ih zapitkuju. Zaustave i mene. - Gdje ste bili? - pita me mlada i zgodna policajka. - Ovdje - pokazujem na lokal, kroz staklo, na majku i njenu prijateljicu. - Ono mi je mama. - U redu - kaže policajka i nasmiješi se. - Slobodan si. - Što se dogodilo? - pitam radoznalo- - Nije važno - kaže policajka. - Možeš otići! Odlazim i uživam, pjevam i smijem se u sebi. Pobjednik! Ja sam pobjednik! I nitko to ne zna! Ne prepoznaju pobjednika! Glupani! Sve ih vučem za nos! Pet minuta prije nego što se moram sastati sa majkom, stojim oko sto metara dalje od mjesta sastanka, od slastičarnice. Stojim ispred male mjenjačnice za koju znam da četvrtkom navečer, iz nekog mi ne znanog razloga, ima najveći promet. Slučajno sam to otkrio, čuvši vlasnika mjenjačnice kako se hvali nekom svom poznaniku, dok su pored mene ispijali svoje jutarnje kave. Odlučno ulazim unutra, prostorija je zbilja mala i dok okrećem leđa ulici nabijam na čelo pletenu kapu, crnu, svakidašnju. Nogom razbijam snažnim udarcem obična vrata i više me ništa ne dijeli od mlade žene koja uplašeno sjedi iza staklenog zida. Lažna zaštita. Privid, kao i mnogo toga ostalog u životu. - Pisneš li, ubiti ću te! - kažem joj i stavljam pištolj pod njen prćasti nos: smiješno mi je kako joj pogled odlazi u križ, gledajući vrh pištolja. Otvaram ladicu i u već pripremljenu sasvim običnu najlon vrećicu, trpam lovu, dok žena polako klizi uz zid i konačno se skljoka na pod. Gleda u mene paralizirana strahom. Odgovara mi to: bolje ne mogu ni poželjeti! Sve se odvija jako dobro i što je važno, jako brzo! Odlazim bez riječi i u ludom trku pretrčim oko pedeset metara, zastajem između dva kontejnera za smeće. Okrećem se: provjeravam ima li nekog u blizini. Nema: samo ja i moje uzbuđeno dahtanje. Brzo istresem lovu iz najlon-vrećice u veliku smeđu omotnicu, koju imam već pripremljenu, oblizujem je, lijepim, stavljam između koljena i stiskom je pridržavam. Munjevitim pokretom bacam najlon-vrećicu u kojoj je sada umotana pletena kapa i pištolj, koji je naravno, lažni, ali izgleda baš kao pravi. Veliki kontejner sve te sitnice sa lakoćom proguta. Brzo skidam vindjaknu koja ima dva lica, okrećem je i više nije crna, nego bijela, pa je ponovo oblačim. Omotnicu gurnem pod mišku, ispod vindjakne: postaje nevidljiva. Spreman sam za sastanak sa mamom. Copyright © 2006 by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. . |
- 00:00 - Budi (27) - Iskren - #
08.01.2006., nedjelja
 Hladno i Lori odbila šetati: samo zahtijeva da je nosim sakrivenu ispod jakne, priljubljenu uz mene, dok joj samo glavica proviruje i gleda u hladni svijet. U glavi mi se mota misao da pokušam trčkarati: jedva suzbijam želju! U mislima se pripremam, pripremam... Nemam ideju za priču... Pitanje:Hoće li Bozanić platiti PDV na ubrani iznos od posvete kuća? - pita Vlado iz Zagreba - Jutarnji list 8.01.06. - a pridružuje mu se Vlado iz Rijeke. |
- 09:15 - Budi (22) - Iskren - #
07.01.2006., subota
Rešetke - Ograde
|
Svijet rešetaka oko nas! Rešetke oko mene i u meni. Svi ih nosimo u sebi. Svatko svoje rešetke. Njegujući ih oprezom. Nazivajući ih sigurnošću. Ne znajući da je sigurna, Jedino naša nesigurnost. Oprezom rešetaka okovana! Ograde Nikad ništa ne riskiram! Živim na principu sigurnosti. Svaki je dan mog života pažljivo isplaniran. U detalje! Do prije nekoliko mjeseci, to mi izgledalo nešto najobičnije, normalno: bio sam uvjeren da tako svi ljudi žive, planirajući i pridržavajući se plana. Sad se pitam je li to zbilja toliko normalno? Jesam li JA normalan muškarac? Je li... Pitanja odjednom samo naviru, pojavila se i iznenada i niotkuda i sve ih je više i više i nemam onog svog čuvenog mira, poduprtog uvjerenjem da činim samo ono što je ispravno, koji je neprekidno prisutan u mojoj svakodnevnici, u mom životu. Mir je nestao u nepovrat: pojavila se pitanja! Tražim odgovore, po prvi put u životu ne vjerujem! Umjesto toga provjeravam! Ono što otkrivam, nije lijepo, ali je istinito! Monika mi uznemirila dušu. Ona kaže, kako nisam ni imao dušu, nego močvaru umjesto duše, ustajalu u žabokrečini odsutnosti događanja. Možda je u pravu, ne znam. Znam samo da mi je Monika otvorila širom prozore u svijet i u život, a da nisam nikada ni slutio da ti prozori uopće postoje. Mislio sam da je sve ukalupljeno, baš kao što sam i sam ukalupljen i da tako mora biti. Ali ne mora biti tako: ograde se ruše oko mene, a rušenje je izazvala Monika. I više ništa ne može zaustaviti rušenje mnogih nepotrebno podignutih ograda. Sve je počelo sa Monikom... ...koja svojim utjecajem prekida nevidljive, ali zato ništa manje čvrste niti, kojima sam vezan uz majku. Čitavih mojih dvadeset i osam godina, majka mi je alfa i omega života. Rano sam ostao bez oca, niti ga se ne sjećam. Neki mi daleki, magloviti detalj povremeno zatitra u duši i ja se prisjetim visokog smeđokosog muškarca, koji me smijući se razdragano, baca u zrak, visoko prema plavom i beskrajnom nebu, Zatim neka svađa, ljutito majčino lice i to je sve...nema ničeg više o mom ocu. Majka kaže da je to tlapnja, da se taj događaj nije zbio, da se ne mogu sjećati oca. Na moje nedavno navaljivanje, jer ranije nisam imao hrabrosti pitati je o tome, kratko i kisela izraza lica rekla mi, da mi je otac poginuo na moru, ploveći, bježeći od odgovornosti prema obitelji, prema njoj i meni. - Bio je avanturist – rekla mi ljutito. – Avanturist i pijanac! Ništa više! - Ne vjeruj joj - reče mi Monika, dok joj pričam tu scenu sa majkom. - Ne vjeruj joj, uvjerena sam da laže! Čitav te život uvjerava u svoje laži! Ne vjeruj joj! I ne vjerujem joj! Dogodilo se nezamislivo! Ne vjerujem majci! Majci koja me odgojila, podigla u neimaštini, kako ona tvrdi, pružila mi školovanje, našla mi dobar posao. Žrtvovala svaki dan svog života za moje bolje sutra. Sve što imam i što jesam imam i jesam zahvaljujući njoj. Bio sam uvjeren u to do… - Ti si lud! - govori mi Monika, naginjući se prema meni u krevetu, dok joj duga i žuta kosa pada po mojim grudima i škaklja me, što jako volim. - Radila je to za svoje bolje sutra! Ne za tvoje bolje sutra! Tjera te živjeti na svoj način! Mućni malo tom svojom lakovjernom glavom. Naši se razgovori, Monike i mene, uvijek održavaju u krevetu. Tu se otvaram, analiziram sebe i sve oko sebe uz svesrdnu pomoć Monike. Lud sam za njom! Probudila je u meni životinju i tu životinju neizmjerno volim! Popeo mi se na vrh glave uštogljeni mladić, koji je uvijek i na svakom mjestu pristojan, krajnje učtiv. Prepustio sam se požudi, po prvi put u svojih dvadeset i osam godina. - Ne zajebavaš me? - upitala me Monika onog poslijepodneva, bio je ponedjeljak, topli, jesenji, dok smo jeli sendviče u parku i hranili golubove, po prvi put, a kasnije ćemo to raditi svakodnevno, kad budu vremenske prilike dopuštale. - Zbilja nisi nikad legao sa ženom? Poševio se? Pojebao koju? Pocrvenio sam, znoj me oblio i u velikoj sam neugodi skrenuo pogled. Još nikada nisam čuo neku ženu da govori takve riječi. Pogotovo ne meni! Najprije ono čudesno iskustvo sa Monikom u uredu, a sad ovakvi razgovori! Nisam se mogao snaći, dojmovi su bili i previše jaki, žestoki. Bedrima mi se još uvije slijevala slatka toplina. Još sam osjećao…Ali ove njene riječi! Smućuju me, bacaju u stid! Žene sa kojima sam se družio bile su kćeri majčinih prijateljica, sve vrlo pristojne, sve vrlo tihe i, što sad odjednom uviđam, sve vrlo bezbojne. Sterilne je bolja riječ. Nikad od njih nisam čuo takve riječi! Sigurno ih nisu nikad ni izgovarale! A sad ovo! I što me silno čudi: želim slušati te riječi za koje se mama pravi kao da ne postoje. - Nikad nisi uživao u dobroj ševi? - Monika me nije puštala: od prvog je dana odlučila iz korijena mi promijeniti život. - Zar se nikada nisi pitao kako je to? Pokušao? Što joj reći? Ona ne može shvatiti uhodanost, mirnu, tihu, bez imalo vjetrića koji može namreškati površinu našeg života, majčinog i mog. Čitavog je mog života seks bio zabranjena tema. U slobodno vrijeme, dok bi majka i ja sjedili ispred televizije, ona je birala program koji ćemo gledati. U njenom izboru filmova nikad nije bilo sočnih scena, ako se to moglo izbjeći. Sad, kad su mi se oči počele otvarati, uvjeren sam kako je pažljivo čitala kritike i na osnovu njih odlučivala što ćemo i kada gledati. Kad sam ušao u pubertet i zagrijao se za jednu svoju vršnjakinju, majka me posjela nasuprot sebi i objasnila mi jednom za uvijek, da mi je ona, moja draga majka, jedina žena koja mi je potrebna u životu. Nijedna me nikada neće bezuvjetno voljeti, kao što me voli ona! Istina, druge pružaju malo naslade, ali veoma skupo kasnije to naplate! A ona mi pruža sve što je pristojnom mladiću potrebno za sretan život, osim seksa, koji je i onako prljava stvar u ljudskom životu. I suviše precijenjena. Zatim je ustala i, dok sam je u čudu gledao, uzela neku debelu knjižurinu sa staklene police, vratila se, sjela pored mene, položila knjigu na svoja koljena, otvorila je i počela listati, pokazujući mi slike! Grozne slike u boji, koje su me udarale u oči, a opet sam ih gledao, radoznao i zgađen u isto vrijeme. Slike spolnih organa unakaženih spolnim bolestima, izmjenjivale su se pred mojim mladim i nevinim očima. A kad smo došli do kraja knjige, majka ju je zaklopila uz pucanj i rekla mi oštro me gledajući: - Sad znaš kuda te taj put može odvesti! Svoju sam dužnost ispunila! Bog mi je svjedok! Ostalo je na tebi! Više i nije morala napraviti: od tog dana sam u svakoj ženi vidio bolesni, užasno unakaženi spolni organ! Sve do Monike! U njoj sa vidio... ...mladu i visoku ženu, predivnih dugih nogu, vitkog, sportskog tijela, duge kose boje zrelog žita i zelenih svjetlucavih očiju. Dobila je stol u uredu točno preko puta mene i nisam mogao a da ne gledam u njene noge, koje bi bezbroj puta prebacivala jednu preko druge i pri tom proizvodila karakterističan šum, koji je toliko prijao mom uhu. Uzbuđivao me i poticao na misli kojih prije nikada nije bilo. Uzbudljive misli! Prljave misli, rekla bi majka, znao sam i osjećao krivicu koja nije boljela i to me čudilo! Ako osjećam krivicu, kako to da se osjećam ovako lijepo, snažno, pun ideja? Zbunjivalo me to, ali nisam previše razmišljao: umjesto toga, gledao sam u te predivne noge na dohvat moje ruke, a tako nedostižne, kako sam krivo mislio, kao što se, vrlo brzo pokazalo. Došlo je iznenada: munje su udarale u meni, dok sam je gledao kako ustaje, polako poravnava suknju i prilazi mi. - Imam običaj jesti u parku - rekla mi već drugi tjedan nakon dolaska, zastavši pored mog stola, a bio je početak radnog tjedna, ponedjeljak, nagnuvši se nad mene, isturivši grudi prema meni, parfem me ošamutio, zamaglilo mi se ispred očiju. - Baš ko Englezi! Hoćeš li mi praviti društvo? Gledao sam je dugu minutu, dok mi se utroba komešala, muškost se probudila, nabujala i bilo me strah da će ona to primijetiti i ismijati me. Primijetila je, ali nije me ismijala. Mirno je ispružila ruku, položila je na moju nabreklu muškost, stisnula, čvrsto i nježno i čitavo me vrijeme gledajući pravo u oči, sa osmjehom razumijevanja na lijepom licu, dok su jad i nakupljena dugogodišnja žudnja i bol počela istjecati iz mene zbog njenog dodira. Drhtao sam i tresao se, a ona me gledala toplo i osmjehujući se, uživajući u svojoj moći nada mnom. Pogled boginje! Probudila mi zamrlo tijelo. Uživala je u njemu i naučila mene uživati. Od tog smo se dana neprestano ševili, kako je ona to uvijek govorila: ja sam to i dalje zvao vođenje ljubavi. Razgovori su tekli, mirno, ali ponekad i sa eksplozijama. Oslobađala me, Monika, žena mog života! Koju sam prvu kao čistu gledao! Koja je izbrisala one ružne slike iz moje ranjene duše i u nju usadila druge slike: slike sretne i zadovoljene žene. Putene i lijepe u svojoj putenosti. - Pravi si pastuh - neprestano mi govori. - Drago mi je što nisi potrošen! Čitavo si to blago čuvao za mene! - A ti si nezasitna - kažem joj, ali mi je drago zbog toga: volim njenu požudu u kojoj se utapljam i doživljavam male i slatke smrti. Slatki zaboravi, za kojima čeznem. - Kao i tvoja majka - reče Monika i ponovo se majčin duh uspinje, lebdi i negodujući odmahuje glavom nad našim golim i pohotnim tijelima, ispremiješanih udova. - Ne može se usporediti. - Obje te želimo čitavog! - Monika prebacuje nogu preko mene sjeda mi na trbuh, trpa me u sebe, u vlažnost, u toplinu. - Ali mislim da ću pobijediti! Izbrisati ću starog zmaja iz tvoje duše! Bilo je pitanje vremena kad će zaželjeti više. Bilo je pitanje vremena i kad ću ja zaželjeti više! Kad ću zaželjeti provesti čitavu noć sa Monikom, ženom-vulkanom, koja mi udahnula vatru strasti. Čekao sam da se nešto dogodi, jer sam znao da se mora dogoditi. Događaji su bili tu, oko mene, lebdjeli u zraku i u mislima, zreli da se u istinskom životu dogode. I dogodilo se. Petak, kraj radnog vremena: Monika i ja zajedno izlazimo iz ureda i stupamo na osunčanu ulicu. Gledam je kako podiže pogled u oblačno nebo i mršti se. - Jebena kiša! – kaže, ali nema ljutnje u njenom glasu. – Zašto ne bi otišao kući, uzeo četkicu za zube i proveo čitav dugački vikend u mom krevetu i u meni? Sanjam o tome! Ali majka…kako će ona reagirati? Još nikada u svom životu nisam noćio van kuće, daleko od nje. Svaku je noć moga života znala gdje se nalazim. Možda je vrijeme da promijenim to? - Ne boj se! – hrabri me Monika. – Skupi muda i pokaži zube starom zmaju! Možda se iznenadiš! Vjeruj mi, stari zmaj osjeća da te gubi! Uvijek je o majci govorila kao o starom zmaju. Mislim da ju je mrzila, a da ni sama točno nije znala zbog čega. Osjećala je neku čudnu odvratnost prema mojoj majci. Ali me mučilo saznanje, da se i u meni začela odvratnost i potpirivana ledenim prezirom Monike, suviše se brzo i suviše snažno rasplamsavala! - Neću biti vikendom kući! – kažem majci odlučno: večeramo za kuhinjskim stolom, samo nas dvoje, kao i toliko puta do sada. - Imaš neku! – kaže ona optužujući: nije to pitanje, nego prava optužba! - Nemam, mama – kukavički lažem i ne gledam joj u lice. – Idem sa poslovnim partnerom! Pozvao me preko vikenda i nisam mogao odbiti. - Nisi to nikad učinio – kaže ona žalosno i znam, sad će pustiti suzu. – Svaki vikend provodimo zajedno i znaš koliko se radujem tome! Preko tjedna te ni ne vidim, radiš, dođeš, večeraš i već je vrijeme za spavanje! Željela bih više vremena… - Žao mi je – prekidam je i ona u čudu podiže pogled: nije navikla da je prekidam. – Vrijeme je da ponekad provedeš vikend sama. Čini mi se, da će se od sada pa nadalje ovo često događati. - Imaš neku! – ponovi ona optužujući, a pogled joj se mrači, lice postaje zlobno, a ja se čudim, čudim jer otkrivam želju u sebi. Želju da joj razbijem lice! Nisam joj razbio lice, a vikend…o, kakav je to vikend bio! Nisam ni slutio da je tolika naslada moguća! I dok sam pohlepno uživao u nasladi koje mi pružalo uvijek spremno tijelo Monike, mislio sam kako majka mora griješiti u svom mišljenju, jer nešto ovako lijepo ne može biti zlo, opačina, grijeh! Volio sam svaku kapljicu znoja na tijelu Monike: iscrpljivali smo jedno drugo tog vikenda, a zatim i sve slijedeće vikende i postajalo je sve bolje i bolje. Nisam znao, nisam shvaćao i nije me bilo briga, volim li Moniku ili volim nasladu koju mi pruža! Znao sam samo to i jedino to, da bez naslade u naručju Monike, život gubi na vrijednosti. Nije baš previše vrijedan živjeti. Ali sa Monikom… - Ona te troši! - viče majka kreštavo. - Nisi ni svjestan toga! Zloupotrebljava te! Troši! - Ne govori gluposti - umirujem je, pokušavam je umiriti. - To se tebe ne tiče, mama! - Sve me se tiče što ima veze sa tobom! - viče ona, vrti glavom, kose joj lete: poznato mi je to ponašanje mučenika, vidio sam ga toliko puta. - Ja sam te odgojila! - Nitko to ne osporava, mama. - Ti si moj! - nastavlja ona histerično. - Jesam, mama! Nisam prestao biti tvoj! - Ne dam te njoj! - viče ona teatralno. - Toj zmiji! - Ne govori tako, mama! - Zmija! - viče ona histerično. – Samo na krevet misli! Zmija! Nije je briga za tebe! Misli samo na svoju pohotu! - Ne govori tako, mama - molim je. - Biti će ti žao. - Biraj! - Sad već govori sasvim nekontrolirano. - Sam si to tražio. Biraj! Ili ona ili ja! - Ako je tako - kažem mirno, jer Monika me upozorila i bio sam spreman na to - onda odlazim. Dok se ne smiriš. - Isti si kao i tvoj otac! – urla ona: još jedna zagonetka u mom životu prepunom zagonetki je riješena! – Isti si! I on te napustio radi pohote! Tebe svog sina! Šutim. Što reći? Sve je uzalud. Napustio je nju! Sada znam i ne osuđujem ga. Odlazim u svoju sobu, uzeti ću potrebne stvari, otići, stvoriti si nov život, sa manje ograda, po mogućnosti bez ograda. Truditi ću se živjeti slobodno. Dok izlazim iz stana, iz zgrade, sa jednom velikom putnom torbom u ruci, postajem svjestan da ne znam gdje se uputiti. Trenutak neodlučno stojim i sramim se priznati, bljesne mi misao o povratku majci. Odmah zatim odlučno odmahnem glavom, u mislima srušim ogradu koja me drži u strahu, u pokornosti, a koju je pažljivo godinama izgrađivala majka, sasvim je pogrešno nazivajući ljubavlju i krenem prema stanu Monike, ne razmišljajući, već sasvim prirodno. - Ah! - uzvikne Monika: vrata je otvorila širom, obučena je u svilenu kućnu haljinu i naslućujem njenu golotinju ispod nje. - Konačno si se oslobodio starog zmaja! Uđi u slobodu! I uživaj u njoj! Pomiče se u stranu, ulazim, odlažem torbu uz zid, podižem Moniku u naručje i baš kao što sam naslutio, otkrivam da ispod kućne haljine nema ništa na sebi, pa nogom zatvaram vrata i nosim je prema spavaćoj sobi, dok Janis Joplin pjeva kako su odgovori nestali sa vjetrom. Svoje sam odgovore pronašao, mislim, u vjetru strasti koju je Monika rasplamsala! I dok se sa žudnjom u sebi naginjem nad Moniku, a ona mi trga košulju, nestrpljiva u toj žudnji, svojoj i mojoj. Zajednički rušimo ograde i stapamo se u jedno. Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (32) - Iskren - #
06.01.2006., petak
 Šetam. Svakodnevno. Noga mi je sve bolje! Već gotovo normalno hodam. Nadam se, da bi krajem ovog mjeseca usudio pokušao potrčati. Ne želim ništa reskirati: čekati ću stručno mišljenje. 25-og mi počinje rehabilitacija, a do tada...Strpljiv sam već tri mjeseca, izdržati ću još tri, ako treba! Sad mi je lakše, mogu izaći, promjeniti okolinu, udahnuti svjež zrak punim plućima, sresti ljubitelje pasa. Zanimljivo, ni jednog trkača još nisam sreo! Kao da su se uplašili zime! |
- 11:55 - Budi (18) - Iskren - #
05.01.2006., četvrtak
Prolom
|
Prolom Dok stojim pod tušem, pitam se: zbog čega se uopće dotjerujem? Zašto se ne uvučem u svoju staru i dragu trenirku, bacim na kauč i tugujem buljeći u glupu kutiju nazvanom televizija, pa na tako besmisleni način uplovim u Novu godinu. Znam odgovor, naravno: suviše sam nervozan da bih mogao ostati sam i u samoći i tišini provesti ovu noć. Noć u kojoj dočekujemo Novu godinu. Užasavam se tišine koja je nastupila od prije petnaest dana, od trenutka kad me napustila Tania. Stan mi se čini tih, previše tih, zamro. I ne sviđa mi se to! Navikao sam slušati Taniin glas, dok pjevuši prilikom kuhanja, peglanja...pjevušila je stalno, od jutra do noći i u šali sam je nazvao Kanarinkom. Pristaje joj taj nadimak. Sitna je, svega sto i šestdeset i dva centimetra, dok sam ja visok sto i devedeset centimetara. Patuljčica i div, zezali nas poznanici. Kosa joj žuta poput slame, prirodna, podšišana malo iznad ramena i nekako se uvrće prema unutra, prema licu, sitnom, sa dva plava oka koja sa povjerenjem gledaju u svijet, u život. I u mene! Gotov sam sa tuširanjem, odlazim u sobu i oblačim se: ništa naročito, traperice obavezno, kišovito je, pomamni pljuskovi šibaju ulice, sve drugo obući bila bi glupost. I dok se oblačim u sobi, sjetim se da smo upravo u njoj počeli naš razgovor prije petnaest dana, dok se noć zajedno sa kišom, sličnost sa današnjem danom je zbilja velika, počela spuštati nad gradom... ...Tek je pet i trideset poslijepodne, oboje smo došli kući sa posla i u spavaćoj se sobi presvlačimo u udobniju, opušteniju odjeću. Volim je gledati dok onako sitna, savršeno građena, minijaturna Venera, mršteći se bira odjeću, kao da je to ne znam koliko važno. Tania skida maju i gledam njen napeti trbuh, divno zaobljen i počinjem je zadirkivati. - Čini mi se da se debljaš - kažem joj sa osmjehom. - Kako je to moguće kad jedeš ko kanarinka? - Misliš? - Tania na trenutak prekida sa oblačenjem i napeto me gleda, a ja se čudim: čemu tolika napetost zbog bezazlene primjedbe? - Pogledaj - kažem joj, prilazim i pomilujem po trbuhu, glatkom i toplom. - Kao da si progutala malu lopticu! Tania obara pogled i sva se potpuno posvećuje oblačenju. Završivši sa time, sjeda na krevet i rukom potapša mjesto pored sebe. - Sjedni - reče mi. - Moram ti nešto reći. - Zvuči mi zlokobno! - zadirkujem je dalje, prilazim i sjedam do nje, - Što mi moraš reći? - Već sam tri mjeseca trudna. Rekla je to tiho, kao da joj se lahor oteo sa usana, ali meni zazvuči poput huka orkana. Trudna? Tri mjeseca? Tri mjeseca!!! Odjednom shvaćam što mi govori, što mi radi: stavlja me pred zid! Osjećam se ulovljen, u klopci, zamka se steže, guši me! Nekoliko smo puta razgovarali o djetetu, od trenutka kad smo počeli živjeti zajedno prije devet mjeseci. Poznat joj je moj stav. Ili bi ga trebala poznavati. - Mislio sam - kažem joj stegnutog grla - da smo se dogovorili: bez djece! Znaš moj stav o tom pitanju, je li? - Znam! - Tania klima, oči joj se šire. - Ali... - Nema ali! - prekidam je sa žestinom. - Ne želim donositi na svijet dijete u ovakvim vremenima! Znaš kako se živi! Nije ovo jebena bajka! Posao možemo izgubiti u svakom trenutku! Ništa nije sigurno. - Može ti i crijep pasti na glavu dok šećeš - kaže Tania i uspravlja se: u njoj se budi prkos. - Može! - kažem bijesno. - Ali nisam lud da ga sam sebi bacim u glavu! Pa što je tebi? Dijete? - Ne želim pobaciti! To je grijeh! Zato ti nisam rekla! - Kakav grijeh! - Pomahnitao sam: za razliku od mene, Tania je vjernik, povremeno, ne baš redovito, odlazi u crkvu. - Što znači grijeh, Tania? Crkva, čije riječi slušaš, debelo je kriva za stanje u zemlji! Šutjela je kad se razmahivao divlji kapitalizam! Nemaju pravo govoriti o moralu, ne meni! Hoće li ti Crkva školovati dijete? I na kraju, jebeš sve, zar nisam zaslužio da me obavijestiš o događaju? Zar nemam prava glasa? - Lako je tebi govoriti! - Tania ustaje, prkosna, odlučila se boriti, pružiti otpor. - Ja sam žena! Uskoro ću imati trideset i biološki mi sat otkucava! Postupaš sebično: samo na svoje osjećaje misliš! - Ja postupam sebično? - Ustajem i stojim nad njom onako sitnom, uzdrhtalom. - A kako zoveš svoj postupak? - Željom za djetetom! - odbrusi mi ona. - Nemaš mi pravo takvog što uskratiti! Svađa se rasplamsava, teške riječi padaju, riječi udaraju poput najteže ruke. Boli. Bol do bola! Uzajamno se povređujemo! Sve više i više! Lice joj se grči, plače, meni sve postaje mučno, gadi mi se ova rasprava, ali me boli što je odluku donijela sama. Želim je kazniti, znam. Neka malo pati, neka osjeti kako je meni! Pa valjda imam pravo učestvovati u donošenju tako važne odluke? Što si ona umišlja? Svađa traje i traje i dosta mi je svega! Bijes se nakupio i strah me je ostati u njenoj blizini: mogao bih počiniti kakvu ludost! Bijesan, izlazim iz stana na ulicu, u kafić i proklinjem u sebi kišu, pravi prolom oblaka, prolom bijesa u sebi! Dan proloma, mislim dok tresem kišne kapi sa kose: posve me smočilo onih nekoliko sekundi na kiši, na pljusku. Naručujem konjak i nad njim žalim za onim lijepim vremenima, za koje znam da su nepovratno nestala. Pijem tri konjaka za redom, dok oko mene bruji veselo čavrljanje, ljudi opušteno pijuckaju... ...Sjećam se te večeri i sada, dok sipam konjak u široku čašu debelog stakla, putnu čašu, kako je zovem, da me grije na hladnim i kišom šibanim ulicama. Sjećam se kako sam prvo zapazio tišinu, neprirodnu tišinu u stanu. Stojeći u hodniku, sa ključevima koji su mi tiho zveckali u ruci, odjednom sam shvatio: otišla je! Tania je otišla! Ne smijem misliti o tome! Ispijam konjak i napuštam stan, odlazim u noć u susret Novoj godini. Još nekoliko trenutaka i Nova će godina nastupiti. Usprkos kiši, gotovo pravom prolomu oblaka, masa ljudi se veseli ispred pozornice, pleše i pjeva zajedno sa grupom koja ih zabavlja. Stojim pod satom, zaklonjen, kiša tu ne dospijeva, osim nošena cipelama prolaznika. I sjetim se: kiša je padala i onog dana, dana kad sam upoznao Taniu. Bilo je to upravo na ovom mjestu, gdje sad stojim, ispod gradskog sata: kiša udara, mala je djevojka bez kišobrana i paničnog izraza lica gleda prema pošti. - I ja moram u poštu - rekao sam joj odjednom i sam se iznenadivši. - Kišobran je dovoljno širok za nas oboje! Trenutak me gledala, ispitujući me pogledom, zatim se nasmiješila, potvrdno klimnula, žitno klasje na lijepoj se glavi zatreslo, primila me pod ruku i tako je počelo... Ponoć otkucava, smiješim se sjećanju, a tuga me hvata, drži, steže i odjednom se stezanje mijenja, postaje drugačije. Osjećam stezanje na ruci, nečije prste, stežu me jako: Tania me steže za mišicu, gleda me sa nadom u očima, pomalo uplašena, nesigurna. - Imam kišobran dovoljno širok za nas oboje - govori mi uz bojažljivi osmjeh. - Hoćemo li u Novu godinu zajedno pod njim? - Hoćemo - kažem, saginjem se prema njenoj lijepoj i žutoj i dragoj glavici: ljubim je nježno, sa olakšanjem. Znam da njen poziv u Novu godinu znači poziv u zajednički život. Dok glazba trešti, kiša pada, pored nas prolazi mladi par, vidim kako je on sa obožavanjem gleda i čujem kako je pita: - Reci mi, kako ti je ime? I odjednom znam, siguran sam kako se zove moja budućnost: moja se budućnost zove Tania. Koračamo prema glazbi, tamo je neka gužva, vjerojatno je izbila neka pijana tuča, pomišljam dok instinktivno krećem u drugom pravcu, ljudi vrište, poneki uplašeno, dok nas kišobran iznad naših glava štiti od kiše, a njeno me sitno tijelo grije, grije… Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (30) - Iskren - #
04.01.2006., srijeda
Tražena
|
Tražena Stara je godina, kiša pada, ali ne marimo: veselimo se, pjevamo, pijemo. Mladi smo i malo nam kiše ne može pokvariti niti umanjiti raspoloženje. Ali nisam pretjerano razdragan. Mislim na nju. Ni ime joj ne znam. Jedini mi je cilj, pronaći je. Jedina mi želja, pronaći je. Nju. Nepoznatu. Pronaći je! Ništa me drugo ne zanima. Ta me misao drži na životu, pokreće, hrani me. Ona je prva ujutro kad se budim i posljednja u kasnoj noći, dok polako tonem u san, u zaborav, koji donosi odmor, olakšanje. Ujutro je misao ponovo tu i progoni me. Prije točno trideset i dva dana, tridesetog studenog, srijeda je, ugledam njeno lice i ostajem bez daha. I ne prestajem misliti na nju! Prohladno je, ali prilično ugodno, daleko je to od hladnoće koju zna donijeti kvarnerska bura. Bacam pogled na sat i shvaćam da ću zakasniti, a užasavam se kašnjenja: pravi sam manijak točnosti. Zbog toga remetim svoj uobičajeni ritam, uskačem u autobus broj četiri, proguram se do sredine i držeći se lijevom rukom za rukohvat, nezainteresirano gledam kroz prozor u poznate jesenske prizore. I proklinjem gust saobraćaj: limene se konzerve jedva kreću, četiri i trideset je poslijepodne, mrak treperi i polako se pretvara u noć. Autobus odjednom staje: semafor, mislim automatski. Do nas se zaustavlja drugi autobus i odjednom mi više nije dosadno. Gledam u visoku djevojku, kratko ošišane riđe kose. Stoji u drugom autobusi i dijele nas samo oko dva metra. Ali je usprkos tome nedostižna! Gledam je direktno u oči za koje naslućujem da su smeđe. Uzvraća mi pogled. Dugo se i netremice gledamo, a tijelom mi prolazi uzbuđenje. Predivna je! I snažno me privlači! Predivna je! Ne skidamo pogled jedno sa drugog: milujem je očima i zatim se naglo odlučujem. Neću samo čekati, buljiti i dopustiti da nestane iz mog života! Iznenada, kao što se i pojavila. Moram nešto poduzeti! Ne želim ostatak života žaliti za propuštenom prilikom! Mašem djevojci koja se široko i sretno osmjehuje. Pokazujem na sebe, zatim na nju i krećem prema izlazu. Dajem joj znak da dolazim k njoj, u njen autobus! Ona se sretno smije, klima glavom: slaže se! Više ne oklijevam ni sekunde: brzinom munje probijem se kroz mnoštvo, zaboravljam na sastanak, ništa mi više nije važno, važna je samo ona, riđokosa ljepotica! - Otvorite vrata, molim! - vičem vozaču: stigao sam do njega, znam da je to jedini način da uspijem izaći iz klopke zvane autobus. - Moram van! - Samo na stanici! - služben je vozač. - Otvori!!! - vrištim luđački: ako ona nestane...- Moram van!!! Nešto u mom glasu natjera vozača da me posluša: pritišće nešto što već mora pritiskati da bi se vrata otvorila. Vrata se uz uzdah otvaraju, ljudi oko mene negoduju zbog moje galame, guranja, ali nije me briga! Iskačem iz autobusa i trčim prema drugom, u kome je ona! Copyright © 2006. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. U taj čas njezin autobus kreće! Bacam pogled na tablu i čitam da je to autobus broj jedan. Stanuje li tamo? Trčim uz njega i bespomoćno gledam u nju, ona uzvraća pogled, žalosno odmahuje glavom i sad vidim da su joj oči boje lješnjaka, predivne, tople i žalosne. Zbog mene? Mašem joj, a u meni urnebes! Odmahuje mi dok je autobus odnosi dalje od mene. Iz mog praznog života, u čijoj sam se praznini na trenutak ponadao da će je ona ispuniti. Možda je ona ta? Jedina? Mjesec je dana prošlo: nisam je zaboravio. Ne mogu! Dok pijem i veselim se usprkos kiši sa svojom ekipom, misli mi lete prema njoj. Gadno je to što se nikome ne mogu povjeriti. Strah je da me ne ismiju. Počinje odbrojavanje i svi viču, broje, ruke se podižu prema otvorenom nebu, prema kiši, prema Novoj godini! Svi se grle i ljube, vatromet osvjetljava tmurno nebo, glazba trešti i odjednom sretnem njene oči: nije udaljena ni tri metra. Sve ostalo prestaje postojati. Ne čujem buku, ne vidim metež! Vidim samo nju, njene oči boje lješnjaka i osmjeh prepoznavanja, koji joj ozario lijepo lice. Koliko dugo stoji tu, pored mene, a da ja to ne znam? Sasvim zanesen, pogleda prikovanog za nju, dok mi ona osmjehujući se dobrodošlicom uzvraća pogled, koračam prema njoj, hvatam je za ruke, a ona, toliko tražena, toliko željena, pada mi u naručje i ja je ljubim, ljubim i sreća pjeva u meni, kad osjetim kako mi uzvraća vrućim i vlažnim poljupcima. - Bojao sam se da te nikada više neću vidjeti - kažem joj u predivnu i mokru kosu. Oko nas se ljudi meškolje, viču i shvaćam kako to nije samo zbog pijane euforije ulaska u Novu godinu. Radoznalo se osvrćem i hvatam prijatelja ta ruku. - Što se događa? - pitam ga. - Čemu toliko zbrka? - Neki je tip upucao neku ženu, a zatim i sebe! - viče mi prijatelj. - Zar nisi čuo pucnje? Odmahujem glavom. Nisam ništa čuo i ne želim čuti. Ne zanima me! Pronašao sam nju! Sve je ostalo nevažno, ne tiče me se! Zaštitnički grlim djevojku, kojoj još ni ne znam ime, pa je pitam, dok je odvodim od pomahnitale gomile: - Reci mi, kako ti je ime? Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:00 - Budi (24) - Iskren - #
03.01.2006., utorak
Veseli doček
|
Veseli doček Stara je godina, hladno, kišovito i pomalo mi zima dok stojim na uglu i čekam svog prijatelja Krešimira: dogovorili smo se zajedno dočekati Novu godinu. Krešo od prije dva mjeseca živi sam i izuzetno mu je teško! Moj je prijatelj od djetinjstva, zajedno smo žuljali školske klupe, odrastali, pa i zajedno ratovali, na žalost. Kad ga je napustila žena i otišla povevši sobom njihovog devetogodišnjeg sina Hrvoja, u Kreši je nešto puklo, promijenio se preko noći: postao šutljiv, nedruželjubiv i to on, koji je uvijek bio pokretač dobrog raspoloženja. Namučio sam se dok sam ga uspio nagovoriti da zajedno dočekamo Novu godinu. Da budem iskren, bilo me strah za njega: bojao sam se ideja koje bi mu mogle pasti na um onako usamljenom, napuštenom, u noći kad svatko treba društvo, u noći kad se osvrćemo na prošlost i sa nadom gledamo u budućnost. Sigurno će biti bolje, mislimo u sebi, nadamo se, priželjkujemo, molimo, strepimo... Još od onih davnih i sretnih dana, kad sam u sebi nosio bezazlenost i sa povjerenjem gledao u svijet i budućnost, volio sam ludo dočekati Novu godinu! Obično bi počinjali sa pijankama nekoliko dana ranije i to bi se poteglo sve do samog dočeka, kad bi i pijanstvo i naše razuzdano raspoloženje dostizalo svoj vrhunac. Sretni dani. Mirni dani. Možda ne vjerujete, ali za vrijeme tih neprekidnih pijanki, nisu se događali nikakvi izgredi: kad bi nekog kralj alkohol, kako kaže stari i dobri Jack, koji je i sam volio zaviriti u čašu, suviše obuzeo i oduzeo mu moć samokontrole, to bi se manifestiralo jedino tako, što bi dotični počeo glasno pjevati, ometajući ostale u razgovoru. Nije bilo vrijeđanja, a tučnjava nije nikome ni padala na um. A sada... Postajem nestrpljiv i dosta mi je čekanja. Upravo kad sam počeo nestrpljivo poskakivati sa noge na nogu, evo Kreše. Visok, pomalo pognut četrdesetogodišnjak, prosijed, umornih plavih očiju, koje neveselo gledaju u mene. Gdje je nestao onaj veseljak, kojeg sam poznavao? - Idemo na piće! - kažem mu i nastojim da mi glas zvuči veselo. - Smrznule mi se sve jadne kosti čekajući te, konjino lijena! - Jebi ga! - reče on. - Postajem nemaran, zaboravljam biti točan. Nekako zanemarujem vrijeme, više mi nije važno. A i sve me zajebava! - Što te zajebava? Sad si sam i nemaš nikog da te zajebava! - kažem mu oštro, jer ne želim slušati kuknjavu. - Vražji mi stan zadaje neprilike! - nastavlja on i ne čuvši moju primjedbu, najvjerojatnije: posve je okupiran svojim mislima. – Ukleti je to stan, vrag me odnio ako nije! Mnogo toga u njemu ne štima i samo čekam kad će se sve raspasti! Šutim dok otvaram vrata kafića i propuštam ga ući: problem mi je poznat! Dobio je stan tek prije sedam mjeseci, kad mu je brak već bio ozbiljno i duboko načet, pa mu je i aljkavo novosagrađeni stan pomogao u umiranju braka. Kvake su ispadale, voda puštala na sve strane, parket se podizao bez vidljiva razloga na nekoliko mjesta, utičnice ...spisak je bio dugačak ko moja ruka, a ja bogami imam poduže ruke, dugonja sam. Manjkavosti su stana odmah počele izbijati na vidjelo i u čitavoj se tek sagrađenoj i svježe obojanoj zgradi širio zadah nezadovoljstva. Zbog nedostataka je u stanu i onako velika napetost u njegovom braku, postala nesnosna, neizdržljiva. Zaredale su svađe, predbacivanja i više nisu prestajale. Stan, u kome su trebali uživati, kojeg su toliko godina željno očekivali i u kojem su planirali živjeti zajednički život, postao je težak malj, čiji je udarac dokrajčio njihov brak. Neprestano je trebalo nešto popravljati, reklamirati, zvati i naravno da je to morao činiti Krešo, gubeći živce sve više i više, dok se Jadranka, njegova žena, neprestano samo žalila, natežući mu živce do krajnosti. Pokušavam ne misliti na to, naručujemo obojica po dupli rum i za trenutak se vraćamo u prošlost. - Da dostojno otpočnemo! - kaže Krešo i jedan trenutak je onaj stari, bezbrižni momak, koji visoko podiže čašu i radosno se smije životu. – Muškim pićem! Pićem mornara! Nekada smo zajedno plovili i to je najsretnije razdoblje naših života. Dok uživamo u piću i prijateljskom žamoru oko nas, razgovaramo, a rečenice nam najčešće počinju sa "sjećaš li se...". Toliko je toga zajednički proživljenog, da možemo nekoliko dana stajati ovako nemarno opušteni pored šanka, a da nam sjećanja ne presahnu. Opušteno čavrljamo, smiješeći se, zadirkujući jedan drugog. Iznenada, čarolije nestane: mršava crnokosa mlada žena prolazi pored nas, osmjehujući nam se crnim pogledom. Istog se trenutka Krešino lice smrkne: znam, mršavica ga podsjetila na Jadranku, na sina, na samoću... - Jebena kuja! - reži on, a pogled mu sipa munje. - I bolje je da je otišla u vražju mater! Samo je kukala: te treba nam ovo, te treba nam ovo! Uvijek i stalno nešto joj je trebalo! Kad sam odlazi na bojište, cmoljila je za mnom : "Samo mi se vrati! Ništa drugo mi nije važno!" A vidi sada! Vidim da je bijesan, pa šutim. Bilo što da kažem, može samo naškoditi. Blizu je eksplozije! - Odjednom joj je postalo nevažno to što sam uspio izvući živu glavu iz rata - nastavlja on, sada monotono, ne više divlje, kao da govori samom sebi, što se sigurno i događa. - Ne shvaća da sa mojom plaćom ne mogu ispunjavati njene želje. Koji se kurac dogodio sa njom? Prije je to bila skromna žena, a odjednom se preobrazila u nezasitnog zmaja! U čemu sam pogriješio? Što nam se dogodilo? Ne odgovaram ništa, sluteći da i onako ne očekuje odgovor na pitanje: što se dogodilo sa njegovim brakom? Vidim mu na licu da kopa po sjećanju, traži, analizira. Muči samog sebe: eto što radi! - Čuj - rekoh mu - daj da ispijemo ovo i idemo dalje! Obići ćemo sva naša omiljena mjesta, svagdje trgnuti po nekoliko pića, pa idemo kod mene. Ispekao sam dobar komad odojka... - Ti ispekao? - pita on i širom me u nevjerici gleda. - Kad si naučio kuhati? - Ako znaš čitati, znaš i kuhati - izrecitiram mu i vučem ga van: oštar i hladan zrak, pun kiše, udara nas u vruća lica. Vlažno-hladna pljuska. Otrežnjavajuća. - Koje jebeno vrijeme - gunđa Krešo nezadovoljan sam sobom i svime oko sebe. - Danima pada, pun mi je nos kiše! - Postaješ dosadan - kažem mu: odlučio sam ne dozvoliti mu izgubiti se u sjećanju. - Imaš li koju drugu misao u toj svojoj tintari? Ili ćeš mi čitavu noć sliniti nad čašom, tužeći se na svoju zlu kob? Krešo zastaje, kiša mu pada niz lice, kosa mu mokra. Iznenađen je ironijom u mom glasu. Gleda ispitivački u mene nekoliko dugih trenutaka. Priznajem, osjećam nelagodnost, strah: što će biti ako podivlja? Jedne sam ga noći gledao, kad je podivljao pod neprijateljskom vatrom: naglo se uspravio i jurnuo urličući, pucajući mahnito iz automatske puške, a mi, koji smo ležali pognutih glava na toploj zemlji, drhtureći od straha i napetosti, ustali smo ko jedan i jurnuli za njim. Povukao nas za sobom svojim ludim bijesom i ništa nas nije moglo zaustaviti. Pretvorili smo se u bujicu koja sve odnosi. Te smo noći zauvijek otjerali četnike i Krešo je tim svojim činom zaradio medalju. Sjećam se živo te noći, iako je prošlo jedanaest godina, sjećam se Krešinog pogleda: isti je kao i sada! Hoće li još jednom nekontroliranog bijesa jurnuti? - U pravu si - konačno progovara miroljubivo i mlako se osmjehujući. - U pravu si, zabaviti ćemo se noćas, nas dvojica, baš kao u starim danima. Biti će ovo bijesan doček Nove, ali bijesan u onom nekadašnjem, našem smislu, ako ga još pamtiš. Doček prepun bijesnog i obijesnog veselja, ispunjen pjesmom i lokanjem, kao što smo nekad znali orgijati danima neumorno! Pamtiš li to, prijatelju stari? - Pamtim, kako bi mogao zaboraviti! - Sretan sam i grlim ga oko ramena, preko promočene sive vindjakne. - Juriš u veselo-bijesni doček Nove godine! Sati ispunjeni pićem polako se odmotavaju: sve smo pijaniji i više uopće ne spominjemo odlazak u moj stan, zaboravili smo pečenog odojka, zaboravili na sve osim na piće, koje sve brže i brže ispijamo. Oko nas pijana, crvena, nasmijana i glasna lica: luda noć se odmotava, pijane nas niti sve povezuju. Ponoć se približava, Nova će godina nastupiti za koji tren i krećemo prema mjestu sa kojeg odjekuje glasna glazba i pjevanje mnoštva: doček na otvorenom se razmahao, petarde pucaju, svi su mahniti, vrište, brodovi paraju noćni i vlažni i hladni zrak sirenama, sve se komeša: prve sekunde Nove godine nastupaju! Pijan i sretan okrećem se prema Kreši i sledim se: njegovo je lice bijelo poput neispisanog papira, pogled mu ubilački i ponovo mi doziva u sjećanje onu ratnu noć koju bih tako rado zaboravio. Pratim njegov pogled i vidim ni pet metara dalje njegovu ženu Jadranku. Objesila se oko punašnog muškarca i ljubi ga u vrat, a on je onako mršavu, lagano podiže u vis i vrti se sa njom. Svaki njihov pokret, svaki tijelom opisani krug, priča o njihovoj strasti, dobro to vidim: vidi i Krešo. Pružam ruku prema njemu, ali hvatam zrak: Krešo je krenuo, pognut, kao i one noći, kad je divlje jurišao! Znam što to znači i žurim za njim, ali između nas je mnoštvo, pijano mnoštvo, a i ja sam pijan, pokreti mi usporeni. Vidim Krešinu ruku, sunula je poput zmije i u njoj se odjednom stvorio pištolj: pucnji odjekuju, ali nitko na to ne obraća pažnju! I onako se puca posvuda! Ne shvaćaju što se događa! Jedini koji shvaća je punašni muškarac u čijem je naručju Jadranka odjednom klonula i klizi mu kroz ruke: uplašeno i silno iznenađeno zvjera oko sebe, vidi podivljalog Krešu, pušta Jadranku da padne, okreće se i počinje bježati, bjesomučno odguravajući masu oko sebe. Krikovi sad postaju uplašeni: neki su shvatili što se dogodilo i panično vrište. Gledam Krešu i očekujem da jurne za muškarcem, ali me on po drugi put iznenađuje: stoji mirno, ukočeno, okreće se oko sebe, gleda me ravno u oči, a oči mu vrište "Oprosti prijatelju"! Ruka mu se podigne i pucanj ponovo odjekne, krv me njegova poprska i u trenutku kad mu je tijelo omlohavilo, stižem do njega, hvatam ga. Neću dozvoliti da tijelo mog prijatelja leži na mokrom i prljavom pločniku. Grabim ga čvrsto i gledam ga u oči, a one se gase i ne mogu to podnijeti. Stišćem ga uz sebe i plačem... Copyright © 2006 by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:06 - Budi (27) - Iskren - #
02.01.2006., ponedjeljak
Noć shvaćanja
|
Noć shvaćanja Gledam u Lorenu i uživam: obučena u crvenu haljinu, dok joj se divlja i sjajna duga crna kosa poput slapa spušta i poskakuje pri svakom pokretu niz duga leđa, shvaćam da je najljepša žena na tulumu. Prava rasna ljepotica: u ritmu glazbe zaneseno se njiše, crne i sjajne joj oči poluzatvorene, usne vlažne, mame na poljubac. Gledam je sa strane, sa čašom u ruci i ponosan sam što je sa mnom došla na ovaj doček Nove godine. Znam kako je mnogi oblijeću, ali je samo meni uspjelo. Pa, iskreno, nije baš uspjelo u potpunosti. Lorena vam je čudno biće, svjesna je svoje ljepote i sa svojih osamnaest godina, možda i previše oprezna! Kao da se boji uživati život! Ne da ništa više od poljupca! Drži me na odstojanju, dok u mojim preponama izaziva napetost. I što više izaziva moju glad, to je hladnija prema meni. - Neću se poševiti sa tobom - rekla mi nedavno, na večer, na kauču, u mojoj sobi, ležeći pored mene, dok sam od žudnje skoro pucao. - Samo na to misliš! A poslije bi svima pričao kako ti je uspjelo povaliti Lorenu! Nitko to neće govoriti o meni! - Čuj, daj se opameti - molio sam je. - Ovo nije normalno! Ležiš pored mene već pun sat, drpamo se, natežemo, sve dopuštaš samo ne ono glavno! Koji ti je...? I kako znaš da bi govorio svima? Zar si to već doživjela? - To je niski udarac! - optužila me, izmigoljila iz mojih ruku i ustala sa kauča na kojemu smo obučeni ležali. - Nisam to doživjela i neću dozvoliti da mi se to dogodi. - Hoćeš reći da nisi nikada... - Naravno da nisam! - Prkosno je podigla glavu. Ponosna djevica! - Zar misliš da hodam unaokolo i svima se nudim? Prisjećam se toga sada, dok je gledam kako zaneseno pleše. Zakoračili smo u Novu godinu prije pola sata: Lorena me poljubila, pogladila po licu, nasmiješila i vratila na sredinu velike sobe, njišući se u ritmu glazbe. Posljednji je sat provela tu, na sredini sobe, okružena ostalim plesačima, ali je ona jedina bila sama, plesala je sama. Zbog toga je postala centar pažnje, znala je to i uživala je u tome. Dok je gledam i otpijam još piva, po prvi put preispitujem svoje osjećaje prema Loreni. Zašto joj to sve dozvoljavam? Da me drži na odstojanju? Da joj služim, stojim na raspolaganju, a za uzvrat...nema ništa za uzvrat. Osim njene ljepote! I odjednom mi postaje kristalno jasno: Loreni će uvijek i u svakom trenutku biti jedino važna Lorena! Skrećem pogled sa predmeta moje žudnje, uzimam slijedeću u beskonačnom nizu bocu piva. Napiti ću se noćas, i onako ću sam završiti u krevetu. - Kad ćeš shvatiti? - iza mene promrmlja nježni glas. Osvrćem se preko lijevog ramena: Tanja mi se prišuljala tiho i nisam ni bio svjestan njene prisutnosti, sve dok nije progovorila. - Shvatiti što? - pitam je i gledam u njeno prijazno i nasmijano lice, oči joj plave potamnile. - Da za Lorenu ne predstavljaš ništa! - kaže mi ona, prkosno istura lijepe i prilično krupne grudi, kao da će me napasti. - Upravo sam to shvatio - kažem joj, otpijem malo i radoznalo je gledam. - I? - pita Tanja. - Što sada? Kako se osjećaš? - Slobodno! - odgovorim je i zapanjen shvaćam da govorim istinu: Lorenina vladavina je prekinuta. Gotovo je! - Osjećam se slobodnim toliko da ti postavljam jedno pitanje. - Pitaj - reče ona i smije se. - Hoćeš li sa mnom napustiti sve ovo i otići u mir moje sobe? - Mislila sam - kaže Tanja i hvata me pod ruku - da se nikada nećeš odvažiti pitati me! - Odvažio sam se - kažem joj i vodim prema vratima, prema izlazu, na putu u... I dok izlazimo iz glasne sobe, napola se okrećem i hvatam Lorenin pogled iznenađenja, bijesa, neshvaćanja. Drugo nisam ni očekivao. Osjećam se ponosno, slobodan, dok zatvaram vrata za nama, grlim Tanju i počinjemo spuštanje niz četiri kata stepenica, dok nas sve tiša glazba ispraća u noć. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. . |
- 13:20 - Budi (15) - Iskren - #
|
Što reći kad nema priče? Najpametnije bi bilo šutjeti, ali ću ipak napisati nekoliko riječi. Nosim priču u sebi i sad ću, odmah poslije treninga i tuširanja, navaliti na pisanje. Čini mi se, da ću malo izmijeniti ritam: postao sam pokretan, više ću izlaziti, manje visiti na kompu, kretati se, kretati...silno sam zaželio gledati ispred sebe Lori kako njuška zanimljiva mjesta, dok polako iza nje hodam i uživam u pogledu. Idem na stazu, sresti dr. Dragana: on svakodnevno trenira. Jedva čekam! Samo da sunce konačno razbije oblake! I Lori će se obradovati, mnogo njenih prijatelja tamo dolaze šetati. |
- 09:17 - Budi (7) - Iskren - #
01.01.2006., nedjelja
 SVE NAJBOLJE I NAJLJEPŠE ! Dobro jutro! Još spavate? Sretna vam Nova godina! Za divno čudo, u ovoj noći nisu toliko pucali kao nekada: kao da im nedostaje municije? Lori mi je umirala od straha: morao sam je neprekidno držati u naručju i tetošiti! Prijatelji me bogovski počastili, prejeo sam se i lijepo zabavio, opustio! Nakon popriličnog niza samotnih dočeka, ovu sam Novu godinu dočekao u društvu! Duško je došao autom po mene i isto me tako dovezao natrag, onim putom koji sam bezbroj puta pretrčao, pa smo malo pričali i o tome! I za kraj, poslastica: desnu tenisicu bez bola mogu navući i hodati u njoj! Počinju šetnje! Nisam više toliko sputan! Iako kiša pada, fućka mi se: sad mogu malo prošetati i po kiši! Nemate pojma koliko takva mala svakodnevna sitnica znači za mene! Počinje pravi oporavak! Pusti sam na kompu glazbu iz filma "Alexander" sa mi podiže moral, koji mi je i onako poskočio dovoljno u vis! Još jednom: svima sretna Nova godina! Pozdravljam vas iz kišovite Rijeke! |
- 08:50 - Budi (26) - Iskren - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||