Što reći kad nema priče? Najpametnije bi bilo šutjeti, ali ću ipak napisati nekoliko riječi. Nosim priču u sebi i sad ću, odmah poslije treninga i tuširanja, navaliti na pisanje. Čini mi se, da ću malo izmijeniti ritam: postao sam pokretan, više ću izlaziti, manje visiti na kompu, kretati se, kretati...silno sam zaželio gledati ispred sebe Lori kako njuška zanimljiva mjesta, dok polako iza nje hodam i uživam u pogledu. Idem na stazu, sresti dr. Dragana: on svakodnevno trenira. Jedva čekam! Samo da sunce konačno razbije oblake! I Lori će se obradovati, mnogo njenih prijatelja tamo dolaze šetati.
Post je objavljen 02.01.2006. u 09:17 sati.