![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.12.2005., subota
|
Sretna Nova godina! ili Osvrni se gnjevno! Osvrni se gnjevno - savjetovao mi bloger Roko, prvi se put pojavivši na mojim stranicama. Ali u meni više nema gnjeva: ostala je, možda, samo žalost. Najviše imam prezira. Osvrćući se na prošlu godinu, za mene nije najveći događaj hvatanje Gotovine i ponašanje građana-pučana Hrvatske. To sam očekivao: poznajem svoje sunarodnjake i znao sam da će reakcija biti ovakva kakva je bila! Drugačije nije ni moglo biti. Svi su još jednom potvrdili da su neki među njima kameleoni, a velika većina tupi glupani! Standardno. Ali ono što me streslo, prodrmalo i za što sam zbilja mislio da je ostalo u prošlosti, bilo je ponašanje uvaženih zastupnika u Saboru, kad su razapinjali Denis Latina na križ! Taj je događaj sve ostale zasjenio ( po mome ) i najveća je sramota koja nam se dogodila u ovoj godini kojoj protječu posljednje minute! Na žalost, onima koji su pozivali na linč i to ne bilo gdje, ne u kafiću zagrijani alkoholom, nego u Saboru, najsvetijem državnom tijelu, ne ističu mandati: odraditi će ih do kraja i zaslužiti debele mirovine za svoju glupost i svoj primitivizam, koji pokazuju svakog dana. I za širenje mržnje! A to je neoprostivo u društvu koje za sebe tvrdi da izgrađuje demokraciju. Dok imamo takve ljude u najvišim tijelima vlasti, nema prave demokracije! U to sam uvjeren! Čini se, da je većini nepoznato ili neshvatljivo, da se Hrvatska može voljeti, a da se ostali ne mrze. Čini mi se i to, da većina ne može živjeti bez mržnje u sebi: mržnja im je pogonsko gorivo! Oni koji me duže vremena čitaju, znaju da sam ranije češće pisao o našoj stvarnosti i, po mome mišljenju, ukazivao na nepravde u našem društvu. Više to ne radim: sram me je priznati, ali oni su pobijedili. Odustao sam. Nije me više briga! I na kraju: svaki narod ima upravo onakvu vlast kakvu zaslužuje! A mi ovu zaslužujemo i te kako! To je moje mišljenje! Zato u meni umire suosjećanje i rađa se ravnodušnost! Podsjetnik: znate li da jedna četvrtina građana u Lijepoj našoj nije imala blagdanski stol za najsvetiji blagdan Hrvata: Božić? Koliko ih neće imati za obilježavanje Nove godine! I zato: Sretna vam Nova godina! |
- 11:17 - Budi (23) - Iskren - #
30.12.2005., petak
|
Revolt Dok hodam prema parku u blizini tržnice, našem stalnom mjestu sastajanja, bijes me ne napušta, naprotiv, sve više raste i osjećam one dobro poznate ledene prste koji mi draškaju unutrašnjost stomaka. Znam da mi se bijes vidi na licu: shvaćam to po tome kako mi se prolaznici sklanjaju sa puta i kako mi svi izbjegavaju pogledati me u oči. Čim nam se pogledi dotaknu, sretnu, njihovi već napuštaju moje lice i bježe, bilo kuda. Stidim se što izazivam strah svoje okoline, ali bijes je u meni sve nadjačao: nisam više normalan, ubilački sam raspoložen! I nisam sposoban to prikriti. Jutros me, čas prije nego što će otići u školu, moja djevojčica poljubila i pitala bijednih pedeset kuna: trebalo joj za neku knjigu, a ja joj nisam mogao ih dati iz prostog razloga što ih nemam. Poniženje i stid čitavog me obuzelo: tijelo mi obamrlo od osjećaja krivnje i bola i žaljenja. Već tri mjeseca nisam dobio plaću, a posljednjih nekoliko dana ni ne radim: ne odlazim više na posao! Čemu? Da se drugi bogate na račun moje muke? Umjesto na posao, odlazim ovdje, u park pored tržnice, sastajalište nas besposličara protiv svoje volje. Kad imamo para pijemo i sjećamo se ratnih dana: koliko kod bili teški, u sebi su imali i neku nadu, a ovi, sadašnji dani, ostavljaju nas bez nade. Kad nemamo para, ne pijemo, ali sjećamo se ratnih dana i pitamo se: kad su kola krenula nizbrdo. Odgovor ne nalazimo. Dok prelazim cestu, ne obraćajući preveliku pažnju na vozila, sjećam se jučerašnjeg dana, kad sam gotovo na istom mjestu ugledao svog gazdu, poslodavca, vlasnika transportne tvrtke, koji je zakočio u posljednji čas izbjegavši me tako udariti branikom svog skupocjenog BMW-a. Pogledi su nam se sreli, ali me nije prepoznao: što sam ja za njega? Smetnja na cesti! Ništa više! Sjećajući se toga, još me veći bijes obuzima. Jebeni se gad vozika u BMW-u, novom, naravno, žena mu vozi ogromnog merđu, a svojoj je dragoj kćerkici za osamnaesti rođendan, jer princeza je postala punoljetna, zar ne, i to treba proslaviti, poklonio novi novcati BMW-e dvosjed, predivne crne boje, pa se maloj, dok se vozika u njemu gradom, predivno ističe plava kosa, divlje raspuštena po ramenima. A ja svojoj maloj nemam dati nekoliko kuna! Drhtim od bijesa, dok prilazim Ivici koji stoji ispod stabla, pored klupe, na klupi boca. Smiješi mi se kiselo. - Već vidim da ti je potreban gutljaj - kaže mi i pruža bocu prema meni. - Loza! Dobra je! Sad sam je kupio! Potegni! Potežem. Lozovača mi žari niz grlo i grije želudac, ali bijes nije uspjela ugasiti: leži umotan u ljutini i čeka! - Što ti je? - pita me on: poznaje me dobro, proveli smo čitav rat zajedno, bio mi kum na vjenčanju. Pričam mu i povremeno otpijam. On me pažljivo sluša i klima glavom: problem mu je i te kako poznat! Ne radi već dvije godine. Sve nas je više, čini mi se. - Ne mogu se prisiliti otići na posao - objašnjavam mu. - Tri nas puna mjeseca nisu platili! Ne razumijem kako to ostali podnose! Ja ne mogu, ne mogu više! Da radim badava? A gazde se bogate preko svake mjere! Prije mjesec dana nam je objašnjavao da je firma u krizi, neka se strpimo, pregurati ćemo to zajedno, samo treba ...bla, bla, bla...i onda kupi kćerki novog BMW-a dvosjeda! Imaš li pojma koliko to košta? Ja ne znam! Ne mogu ni zamisliti toliku lovu! - Smiri se - tiho, umirujuće, govori mi Ivica. Stoji pored mene, visok četrdesetogodišnjak, izborana lica, načetog alkoholom, načetog neimaštinom, bijesom. Ne mogu se smiriti: pitam se, izgledam li i ja tako oronulo u očima drugih? Godinu sam mlađi od Ivice, a on mi se čini kao da je odavno prevalio najmanje pedesetu. Rat, cuga, brige, neimaština, neizvjesnost...Bijes se ponovo diže u meni, grabim bocu i dobro potegnem. Dok mi žestoko piće pali grlo, osjećam kako moram nešto poduzeti, a ne znam što i to me tišti. Ali znam da neću mirno podnositi ponižavanje! Ne mogu! Nisam se zato borio, da bi sada bio odgurnut u stranu, bez love, da pijem u parku, da ne radim, da mi dijete...Suze mi bijesa naviru i Ivičino lice treperi negdje u daljini, mada znam da je tu, pored mene. Jedini oslonac! Osjećam da me razumije, a u njegovom razumijevanju nema sažaljenja i to mi godi. Boca se nekako prebrzo prazni i osjećam žaljenje zbog toga. Što poslije? Dok pijemo nekako se da podnijeti čitavo ovo beznađe, ali bez pića... - Ne brini - kaže Ivica: čita mi misli. - Za promjenu, imam para. - Odakle? - pitam radoznalo. - Neki stari računi su podmireni - kaže neodređeno on i vadi punu šaku novčanica i pruža mi ih. - Uzmi koliko ti treba. Gledam u to lijepo šarenilo, mozak mi je omamljen, ali donekle vladam sobom. Uzimam petsto kuna iz hrpe i mislim na svoju djevojčicu: moći ću joj dati za knjigu, a poprilično će i ostati. I odjednom znam što ću učiniti. Onako omamljenom, sa novom bocom koju smo kupili, osjećam se ohrabreno, jak, neuništiv. Pijem i pušim cigaretu za cigaretom, lančano i brige polako nestaju, ali bijes nije nestao, pritajeno reži u mojoj nutrini i, dok pijem sa prijateljem, kujem plan osvete! Mrak se spustio i jedva vidim kuda koračam. Teturam, pijan sam, znam to, ali isto tako znam da ne želim odustati od plana. Zapaliti ću mu čitavi prokleti vozni park! Kanistar koji sam kupio parama koje mi dao Ivica i u kome je benzin, vuče me, preteže na lijevu stranu: suviše je težak ili sam ja suviše pijan. Ni riječi nisam pisnuo ispred Ivice o svom planu, iako sam dobro naljoskan: znam da bi on htio učestvovati, a ne želim mu navući neprilike. Dok se približavam parkiranim kolima u dvorištu vile, privatno je to zemljište, odiše bogatstvom, osvrćem se oko sebe: nema nikoga! Ali nema ni malog dvosjeda, primjećujem! Mala ima sreće, mislim, dok polijevam automobile: Mercedes i BMW. Više neće tako raskošno sijati pod mjesečinom, mislim podmuklo, bijesan i sretan, jer kanistar je sve lakši u mojim rukama i konačno je prazan. I tada, baš kad sam se spremao zapaliti šibicu, prirediti vatromet osvete, vatromet bijesa, vatromet revolta, začujem njegov odvratni glas, glas Gazde! - Propalico! - viče sa balkona i naginje se. - Što to izvodiš? Ne odgovaram: vadim upaljač, kresnem. Automobili planu, visoko se plamen podiže! Nevidljiva mi snaga umalo iščupa ruku u ramenu: onako pijan, kanistar sam i dalje držao čvrsto, zaboravio sam ga odbaciti, ali je sad zapaljen, a plamen sa njega počeo je lizati moju odjeću, kosu, kožu, vrućina, vrućina...silno velika vrućina i silno velika bol i zatim zaborav. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (30) - Iskren - #
29.12.2005., četvrtak
Alinin uspon
 Alinin uspon Osjetio sam da nešto nije u redu u samom podnožju brda: usporio sam trk i podigao oborenu glavu u kojoj je šumilo, pa odmjerio vrh brda udaljen još oko tristo metara. Iznad vrha brda plavo nebo mi se učini crnim. Nešto u meni govorilo mi da stanem: naravno, nisam poslušao i jurnuo sam naprijed, pognuvši se prema zemlji. A onda je došla posvemašnja bol, crnilo i bol, bol u grudima me stezala, a crni mi se zastor spustio pred očima... - Čujete li? Halo! Je li čujete? Glas je dopirao iz daljine, približavajući se i odjednom mi postao jasan, zvučan, a mutni se oblak ispred mojih očiju odjednom rastrgao i jasno ugledam lice liječnika: osmjehuje se prema meni ohrabrujuće. Profesionalni osmjeh, znam to i ovako slab, nemoćan. - Čujem - rekoh tiho. - Kolabirali ste na trčanju, znate li to? - reče liječnik, pa brzo doda: - Ne govorite: samo klimnite, ako razumijete! Klimnuo sam, a on mi onda razvezao o mojoj ludosti, jer jedan pedesetogodišnjak se ne bi trebao izlagati tolikim fizičkim naporima! Kad već toliko volim trčati, zašto ne trčim samo po ravnom? To bi bilo primjerenije mojim godinama, nego li trčanje šumskim i strmim stazama. I uzbrdo! Što mi je? Želim li se ubiti? Moram se naučiti kontrolirati! Idući put neću proći ovako dobro, ako se ne opametim. Naglo prestane govoriti, nasmiješi mi se još jednom i otiđe. Gledao sam za njim i nisam osjećao ništa. Ni bol, ni radost, ni žalost, ništa, baš ništa. Pomislio sam, da isto tako mogu biti i mrtav: osjećaji su u meni i onako mrtvi, umrli su ovog jutra, kad sam se probudio i... ...rano mi jutarnje sunce udara u oči, trepćem, želim ostati još u krevetu pored Aline, ali me tračak sunca na mom licu nervira, škaklja svojom toplinom i konačno ustajem. Dok odlazim iz sobe prema kupaonici, okrećem se gledam u Alinu: leži potrbuške, gola, crna i dugačka joj se kosa prosula posvuda oko nje, raširila je ruke, raširila je i noge, duge i lijepe noge koje obožavam, glatke poput ogledala i koje satima mogu milovati, uvijek iznova i sve više uživajući u podatnosti kože. Tuširam se bez pjevanja: ne želim je probuditi, neka se naspava. Vodili smo ljubav do kasno u noć, ili bolje reći do jutra, jer bilo je blizu četiri, kad sam konačno ugasio svjetlo, gledao je kao se namješta u položaj za spavanje, prevrće na tvrdi trbuh, a ja joj preko stražnjice i leđa prebacio plahtu. Odmah smo zaspali, oboje iscrpljeni. Dok mi voda tuša miluje tijelo, prisjećam se njenog dodira i želja mi se ponovo budi, na što se nasmijem, zatvaram vodu i, onako mokar, odlazim u kuhinju. Voda vrije i kava je za čas gotova: njen se opojni miris raširio po stanu i evo Aline. Ulazi u kuhinju, pospana, zijeva, gola i ne pokušavajući se pokriti. Hoda na vrhovima prstiju, lebdeći. Šuteći joj pružam šalicu, ona je uzima i odlazi u kupaonicu noseći kavu sa sobom. Ritual koji se ponavlja već sedam mjeseci i koji sam jako zavolio. Upoznali smo se prije sedam mjeseci i od tog smo dana gotovo nerazdvojni. Na vrhu mi je jezika predložiti joj brak, ali petnaestogodišnja razlika u godinama čini me opreznim. Alina ima samo trideset i pet i prekrasna je, brine o svom tijelu i usto je uspješna poslovna žena. Samostalna, čvrsta, odlučna! Priznajem, pomalo me i strah da me ne odbije! Ne bih to mogao podnijeti! Volim je. Nisam samo zaljubljen u nju: istinski je volim. Svakim danom sve više! Dok osluškujem šumove iz kupaonice, skupljam snagu: moram joj reći što osjećam, moram joj predložiti... Alina se vraća, u ruci joj prazna šalica koju odmah puni kavom. - Moram ti...- kaže tiho. - Htio bih... - počinjem i ja. U isti smo čas progovorili i zbunjeno zastajemo, smiješimo se jedno prema drugom. Alina sjeda nasuprot mene: već se obukla. Tanka i plava, gotovo prozirna haljina lijepo joj pristaje: kosu je nemarno vezala iza glave i pustila da joj se prosipa po leđima. - Izvini - rekoh. - Što si htjela reći? - Nije mi lako, ali moram ti reći - kaže ona i gleda me pažljivo vrebajući moju reakciju. - Odlazim. Dobila sam poslovnu ponudu koju nikako ne želim propustiti. Ovo je bila posljednja noć provedena sa tobom. Nadam se da će ćeš je upamtiti. - To svakako - odgovorim i nastojim da mi glas bude čvrst: ne smije zadrhtati! Nikako! Trčim oprema brdu i znam da trčim prebrzo, da mi bilo luđački udara: mora da mi srce udara sto osamdeset u minuti, najmanje! Istog trena kad je otišla, navukao sam staru ispranu trenirku i izjurio u jutro, ljetno, toplo, ali još ne vruće. Trčim prema brdu, trčim po cesti, dok automobili prolaze pored mene i konačno im bježim, ulazeći u zaštitu šume. Magli mi se. Oči su mi pune suza, grlo me steže! Ja, pedesetogodišnjak, patim zbog ljubavi, patim poput nekog gimnazijalca. Srce mi je u grlu i znam da moram stati inače...Što inače? Nije me briga! Raspaljujem još većom snagom, brže, dok se u bolne mišiće razlijeva mliječna kiselina. Titra mi pred očima i na polovici brda, malo prije cilja, sve nestaje... Budim se iz okrepljujućeg sna. Pored kreveta ponovo isti liječnik i ponovo se osmjehuje! - Ah, naspavali ste se! - kaže veselo. - Sa vama je sve u redu, nije vam ništa! Ipak ćemo vas zadržati dan ili dva, obaviti neke pretrage, tako, za svaku sigurnost. Ali najvažnije je da prestanete sa ludostima! Prestanite se ponašati poput dvadesetogodišnjaka! Nema više trčanja uz brdo! Samo lagano trčkaranje po ravnom, nikako ne više od pola sata! Jasno? Dogovorili smo se? Klimam potvrdno glavom, ali znam: istog trena kad izađem iz bolnice, ponovo ću krenuti uz ono brdo, jurnuti uz njegov pakleni uspon i misliti na crnu i prosutu dugu kosu Aline, koja joj pokriva leđa u raskošnom slapu, dok Alina spava potrbuške, raširenih ruku i nogu. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (29) - Iskren - #
28.12.2005., srijeda
 Samo pozdrav svima! Pisati??? |
- 08:47 - Budi (23) - Iskren - #
27.12.2005., utorak
 Kiša! Pola je Učke pod snijegom. Prisjetio sam se, kako sam prije nekoliko godina, kad je pao snijeg, rijetkost u Rijeci i uvijek dočekan slavljenički, istrčao van i jurnuo uz brdo. Na vrhu sam se brda okrenuo i gledao na grad, siv pod oblacima, a u bjelini moji otisci: prvi sam protrčao kroz šumu! Još nije bilo ni životinjskih tragova, izuzmemo li ptice. Jučer sam prvi put uspio navući tenisicu na nogu. Steže, ali...korak naprijed, zar ne? Još malo...pa ću moći do parka, lagano trenirati, lagano, lagano. neprekidno sebi ponavljam! Mentalno se pripremam, jer znam kakav sam luđak : uvijek bi htio više, brže! Sredio sam komp po svom ukusu: 4 diska, sve je lako pronaći! Iznenadio sam se koliko cijepanje diska kratko traje! Idem namakati papak, možda pisati… |
- 08:55 - Budi (27) - Iskren - #
26.12.2005., ponedjeljak
 Kiša prestala, ali sve je mokro: nema šetnje, jer ne mogu navući tenisicu na lijevu nogu. Još! Upravo je namačem u slanoj vodi, dok mi u glavi odjekuje: do kad?! Lori mi spava na koljenima: ulijenila se! Odlučio sam i poslijepodne cijepam E- disk na dva dijela: imati ću ih tri: dva po 30 GB, jedan od 20 GB. U stvari, biti će ih četiri, zaboravio sam na mališana od 1,19 GB. Brže će se defragmentirati i skanirati. Nemam ideju za priču: kao da sam se ispuhao! Samo mislim o tome kako ću klisnuti vani! Na zrak, u šumu i gibati se, gibati se...Ili se barem spustiti do Korza i u omiljenom kafiću popiti kavu, dok Lori laje na novopridošle i odlazeće goste, a svi se smiju. Vijesti ne gledam jer ih znam: svi poručuje umjerenost, a sami su neumjereni, poručuju ljubav, a sami siju mržnju, preporučuju toleranciju, a sami je ni mrve nemaju...Kako je rekao moj prijatelj Remarq: "Na zapadu ništa novo". Možemo reći: na kugli zemaljskoj ništa novo! Srljamo u ...ostavljam vam da zaključite! A ja ću zaključiti: Ševite se, oblokavajte se, činite što vas volja, jer usprkos tome što se nadate da nije tako, ovo vam je jedina prilika! Nema druge! A znate li zašto? Jer je ne zaslužujemo! |
- 08:55 - Budi (24) - Iskren - #
25.12.2005., nedjelja
Savršenstvo
|
Savršenstvo Još samo da stavim cvijeće u vazu i to je to! Sve blista! Stol je upravo savršeno postavljen! Upravo onako kako volim! Za svaki se slučaj još jednom okrećem oko sebe, pregledavam pažljivim pogledom sve: nisam li možda nešto propustila? Nisam! Sve je savršeno! Baš kao i Rajko, koji treba stići za sat vremena. Za to ću se vrijeme okupati: želim izgledati savršeno večeras. Rođendan mi je: dvadeset i šesti! U slijedeću godinu svoga života zajedno sa Rajkom! Nadam se! Istog trena kad sam ga upoznala, snažno me privukao! Osjetila sam magnet u grudima koji me vukao ka njemu i željela sam nasloniti glavu na njegova prsa i da mi on položi ruku na kosu. Tri smo puta izašli zajedno na večeru: ništa nije pokušao, ništa nije predložio! Zar me ne želi? Moram priznati da ga ja želim! Savršen je muškarac mojih snova! Jedina mu je mana pušenje. Neprestano mu je cigareta u ruci i to me živcira! Prosipa pepeo oko sebe: prljava navika! Već sam nekoliko puta otvorila usta da mu to kažem, ali...ne znam zašto, nisam ništa rekla i ta me moja reakcija iznenadila. Možda se ni ne bi naljutio, kad bih mu nešto rekla o cigareti...bolje ne! Da, sve je OK i mirno mogu u kadu: sve je spremno za njega, odlazim u kadu, pustiti ću laganu glazbu, upaliti mirisne svijeće i misliti o njemu, o svojoj sreći, o... Dok se namačem i uživam, misli mi plove u prošlost, ne tako davnu… …Nešto u meni traži perfekciju: nisam bila toga svjesna dugo vremena, ali sve što bih radila, radila bi savršeno! Ili bi barem nastojala da to bude savršeno! Zar ima smisla drugačije raditi? Ta mi se sklonost ka perfekciji pojavila vrlo rano: kao mala djevojčica dotjerivala sam svoje lutke koje su uvijek blistale u čitavoj svojoj ljepoti. Kad sam odbacila lutke, druge su stvari došle na red: sve što bi radila, radila bi savršeno. Ne podnosim nemarnost, ni kod sebe, a ni kod drugih. Neki me zbog toga vole i hvale. A neki me i mrze zbog istog razloga. Ne obraćam pažnju na njih, na ove druge: ponosim se svojom pedantnošću koju hvale moji šefovi iz ureda, i koji mi proriču meteorski uspjeh u karijeri. Ali nije bilo sve baš bajno. Moja mi je sklonost ka perfekciji svela krug poznanstva i prijatelja na vrlo mali broj. Teško je biti prijatelj sa nekim, koji će te stalno ispravljati, korigirati tvoje ponašanje, mišljenje, pa čak i raspored pokućstva. Svjesna sam toga, nisam glupa, ali je to jače od mene i naprosto se ne mogu suzdržati i prikriti tu svoju karakternu crtu. Jednog sam "prijatelja" izgubila, kad sam ga posjetila u njegovom stanu, gdje smo trebali provesti vikend, vruć, prepun seksa: samo je nebo znalo da mi je seks i te kako bio potreban. Pretrpana poslom i tjerana svojom ludom pedanterijom, nisam se poševila preko tri mjeseca i bila sam na rubu eksplozije. Istog trena kad smo ušli u njegov stan, primijetila sam da slika visi malo nakrivljena i ne sluteći kakvu ću buru izazvati, dok sam prilazila slici, namjeravajući je postaviti u pravilni položaj, rekla sam preko ramena: - Nakrivljena je! Kako to možeš podnijeti! Moj me nesuđeni partner nakon tih riječi naprosto izgurao iz stana, zaključao se i ostavio me samu u hodniku, na trećem katu. Dok sam zbunjeno stajala u hodniku, sama, napuštena i sa praznim vikendom ispred sebe, ja, Mia, lijepa i poželjna mlada žena, odjednom pomislim da možda i nisam baš toliko uspješna! Imam dvadeset i pet godina, dobro plaćeni posao u odvjetničkom uredu, utjecajne poznanike...i sama sam! Ne treba mi muž, nisam prokleta malograđanka, ali bilo bi lijepo imati nekoga sa kime bi provela vikend! Nekoga tko bi se sjetio kad mi je rođendan. Ili jednostavno nekog da me poševi, umiri mi uzdrhtalo tijelo. Dok sam hodala u kasnim večernjim satima prema svom stanu, gdje ću provesti još jedan osamljeni vikend, po prvi sam se put pitala, je li put kojim koračam kroz život, ispravan put? Nikada prije nisam sumnjala u to. Dvojba nije postojala što se tiče posla: moja je velika pedanterija veliki plus! Svi me naprosto obožavaju zbog toga! Kad žele nekog posebnog klijenta naročito zadovoljiti, da bi i dalje uspješno surađivao sa našim uredom, uvijek bi ja bila ta, koja bi preuzimala delikatni zadatak. Volim to, moram priznati. Ponosim se time. I klijenti mog odvjetničkog ureda me vole i pokazuju mi to bez ustručavanja, a mnogi su me pokušali i zavesti. Ali nikada ne miješam posao sa zabavom, pa su ti pokušaji uvijek neslavno, uz smijeh, jer ne želim ih uvrijediti, propadali. Posao je postao moj život. Shvaćam: nemam prijatelja, sama sam: poznajem samo ljude sa kojima komuniciram poslovno. Drugi ne postoje u mom životu! Zašto? Je li krivica u meni? Ako se o krivnji uopće može govoriti. Prije dva mjeseca primili smo novog člana u našu tvrtku, koja se polako razvija, napreduje. Pojavio se Rajko, visok, plavokos, orlovskog nosa i plavih očiju. Natjerao me svojom prisutnošću da se osjećam poput balavice! Nekoliko sam puta uhvatila samu sebe, kako, umjesto da se usredotočim na posao, promatram Rajka. Jednom sam otišla kući, a da nisam pospremila stol. Nečuveno! Zvono na vratima mi prekida sanjarenje i panično ustajem u kadi, voda se slijeva sa mene. Tko li je to? Za Rajka je još rano: dogovorili smo se za sedam, a sad je točno šest i petnaest. Sigurno neka glupa susjeda, kojoj treba šećer ili neka druga slična glupost. Ogrćem se bijelim frotirskim ogrtačem i pazeći kuda hodam, dolazim do ulaznih vrata i otvaram ih. - Sretan rođendan! - viče Rajko, onako visok naginje se prema meni i ljubi me. U jednoj ruci mu boca, u drugoj neizbježna cigareta. Skamenjena sam! Još se nisam ni okupala, kosa mi je nikakva ili svakakva, nemam maskaru, nemam ništa na sebi, gola sam, razotkrivena, a on...on mirno ulaz u dnevnu sobu, sa cigarete mu, naravno pada pepeo na moj skupocjeni sag i odobravajući gleda postavljeni stol. - Lijepo! - kaže odobravajući. - Vidim da si se potrudila. - Ali - promucam konačno - strašno si uranio! Trebao si... - Znam što sam trebao - kaže on čvrsto me gledajući u oči. - Namjerno sam ovo učinio, priznajem. Nisam mogao više izdržati bez tebe! Nije vrag da se ljutiš? Osluškujem samu sebe. I počinjem se smijati. Ne ljutim se! I ne smeta mi što nisam dotjerana! Ne smeta mi što Rajko prosipa pepeo po mom dragom sagu! Ništa od toga nije važno! Jedino je važno da je Rajko ovdje, pored mene, sa mnom. Grabim ga za ruku i vodim u spavaću sobu: ima svojih prednosti, kad se netko ne pridržava dogovora i ne poštuje vrijeme. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:35 - Budi (20) - Iskren - #
 Kiša! Nema šetnje! Kiša! |
- 08:16 - Budi (9) - Iskren - #
24.12.2005., subota
 Kako su me naljutili!Mogu biti opasna! |
- 15:58 - Budi (22) - Iskren - #
23.12.2005., petak
 Ubij bližnjeg svoga! Užasavam se nastupajućih dana! Čitav se svijet pomamio, laže samog sebe, što i onako uvijek čini, ali u ove dane je laž tako vulgarno očita, da mi je mučno gledati njihova zadovoljno-iscerena lica, dok kupuju, kupuju, kupuju, naravno na kredu: nemaju love, ali kupuju nemilosrdno, a onda će čitavu iduću godinu kukati kako im je teško! I kako nisu zaslužili tako teško spajati kraj sa krajem! Posebno mi je odvratno, kako kupovinu nazivaju "shopping"! Dok se svi od reda kunu u svoje hrvatstvo, pljuju po onome što bi jednom narodu trebalo biti najsvetije: njihovom vlastitim jeziku! Nitko više ne kaže jednostavno: " Idem u trgovinu nešto kupiti "! Tu je sasvim običnu rečenicu i lijepu i narodnu ( ne pučansku ) zamijenila rečenica: " Idem u shopping u Beč! ", jer više nije štos kupovati ovdje, u domovini, koju svi tako mnogo vole, a svojim ponašanjem tako zdušno pljuju po njoj! Kupujmo hrvatsko – malo sutra! Svoj je glas digla i Crkva, u ove, za njih svete dane. Grmi protiv potrošačkog mentaliteta koje je u epidemijskim razmjerima okupiralo njihove vjernike, ali se i sama Crkva ponaša rastrošno! Posvuda gradi, a da bi gradila, uništava zelene površine! Zamislite apsurda: uništava božje djelo, da bi na nekada zelenoj površini, kojih imamo u gradovima tako očajno malo, sagradila još jednu crkvu u kojoj će osuđivati svaku i malo slobodniju misao! Jer, ako ima Boga i ako je On tvorac svega, onda su ta stabla Njegovo djelo, zar ne? Koja je On stvorio na radost i uživanje svih nas! Odakle Crkvi moralno pravo "popravljati" Božje djelo? I kako to, da nitko od vjernika nije na taj apsurd obratio pažnju? Zar im se ne dopada Priroda, Božje djelo, pa ga moraju popravljati? Na periferiji mog grada, seoski je župnik, naravno uz pomoć mladih, dok je on naređivao, posjekao šumu, borovu bogatu šumu, a na mjestima gdje su nekada ponosno rasla visoka i uspravna stabla, dao je postaviti ni više ni manje nego tri ogromna križa, koja su toliko visoka, da ih vidite sa nekoliko kilometara daljine. Bogu ugodno djelo? Sumnjam. Znate koju sam nezamislivu glupost čuo od jednog velikog vjernika za vrijeme rata, dok smo nemilosrdno tamanili jedni druge, moleći boga da nam da što više snage za taj neljudski čin? Ne znate, naravno, ali evo je, citirane od riječi do riječi, kunem vam se životom: " U našoj Bibliji piše okreni i drugi obraz, a u njihovoj..." nastavak znate, siguran sam. E, sad, pazite: sjedimo nas trojica i pijemo, jedini sam ja ateist ( onda sam bio, danas ne znam što sam, nadam se da sam na dobrom putu da postanem čovjek ) dok su njih dvojica deklarirani katolici, koji naravno mrze sve ostale, i jedino ja, za njih prijezira vrijedan bezvjernik, shvaćam tu izrečenu glupost. Njima je to nepobitna činjenica! Na moju primjedbu, kako je Biblija jedna jedina, zajednička, i za "njih" i za "nas", gledaju me sa primjesom žaljenja i tračkom nadmoćnosti, jer sam toliko glup, pa ne mogu shvatiti misao izrečenog. Tako i na visoko mjesto raspoređen i ustoličen poponja grmi protiv rastrošnosti, a kako se ponašaju oni sami, sluge Božje? Pogledajte njihove ceremonije: raskoš ih okružuje i postaje sam sebi svrhom, a sve navodno slaveći Boga! Dok beskućnici doslovno kopaju po kantama za smeće ( i ne samo beskućnici ) oni grade, grade i neprestano traže da im se da ovo da im se da ono. Postali su sami sebi svrhom! Postoje radi sebe, a ne radi Boga, još manje radi vjernika! Vjernici postoje zbog njih! Vjernici su tu da odvajaju od svojih usta i daju njima, koji imaju! Sjećate li se Superhika iz stripa "Alan Ford"? Superhikovu maksimu: "Otimam siromašnim da bih dao bogatima" doveli su do vrhunca efikasnosti! Pogledajte njihove automobile! Na voznom im parku može pozavidjeti svaki novopečeni bogataš! Kad je jednom zgodom na zidu crkve u mom susjedstvu bila, pod okriljem noći, ispisana parola u smislu kako samo grabe, a ništa ne pružaju zauzvrat, osim jeftinih riječi, odmah su bili pozvani čistači i već do podne natpis je bio izbrisan! Vidio sam ih na djelu dok sam šetao psa! Ali sjećanje nisu mogli izbrisati! A veliko slovo U i kukasti križevi nikad nikome nisu zasmetali, pa neki već preko decenije, uljepšavaju pročelja zgrada! Zašto njih komunalni redari odmah ne brišu? Sad svi propovijedaju mir, ljubav, a istog trena kad ovi dani sveopće raznježenosti prođu, nemilosrdno će napadati ne samo svoje protivnike, nego i svoje neistomišljenike, jer misliti drugačije od njih…pa to je bogohuljenje i mora se zatrti u samom začetku! A i opasno je! Za njih! I zato, ubij bližnjeg svoga! Život će ti biti lakši! Jer oni su krivi što ne živiš dobro, nikada nisi ti sam kriv! Uvijek oni - drugi! P.S. Sliku naslikao Carravagio : David pobjeđuje Golijata |
- 00:01 - Budi (45) - Iskren - #
22.12.2005., četvrtak
 Jučer mi toliko natekla noga, da sam već pomislio da sam gotov! Sve sam danas sa dvije dobre šetnje i pravilnim držanjem noge, doveo u red! He, he!Lori se samo čudila tolikom hodanju! |
- 18:26 - Budi (16) - Iskren - #
21.12.2005., srijeda
Leptirica
|
Leptirica Marko me gleda pažljivo, nastojeći na mom licu iščitati ono što mu nisam rekao. Stojimo za dugačkim šankom, ispred nas duple kave, dva konjaka. Pijuckamo, moj prijatelj i ja, ali povod nije slavlje. - Zašto je se ne otarasiš? - pita me Marko. - Boga mu, Robi, imaš četrdeset, a mala od dvadeset i pet, mota te oko prsta! Zar nemaš više ni malo samopoštovanja? Marko mi je stari prijatelj, poznajemo se od djetinjstva i u našem se prijateljstvu podrazumijeva otvorenost. Reci ono što misliš i osjećaš, bez uvijanja! Poštujem to. - Imam samopoštovanja - odgovorim i otpijem: potrebna mi je oštrina pića, koja pali u grlu. - Dok sam sa tobom. Kad sam sa njom, sve ostalo prestaje postojati. Ne mogu to objasniti. Ne razumijem! - Mogu ja! - oštro, ali tiho, kaže Marko, gledajući me prijekorno i odmahujući glavom. - Sve se svodi na jednu riječ: seks! Maše ti svojom mačkicom pod nosom, a ti se izgubiš! Svaki put! Vidiš njene duge i savršene noge i popizdiš! Prestaješ misliti! Moram ti reći, promijenio si se od kad Ivu poznaješ. Nisi više isti, drugačiji si, mekaniji, stalno u nekom grču. Šutim. Što reći? Marko je u pravu, znam, promijenio sam se i tko zna po koji put, ponovo dajem sebi obećanje da ću se trgnuti, skupiti snage, odgurnuti Ivu u stranu, i osjećaje koje gajim prema njoj. Nisam više ni siguran, jesu li to osjećaji ili luda opsjednutost. Jer, konačno priznajem sebi, istina je, opsjednut sam Ivom, mota me oko prsta, kako je Marko malo prije rekao. Dovoljno je da mi rukom prijeđe kroz kosu, dugim i njegovanim prstima, da bi u meni probudila želju. Ne, želja je preblaga riječ! Pogled na Ivu, onako visoku, crvene i za ne vjerovati, potpuno prirodne boje kose, duguljastog lica, sa kojeg me gledaju dva zelena i podrugljiva oka i one njene smeđe točkice oko lijepo oblikovanog nosa, pa usne, velike, vlažne, prekrasne, ne bude u meni samo želju, nego glad, pomamu! Nekontroliranu! Moćnu! Dovoljan je njen obećavajući osmjeh, dok joj zelene oči počivaju na meni, pa da osjetim seksualnu glad i želju, bez obzira, što smo, možda, prije samo nekoliko minuta vodili ljubav. Nikad mi je nije dosta! Neprestano je želim i što više uživamo jedno u drugom, više je želim. Utaživanje gladi rađa još veću glad! Nikad tako nešto nisam doživio! Mislio sam, kako takve stvari postoje samo u petparačkim ljubavnim romanima, onim što frustrirane kućanice čitaju u jednom dahu. Ostaje činjenica: Iva je izbrisala sve žene, a bilo ih je, iz mog života! Kao da nikad nisu ni postojale! Iva! Plamena pomama! Vatreni zmaj. Koja mi život preokrenula, napravila kaos od njega, ali mi podarila ili pokrenula u meni osjećaje za koje sam, prije Ive, bio sasvim siguran da ne postoje. Čak i vrijeme računam po Ivi. Dijelim ga u dva dijela: vrijeme prije Ive i vrijeme Ive! Ne smijem ni pomisliti na vrijeme poslije Ive. - Odlutao si - tiho kaže Marko, ustaje, gleda na sat. - Moram ići, Robi. A ti, što da ti kažem, odrastao si muškarac. Reći ću ti što bih ja učinio, da sam na tvom mjestu. Prekinuo bi, otjerao je od sebe! Ta te djevojka uništava! Pije ti krv na slamčicu, a ti joj sve opraštaš i pronalaziš izgovore za njene postupke za koje nema izgovora, ne može ih biti, ne smije ih biti! Iskorištava te! Pljuje na tvoju blagost, toleranciju! Igra se sa tobom! Nisi joj ništa drugo nego igračka! Je li ti to jasno? - Jasno mi je razumski, ali osjećajno... - Odjebi osjećajnost! Pogledaj do čega te dovela ta tvoja osjećajnost! Iva nije ništa drugo nego li kuja! I što prije shvatiš i prihvatiš tu činjenicu, bolje za tebe! Znaš da te vara, jeli? Nisi valjda toliko glup, pa ne znaš? Potvrdno klimam, ne mogu se prisiliti izreći riječi priznanja: možda i nije istina, ako je samom sebi ne priznam? Lažem samog sebe i gadim se samom sebi! - Vidiš - kaže Marko i stavlja mi ruku na rame: prodorno me gleda pravo u oči. - Znam da sam ovim riječima stavio na kocku naše prijateljstvo! Ali ne bojim se toga, znam da ćeš smoći snage i donijeti pravilnu odluku! Ostaj mi zdravo! Gledam ga kako odlazi grabeći dugim i brzim koracima i pitam se, koliko ih zna ovo što je on istresao ispred mene? Vjerojatno svi! Svi znaju da me Iva vuče za nos! Vara i neprestano vara! Svakodnevno! A ja gutam, gutam! Do kad? Kad će biti dovoljno gutanja sranja? I odjednom odlučim: gotovo je! Idem kući, a kad se Iva ponovo pojavi nakon još jednog svog izleta, na kome se nalazi već tri dana, reći ću joj da je gotovo i da se gubi! Nestane iz mog života! Marko je u pravu: sve je ovo prevršilo mjeru! - Da platim - kažem konobarici-prijateljici. - Platio je Marko, dok si ti lebdio u oblacima - odvrati ona uz topli osmjeh razumijevanja. Koračam ulicama obasjanim zubatim suncem: hladno je, ali usprkos tome uživam u šetnji gradom kojeg volim. Prolazim pored kafića u kojem sam upoznao Ivu prije nešto više od osamnaest mjeseci. Nisam mogao vjerovati svojoj sreći: lijepa, ma što lijepa, prekrasna žena od dvadeset i pet, zaljubila se u mene, četrdesetogodišnjaka! Tada sam vjerovao u tu bajku, lagao sam samog sebe, kao što to već zaljubljeni čine! Kad si zaljubljen, sve umataš u šarene laži! Njene mane za tebe su simpatične sitnice koje podcrtavaju njenu osobnost. Čudno. Ponekad se pitam: možemo li podnijeti istinu? Neuvijenu? Sumnjam! Ja nisam mogao. Do sada. Ivin je karakter vrlo brzo nakon što se smjestila u mom stanu došao do izražaja. Nestala nakon samo tri mjeseca zajedničkog života. U početku sam se uplašio, bio sam uvjeren da joj se nešto dogodilo. Nazvao sam bolnicu, policiju...Bio sam očajan i baš kad sam se počeo miriti sa Ivinim nestankom, napuštanjem, ona se vratila. Došla je nakon punih petnaest dana, nasmijana, raspoložena. - Ali moraš mi reći gdje si bila! - Što će ti to? - Smjestila mi se mazno u krilo i moja je ljutnja okopnila, isparila, a želja rasla: petnaest dana bez Ive činila mi se prava vječnost. - Sad sam ovdje - mrmljala mi ona u uho: dah me njen palio i sve ostalo tjerao u zaborav. Svaki je naš, ili bolje reći, moj problem, rješavala uvijek na jedan te isti način: u krevetu. A tu je ona suvereno vladala: činila mi stvari zbog kojih sam gubio razum i zbog kojih je vanjski svijet prestajao postojati. Ivino prekrasno dugo i bijelo tijelo, tijelo koje mi je pružalo neizmjerne užitke postajalo je jedini svijet, jedini svijet za mene, jedini svijet u kojem sam želio i mogao živjeti. Nirvana. Čista nirvana! Plivao sam nošen moćnim i opasnim valovima uživanja, ali nisam mario za opasnost, ni za što nisam mario! Grabio sam tijelo pored svog tijela, stapajući se sa njim u jedno i želio vječno ostati stopljen, sjedinjen, postati zauvijek Jedno. Dva je mjeseca sve išlo ko podmazano: polako sam zaboravljao na njen nestanak, postajao sretan. Opustio sam se, prestao se bojati, da će Iva ponovo nestati. Jedne smo subote poslijepodne zaželjeli popiti kavu i ustanovili da je nemamo. Iva se brzo obukla i odjurila u obližnju trgovinu. Sjedio sam ispred televizora, gledao neki glupi film i čekao njen povratak i kavu, kad mi najednom sine da je nema već pun sat! Odmah sam shvatio da je ponovo nestala! Gdje? Nisam mogao ni zamisliti! Scenarij se ponavljao svakih tri mjeseca, otprilike. Nikad nije izdržala pored mene više od tri mjeseca. Opraštao sam joj sve iz jednostavnog razloga, koji je ujedno bio i najkompliciraniji u mom životu: nisam mogao bez nje! Nisam mogao više zamisliti život bez nje! Dok je bila pored mene, bili su to dani sreće, uživanja, iznad svega uživanja! Do ludila me dovodila misao, da sad uživa u tuđem naručju! Da drugom šapuće one iste riječi, koje je šaputala u strasnim trenucima meni. Na tu mi se pomisao maglilo pred očima, ostajao bih bez daha, a bol, bol je rasla, rasla i nikako da prestane raste! Nisam mogao pojmiti tu njenu, Ivinu, bešćutnost! Zašto je takva? Što ju je učinilo takvom? Ili tko? Ništa o njenom životu nisam znao, osim onog što mi je sama rekla, a to je zanemarivo malo. Prije pola godine, učinio sam odlučan korak: unajmio sam privatnog detektiva. Ni sanjao nisam da će mi biti potrebne njegove usluge. Baš kao u nekom petparačkom romanu! Još jednom. - Sjednite - rekao mi on, kad sam došao na njegov poziv i pruži mi veliku žutu omotnicu. - Ovdje su vam sve njene "ljubavi". Otvorio sam veliku omotnicu i gledao u fotografije, hrpu fotografija, a želudac mi se stezao. Nimfomanka! Nije bila ništa drugo do li nimfomanka. I odjednom mi sve ono, što mi je u vezi Ive bilo tajanstveno, nerazumljivo, postalo kristalno jasno. - Gospodine, izvolite! - Položio je čašu ispred mene. - Popijte! Biti će vam bolje! Iskapio sam čašu, a da ni nisam shvatio što sam popio. Detektiv mi odmah nalio drugu. Popio sam i nju. - Nemojte da vas to previše pogodi! Mlada je dama prava leptirica. Osjeća neodoljivu želju da leti od jednog muškarca ka drugome. Kako vidite, godine joj nisu važne, pa čak ni izgled! Bolesna je, morate to shvatiti. Znam da vam time neće biti lakše... Prestao sam slušati. Čemu? Moja je Iva, koja nikad nije bila moja, nimfomanka. Samo sam o tome mislio, ni na što drugo. Iva je nimfomanka! Svaki put kad bi izašla iz kuće, pokupila bi nekog muškarca. Zaljubio sam se u nimfomanku! Moralo je biti tako, jer previše je ovih fotografija, koje to dokazuju. Može li nimfomanka prestati biti nimfomanka? Ne laži samog sebe! Gledam je na fotografiji: nasmijana ljubi jednog ćelavca i pritišće se uz njega. Ne nadaj se! Na drugoj, pruža ruku između mladićevih nogu, dok on nelagodno gleda u prolaznike. Nema nade! Slijedeća: gura ruku jednog prosijedog gospodina sebi među noge, dok u parku sjede na klupi. Nimfomanka! Ljubi se sa…muškarci se smjenjuju, Iva je ista, a opet drugačija. Nimfomanka, ledeno odjekuje u mojoj smrznutoj duši, dok zgađen, ali i znatiželjan, gledam i ne mogu odvojiti pogled od fotografija prosutih po stolu. Nimfomanka! Netko me, onako udubljenog u misli, hvata za podlakticu i vraća u stvarnost: Iva je ta, koja me drži za podlakticu i radosno se osmjehuje, kao da je ova posljednja tri dana provela u mom, a ne u tuđem naručju, kao da smo se najnormalnije rastali prije jednog sata. - Što si tako zamišljen? - pita me mazno, privijajući se uz mene, zelene joj oči bljeskaju. - Jedva sam čekala da te ugledam. Strašno si mi nedostajao! Idemo brzo, želim te što prije strpati u krevet i maziti, maziti... Gledam je i ne mogu ne uživati: prekrasna je onako visoka i obasjana suncem, kosa joj bakrenasta svjetluca, poskakuje, leprša, svakim njenim dugim korakom novi val crvene ljepote se trese: ne mogu odvojiti pogled od tolike ljepote. Duguljasto joj lice ozareno smiješkom, zubi bljeskaju na suncu, krupni, bijeli. Pogled joj vatren, obećavajući, zarumenjela je zbog hladnog zraka, mlada i lijepa, poželjna, poželjna...do bola! Riječi joj naviru, priča o tome što će mi sve činiti u krevetu, maznim, pomalo napuklim glasom, koji u meni budi silnu želju i polako, neprimjetno gubim snagu, gubim odlučnost, gubim sebe i odjednom znam, čvrsto znam: izgubiti ću sve u nastojanju da zadržim Ivu! I nije me briga! Samo da nju držim u svom naručju, danas. Za sutra ne marim! Obgrlivši joj ramena, duboko i požudno udišem miris njene kose, miris Ive, miris čežnje, miris uživanja, miris obećanja i pružam korak žureći prema uživanju, žureći zajedno sa Ivom, vrlo dobro znajući i ni malo ne mareći što kasnije dolazi...sada je ovdje, pored mene, moja! Sada! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:07 - Budi (37) - Iskren - #
 Dobro jutro! Idem pisati! Priča će se zvati "Leptirica". |
- 08:31 - Budi (7) - Iskren - #
20.12.2005., utorak
 Mučnina. Ali ne ona od Jean-Paul Sartre-a- |
- 09:00 - Budi (24) - Iskren - #
19.12.2005., ponedjeljak
Momačka večer
|
Momačka večer Kako pijanka odmiče, sve smo više glasniji, sve se češće netko prodere iz tko zna kakvog razloga, a smijeh je posebna priča! Odjekuje i kad treba i kad ne treba! Pijani smijeh, znam, ali ništa manje zbog toga poželjan, opuštajući. Smijeh prijateljstva. I radosti druženja. Nalazimo se u kući Ivanovoj, koja je smještena na najljepšem mogućem položaju, malo dalje od mora koje, za vrijeme dana u kojima vlada nemilosrdno-ledena bura, koja šalje slane pozdrave prema kući, pa mu svake godine iznova moramo dolaziti u pomoć: sve prozore i sva vrata, koji gledaju prema moru, moramo osvježiti, istrugati, premazati bojom. Ne smeta nam to, nikome: naprotiv, radujemo se tome! To su dani zezanja, kad udaramo po pivu i vinu, a u mislima se pripremamo za ljeto, lov na žene, besane noći, lude pijanke... Svi smo mladi, najstariji među nama je Ivan, ima trideset, a mi ostali zaostajemo godinu ili dvije: izuzetak je Ante, koji ima dvadeset i sedam, zaostaje tri godine i upravo mi on najviše zaokuplja pažnju. Nekako mi se čini da je najviše pijan, ali nije to ona tupa sreća pijanca koji se bezbrižno, nakon dobra jela, opija u društvu prijatelja. Ovo je neka druga vrst pijanstva, meni nepoznata, strana i moram priznati, pomalo me strah takvog pijanstva. Čim sam to pomislio, u mislima odmahujem rukom: nije to u redu! Gajim predrasude prema mladiću kojeg jedva poznajem, jer njega, za razliku od svih ostalih, vidim večeras tek drugi put. Ante je Ivanov rođak, sin mu majčine sestre, tetke, ali nisam siguran, a i nije me briga. Pijemo, poslije obilne večere u čast Ivana. Naš se prijatelj ženi, osniva obitelj i ovo je oproštajna pijanka: poslije nje, za njega, Ivana, nastupa miran život. Tako barem on tvrdi. Jučer mi je, dok smo pili u kafiću, samo nas dvojica, bez ostalih pajdaša, rekao: - Bilo je dosta, Vlado, a mislim da ćeš se i ti složiti sa time! Pijančevali smo zajedno, plovili zajedno i došlo je vrijeme da se smirim, razumiješ? Klimnuo sam i ispio čašu, radoznalo ga gledajući: budući suprug, velika nepoznanica. - Što ti čekaš? - upitao me, postavši svjestan da ne želim ništa reći. - Zar ne možeš naći onu pravu? - Nema prave, Ivane! - odgovorio sam. - Ne za mene! - Naići ćeš i ti na minu, koja će sva ta tvoja uvjerenja odnijeti u vjetar. To je bilo jučer, još nisam naišao na pravu, a sumnjam i da hoću. Da budem iskren, ni ne želim. Volim život kakav živim. Volim i ovu ludu pijanku, koja se, evo, već pretače u slijedeći dan: ponoć je upravo prošla. Veliki zidni sat otkucava ponoć i upravo u tom trenutku Ante, zatetura i umalo ne poljubi pod. - Lakše malo, momče! - dobaci mu Ivan. - Uspori tempo: duga je noć pred nama! Mi se ostali smijemo. Sve nam je smiješno i pijano uživamo u tome. Ali Anti nije smiješno. - Što se kesite? - pita on razdraženo, polako, nastojeći hodati ravno, prilazi velikom stolu, na kojem poput vojnika stoje u pravilnim redovima poslagane boce. Presijavaju se duginim bojama. Žare, moj i Ivanov prijatelj od najranijeg djetinjstva, prilazi razdraženom Anti i umirujućom mu gestom stavlja ruku na rame. Smiješi mu se prijazno, umirujuće. Žare Mirotvorac, zovemo ga: oduvijek je bio on taj koji je gasio rasplamsale strasti našeg društva. - Idemo nas dvojica popiti nešto žestokog zajedno - reče mirnim glasom, koji se često pokazao kao vrlo uspješan. Ali ne i ovog puta. - Odjebi! - odbrusi mu Ante. - Nisam beba! Mogu se brinuti za samog sebe! Dokazao sam to u ratu! - Jebeš rat! - raspoloženo reče Žare Mirotvorac. - Ovdje smo da se veselimo, a ne sjećamo rata! - Tako je to sa vama, koji niste mrdnuli prstom, dok su drugi ginuli! - zareži Ante, odmičući se od stola i dalje od Mirotvorca, kao da Žare smrdi. - Ja sam bio tamo i vidio sam ono što vi ne možete ni zamisliti! Vidio sam! - Umiri se - kaže mu Ivan, tiho, mirno. - Da se umirim? - podrugljivo škiljeći pita Ante. Ispija čašu i odlaže je na stol. - Čitav dan gledam vas zajebante kako se veselite, dok oni koji su vam to omogućili pate. - O čemu, jebem mu, govoriš? - pita Ivan razdraženo: sluti da je ova večer izgubljena, raspoloženje polako nestaje, a to mu nije drago; mnogo je truda uložio u ovu večer. - Ne zna o čemu govorim! - viče Ante, podižući ruke u vis, kao da priziva nebo za svjedoka. - Govorim o Gotovini, glupane jedan! O njemu govorim! Izdali ste ga! - Daj, ne tupi - umorno reče Ivan: mi ostali šutimo, ukočili smo se u raznim položajima, onako kako nas je početak prepirke zatekao. - Znam da si bio u ratu sa nepunih sedamnaest godina! Znam da ti nije bilo lako! Ali nismo se okupili zbog rata, nego moje momačke večeri. Zato se umiri i dozvoli da pijemo u miru. Rat je iza nas! - Mir! - posprdno kaže Ante: oči mu sad već pakosno sjaje. - Mir vam je neprekidno na jeziku! Ali ni prstom niste mrdnuli da bi ga imali. Najmlađi sam među vama , a jedini sam bio u ratu! Zašto nitko od vas nije bio u ratu? - Nisu nas zvali! - Nisu ni mene! - urliče Ante. Gledam ih i želim otići: dosta mi je pića, dosta mi je svađe, dosta mi je podvojenosti društva, dosta mi je svega! Želim samoću. Želim mir. Što je nemoguće pronaći u ovoj strastima rastrzanoj okolini. I zato se radujem pozivu za ukrcaj: bar na neko vrijeme imati ću mir! Proturječno je sve to: među svojima nemam mira, a među strancima imam. Proturječno i žalosno. Zašto je tako? I dokle će biti tako? Ivan je u pravu, rat je iza nas, ispred nas se otvara mir. Barem bi trebalo biti tako, ali počinjem sumnjati. A to nije dobro: sumnja nagriza, hrani nezadovoljstvo. A nezadovoljstvo… - Odlazim! - kažem glasno i svi se okreću prema meni. - Mislim da je ovo kraj momačke večeri. Najbolje je da se svi pokupimo u krpe i razbistrimo glave. - Napuštaš bojišnicu? . posprdno me upita Ante. - Ne napuštam ja ništa, samo mirno odlazim - kažem mirno: ne želim mu pružiti priliku za svađu. - Jebeni dezerteri! - kaže otrovno Ante, pa ponavlja sa zlobnim uživanjem: - Svi ste vi jebeni dezerteri! - Sad je dosta! - oštro kaže Ivan, prilazi odlučno svom rođaku i ni malo ne oklijevajući, opali mu dva zvučna šamara. - Ili se ponašaj kao čovjek, ili odlazi! Biraj! Ante ukočeno stoji, drhti, bijes raste u njemu, raste, ali ga on uspijeva kontrolirati. Lijepo primjećujem kako uspijeva zavladati svojim strastima i ponovo mu se vraća razum. Ali je u njegovim očima nešto što mi se nikako ne dopada. Pitam se, vide li to i ostali, jer svi gledaju napeto u njega i čekaju njegov odgovor. - Neka bude kako hoćeš - reče mirno, ali mu glas malo podrhtava. - Odlazim, ovdje i onako nisam ni trebao doći. - Tu si u pravu - reče mu Ivan, prateći ga do izlaznih vrata. - Pogriješio sam što sam te pozvao. - Zabavljajte se kad možete - dobacuje nam Ante, odlazeći u noć, tihu, zvjezdanu i hladnu. - To vam je i onako jedino važno u vašim smiješnim životima! Ivan zatvara vrata za svojim rođakom i okreće se prema nama: Davor i brat mu Goran, stoje u sredini sobe sa čašama u ruci, tupog izraza na licima, crvenim od popijena pića. U kutu, malo iza njih, nalazi se Mirko, koji pridržava Janka, koji je, čini se, sve ovo previše emotivno doživio. Ja stojim pored stola i sipam si još jedno piće: potrebno mi je. Pored mene Žare istresa konjak: lice mu malo blijedo. Polako se smirujem, sad kad je staro i dobro poznato društvo na okupu: ostali smo mi, sedmorica nerazdruživih. Družimo se i prijateljujemo od dana dječjeg vrtića, a neki i još ranije i nikad, baš nikad nije došlo do ozbiljnije prepirke između nas. A sad ovo! Svi smo uzrujani, napeti i Ivan, pažljivi domaćin, to primjećuje. - Odjebite glupana - kaže nam odlučno i rukom nas poziva da pristupimo svi stolu i poslužimo se pićem. - Izvinite što sam ga pozvao! Kreten jebeni! Ali neće nam on pokvariti ovu noć! Ispijte! Svi ispijamo i meškoljimo se, atmosfera postaje opuštenija, prijatnija i prvi sramežljivi osmjesi nam izbijaju na zažarena lica. Svi nestrpljivo palimo cigarete: već uhodani klišej. Razbijanje napetosti. Ispijamo još jednu rundu, uz već pripadajuće komentare. Tu i tamo, nekome se iz grla izvije smijeh: sad kad je već čitava ta mučna situacija iza nas, nalazimo u njoj i poneki smiješni moment. - Jeste li mu samo vidjeli ono luđačko kolutanje očiju? - pita Mirko cerekajući se. - I mucao je u svom bijesu - primjećuje pijano i sasvim neistinito Janko, koji je toliko pijan, da ga brat mu Mirko i dalje čvrsto drži, dok Janko jedino čašu čvrsto drži: ostalo ga ni ne zanima! Na tu očito pretjeranu neistinitost, koja opet i nije laž, svi prasnemo u ludi i pijani i raskalašeni i emocijama nabijeni smijeh, smijeh koji nam trese tijela, tjera suze na oči. Tjeramo napetost, nelagodnost. I u tom, za nas tako slatkom trenutku, u prostoriju iznenada nahrupi hladan ponoćni zrak, a sa njime Ante. U desnoj, već ispruženoj mu ruci, pištolj! Odmah, bez riječi, počinje pucati! Prvi pada Ivan, vičući nešto nerazumljivo, za njim Mirko, koji tako pušta sasvim izgubljenog u piću Janka, koji, suprotno zdravom razumu, ili razumu uopće, mirno kreće prema napadaču. Kao u magli vidim kako Ante puca prema njemu, ali Janko mirno prilazi i dalje, kao da ga se to ne tiče. Ne mari za zujeće metke, mirno i uporno prilazi pucaču. Pištolj počinje iznenada škljocati na prazno, nema više one nesnosne buke, samo oštar vonj baruta. Janko grabi Antinu ruku u kojoj je prazan pištolj, izvrće je pijanom snagom, lomi je u ramenu, Ante urla, urla... - Voliš patnju, evo ti je! - reži Janko i udara ga otetim pištoljem po glavi: krv brizga, slijeva se niz Antino čelo. Dolazim k sebi, priskačem Janku, grlim ga i blago mu oduzimam pištolj. Ante pada na ulaštene parkete, crvena mu krv lije po njima, gusta, tamna. U isto vrijeme Žare prilazi telefonu, prvo zove Hitnu, zatim policiju. Dva dana poslije, u subotu, svi smo prisutni na Ivanovom vjenčanju, dotjerani, trijezni. Ivanu je rame u bijelom povezu, trokutastoj marami, koja lijepo odudara od crnog i svečanog odijela: tu ga pogodio metak, bezopasno, ali bolno prošavši mu kroz rame ne oštetivši kosti. Malo iza, po strani, stoji Mirko i oslanja se na štap: metak mu prošao kroz lijevo bedro, zato se onako i srušio. Mi nepovrijeđeni, Žare, Janko, braća Davor i Goran i ja, gledamo se nasmijano. Nema rođaka Ante. Spava u zatvorskoj bolnici, jer Janko, koji danas nije popio ni kap alkohola, slomio mu ruku na tri dijela. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:03 - Budi (44) - Iskren - #
18.12.2005., nedjelja
 Jutro sunčano i prohladno: stvoreno za trčanje kroz prirodu. Evo staze koja vodi na vrh brda i koju sam nebrojeno puta savladao. Sada tužno čeka moje korake, koji joj promiješaju otpalo i uvelo lišće, pravi mekani sag, jer šuma je znala da mi mora čuvati noge, pa mi napravila mekanu stazu, a stabla me, dok bi stenjući savladavao ovu posljednju klizavu uzbrdicu, štitila od vjetra zimi, od sunca ljeti, uvijek bdijući nad mojom udobnošću. Obično mi na ovom mjestu mišići počinju podrhtavati, a ona odvratna pomisao, kako bi možda trebao stati i usporiti, jer…počne me kopkati sve dok je odlučno ne odgurnem u stranu, u žbunje, u mislima tražeći oproštaj od šume, zbog zagađivanja mislima koje ne pripadaju ovdje, nedostojne su pravog trkača. Trenutak slabosti prolazi i oprezno, jer staza je klizava, imao oštar nagib, a opet brzo, prilazim cilju, vrhu brda, gdje je staza na kojom treniramo, uživamo u danu, u druženju, u izmjenjivanju misli, dok nas vjeverice, ptice, šumski svijet sa prijekorom gleda, jer svojim uživanjem u trčanju remetimo njihov mir. Gdje su oni dani, kad sam znao svom snagom jurnuti uz brdo, a iza mene je već bilo nekoliko kilometara, jurnuti nagnut prema naprijed, izdržati bol u mišićima i sretan, sretan, izbiti na sam vrh brda! Poskakivati po stazi, ruku visoko podignutih prema plavom nebu i vikati, vikati, dok su se ostali trkači kesili zadovoljno me gledajući, uživajući u prizoru, a moj krik zadovoljstva odjekivao prema nebu, šireći se preko krošanja stabala: « Nikada neću umrijeti! « Vratiti ću se! Pa makar mi to bila posljednja stvar koju ću učiniti! |
- 08:46 - Budi (34) - Iskren - #
16.12.2005., petak
Bijeg
|
Bijeg Edi vrlo dobro čuje svaku riječ, ali njegov um uporno odbija shvatiti značenje izgovorenog. Stoji uspravan u čitavoj svojoj impozantnoj visini i mirno gleda u šefa koji sjedi za svojim velikim mahagonijskim stolom u staklom ograđenoj prostoriji, njegovom uredu. Staklo je prilično debelo i trebalo bi štiti od buke, ali slabo pomaže: u automehaničarskom servisu je nemoguće izbjeći buku. - Ajde, sjedni, smiri se - umirujuće mu govori šef. - Ovo nije moja odluka i, molim te, nemoj to tako shvatiti. - Čija je odluka? - pita Edi mirno, ali u njemu ključa: bura bijesa vitla mu ledenim dahom u duši. - Pa znaš čija! - Šef nemoćno širi ruke. - Vlasnik je tako naredio. - Na ovaj način? - pita Edi mirno, tiho. - Bez objašnjenja? Tako mu je lakše, je li? Ne mora nas gledati u oči! - Ima objašnjenja: ne isplati mu se zapošljavati toliki broj mehaničara. Ti i još dvojica, koji ste posljednji stigli, morate otići. Ja tu zbilja ništa ne mogu! - Ima posla da slobodno može još najmanje dvojicu zaposliti, a on otpušta trojicu! Kome prodaje te gluposti? Zar misli da smo svi glupi? I ništa ne shvaćamo? - Ja tu ništa ne mogu - papagajski ponavlja šef. Edi zgađeno odmahuje rukom, uzima omotnicu sa otkazom i posljednjom plaćom, pa brzim koracima kreće prema garderobi. Zna da ništa ne može učiniti: prisiljen je prihvatiti neminovno. Pridružuje se velikoj armiji nezaposlenih! Obespravljenih! Izdanih! Dok sjedi na visokoj barskoj stolici, smrknuto buljeći u čašu ispred sebe, u kojoj se prelijeva zlatna tekućina, Edi preispituje čitav svoj život. Gdje on to griješi? Ako griješi? Ili, možda, nije uopće kriv? Nego se sve urotilo protiv njega, bez imalo njegove krivnje. Otpija još malo konjaka, a zatim naglo ispija čašu, zabacujući glavu, pa mu poduža kosa, smeđa, malo umašćena, pada po ramenima. Konjak mu izazove suze na oči: obično je pio pivo, ovo mu bilo prejako! Svejedno naruči još jednom, duplo, kao i prethodno. U trenutku izbijanja prokletog rata, imao je nepunih osamnaest, ali se od prvog dana uključio i drhtao zimi u brdima Like, pored Gospića: smrzavao se do ludila i od tada je zamrzio zimu. Čeznuo je za toplinom, ali nije je nalazio. Rijetku toplinu pronašao je u Ranku, svom ratnom prijatelju, kojeg je upoznao jedne zimske ledene noći. Ranko je bio prijatelj u pravom smislu riječi i bili su nerazdruživi više od dvije godine, sve do one kobne noći, kad su uletjeli u zasjedu: četnici ih prikliještili u uskoj guduri i sa svojih sigurnih visina, pucali po vodu i nanosili im stravične gubitke. Ranko je bio ranjen među prvima i Edi će u sebi čitav život nositi njegov krik, koji mu se oteo u trenutku ranjavanja i nadglasao pucnjavu, krik bola i iznenađenja. Uplašen, u crnilu noći, okrenuo se i ugledao Ranka kako pada držeći se za trbuh. Ni trenutka nije oklijevao: okrenuo se, onako u trku, potrčao prema Ranku, podigao ga, dok je Ranko stenjao od bolova, pa su zajedno, dok su metci praskali oko njih i zujajući se odbijali od stijenja, nekako dopuzali do kakvog-takvog zaklona: nevelika se stijena ispriječila između njih i neprijatelja, pružajući nesigurnu zaštitu. Položio je Ranka u zaklon i počeo uzvraćati vatru, a svaki bi čas bacao pogled prema prijatelju i pitao: - Kako je? - Ide - odgovarao bi Ranko. - Drži se! - zatim bi rekao Edi i nastavio pucati. Četnici su vikali pogrdno ih nazivajući i psovke se u noći činile gotovo isto toliko ubojite, kao i metci. Nanosile su rane druge vrste, ali zato ništa manje bolne. - Kako je? - pitao bi Edi, svaki čas. U neko doba, zanesen borbom, adrenalinom koji mu divlje jurio tijelom, nije ni primijetio da postavlja pitanja na koja više ne dolaze odgovori. Naglo postavši toga svjestan, uz osjećaj krivnje pomiješane sa strahom, okrene se i vidje Ranka zgrčenog poput fetusa uz ledenu stijenu, otvorenih usta, beživotna pogleda i shvati: njegov je prijatelj umro, pored njega, a da on to nije ni znao. Nije osjetio. - Ranko! - viknuo je u pucnjavu, u noć, u rat, u besmisao događaja, pa izgubivši se u navali osjećaja, okrenuo leđa neprijatelju, da bi zagrlio prijatelja. - Ranko! - jaukao je, kad ga snažan udarac posred leđa silnom snagom gurne naprijed: Edi zatetura, izgubi ravnotežu i polako, usporeno, sruši se na svog mrtvog prijatelja. Drugu je toplinu u svom životu pronašao u Marini, lijepoj sestri koja ga je uvijek nasmijana njegovala i čije je lice prvo ugledao nakon ranjavanja, kad se konačno osvijesti u divljoj boli koja mu trgala leđa. Jedva je izvukao živu glavu! Dva je puna dana lebdio između smrti i života i tek se u bolnici osvijestio. Buljio je u parket, jer ležao je potrbuške: rana mu na leđima nije dozvoljavala drugačiji položaj tijela. Svom je snagom mrzio svoju bespomoćnost, nije se radovao posjetima: majka bi mu plakala, otac šutio, a njemu sve to išlo na živce i jedva je čekao trenutak njihovog odlaska. Neprestano je mislio na Rankovu posljednju noć. I njegovu posljednju ratnu noć, kako je ubrzo doznao. Osjećaji mu bili podvojeni: jedan se njegov dio radovao što se neće morati vratiti, dok onaj drugi, osvete željan dio, žalio je zbog toga. Marina mu uljepšavala bolničke dane. Jedne je besane noći shvatio: zaljubio se! Nije joj to priznao, šutio je, čekao, a ni sam nije znao što čeka. Nikad neće zaboraviti ono olakšanje, kad su ga sestre, među njima i Marina, poslije, kako mu se činilo, beskonačnih i bolnih dana, nježno okrenule na leđa: rana je zarasla i ponovo je mogao ležati na leđima. Ni slutio nije, koliko mu tako jedna obična stvar mnogo znači. Val olakšanja i sreće čitav ga dan zapljuskivao. I baš kad je mislio da će noći od sad postati lakše, one su postale teže: sa strahom ih je dočekivao. Počeli su snovi! Teški i neugodni snovi: u stvari, u pitanju je bio san, jedan te isti san, neprekidno se vrtio sa svim prokletim detaljima. Jedan te isti san uvijek mu se iznova vraćao, opsjedao ga. Ranko umire pored njega, a on, njegov prijatelj, mirno ga gleda i ništa ne poduzima. Samo ga gleda, ne pomaže mu, samo gleda, ništa ne čini... Budio bi se u znoju i pitao se zbog čega sanja taj san, uvijek iznova, i iznova, ali odgovor nije mogao pronaći! Nešto je učinio, zar ne? Zbog toga se i nalazi ovdje, u bolnici. Zašto takvi snovi? Dan prije izlaska iz bolnice, prisilio se i priznao Marini što osjeća prema njoj. Njegova uvijek prisutna blaga tuga, bila je konačno ublažena: Marina mu se osmjehnula, promrmljala kako je isto i sa njom i kako će o tome razgovarati izvan bolnice. Zatim je odjurila za poslom, kojeg je uvijek bilo i previše, a on ostao naslonjen na zid, gledao za njom, njenom dugom plavom kosom, koja je veselo poskakivala pri svakom koraku Marine. Osjeti nečiji dodir na ramenu: nestane prošlosti, nekadašnje ljubavne zanesenosti, ružna stvarnost ponovo je tu, nadvila mu se nad ramena. - Što si tako smrknut? - pita ga Mario, prijatelj u piću i kratko vrijeme suborac: jednu su zimu zajedno ratovali i to ih je zbližilo. Kako jedino rat zna zbližiti ljude. - Dobio sam otkaz! - Ah! - Mario sjeda do Edia. - I ti? Sve nas je više! Sve će nas pobacati na ulicu, kažem ti! Ne radim već tri godine, osim ponekad tu i tamo, a ona moja stalno zvoca! Kao da sam ja kriv što nemam posao! - Ti bar imaš ženu! - kaže Edi, otpija i smrknuto obora pogled na šank, sjajan, ulašten. - Nikad mi nisi rekao: zbog čega je tvoja otperjala? - pita Mario i ceri se šankerici, koja vrti glavom. - Zbog jebenih snova! - Edi otpije i pali cigaretu. - Nije mogla podnijeti moje snove! Ne pitaj me koje snove! Šuti i pij! Ništa me ne pitaj! Danas sam prava tempirana bomba! Mario to zna, poznaje to stanje i samog ga posjećuju duhovi rata i mudro zašuti. Sjede jedan pored drugog, ali ih svjetovi dijele: spaja ih jedino krhka i lako lomljiva nit alkohola, u kome obojica traže utjehu. Varljivu. - Odlazim! - rekla mu Marina prije nepunih pet mjeseci. - Žao mi je, Edi, ali odlazim! Ne mogu više ovako! Svaku se noć dereš, urličeš, budiš okupan znojem! Živim u strahu od noći! I ne samo ja! I Hrvoje se panično boji! Edi, posramljeno, baš kao da on bira svoje snove, šuti, gleda u pod, puši snažno uvlačeći dim. Hrvoje je njegov desetogodišnji sin, rodio se nekoliko dana poslije "Oluje", u trenutku koji je obećavao: nova budućnost, novi život, slobodna zemlja, novi početak, velika nova nada...a što sad ima od svega toga? Napušta ga žena koju voli, odvodi sobom sina kojeg obožava, ali koji se boji svoga tate, nepoznatog tate koji noću urliče i ne da mu spavati. Nema još ni punih trideset i tri, a sve je oko sebe uspio razjebati! Sve mu se ruši! Ostaje sam, napušten, neshvaćen... - Reci nešto! - Marina je glasna, nervozna. - Nemam što reći. Odlučila si i tako ćeš učiniti. Što da kažem? - To je nevolja sa tobom, Edi! Ne govoriš o problemima! Samo šutiš i nadaš se da će nestati! Ali ne nestaju! Postaju sve veći i veći! Koliko li sam te samo puta molila da razgovaraš o svojim snovima sa psihijatrom! Nije sramota ići psihijatru! Sve odbijaš, na svaku si moju molbu odmahnuo rukom! Ne mogu više! Postalo je preteško i ne mogu se više nositi sa time! Odlazim. Otišla je, Kod svojih roditelja, povevši i Hrvoja i pet je mjeseci sam, usamljen, da usamljeniji ne može biti. - Jebeni život! - glasno reče, ni ne shvaćajući da govori glasno. - To si dobro rekao! - prihvati dobačenu rečenicu Mario. - Pogledaj nas, sjedimo ovdje, u najboljim godinama svoga života, pijemo, kukamo i, najgore od svega, znamo da će tako biti i za deset godina. Možeš li to zamisliti? - Odjebi! - odbrusi mu Edi: bijesno ustaje, lice mu pocrvenilo, znoj izbio na čelo. - Neće biti tako! Neće! Ne smije! Ostavlja gotovo punu čašu i izjuri van, na podnevno sunce, žmirka iznenađeno i pogledom traži kola: na trenutak se ne može sjetiti gdje je parkirao. Ugleda ih konačno, pa im brzo prilazi, ulazi, pali motor i kreće! Mora razgovarati sa Marinom! Danas je slobodna, ne radi, naći će je sigurno u kući roditelja. Mora razgovarati sa njom! Ona će ga razumjeti, umiriti mu uzburkanu dušu, kao to samo ona zna. Samo na to misli, dok vozi, brzo vozi, uz škripu guma. Podne je tek prošlo, ulice su pune, blagi je jesenji dan, ali Edi cvokoće za upravljačem, ruke mu drhte, znoj mu orosio gornju usnu i on je nervozno oblizuje. Ni ne čuje zavijajući zov sirene, koji opominje, upozorava. Prestižu ga policijska kola i prisiljavaju stati. - Žuri mi se! - viče Edi, naginje se kroz otvoreni prozor. - To smo shvatili - kaže mladi policajac. Kao u nekom bunilu, Edi sve to proživljava, vadi vozačku, sluša opomene, poslušno klima i konačno slobodan, jer policajci se pokazali milosrdnim, ponovo sjeda za upravljač, ali više ne vozi prema Marini. Zaboravio je na to, nema više potrebu vidjeti je, razgovarati. Ne osjeća više nikakvu potrebu, nema želja, nema ničeg više u njemu, samo praznina, pustoš i nekud iz daljine do njega dopire težak uzdah njegovog ratnog prijatelja Ranka. Umirućeg Ranka. Koji ga zove. Parkira kola i popne se na drugi kat, uđe u stan i zatvori vrata, tiho, nečujno, konačno. Propinje se na prste i naprežući tijelo, pruža ruku na vrh kuhinjskih elemenata, gdje leži sakriveno oružje: dohvati pištolj, umotan u smeđu vunenu maramu, ratni trofej. Dva kata ispod, u malom i lijepo uređenom parku sa klupama, pucnjem uplašeni golubovi, uz silan šum krila, uzlete i vinu se prema čistom, plavom nebu. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:02 - Budi (55) - Iskren - #
15.12.2005., četvrtak
Ostavština
|
Ostavština - Koliko se već poznajemo? - pitam je, dok sjedimo u kafiću, u blizini stana njenih roditelja: u stvari, stan se nalazi na osmom katu iste zgrade u čijem je prizemlju i kafić u kojem sjedimo već pola sata i pijuckamo kavu. - Zašto pitaš? - uzvraća Ernestina. - Znaš ti to vrlo dobro! - Svejedno mi reci! - Danas je točno šest mjeseci! - kaže ona, a osmjeh joj zaleprša poput leptira na lijepom srcolikom licu. Klimnem. Točno je. I sam to znam, ali sam želio da ona to kaže. - A koliko godina imaš? - pitam je. - Što je tebi? - pita ona iznenađeno: naginje se unazad pritiskujući leđa uz naslon stolice. - Jesi popizdio? - Odgovori mi! - uporan sam. - Što ti je? - ponavlja ona, a zelene joj se oči iskre: znak ljutine, smetenosti. - Vrlo dobro znaš da mi je osamnaest! Koji ti... - A koliko je meni? - prekidam je. - E, sad mi je stvarno dosta! - ljuti se ona i naginje prema meni, u želji da naglasi riječi. - Jesi li skroz popizdio od našeg posljednjeg spoja? Još nikada nisi bio ovakav, jebote! Uopće te ne poznajem! - Poznaješ me - odvratim. - Poznaješ me već punih šest mjeseci! Šest mjeseci! A za ovih šest mjeseci ni jednom se nismo poševili... - Jebote - prekida me ona - kakva romantika! - Romantika ili ne - ne dam se smesti - to je nepobitna činjenica. Misliš li, da je to normalno? Pa svi se ševe oko nas ko ludi, samo se ti i ja držimo za ručice! Ko neki klinci! - Jesi li mi zato telefonirao? Da me zajebavaš ovdje? - Nisam - kažem, saginjem se prema podu i podižem sakrivena tri crvena karanfila umotana u celofan: njeno omiljeno cvijeće. - Zbog ovog sam te zvao. Pružam joj cvijeće, a njeno se lijepo lice preobražava: blagost i sreća sjaje sa njega. - Oh! - uzvikuje ona. - Znala sam da nisi neki prostak! Ono, poneki put znaš baš srati, ali... Pušta rečenicu nedorečenu da lebdi između nas. Sjedimo i gledamo se. Zbog ovog sam je i nazvao mobom: htio sam je vidjeti, čuti i možda... Ernestina me pažljivo gleda i ja pogađam njene misli: pozvati me ili ne, gore, u stan, u njenu sobu, u krevet? Točno vidim kako joj u zelenim očima sazrijeva odluka i sretan sam zbog toga, jer u njihovom zelenilu čitam odgovor. Potvrdan. - Idemo! - kaže ona odlučno. - Starci mi ionako poslije "Dnevnika" odlaze na neki rođendan. Danas iznimno neće gledati "Latinicu" i jebati mater svima i svakome. Val me zadovoljstva čitavog preplavljuje, ali se dobro čuvam da to ne pokažem: nikad ne znaš sa Ernestinom! Ćudljiva je, da ćudljivija ne može biti! Obično kašljanje može joj biti povod da promijeni odluku! I ostavi me na suhom! A već predugo čekam i želim taj trenutak! - Plati kave - reče mi - i idemo gore! Jebeni "Dnevnik" upravo završava i starci me sigurno već nestrpljivo čekaju! Plaćam dva makijata i krećemo. Iz kafića izlazimo na hladnoću, a Ernestina, koja se spustila niz osam katova obučena samo u mušku košulju i traperice izbledjele od čestog pranja, drhturi od ledenog vjetra: prosinac je i bura puše, uvlači se u kosti! - Brže - reče mi i potrči ispred mene. Stižem je pored lifta, grabim i počinjem ljubiti, gladeći joj u trapericama napete guzove kruškolikog oblika. - Jebote - mrmlja ona - što si napaljen! Ne odgovaram: umjesto toga, guram je u lift koji je upravo stigao, pritišćem dugme broj osam i ljubim je ljubim, a ona se stišće uz mene i osjećam njene male i čvrste sise na svojim grudima. Zatim trenutak uživanja naglo nestaje. - Ohladi malo! - kaže ona odguravajući me. - Nemoj da mi starci nešto primijete! Saberi se. U pravu je, znam, pa se naglo smirujem, uređujem kosu, dok ona otvara vrata i pušta me prvog ući u stan. Poznata glazba vremenske prognoze, dopire do nas sa glasnog televizora: starci joj uskoro odlaze i ispred mene se prostire dugo odgađana večer uživanja. - A, tu si! - govori joj stari, visok, mršav, uvijek ozbiljan, kratke vojničke frizure. - Dobro da si stigla! Uvijek sve u zadnji čas! - Ali, tata... - Nema ništa ali! - prekida je on i obraća se meni: - Pazi što radiš! Nemoj mi nešto zakuhati! - Ali, tata... - Pusti - kaže on. - Nemoj mi prodavati maglu. Gledajte "Latinicu", sad će početi, naslov je emisije "Tuđmanova ostavština". Možda će biti dobro, mada ono smeće od voditelja treba strijeljati! Samo po svemu pljuje! Ništa mu nije sveto! Gad jedan! A gdje je on bio kad sam se ja smrzavao u ličkim brdima i naganjao četnike! Kujin sin! - Daj, molim te, Franjo, nemoj - kaže mu žena, Ernestinina majka, lijepa i veoma blaga žena: prava suprotnost svom naprasitom mužu. - Pusti djecu na miru! Imaju oni o čemu voditi brigu! - Je li? - obrecne se on. - A o čemu to? Sve im je servirano! - Hajde, idemo - gura ga ona prema vratima i okreće se prema nama. - U frižideru imate lazanje, ako ogladnite. Konačno odlaze. Ostajemo sami, Ernestina i ja i glasan televizor, na kome se vrte neizbježne reklame. Gledamo se trenutak, pomalo zbunjeno, pomalo radoznalo, pa Ernestina sjedne na kauč, suprotno od televizora. Sjedam do nje, prethodno skinuvši vindjaknu: u stanu je toplo, ugodno. Ona iznenada ustaje i odlazi u kuhinju iz koje se za čas vraća, noseći bocu bijelog vina i dvije čaše. - Da nam bude prijatnije - reče sa osmjehom. Polako pijuckamo i gledamo se sa željom, dok sa televizora dopire razgovor. Svaki se čas spominje Tuđman i počinje mi smetati taj besmisleni razgovor: potrebna mi je glazba, blaga, tiha, opuštajuća! - Da ugasimo ovo sranje? - pitam. - Nikako! - odlučna je ona. - Može biti zanimljivo. - Što tu može biti zanimljivo? - pitam je razdraženo. - Gomila glupana lupeta o prošlosti bez veze! - Ne seri! Kako možeš tako nešto govoriti, jebote! I moj je tata bio u ratu! Gledam je u čudu: zar se ugledala u svog starog? I jebena joj politika postala važnija od dobre ševe? - Znam da ti je stari bio u ratu - kažem joj i milujem joj kožu, zavukavši ruku kroz raskopčanu i izvučenu iz traperica košulju: koža joj vruća, glatka i želja raste u meni, naglo, snažno. - O ničemu drugom i ne priča nego o jebenom ratu! Tu sam pogriješio, sad znam: izletjelo mi, a nije trebalo. Ernestina me bijesno odgurne i odmakne se od mene. - Ima moj stari pravo! - kaže bijesno me gledajući: ustaje, i bijesno vraća košulju u traperice. - Želiš me samo povaliti! Običan si dripac kome ništa nije sveto! Ti si... Dok hodam hladnim ulicama grada, pitam se kad li će prokleti rat završiti u glavama ljudi. Eto što mi je donijela Tuđmanova ostavština: umjesto toplinu žene, hladnoću ulice! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:06 - Budi (34) - Iskren - #
14.12.2005., srijeda
Sjevernjača
 Sjevernjača u hladnoj noći, Pogled tvoj u tihoj noći! I moj pogled u besanoj noći. Sjevernjačom spojeni u samoći! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 20:21 - Budi (22) - Iskren - #
13.12.2005., utorak
Oslobođenje
|
Oslobođenje Martina, prekidajući brisanje prašine po pokućstvu u dnevnoj sobi, pogleda na sat: šest i trideset! Noć je otela primat sumraku, zimsko je doba, približava se Božić, dani su postali najkraće mogući, tama se rano spušta, baš kao što se rano spustila nad njenim životom. Martina umorno odmahuje glavom, trese joj se crna kosa uredno podšišana, padajući joj na mršava ramena. Crne joj oči sjaje uplašeno: predosjeća da će Igor doći pripit! Boji se njegovih pijanih ispada! Konačno je to priznala sebi: boji se, neprestano živi u napetosti, koja se pretvorila u strah, a strah raste, svakim danom sve brže i sve jače i ona se pita, koliko još može čitavo to nepodnošljivo mučenje izdržati!? Dok briše posljednji komad namještaja, staklenu površinu stolića ispred kauča, još jednom baca pogled prema satu. Sad je već sigurna: Igor će doći pijan! Još je jedna beskonačno duga večer ispred nje! Sa prljavom krpom u ruci odlazi u kupaonicu. Popravi frizuru i zamišljeno se zagleda u svoj odraz u ogledalu. Ne sviđa joj se ono što vidi! Suviše je mršava! Nekako bljedunjava, ispijena, djeluje slabokrvno, beživotno. Gdje je nestala ona djevojka tako puna života, koja se svaki dan sa osmjehom željno iščekivala? Da stvar bude još gora, ako je to ikako moguće, misli Martina, pomalo žaleći samu sebe, svoju slabost, sve je počelo kao u bajci... Upoznala je Igora na prvoj godini studiranja i zaljubila se u njega svom snagom neiskusne mladosti. Od tog dana, svi su ostali muškarci prestali postojati: za Martinu je sunce izlazilo i zalazilo sa njenim Igorom. Nije završila studij: zatrudnjela je na trećoj godini, napustila studij, nekako maglovito obećavajući samoj sebi, da će se uskoro, čim malo srede situaciju, vratiti na faks, potruditi se i diplomirati. Nikada to obećanje dano samoj sebi, nije mogla izvršiti. Uvijek je trebalo privesti kraju još ovo pa ono, pa će onda imati vremena za povratak na faks. Kad je njihova kćerkica napunila sedmu i krenula u školu, Martina je priznala samoj sebi da je gotovo sa njenim studiranjem: nikada se neće vratiti na studij i završiti započeto. Vrući val krivnje zažario joj tijelo, ali, to je za njih, za obitelj, pravdala se samoj sebi, jer o svojoj skrivenoj želji nije nikom govorila. Igor je uvijek naglašavao, kako je sasvim sposoban sam se brinuti za materijalne potrebe svoje male obitelji. Nije potrebno... Telefon zazvoni i prekine joj misli. Za trenutak nije shvaćala gdje se nalazi: još jednom pogleda na sat: sedam i deset! Igora nema! Uzdahnuvši i sa tim uzdahom jasno odavši svoje duševno stanje, Martina ustane i priđe telefonu. - Halo? - reče tiho, očekujući njegov glas. - Upravo sam vidjela Igora! - začuje glas svoje najbolje prijateljice Anite. - Pogodi gdje? - Ne moram pogađati - umorno reče Martina. - Naravno da ne moraš! - ljutiti joj glas njene prijateljice zabubnja u ušima. - Kurvin sin pije, provodi se, dok ti čamiš u kući! Zašto to trpiš? Zašto već jednom ne razbiješ tu farsu zvanom brak? - Molim te, Anita... - Što, molim te!? - Anita sad već viče i Martina u duhu vidi svoju prijateljicu zažarenog lica i bijesnih zelenih očiju. - Netko ti mora reći istinu! Koju ti znaš! Ali ne želiš je priznati samoj sebi! - Molim te, Anita... - Neću prestati! - praska Anita: Martina zna da je prijateljica odano voli, i da joj želi pomoći. - Poduzmi nešto! Zašto ništa ne poduzimaš? - Što da poduzmem? - malodušno pita Martina. I na zvuk njenog utučenog glasa, Anitino praskanje prestaje i ona sad govori tiho, umirujuće, svaka joj riječ zavijena u blagost. - Otiđi, Martina - šapuće Anita, ali se njen glas Martini čini jak poput praska groma: koliko li je puta razmišljala o tome? - Napusti, gada! Jer drugo sigurno nije! Otiđi! Nemaš još ni trideset, život je pred tobom! Napusti ga! - Prestani, Anita, molim te! Ničemu ne vode ovi razgovori! Ali Anita ne prestaje: govori i govori, ulijeva snagu u prijateljicu, za koju zna da joj nedostaje. Zna da je Martina dozvolila Igoru ono što se nikome ne smije dozvoliti: dozvolila mu da joj oduzme radost, da joj zarobi i tijelo i dušu, ubivši u njoj radost života. Zna da se Martina predala i Anita to ne shvaća, ne može shvatiti, odbija shvatiti! - Sutra ću doći do tebe u uobičajeno vrijeme - kaže joj na kraju razgovora: ono njeno "uobičajeno vrijeme" znači vrijeme kad joj je prijateljica sama, kad Igor sigurno nije u kući! - Dođi - odgovara Martina, spušta slušalicu i ogleda se oko sebe: sama! Ponovo je sama! Kad bolje razmisli, uvijek je sama! Od dana njene udaje biti sama postalo je način njenog života. Igor je bio odsutan, uvijek: prvo završavajući studij, a kasnije osnivanjem informatičke firme. Tu su uskočili njegovi roditelji, koji ništa nisu mogli odbiti sinu jedincu: velikodušnom svotom omogućili su mu dobar početak. - Ništa za našeg Igora nije suviše - rekla joj njegova majka, visoka i mršava, pažljivo i redovito njegovana žena u srednjim pedesetim godinama, koje je sa lakoćom i dostojanstveno nosila. - Uvijek je bio dobar sin! Zaslužio je to! - opravdao je poklon oveće svote njegov otac, koga, za razliku od njegove životne suputnice, život nije poštedio: sasvim sijed i izborana lica, kao da je glasno pričao svima o svom teškom životu na moru. Vrlo je brzo Martina shvatila: Igor je bio njihov život, živjeli su da bi njemu ugađali, a to su isto očekivali i od nje, jasno joj to dajući do znanja! Želi li biti iskrena, mora priznati da je to bila i njena želja. U početku. Ugađala mu, što je bolje znala i umjela, a on je, za uzvrat, zarađivao, štitio od neprilika, olakšavao joj život, kako je često i sam Igor znao reći. Jednog je jutro iz čista mira shvatila: ne štiti Igor nju ni od čega! Samo ju je izolirao od vanjskog svijeta! Podredio sebi, svojoj sebičnosti! Postala je njegova robinja! Drži je podalje ne iz želje da je štiti od surovog svijeta, već da bi je uvijek imao tamo gdje želi da ona bude! U kući! Njemu na raspolaganju! Uvijek! Bilo kada mu se prohtije, ona mu je tu na raspolaganju i tako mora biti! Zaprepastila se shvativši to: nije mogla pojmiti, kako prije nije uvidjela pravu istinu! Njegovu bezgraničnu i pohlepnu posesivnost! Nikada nije govorio "naše", nego uvijek "moje"! Nikada nije govorio "mi", nego uvijek "ja"! Ja želim! Ja hoću! Ja mislim! Njegove najomiljenije rečenice! Njene misli ga nisu zanimale: želje još manje! Bila je u kavezu, istina zlatnom, ali svejedno u kavezu! I po prvi put nakon što je upoznala Igora, požali za onom svojom dalekom i bezbrižnom djevojačkom slobodom. Koja joj se sad činila predivnom i nedostižnom! Te večeri, nakon njenog prosvjetljenja, kako je to nazivala u skrivenim, samo svojim mislima, povela je razgovor sa Igorom. - Ne znam što ti hoćeš! - odbio ju je on na samom početku razgovora. - Ja obavljam svoj dio posla i obavljam ga dobro, moraš priznati! Od tebe očekujem da svoj dio posla obavljaš isto tako dobro! Ni više ni manje! I to je bilo to! Kraj razgovora! Koji nije ni počeo! Svaki se razgovor svodio na obavljanje dužnosti! U Igorovom rječniku nisu više postojale riječi "ljubav", "poštovanje", "prijateljstvo": zamijenile su ih "posao" i "dužnost"! Zadovoljstva života tražio je na nekim njoj nedostupnim mjestima. A onda je jedne kasne večeri došao pijan i to je bilo najgore od svega! Uzeo ju je onako pijan, nasilnički, povređujući je, vrijeđajući je. Ruke mu bile posvuda, smrdljivi dah joj palio kožu, njegova težina ju gušila. Ono što je trebalo biti strast, postalo je gađenje. Ujutro je pokušala razgovarati o tome: sjedila je nasuprot njemu, a plavetnilo joj se ispod oka lijepo vidjelo, ali ga je Igor ignorirao. Udarac u usne: zaustavljanje protestnog krika! Krika boli! - Nemamo o čemu razgovarati! - prekinuo ju je u samom početku njenog blagog pokušaja. - Umišljaš svašta! - Ništa ja ne umišljam... - Umišljaš! - oštro je reagirao ustajući i odgurnuvši stolicu: pokret bijesa! - I dosta o tome! Razmažena si! Imaš sve što poželiš! Mnoge bi bile sretne na tvom mjestu! Ako poželim voditi ljubav... - Ljubav! - vrisnula je: nije se mogla suzdržati i nije je, u tom trenutku, bilo briga što će ih možda čuti kći, koja je iskoristila subotnje jutro za duže spavanje. - Silovanje! To je bilo silovanje! Ne ljubav! Nazovi to pravim imenom! U dva se duga koraka stvorio pred njom, nagnuo nad njom, a nešto u njegovom pogledu natjeralo ju je da zadrhti: ledena joj jeza zgrabila tijelo i tresla ga u ritmu neshvaćenog straha. Zar ga se mora toliko bojati? Događa li se ovo? Telefon ponovo zazvoni: ovaj put je to bila Mirna, njihova osmogodišnja kći, koja se nalazila kod bake i djeda, Igorovih roditelja. Razgovor sa njom, osvježi Martinu i ona se gotovo razvedri. Smiješak joj i dalje lebdio na licu, dok je spuštala slušalicu, polako se pretvarajući u grč. Sjećanja na bezbrojne nasilne obljube ludim su joj ritmom prohujala, mola ih je vidjeti, čuti, namirisati: postala su trajni i nerazdruživi dio njene patnje! Sirena automobila se oglasi: njihov znak! Martina sa grčem na licu ustane: njihov znak! Kakva ironija! Gdje su dani kad je željno očekivala taj prodorni zvuk? Zar nema više radosti za nju? Nikada više? Brzim hodom juri u kupaonicu i ispljuska lice ledenom vodom: pere izdajnički izraz lica, sakriva misli! Ne smije naslutiti o čemu je mislila! Nikako! Ruke joj blago podrhtavaju, osjeća se slabom, osluškuje napeto, poput progonjene srne, sva su joj čula napeta! Ključ u bravi, klik, zatvaranje vrata, sve to u njoj odjekuje višestrukom bukom, koja jača, postaje gromoglasna, koraci...koraci njegovi kroz hodnik gaze joj dušu i odjednom, evo ga, tu je, ispred nje, a tako daleko! - Male nema? - upita umjesto pozdrava. - Nema - odgovara i zna: pijan je jako, zaboravio je gdje mu je kći ovih dana. - Kod tvojih je. - Lijepo! - kaže on i osmjehuje, oči mu se mutno sjaje. - Imamo stan i noć samo za sebe. Prečula je nagoviještaj strave: postavlja tanjure za večeru, ali on joj prilazi i grubo hvata za mišicu. - Što je? - pita je posprdno i unoseći joj se u lice: dah mu je odvratan i ona okreće glavu. - Gadim ti se? Zašto okrećeš glavu? - Prvo večeraj, molim te - blago govori Martina: možda se uz večeru rastrijezni? - Pripremila sam ribu, baš onako kako ti voliš. - Ne želim ribu! Želim tebe! Grubo je hvata i gotovo odnosi do kauča: ne odupire se, ni malo. Naučila je da to ne pomaže, samo pojačava njegov bijes, a samim time čini sebi još veće zlo. Pušta ga da je svlači: ruke su mu nespretne, grube u nestrpljivosti. Martina je strpljiva. Misli joj mirne, tihe, neuzburkane: još ovaj put, nikada više nećeš, još samo ovaj put! Ponavlja to u sebi u ritmu njegovog gibanja: ništa ne osjeća, mir je ledeni posve zavladao njome. A kad je bilo gotovo i on se otkotrljao sa nje i onako pijan, poluobučen, zgužvane košulje i hlača spuštenih do koljena, gotovo istog trenutka zaspao, besramno se otkrivajući, ležeći na leđima, sa lijevim dlanom ispod glave, ona polako, pazeći da ga neki njen neoprezni pokret ne probudi, ustane, došeta do stola, dohvati dugački i veoma oštar nož, vrati se do njegovog zadovoljnog hrkanja, zastane, malo raširi noge i držeći dugačak nož sa objema rukama, visoko ga podigne u zrak. Film je bio dobar i Anita ga sa uživanjem gledala, sklupčana u fotelji, u mraku, u srebrnom odsjaju ekrana, kad mir naruši prodorna zvonjava na ulaznim vratima. Pitajući se, tko li je to ovako kasno, ponoć samo što nije nastupila, ustane i otvorivši vrata: sasvim iznenađena, ugleda Martinu. Blijeda lica, obučena u traperice, debelu i toplu maju, crni kaput, djeluje poput sablasti u slabo osvijetljenom hodniku. - Otišla sam - reče tiho. - Konačno sam to učinila! - Drago mi je - odgovori Anita, grli prijateljicu i vodi je u toplinu sobe, pomaže joj skinuti kaput, posjeda je, nudi čajem...Zaštitničko ponašanje. - Smjestila si se - kaže Anita, nakon sve te užurbanosti. - A sada mi polako sa svim detaljima, bez preskakanja, sve ispričaj! Ništa ne smiješ propustiti! Ništa! - Naravno - kaže Martina i počinje. Iz nje riječi, dugo i predugo potiskivane, konačno izlaze u podivljaloj bujici, ali govori tiho, bez naprezanja, mirno, ni trenutka ne gubeći nit. - A onda? - pita Anita: noge je podvila i uzbuđeno se naginje prema prijateljici. - Nisi valjda... - Nisam! Konačno sam se osjetila slobodnom i bez tog čina! Pljunula sam na njega, vratila nož na mjesto, istuširala se i došla ravno ovdje. - Dobro si učinila, Martina! Konačno, mogu reći, konačno. U polumraku tople sobe u hladnoj zimskoj noći, dvije se prijateljice osmjehuju jedna drugoj. Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 18:29 - Budi (29) - Iskren - #
12.12.2005., ponedjeljak
 Svaki čovjek, u rukama drži Sunce i na leđima sjenku. Stapajući dah, svjetlosti i sjenke, ravnoteža se uspostavlja na svijetu. |
- 19:07 - Budi (32) - Iskren - #
11.12.2005., nedjelja
Blogerski blues
|
Blogerski blues Ne mogu objasniti svoje postupke: u posljednje se vrijeme ponašam poput luđaka! Samo mi jedna misao odzvanja u glavi, ni za koju drugu nema mjesta. Ljutim se na sebe zbog toga! Zašto ne mogu prestati misliti na nju? Na Riu. Do vraga, pa to joj nije ni ime, samo nadimak kojim se potpisuje na blogu. Praktički ništa ne znam o njoj: osim onog što ona sama o sebi napiše i objavi! A ja se, budala jedna, zagrijao za tu nepoznatu, pa svake večeri jurim kući ko bez glave, sjedam za komp, čitam njene postove, pišem primjedbe, hrabrim je...ukratko, ponašam se ludo, nekontrolirano i to mi se ne sviđa! Trčim kući, u samoću, umjesto da se družim, uživam u životu! Promijenio sam se! Ne prepoznajem se! Ovo nisam ja! Onaj pravi ja, nekadašnji Boris voli izlaske, visjeti za šankom, osluškivati žamor ljudi, ispijanje čaša...ne voli samoću pred monitorom. Ali nekako to ne osjećam samoćom. Ne više! I to me bezgranično čudi. Ne shvaćam! Prvi sam put zapazio post Rie jedne kišne i vjetrovite večeri: prije toga nisam nikad ni bio na blogu, a o pisanju vlastitog bloga nisam ni razmišljao. Ali istog trena, kad sam pročitao njeno razmišljanje i žalovanje za prohujalom ljubavi, osjetio sam nadu, koja se iznenada rasplamsala u mojim grudima: silno sam želio sresti djevojku koja će me voljeti tako odano i strasno! Moram priznati, iznenadio sam se tom osjećaju, te vjetrovite i kišne večeri. Nisam neki klinjo, zagazio sam u dvadeset i petu i mislio sam da su ti ljubavni proljevi iza mene, ostavljeni u prošlosti. Nepotrebna prtljaga. Ali nije bilo tako! Odjednom sam počeo razmišljati o mirnom životu uz neku odanu poput Rie! Jer ta je cura bila odana, jamčim vam to! Čitajući njen blog, polako sam je upoznavao i što sam je više upoznavao, to mi se više dopadalo ono što je izbijalo na vidjelo. Jedne sam joj večeri, onako, ništa ne misleći, zezajući se, ( ali moram priznati da sam, ranije, prije nego što sam stigao kući, trgnuo nekoliko pića sa prijateljima ) napisao poruku kako bih je volio izvesti na šetnju uz morsku obalu, dok bura divlja, trga valove, a ja bih je štitio svojim tijelom i tako bi je štiteći vodio kroz čitav naš daljnji budući i zajednički život. Luda poruka, pisana u polupijanom stanju, opasnom stanju, kad čovjek više ne može obuzdati jezik, a u mom slučaju čak ni prste, jer sam lupao po tastaturi baš ko nadahnuti pisac ljubića. I znate što mi je odgovorila? Evo što: "Dragi Bor", napisala mi je: moj je nadimak na blogu Bor, što je skraćenica mog imena Boris, pa nastavila: "Rasplakala sam se čitajući tvoj komentar! Divan si čovjek i neka će djevojka biti sretna uz tebe..." i bilo je još toga, pravi mali hvalospjev mojoj osjećajnosti. E, a onda joj izletjelo i napisala mi da na svakodnevnoj šetnji uz more na Pećinama, često uhvati samu sebe...ali to nije važno: važno je to, što mi je na taj način odala da živi u Rijeci, a tu sam i ja, pa...i misli mi poletjele, vinule se u Himalaju mašte. I ja, koji sam do tada radio sve spontano, počeo sam kovati planove, lude i još luđe, pa najluđe! Slijedeće sam večeri odbacio sve planove: buljio sam u monitor koji je podrugljivo sjajio i nisam znao što napisati. Nisam napisao ništa. Odlučio sam prekinuti sa tom glupošću, isključio komp i izašao u noć. Moja mudrost nije dugo trajala! Već sutradan sam poslijepodne otišao na Pećine, šetao uz more i u svakoj lijepoj djevojci, "prepoznavao" Riu. Nisam mogao prestati misliti na nju, ali sam ostao čvrst i glupo se ponosio time: sasvim sam prestao posjećivati blogove! Naravno da sam ih želio čitati i pisati svoj, ali morao sam ostati čvrst, morao sam samom sebi dokazati da vladam sobom, da sam prava muškarčina. Dva mjeseca kasnije, u skučenoj Gradskoj knjižnici, koja je sramota za grad poput Rijeke, istovremeno posegnem za knjigom kad i ona: visoka, crne i kratke kose, crnih očiju i blaga, otvorena lica. Ruke nam se dotiču, kratko, vrlo kratko, ali dovoljno da osjetim udar munje. Kao da netko pušta struju kroz moje tijelo! - Uzmite je - rekoh promuklo. - Već ću je jednom pročitati. - Hvala, mnogo hvala! - reče ona, a smiješak njen, čini mi se, obasjava otužnu prostoriju. - Jako volim Marqueza, sve čitam od njega! A ove sam priče dugo tražila! Tužno gledam u knjigu priča "Nevjerojatna i tužna povijest nevine Erendire i njene bezdušne babe", već je jako dugo tražim, ali vidjevši sreću na njenom licu, zaboravih na tugu. Nije više važna: važan je samo prelijepi osmjeh nepoznate. - I ja ga volim čitati – kažem tiho, ne mogavši odvojiti pogled od njenih usana, crvenih, vlažnih. – Neke njegove stvari neprestano iznova čitam. Ona se smije, zabacuje glavu, grlo joj se napinje i ja je želim poljubiti. Vadi novčanik, iz njega člansku iskaznicu i ja, automatski, ne misleći na to što radim, čitam njeno ime: Ria! Ne vjerujem očima i sad već naprosto buljim u iskaznicu, što ona, naravno, primjećuje. Malo krzma, ali žena je i ne može dugo izdržati pritisak znatiželje. - Nešto nije u redu? - pita me, a obrve su joj dva upitnika, tamne oči izvor radoznalosti. - Sve je u redu - kažem i odmah dodajem: strah me da se ne predomislim! - Vidim da vam je ime Ria, čudno ime, zar ne? - Možda - kaže Ria, a oči joj radoznalo ispituju moje lice. - Kad sam se rodila, otac mi bio u Riu, Brazil. Tako sam dobila ime. - Još jedno, možda glupo pitanje - uporan sam. – Ali ga moram postaviti! Pišete li možda blog na kompu? - Zaboga, nikako! - uzvrati ona, smijući se razdragano. - Ja sam jedna od onih čudakinja koje ne vole tehnologiju: volim knjigu u ruci, njen miris, šuštanje stranica...Ali, zašto pitate? - Nije važno - odahnuvši rekoh. – Tako…neke asocijacije.Hoćemo li na kavu, pa da vam ispričam? Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (59) - Iskren - #
10.12.2005., subota
 Danas je mojoj Lori rođendan! Sedmi!  I zbog toga dvije evo dvije slike moje ljepotice! |
- 08:12 - Budi (21) - Iskren - #
09.12.2005., petak
 Lennon mi pjeva, Lori mi leži na koljenima, noga mi u toploj i slanoj vodi... Jučer me posjetila Marta i odsjekla mi repinu, koja mi padala niz leđa! Kosa je rasla dvije godine i četiri mjeseca! E, sad dolazi ono najvažnije za priznati! Što li sve ne ću doživjeti! Umjesto posebnih čepova, koje sam trebao kupiti u ljekarni i staviti ih između prstiju na operiranom stopalu, stavljam uloške! O.B. najveće veličine! Lijepo presiječem uložak na pola i namjestim ga između nožnih prstiju, da bi pospješio ispravan položaj prstiju, naročito palca! Vjerojatno sam jedini muškarac koji koristi uloške! Kad to budem ispričao na nekom budućem trčanju, svi će popadati od smijeha! |
- 08:55 - Budi (41) - Iskren - #
08.12.2005., četvrtak
 Ikona roka! Legenda! Ubijen na današnji dan prije 25 godina! Daleke 1980! |
- 09:10 - Budi (22) - Iskren - #
Odabrani snovi
|
Odabrani snovi Trenutak se njihovih prvih predsanjarskih koraka približavao i obojica su, Indi i Ater, nerazdruživi od dana kad su propuzali budno praćeni ponosnim pogledima svojih majki, počeli osjećati sve veću napetost: stezala im se grla u prisustvu Časnih Starješina, pored kojih bi prolazili, dok bi lutali Gradom Snova. Gledali bi u te dostojanstvenike sa strahom, jer oni će odlučivati o njihovom daljnjem statusu u životu. Oni odlučuju, tko će biti biran u Sanjare, a kome će to biti zauvijek uskraćeno. Nije bilo popravnog Ispita. Sanjari su bili privilegirani i naravno da se svatko želio domoći povlastica koje su Sanjari uživali. Silno su priželjkivali biti izabrani u Sanjare. Nadali su se! Svaki se mladić nadao da će biti izabran i, kako im se približavao šesnaesti rođendan, dan kad bi odlazili u Sobu Snova, na Ispit sanjanja, to su postajali sve napetiji. Upravo je to odgovaralo Časnim Starješinama: oni koji su napeti do vrhunca, obično su imali prave, dobre, poželjne snove. Udarni snovi, zvali su ih Časne Starješine, i samo su oni znali što to znači. Nitko, baš nitko, izvan Časnih Starješina i Sanjara samih, nije nikada doznao koji su to snovi bili poželjni, zbog kojih se postaje toliko željeni Sanjar i uživa u svim pogodnostima koje im društvo može pružiti. Ostali, oni koji nisu imali sreće i nisu bili među izabranima, nastavljali bi svoje bezbojne živote u službi Sanjara; kojima je bilo sve podređeno, bili su tu samo radi izabranih, da bi njima služili. I nisu smjeli sanjati: spavali jesu, ali u svojim sobama koje nisu nudile snove. Bezbojne sobe, bezbojni životi. Tako je bilo milenijima i nitko se nikada nije drznuo upitati zbog čega je tako. Do mladog India! - Pogledaj kako mi ruke drhte - reče Indi i ispruži ruke pod poveliki nos Atera. - Neću biti primljen! Kako mogu imati dobar san, kad ovako drhtim? - Ne pretjeruj - odvrati Ater. - Uopće ne drhtiš! Uzbuđen si! Svi smo uzbuđeni i to je normalno. - Možda je normalno - reče Indi i ogleda se oko sebe: nije želio da bilo tko čuje razgovor. - Pazi dobro, Ater! Imam jedan prijedlog i nadam se da ćeš pristati na njega. - Pucaj! - vojnički odsječe Ater. - Sklopimo dogovor. Dajmo jedan drugome riječ i održimo je bude li potrebno, bez obzira na bilo kakve posljedice! - Kakav dogovor? O čemu? - Prvo mi daj riječ! - Nije li to malo djetinjasto? - upita Ater. - Ipak smo mi šesnaestogodišnjaci, pred odlaskom na Ispit. - Baš zato! - uporan je Indi. - Dajem riječ! - reče Ater čvrsto i pruži ruku. - Ako jedan od nas ne prođe na Ispitu, onaj drugi će mu reći o čemu je poželjno sanjati - reče Indi tiho, svjestan što traži od svog prijatelja. - Jednostavno ćemo ispričati jedan drugome svoje snove! Razumiješ? Tako ćemo doznati! Ater se zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio; nepoznati stoji ispred njega. Nikada nitko nije nikome pričao svoje snove. To što Indi traži, nije ništa drugo nego svetogrđe! Može li on to učiniti? Želi li? A zatim mu odjednom munjevitom brzinom proradi sjećanje, sjećanje na zajedništvo sa Indiem. Oduvijek su zajedno: rođeni su u isto vrijeme, tako je bilo određeno od Starješina, pa su sve što su proživjeli u svojim mladim životima, proživjeli zajedno. Ispit znanja, ponašanja, izdržljivosti i sve ostale mnogobrojne prepreke na putu ka Ispitu, zajedno su prošli i uvijek su bili među najboljima, obojica. Bio je siguran da će i ovu prepreku zajedno savladati, neće biti potrebe prekršiti tabu milenijima star. Koliko zna, takvog se što nije nikad dogodilo! Bilo je naprosto nemoguće zamisliti takvog što! - Dogovoreno - naposljetku progovori, a njegov prijatelj odahne, zagrli ga i prodrma, pokazujući radost. Zar je mogao drugačije odgovoriti? - Uđite svi u brod! - naredi jedan Starješina skupini nestrpljivih mladića, koji su nervozno, cupkajući sa noge na nogu, čekali upravo ovaj trenutak, toliko važan u njihovim životima. - Vozimo vas u Stakleni Grad! Vaša generacija ima čast polagati Ispit u Staklenom Gradu. Svi znate što to znači! Znali su. Prvi se Ispit u povijesti održao u Staklenom gradu i generacija, koja bi imala čas Ispit polagati u njemu, znala je da se mnogo od nje očekuje! Već su bili privilegirani! Šutjeli su svi, tih nekoliko kratkih trenutaka, dok nisu stigli u Stakleni Grad. Na putu su morali proći kroz opasnu Divljinu: neprekidno su ih upozoravali na opasnosti koje su dopirale iz Divljine. Po riječima Časnih Starješina, u Divljini su vladali neki drugi zakoni, krvožedni, ubitačni, i nije bilo poželjno odlutati u Divljinu. Nikad nitko nije otišao u Divljinu: što bi tamo tražio? Uostalom, sve što su mogli zatrebati, imali su na raspolaganju u tri Grada, koliko ih je bilo. Stakleni, Zlatni i Sunčev grad, zvali su se, a njihovi stanovnici rijetko se međusobno posjećivali: oko gradova vladala je Divljina! A ona nije praštala, učili su ih od malih nogu! Gradovi su bili zaštićeni: kupola je pokrivala svaki od tri grada, štiteći ih od vanjskih utjecaja. Prostorija je bila ogromna, čelično-blistava, a poredani u velike kružnice, kojih je bilo mnogo, nalazile su se Kapsule: u njih si morao leći, Kapsula bi spustila svoj prozirni pokrov, spavao bi, sanjao bi, a tvoji bi snovi bili nadgledani od Starješina, koji su ih primali u svoj um, i koji su i postali Starješine, upravo zbog te svoje božanske sposobnosti. Svi su mladići zapanjeno gledali oko sebe u Predvorje Snova. - Uđite, lezite, sanjajte! - zapovijedi Starješina koji ih je doveo. - Želim vam velike snove! Ušli su svi, legli, prozirni su se pokrovi nečujno spustili: snovi ih obuzeli, ovladali mladim umovima. - Još nije kasno - reče Ater, dok su hodali kroz Akvarium: oko njih su u vodi plesale raznobojne ribe mnogih svjetova. - Ne moramo kršiti tabue. Razmisli još jednom o svojoj želji! - Razmislio sam odavno! - odgovori mu Indi. - Reći ću ti što sam ja sanjao! Sanjao sam bezbroj žena, ljepotica do ljepotice, a sve su se trudile ugoditi mi! Još nikad toliki užitak nisam osjetio. Kuća Užitaka je prema tome ništa. Poželio sam ostati u snu zauvijek! Hodali su lagano kroz tunel, sami, neuznemiravani ni od koga: koraci im prigušeno meko odjekivali. - A ti? - upita Indi. - Na tebi je red da mi kažeš! Što si sanjao, Ater? - Nešto sasvim drugačije od tebe - Ater odgovori zamišljeno gledajući negdje u daljinu. - Rat, sanjao sam bitku. Letio sam moćnom krstaricom i sijao smrt! Bilo na koji planet da sam došao, sijao bih smrt. Bez obzira na kome su stupnju razvoja bili domoroci! Svima sam davao samo jedno: smrt! Bilo je strašno, Indi! Strašno! Razarao sam čitave gradove, nemilosrdno, potpuno. Grozni snovi! Smrtonosni snovi! Dva su prijatelja zamišljeno i dalje koračala kroz tunel, dok je noć jela njihove misli i korake. Petnaest Ispita kasnije... Još jedan pregled galaktičkih zrcala i sa poslom je gotov. Indi jedva čeka da završi sa dosadnim, grozno jednoličnim, poslom, koji u njemu uništava volju za bilo čime. Ubija se ovom dosadom, a Sanjari...Ne smije ni misliti o tome! Rad i nerad: isto mu dođe! Dosada! Poslije posla obično se zavuče u svoju sobu za prebivanje, bulji u zidove koji mu svaki čas prikazuju drugi prizor i misli...misli na Atera, svog prijatelja iz djetinjstva, sad poštovanog Sanjara. Onog je dalekog trenutka doživio prvi i do sada jedini šok u svome životu, kad je shvatio da je Ater primljen u Sanjare, a on, Indi, nije. Nikada neće zaboraviti pogled nerazumijevanja i nevjerice koji su prijatelji međusobno izmijenjali, dok su imena Sanjara glasno prozivana, a njegovo nije bilo među njima. Najviše je boljelo to, što je znao da će se rastati od Atera. Sanjari su se družili samo sa Sanjarima. I zato Indi po drugi put pogleda u pravcu odsjaja galaktičkih zrcala, misleći kako se prevario. Ali se nije prevario! Ater stoji pored izlaza, obučen u svjetlo-plavo, boju Sanjara i domahuje mu. Indi se pita: sanjam li to? Ne sanja: Ater mu domahuje, zove ga! Kao u djetinjstvu! I dva prijatelja ponovo hodaju kroz tunel Akvarium, ribe plešu i dalje, ali oni nisu isti: nešto ih nevidljivo razdvaja. Ali i spaja. - Čemu imam zahvaliti tvojoj iznenadnoj posjeti? - pita Indi, ne mogavši više izdržati muk između njih, težak i siv poput olovnog neba. - Ne budi zajedljiv - blago odgovori Ater. - Reći ću ti nešto. Ja sam odlučio, a ti kako hoćeš. Odlučio sam pobjeći! Napuštam Grad i idem u Divljinu. - Jesi li poludio? - Indi bulji u njega: nevjerica mu na licu. - Možda i jesam - kaže Ater i prisiljava prijatelja da stane i naginje se prema njemu. - Ono i nije ništa drugo do li ludnica! Krvava ludnica! Znaš li što Sanjari rade? Štite naš maleni udobni svijet! Dok sanjaju, svaki svijet na koji u snu, koji nije san, nalete, nemilosrdno uništavaju! - Čekaj malo! - prekida ga Indi. - Rekao si "u snu koji nije san": to su točno tvoje riječi! Objasni to! - Nije san! Zar ne shvaćaš? Sve je to stvarnost, realnost našeg Univerzuma! Mi, Sanjari, imamo sposobnost uništavanja: čim otkrijemo neku civilizaciju koja bi nam se u budućnosti mogla približiti i eventualno nas ugroziti, mi je, Sanjari, uništavamo. U svom snu! Ali za njih, to je žalosna i bolna stvarnost! Mi Sanjari upravljamo njihovim životima, svjetovima! Nagonimo ih na ratove, nagonimo ih na uništavanje! - Oh! - Indi ga gleda razrogačeno. - To znači da svi Sanjari sanjaju ratne snove?! - Upravo tako! - uzbuđeno reče Ater. - Pogodio si samu bit! I zato smo Časnim Starješinama dragocjeni! Štitimo ih, štitimo njihov svijet, ne naš, samo njihov i meni je toga dosta! Ne želim ubijati samo zato da bi Časne Starješine mogle uživati u svom vladanju nad masama. Odlazim! Odmah! Odlazim u Divljinu, koja sigurno nije toliko strašna koliko nam govore! Sve je to urota Časnih Starješina, koji ni malo nisu časni! Ideš li sa mnom? U Divljinu? U nepoznato? Pokušati izgraditi novi svijet? Ideš li, Indi, ili ostaješ ovdje služiti besmislu? Indi ga gleda, mirno, sa osmjehom i prije nego što je prijatelju odgovorio, Ater već zna odgovor. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (19) - Iskren - #
07.12.2005., srijeda
 SVIMA KOJI SE ZANIMATE ZA MOJ OPRAVAK, VELIKO HVALA !!! Evo izvještaja: Žice su vani! Konačno! Ponovo mogu hodati bez straha da ću negdje zapeti, ili da će me pogoditi grom. Upravo namačem nogu u toploj vodi, dok koža otpada, ljušti se, a krasan mi osjećaj prolazi kroz kosti! Tako bar osjećam! Šalju me na rehabilitaciju! Gdje, kako, ne znam: sutra idem kod svoje doktorice, pa ću i to saznati. Stopalo je gadno otečeno, pa nekako sumnjam da ću brzo na slijedeću operaciju. Nije važno! Jedan sam problem riješio! Kladim se, kad bi ovakve dvije sad protrčale pored mene, da bih izvukao nogu iz tople vode i pojurio za njima! |
- 14:37 - Budi (20) - Iskren - #
06.12.2005., utorak
Željeni zaborav
|
Željeni zaborav Osjetio sam da nešto nije kako bi trebalo biti upravo onog dana kad sam se vratio sa svoje osamdeset i sedme misije. Istog trena kad sam izašao iz ogromnog transportera u kome sam proveo dugo vremena, ispred očiju mi se zamaglilo, još malo, pa bi se i zacrnilo. Možda bih i pao na astrodrom, ne znam. Čudan osjećaj: još nikad doživljen. Pitao sam se, što li to može biti, ali onako potiho, ne mareći previše. Vratili smo se i to je bilo najvažnije. Još je jedno putovanje privedeno kraju. Naravno da sam osjećao radost što sam ponovo kući, ako mi je to bila kuća, jer već smo toliko planeta promijenili koje smo nazivali svojim domom, da ne mogu biti posve siguran. Kruži predaja da potičemo sa planete predivne plave boje i, zamislite samo, koja je imala samo jedno Sunce! Nije mi jasno, kako su mogli živjeti moji daleki preci samo sa jednim Suncem, pa da je planet i ne znam kako lijep, jedno mi se Sunce čini nekako i previše bijednim. Nedostatnim! Što su radili, kad bi planet zarotirao i na njihovoj strani ne bi bilo svjetlosti? I kako su zvali to vrijeme? Vrijeme bez svjetlosti? Odsustvo svjetlosti? Nema Sunca? Bez Sunca? Dok se približavamo "Rotacijskom Oku", vidim našeg šefa: Denkir se smiješi i domahuje mi, pa pokazuje na vrata pored "Rotacijskog Oka". Shvaćam da će me pričekati, dok zajedno sa ostalima iz posade transportera, ne budem pregledan. "Rotacijsko Oko" sve vidi, bilježi svaku promjenu u nama, u našoj nutrini: neka je naša DNK samo zatreperila, svevideće "Oko", kako ga skraćeno zovemo, zvoni na uzbunu. U stvari ne zvoni: podiže "Plašt" oko označenog i štiti neoznačene. "Plašt" je plazma života, neprobojna, ujedno i hranjiva: možete u njoj provesti neograničeno vrijeme, a organizam će vam primati sve ono što mu je potrebno i u točno odmjerenim količinama. Upravo se oko mene omotao "Plašt" uz blagu i plavu i umirujući glazbu. Plave me glazbene niti navodile na smirenje. Nije mi trebalo umirivanje: živim već toliko dugo, da sam sve u našoj, a isto tako i u obližnjim galaktikama vidio: nema više uzbuđenja. Sve je postalo rutina. Od onog dana, kad smo prije mnogo milenija pobijedili Smrt i prestali umirati, nestalo je i straha, pa su mnoga prijašnja uzbuđenja postala mlaka. - Molim, kreni prema "Ipsilon vratima" - reče mi glas koji nikom nije pripadao: robot zaštite. Pošao sam, dok me Denkir pratio hodajući što je bliže mogao pored prozirnog plašta koji me omatao: bio je siguran, ništa nije moglo probiti i napustiti omotanu zonu. - Nije ništa veliko - reče mi uz smiješak svojih velikih usta. - Za čas će te srediti i idemo u provod. Upoznati ću te sa novim izumima: silno smo napredovali dok si ti letio. Ušli smo kroz vrata, koja se automatski otvorila pred nama i odmah zatim zatvorila za nama. U prostoriji nije bilo nikog: samo veliki stol, točno na sredini. Zatim odmah zatreperi zrak i Liječnik se stvori pored stola. - Lezi na stol, putniče - reče mi, a glas mu odavao zabavu: sigurno mu bilo dosadno! Nitko nije bolovao, nitko nije umirao: bio je besposlen. Legnem na stol i opružim se svom svojoj dužinom, dok su oko mene lebdjeli instrumenti, treperile narančaste kugle, zeleni mali trokuti, istražujući moje tijelo u potrazi za...nitko nije znao. Liječnik je zapanjeno iščitavao dijagnozu koja je u zraku treperila ispred njegovih radoznalih očiju. - Čudno - reče Liječnik. - Svi nalaze govore jedno te isto. A to je nemoguće! - Što govore? - upita Denkir: ja sam skoro zaspao, toliko me omamila plešuća svjetla oko mog tijela. - Mora da je greška - reče Liječnik. - Što govore? - ponovi nestrpljivo Denkir. - Govore da Median umire - odgovori mu liječnik. - Što je naravno nemoguće! Odmah ga šaljem u "Bijelu Zoru" i sve će biti sređeno za tren! Da objasnim: Median, to sam ja; "Bijela Zora" je čudesna prostorija u kojoj je otkrivena Besmrtnost. U nju su odvozili pacijente na kojima bi došlo do poremećaja i, baš kako je dobri Liječnik rekao, čudesna bi ga prostorija sutradan pustila vani, sasvim zdravog, ponovo besmrtnog. I dalje ležim na stolu, svjetla oko mene plešu, a ja se pitam, koliko sam već takvih momenata imao u životu. Već dugo živim, jako dugo, ali ne sjećam se da sam ikada bio u "Bijeloj Zori". Je li to moguće? Ili mi brišu sjećanje? Ako mi brišu sjećanje: zašto mi brišu sjećanje? Počinjem misliti na bezbrojna intergalaktička putovanja na kojima sam bio. Osamdeset i sedam misija je iza mene, a svaka traje po nekoliko stotina godina...Svemir je prazan, ledeno prazan, bešćutan, osjećam se dijelom njega. Poprimio sam nešto od njega kroz koga putujem! Poprimio sam njegovu ravnodušnost! Jer Svemir nije zao, nije ni dobar: jednostavno je ravnodušan, a ta ravnodušnost ne da se podnijeti, ako je i malo dublje upoznate. A ja sam je upoznao. Pitanje mi bljesne: koliko još ovako? Vječnost? I odjednom mi vječnost postaje odvratna. Ne želim više besmrtnost. Ali što dolazi poslije nje? Neka druga vječnost? Različita? - Ne želim ići u "Bijelu Zoru"! – kažem odjednom odlučno, napola i samog sebe iznenađujući. Zapanjeno me gledaju! Ne vjeruju da sam to upravo rekao: ne vjeruju vlastitom sluhu. - Što si rekao? - upita Liječnik. - Čuli ste! - odlučan sam da izborim svoju želju. - Ne pristajem ići u Bijelu Zoru. Ni nigdje drugdje. Hoću otići kući, gledati plavičasti vjetar, osluškivati njegov pjev i čekati...čekati oslobođenje. - Kakvo oslobođenje?! - ljuti se Denkir. - Čekao bi smrt! - Zar to nije jedno te isto? - pitam tiho. Ne odgovaraju mi. I ne moraju. Znam! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (37) - Iskren - #
05.12.2005., ponedjeljak
Šetajući
|
Šetajući Sporim koracima približavam se klupi, svojoj omiljenoj. Izmorila me moja draga i svakodnevna šetnja po obali. Klupa mi donosi olakšanje: noge će mi se opustiti, mišići oporaviti. Sa "moje" klupe puca pogled na gotovo čitavu luku, vidim brodove, vidim ribarske brodice, vidim i čujem galebove, a slani me miris mora hrani životom. Mlade majke šeću djecu po blagom jesenjom suncu, pa uživam u njihovoj mladosti: moja je odavno prošla. Ne žalim. Ne žalim ni za čime i sve bih ponovo isto učinio. Star sam čovjek. U mom životu više nema mnogo zadovoljstva: ostala su mi samo u sjećanju, a sjećati se izbjegavam. Suviše je bolno sjećati se, osvrtati se na svoj život, na živote svojih suvremenika, svojih drugova, prijatelja...A opet, ne mogu sjećanju pobjeći. Probao sam. Mislim da će me jedino smrt osloboditi sjećanja. Priželjkujem smrt. Očekujem je sa radoznalošću, ne sa strahom. Mnogo sam je puta prevario. Više ne želim. Dok sjedim na "svojoj" klupi očekujući nekog od svoji rijetkih živućih prijatelja, razmišljam o životu, preispitujem, važem...Staračka posla. Možda i jesu, ali imam o čemu misliti. Ako ništa drugo, moja je generacija živjela u vremenima koja su bila sve prije nego li dosadna i, što je, barem za mene, još važnije, u vremenima kad su ljudi vjerovali u ideale, ginuli za njih, ginuli za ono bolje sutra, koje su priželjkivali svima, ne samo sebi! Tko je danas spreman položiti život za neki ideal? Mnogi niti ne razumiju o čemu govorim! Ne razumijem ovakav pogled na svijet, na život, koji je sve zatrovao ledenom ravnodušnošću. U stvari, razumijem, razumijem i te kako dobro, ali odbijam živjeti pridržavajući se tih neljudskih principa. Nedostojnih čovjeka! Čitav sam svoj život proveo kao idealist, težeći ka boljem sutra, ali ne samo za sebe, poput sadašnjih nam političara, već za sve, svakog pojedinca, jer nitko nije manje vrijedan, svi su ljudski životi podjednako dragocjeni. I naravno da sam bio komunist, još i sad sam komunist, u duši, duboko unutra i umrijeti ću kao komunist. Ideja je dobra: ljudi nisu! Žalosno, ali shvatio sam to tek pod stare dane: uvijek sam se nekako nadao, da će se ljudi trgnuti, osvijestiti: davalo mi to snage za strpljenje. Moj je put kroz život kao uvjerenog komunista počeo vrlo rano: kao seljačko dijete nisam ni znao što znači biti komunist, nisam ni čuo za ti ideju, čak mi je i sama riječ bila nepoznata. Ali sam ideju osjećao. Postala je veoma rano dio mene. Srasla je sa mnom, u meni. - Ništa ne želi uzeti sam - govorio je moj odavno pokojni otac, u ono daleko vrijeme mog djetinjstva. - Ako ima jabuku u ruci, osvrće se da pronađe nekog sa kime će je podijeliti. Bila je to istina: boljela me nepravda, svačija, ne samo moja, i nisam mogao je mirno promatrati, još manje ravnodušno. Mislim da sam takvo razmišljanje naslijedio od svog pokojnog oca: svagdje sam ga pratio, kako mi se danas čini, od samog rođenja. Hodao sam pored njega, dok je on laganim hodom obilazio svoje vinograde i maslinike, na kojima je i te kako muku mučio. Dalmacija je lijepa zemlja, ali se za svaki plodni komadić zemlje moraš izboriti. Sve sam to doznao od starog još kao nejako dijete, slušajući ga kako mi govori, kako me upućuje u život. Radeći uz njega, rame uz rame. Onda je rat zakucao i na naša vrata: prvo su došli Talijani, nakićeni u svojim uniformama. Imao sam šesnaest kad je počeo rat i želio sam sudjelovati, ali me stari, koji je pročitao moju želju, čvrsto držao. Oteo sam se od njega tek 1942-e, sa sedamnaest, poslije najgoreg mogućeg doživljaja u svom mladom životu. Bijesni nas vojnici postrojili u dvije grupe, muškarce na jednoj strani: žene i djecu na drugoj. Netko im smaknuo njihovog poručnika, svi smo to znali, ubili ga, dok se naivni poručnik udaljio nekoliko stotina metara dalje od sela. Tražili su osvetu, naravno, pa nas postrojili i birali na zimskom suncu kojega će od nas strijeljati, dok su žene i djeca uplakani vrištali na gomili, stojeći pored posljednje kuće u selu, na prašnjavoj stazi, koju smo mi zvali cestom. Tog sam dana spoznao svu veličinu ljubavi svog oca, njegovu privrženost prema meni, jer, kad sam odvojen i postavljen u grupu određenu za strijeljanje, moj je otac zakoračio naprijed, bez straha, ne krzmajući i rekao jasno: - Uzmite mene, ne njega. On je još dijete! Nikada mu to nisam zaboravio! Dan danas me preplavi ogromna ljubav prema njemu, kad se sjetim tog dalekog, dalekog dana. Oficir, mlad, plavokos, orlovskog nosa, prava slika arijevca, ma što mu to značilo, slegnuo je ramenima, odgurnuo me nazad, poštedio me, a odmah zatim odgurnuo i mog oca. Poštedio je i njega! Zašto? Nikada nismo saznali. Obojica smo preživjeli zbog istupa mog oca i hira njemačkog oficira. Ali od tog dana nisam više želio živjeti u strahu, bespomoćan, čekajući da me netko ubije! Pobjegao sam od kuće, od majke i oca, brata, tri sestre i pridružio se partizanima i uzalud mi je stari dolazio i moljakao i plačući me kumio da se vratim. Nisam se vratio. Odvojevao sam svoje za bolje sutra, za bolje moje djece i njihove djece. Bili smo uvjereni u to da gradimo bolju budućnost. Čitav sam rat nekako izgurao: imao sam sreće, nekoliko sam puta bio ranjen, ali uvijek su to bile lagane rane. Koje su me na kraće vrijeme izbacivale uz stroja. U sjećanju mi ostala jedna noć, kad sam, za vrijeme njenog trajanja, tri puta bio ranjen u razmaku od nekoliko sati. Jurišali smo na kninsku tvrđavu, noću, trčeći uz brdo, dok su bradonje prašili po nama sa tvrđave, dobro zaklonjeni. E, da, bio sam tamo gdje je i započeo novi rat, kasnije, te noći veoma daleke 1990-e. Uporno smo jurišali, tukli četnike bombama, kad me po treći put te noći pogodio metak, malo iznad koljena i bio sam izbačen iz borbe. Možda mi je to ranjavanje spasilo život. Ne znam, znam da ih je mnogo poginulo te noći, dok sam ležao u travi i osluškivao pucnjavu, povike i osjećao olakšanje što sam, bar za kratko vrijeme, pošteđen ratnog ludila. Jer zovimo ga mi kako kod hoćemo: rat je uvijek najveća ludost čovječanstva. I najskuplja: izgubljeni se životi ne mogu nadoknaditi. I još nešto iz rata: 44-te, komandir me odjednom nekako prečesto počeo birati za rizične akcije, iako su sve bile rizične, naravno: ta bio je rat! Svaki je put mene određivao za neki opasniji zadatak. Išao sam bez riječi, naravno, pogovora nije bilo, ali se u meni pojavila nedostojna misao: mrzi li me možda moj komandir čete? I baš kad sam pomislio da ne može biti ništa drugo, pozvan sam komandiru i tamo mi je svečano rečeno, da su ovi zadatci bili ispit budućeg komuniste: bio sam primljen u Partiju! Kad sad čujem « komunjare ovo, komunjare ono », a čujem to i više nego često, dođe mi muka! Svoju sam pripadnost komunističkim idealima dokazivao i dokazao sa puškom u ruci, a ne…ali to je već bezbroj puta i uzalud rečeno. Sad nas sve trpaju u isti koš! Za smeće! Do "moje" klupe doskakuta lopta, velika, crvena, sa krupnim žutim točkama. Odmah za loptom doskakuta djevojčica od kojih četiri-pet godina, plave joj oči bezazleno gledaju u čudesni svijet: na trenutak joj zavidim, ali samo na trenutak. - Oprostite - kaže njena majka, mlada, u kasnim dvadesetim žena, divna osmjeha, crne kose. - Zaigrala se... - Ne smeta - kažem joj ustajući . - Vrijeme je da protegnem noge. Imate krasnu djevojčicu. - Hvala - odjekuje za mnom sretan glas mamice, dok polako krećem prema brodicama koje se blago ljuljaju. Poput djevojčice i ja sam poslije rata gledao u svijet sa povjerenjem. Ugrabio sam priliku, ostao u vojsci, školovao se, čitav svoj radni vijek proveo u uniformi. Bio je to dobar život. Oženio sam se pet godina poslije završetka rata, izrodio dvoje djece, sina i kćer, doškolovao ih koliko su htjeli. Malo sam vremena, dok su oni stasali, proveo sa njima i to je nedostatak vojne službe. Vojnički poziv traži odricanja, često živiš odvojeno od porodice. Entuzijast, kakvog me već priroda stvorila, vjerovao sam da možemo kročiti samo prema naprijed, u sve veće i veće blagostanje. Uvijek sam okruživao ono "za" za razne samodoprinose: nije mi bilo teško odvajati za domovinu, bila je to najprirodnija stvar na svijetu. Dočekao sam i svoje umirovljeničke dane, postao djed i baš kad sam se uživio u ulogu novopečenog djeda, počelo je kuhati u čitavoj zemlji i preko noći se sve promijenilo. Vrijednosti su izokrenute i to najviše boli! Ono što je prije bilo časno, sad je postalo nečasno! Zašto? Zar moja generacija zaslužuje to? U jeku rata, 92-ge, baš dok sam se liječio od gripe, u stan su mi došla uniformirana lica: mlada žena od nepunih trideset i dvojica muškaraca, obučeni u nove hrvatske odore, na koje smo se počeli navikavati. Vidio sam ih na kratak trenutak kroz odškrinuta vrata. Ležao sam u spavaćoj sobi, a do mene je dopirao čitav razgovor, koji se vodio u dnevnoj sobi, između moje žene i vojnih lica. - Moramo provjeriti i zapisati, gospođo - govorio je blagi muški glas. - Svakog člana domaćinstva moramo zapisati. Isto tako i broj prostorija u stanu. - Pa zbog čega? - upita moja naivna žena. - Vidim da ne idete popisivati po drugim zgradama. Samo vojnim. - Eh, gospođo - reče joj mlada vojnikinja - ali vaš je muž bio u neprijateljskoj vojsci. Zagrcnuo sam se u krevetu, a srce mi zalupalo baš kao i one noći kad sam doživio vatreno krštenje. Ni u najluđem košmaru se nisam nadao čuti takvog nešto! A onda sam začuo oštar, svađalački glas svoje žene i srce mi se ponovo smirilo. - Kako to mislite, neprijateljskoj, mlada damo? - upitala je, a ja sam znao da je položila ruke na kukove. - Za vašu informaciju: moj je muž bio u onoj istoj vojsci u kojoj je bio i naš predsjednik. - Ostavimo to sad - smirivao je onaj blagog glasa. - Prihvatimo se posla. To je bio prvi ružni udar, mučan i podmukao, jer kako ga drugačije doživjeti?, kad sam osjeti ujed za dušu, ujed poslije koga se nikad više nisam osjećao dobro. Drugi sam ujed doživio tri godine kasnije: konačno su nam dozvolili otkupiti naše stanove, po višoj cijeni, naravno: postali smo građani drugog reda, mi, bivši oficiri JNA-e, i nitko se nije obazirao na činjenicu da smo, većina nas, već dugi niz prije nastupa ludila rata otišli u zasluženu penziju, mirovinu, zovite to kako hoćete. Za njih smo bili i ostali omraženi pripadnici omražene JNA-e. Skupo nam naplatili «višak» kvadrata. Kasnije je ta nepravda ispravljena, ali trebale su proći godine nepravde. Ušao sam u vojnu zgradu u kojoj sam nekada radio, a u koju sam sad morao doći, da bih konačno mogao dobiti dozvolu za otkup svog vlastitog stana. A koliko li sam samo, čitav svoj radni vijek, odvajao za stanogradnju? Nije važno, mislim ja i penjem se na drugi kat, kamo su me uputili i ulazim u dobro mi poznatu kancelariju, ured, kako sad kažu. Nekad je tu stolovao moj nadređeni. A kad tamo, gdje je nekad visjela Titova slika, sad visi Tuđmanova. Normalna stvar, reći će mnogi. Ali nije! Ne može biti normalno! Tik do Tuđmanove slike, one poznate, u bijeloj raskošnoj operetskoj uniformi, stoji manja, prilično manja fotografija, crno-bijela, a na njoj...nitko drugi do Poglavnik, Ante Pavelić! Znoj me oblio, koljena zadrhtala i samo me čudo spasilo da ne padnem. Neki je mladac primijetio moje bljedilo. - Je li vam slabo? - upita me. - Želite li čašu vode? - Sve je u redu - kažem ja čvrsto: prije bi pregrizao vlastiti jezik nego li od njih zatražio vode. Kad sam izašao iz zgrade, sa ugovorom o kupoprodaji stana u džepu, učinio sam ono što nikada nisam činio: ušao sam u prvi kafić, naručio konjak i ispio ga u jednom dahu. Zatim sam naručio drugi, zamislio se nad životom i potrošio silnu snagu obuzdavajući se da ne zaplačem. Netko me grabi za rame i taj me stisak vraća u sadašnjost: Milan, moj ratni drug, smiješi mi se upitno. - O čemu tako intenzivno razmišljaš? - pita me. - Dovikujem ti već punu minutu, a ti nikako da se okreneš, shvatiš da tebe zovem. Je li to početak senilnosti? - Početak oproštaja - odgovaram, radostan što sam ga sreo, što više neću biti sam, sa nevoljenim mislima. - Oproštaja? - Milan podiže obrve. - Od čega? - Od snova, Milane. Od iluzija. - Odbacio sam to odavno - kaže on i dalje se smijući razdragano: volim to kod njega, njegovu spremnost da i najteže stvari dočekuje smijehom. - Idemo na kavicu! Skresali su nam penzije, ali za kavicu sa starim ratnim drugom se uvijek nađe. I taj spontani poziv na kavu, mog najdražeg prijatelja i ratnog druga, vraća mi izgubljeno raspoloženje, tjera dalje sumorne misli i ponovo koračam uz Milana, ponovo smo mladi ratnici, oči nam sjaje plameno, sa povjerenjem gledajući u daljinu, u budućnost, u bolji, u pravedniji svijet, koji stvaramo svojom krvlju! I ne žalimo je proliti za bolje sutra! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (43) - Iskren - #
04.12.2005., nedjelja
 Napet sam, napet, napet...Kad ću eruptirati, pitanje je sad! Sad kad se mogu pomalo kretati, počele bjesomučne kiše, prave monsunske i imam dojam da sam s one strane ekvatora. Jučer sam poslije podne morao isključiti komp: toliko je praskalo, a vodeni se zastor stuštio iz neba čudne boje. U utrobi mi drijema i meškolji se priča, a ne mogu je pretočiti na pap..., ups! na word! Kad pokušam pisati...ništa! Ne ide!!! Riječi ne izlaze: pomrčina! |
- 09:11 - Budi (30) - Iskren - #
03.12.2005., subota
Zaborav - pjesma
 Ne otima zaborav! Ni tebe, Ni susrete. Vruće i znojne, Posvuda i neprekidno. Nigdje i nikada! Sa tobom, Uvijek sam! Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:38 - Budi (22) - Iskren - #
02.12.2005., petak
Bolji život
|
Bolji život Tama. Neprozirna tama, koju bi tu i tamo, u dugim vremenskim intervalima poništavala na kratki trenutak svjetlost, udaljena i slabašna. Vjerojatno snop svjetlosti od fara jurećeg automobila, mislila je Almira, dok je u zgrčenom položaju fetusa ležala i u svom naručju zaštitnički stiskala Vitomiru, svoju najbolju i jedinu prijateljicu. Tresla se zbog hladnoće koja je prodirala do kostiju, a osjećala je da i ostale djevojke, bilo ih je još šest, drhte u tami, što od straha, što zbog hladnoće. Jedino je Vitomira spavala, bar na trenutak pošteđena stvarnosti, mirna i opuštena. Buđenje će joj donijeti strah, napetost i Almira se molila bogu da joj prijateljica što duže spava. Već su osam dana zatvorene u ovoj prostoriji, ustajalog zraka, bez namještaja: samo su madraci pobacani po podu i na njima leže i iščekuju...što? Ništa dobrog, Almira je sve sigurnija u to. Može ih snaći samo još veća nevolja. A zašto? Zbog čega? Samo zato što je željela nešto više od života! Bolji život sa malo više sreće, zadovoljstva...puko joj preživljavanje postalo nepodnošljivo i odlučila je bilo što učiniti, ne bi li prekinula začarani krug ništavila, praznine, u koji je tonuo njen život. Vitomira u njenom naručju zadrhti, tiho zaječi i promeškolji se. Almira shvati da joj prijateljica sanja. I ona, Almira, imala je snove, velike i silno željene... Pet joj godina bilo, kad ju je otac uzeo u naručje, umotanu u grubu deku i pojurio sa njom u noć, vičući na majku da ostavi nepotrebne stvari, da spašava glavu. Susjedno je selo bilo u plamenu, odsjaj se vatreni dizao prema ljetnom nebu, osvjetljavao im put prema šumi, prema spasu od ludila koje sve uokolo zahvatilo. Ludilo rata. Iskežena zvijer. - Brže, brže! - neprestano je ponavljao otac, a njegov je zadihani vreli dah mirisao na strah: Almira je to u njegovom naručju osjećala i to ju je najviše uplašilo: zar se njen veliki i jaki tata nečeg boji? - Idemo, idemo, još malo i bit ćemo na sigurnom! Za pola su sata i u našem selu! Brže! Brže! Grabio je krupnim koracima noseći Almiru, dok je njezina majka posrtala iza njih, a brat joj, nekoliko godina stariji od nje, trčao pored oca, ne želeći zaostati. Pucnjevi su odjekivali u noći, u početku daleki, a zatim sve bliži. A onda je, baš dok su zamicali u šumu, njena majka zajaukala: njen joj jauk sledio žile. Okrenula se u očevom zaštitničkom naručju i vidjela majku kako pada, široka joj se suknja još i više raširila. Ostala je ležati, a otac je nju, malenu i uplašenu, brzo, ali nježno, spustio na zemlju, vratio se do majke, legao pored nje i zazivao je , ali ona nije progovarala: ništa više nije čula! Njen je brat tada poludio, nikad to neće zaboraviti, ne može zaboraviti, a htjela bi zaboraviti! Njen je braco prkosno, iako je imao samo jedanaest godina, ustao i vrisnuo u noć: - Prokleti bili! – Kroz noć je odjeknuo njegov vrišteći krik bola, a zatim je jurnuo niz brdo i uzalud ga otac zazivao, braco je trčao svom snagom, urličući i mlatarajući nejakim rukama, a onda se naglo zaustavio, kao da je udario u nevidljivi zid, poletio nekako čudno unazad i pao, a ona ga više nije mogla vidjeti i znala je, iako je bila sasvim mala petogodišnjakinja, da više nikad neće vidjeti mamu, a ni bracu. Noćni pucnjevi u ljetnoj noći ostaviše je samu sa ocem. Oduzeli joj bezbrižnost. Zauvijek. Pobjegli su, uspjeli nekako: mutno se toga sjećala. Umjesto malog sela, gdje su se svi međusobno poznavali, došla je grad gdje nikog nije poznavala. Osjećala se sama: otac ju je ostavio kod svoje sestre, a on se priključio ratnicima, želeći osvetiti sina i ženu i više se nikad nije vratio. Poginuo je u "Oluji" pred sam kraj čitavog ludila. Još malo i vratio bi se njoj. Ostala je sama i nije to mogla podnijeti. Žudjela je za nekim. Tetka, očeva sestra, kod koje je ostala i kod koje je živjela, ma koliko se trudila, a trudila se mnogo, nije joj uspjela ispuniti prazninu, koju je Almira osjećala duboko u svojoj duši. Sjeta, a kasnije prkos, pa želja za bijegom, sve su više rasli u njoj. Bijeg iz učmalosti u bolji, zanimljiviji život! Osrednje je prolazila kroz školu: nije voljela učenje, disciplinu i bilo joj je teško usmjeriti pažnju duže vremena na neki problem. Tu je upoznala Vitomiru i postale su nerazdružive. Vitomira je, za razliku od nje, imala mirno djetinjstvo: doduše, sjećala se i ona uzbuna i noći u podrumu, ali takve su noći bile rijetke, rat ih je milostivo zaobilazio i znala je da se vodi rat tamo negdje daleko samo zbog neprekidnih priča o njemu i televizije. Bile joj dosadne neprestane priče o ratu, a to se opet dopadalo Almiri: bila je jedina koja nije govorila o ratu. Ostala su djeca neprestano brbljala o četnicima, ustašama, partizanima...Njih su dvije pričale priče jedna drugoj: prave male bajke. Sprijateljile se, u početku bojažljivo, pomalo rezervirano, da bi kasnije to preraslo u strastveno prijateljstvo. Zajedno su odlučile postati frizerke, voljele su jedna drugoj petljati po kosi, pa su se i zajedno upisale u školu, sjedile jedna pored druge: Almira je neprestano pričala o svojim snovima, o lijepom i bogatom životu, a Vitomira sa mirnim smiješkom slušala. - Zar ti ne želiš nešto više od života? - upitala ju je jednom, a imale su po šesnaest godina, Almira, iznervirana Vitomirinim mirnim smiješkom. - Zašto? - upita je mirno Vitomira. - Pa dobro mi je i ovako. - Ali moglo bi biti mnogo bolje! - Pa...ako bude... Almira nije to mogla shvatiti: zar ima ljudi koji su zadovoljni svojim malim životima? Sitnim radostima? Zar ne žele ništa mijenjati u svojim jednoličnim životima? Zar ne žele stvoriti uvjete za bolji život? Ne žele se boriti za to? Prezirala je takav stav i nije to krila. Zbog toga je postala nepopularna u društvu. Nije marila: neprestano je sanjala o divnom životu i svoje snove raspredala pred Vitomirom, koja joj se nikad nije usprotivila, koja je strpljivo slušala njene beskonačne planove. Završile su školovanje, zaposlile se, jer otac je Vitomire imao poznanstva. Počele su raditi u frizerskom salonu, u početku samo čisteći i uskačući kad je trebala pomoć. Pomoćna snaga. Iskorištavana. Almira je gunđala. Morala je gunđati. - Nikada nisi zadovoljna - predbacila joj Vitomira. - I ne trebam biti! - obrecnula se Almira. - Samo je stoka zadovoljna: čovjek uvijek teži nečem višem, boljem. - Ah, znam to - umorno je odgovorila Vitomira. Vodile su slične razgovore bezbroj puta: Almira buntovnica i Vitomira poslušnica. Preokret se dogodio kad je Almira upoznala Gorana, visokog, plavokosog muškarca. Zaljubila se u njega i sve je drugo prestalo za nju postojati. Govorila je samo o svom Goranu. - Ali, on je mnogo stariji od tebe - rekla joj jednom, dok su se sa posla vraćale kući Vitomira. - Koliko ima godina? - Trideset! - ponosno je odgovorila Almira: izabrao ju je muškarac, a ne dječak. - Trideset! - zapanjila se Vitomira. - Previše je stariji od tebe: punih dvanaest godina! - On je muškarac, nije klinjo - rekla je Almira. Vitomira ušuti, misleći na tog muškarca, Gorana, koji nije nigdje radio, znala je to, znali su to svi, a opet je vozio dobra kola i džepovi mu uvijek bili puni novaca. Netko se zna snaći u ovoj ludnici, pomislila je na čuvenu i često izgovaranu rečenicu svog oca. Goran je to očito znao. Almira je prestala vladati sobom: umjesto nje to je činio Goran. Prepustila mu se sasvim! Bio joj prvi muškarac, pokazao joj kakav život može biti. Velikodušno ju je vodio na provode, časteći je i hvaleći je, a njoj atmosfera restorana i barova izgledala kao neki posebni, čarobni svijet. Tu nije bilo zanovijetanja mušterija: ovdje su drugi nju slušali. Pa čak i Goran. Ako je samo pogledala nešto, on bi joj to priuštio, kupio bez razmišljanja, uvijek uz riječi: - Ništa nije važnije od sreće moje princeze! Almira se i osjećala poput princeze! Oduvijek je bila lijepa, ali je sada naprosto procvjetala: put joj postala breskvasto-baršunasta, smeđe joj oči sjale, lice blistalo, hodala uspravno, dugog koraka, zanosno se njišući, kao da samo ona čuje neku neprekidnu glazbu koja odjekuje u njoj. A tako je bilo: život je konačno postao bal, raskošni bal, a ne siva svakidašnjica. Bolji je život nastupio! A biti će još bolji! Bila je sigurna u to! Šest mjeseci kasnije nakon njihovog zajedničkog uzleta na krilima zanosa, Goran je počeo kovati planove o odlasku. - Imam brata u Njemačkoj. Ima veze, poznanstva. Odmah ćemo dobiti posao. On ima veliki lokal i potrebne su mu radnice. Možeš raditi kod njega! Možeš povesti i svoju sjenku. Sjenkom je nazivao Vitomiru: često je zadirkujući zbog njihove nerazdruživosti. - Ljudi će pomisliti da ste lezbijke - rekao joj jednom i to ju je naljutilo, pa mu sat vremena govorila o njihovom čvrstom i neraskidivom prijateljstvu. - Zbilja može i ona sa nama? - upitala je, ne vjerujući tolikoj sreći. I plan se začeo... ...i sad su ovdje, u podrumu, robinje, jer drugo sigurno ne mogu biti. Leže u mraku sa ovim stranim, nepoznatim djevojkama i očekuju...što? Ne može vjerovati da se toliko prevarila u Goranu! Prodao ju je! Odjednom joj ta misao bljesne, a njen je užaren bljesak prouzročio ogromnu bol. Prodao ju je! Poput stoke! I njenu prijateljicu, koja je na njen nagovor upala u ovo ludilo i koja joj ni jednom riječju to ne predbacuje, a to boli, boli, njena je šutnja boli više od ikakvih udaraca. Stid ju duboko prožima: kriva je za tuđu nesreću! Za svoju još nekako…ali ovo što je učinila svojoj najboljoj, svojoj jedinoj prijateljici, koja ju je prihvatila, čiji joj otac naša posao…primio je u obitelj…U mislima je po tko zna koji put proživljavala onaj pakleni trenutak, kad se vesela vožnja pretvorila u ludilo. Goran je, gotovo odmah čim su stigli na Njemačko tlo, zaustavio kola, mirno izašao na mokru cestu, a u kola su ušla dvojica krupnih, u crnu kožu obučena muškarca. Mahnuli su rukom Goranu, on je odmahnuo, auto je pojurio, a Almira je kroz stražnje staklo zapanjeno gledala u Gorana koji je postajao sve manji i manji i kojeg je uskoro sakrio gusti zastor sitne kiše. Njen ju je Goran prevario! Suze umalo da joj ne poteku, ali ih snagom volje suzdrži. Ne smije izgubiti hrabrost, ne smije izgubiti moć rasuđivanja, ne smije se prepustiti...mora ostati čvrsta, zbog Vitomire, ako ne zbog sebe, zbog svoje najbolje, jedine prijateljice, koju je svojom nepromišljenošću uvukla u ovu jezu. I sjeti se svih onih sati ubjeđivanja, nagovaranja, moljakanja, dok jadna i uvijek popustljiva Vitomira nije popustila i ovog puta i pristala otići u Njemačku, raditi kao konobarica za basnoslovnu plaću, kojom će već za godinu-dvije, moći kupiti svoj vlastiti salon ljepote. I sjeti se zajedničkih maštanja o tome kako će salon izgledati... Maštanje joj naglo razbije zveket ključeva u bravi: vrata se otvore i dvojica muškaraca u crnim kožnim vindjaknama uđu u podrum. Upalili su svjetlo, čiji se prekidač nalazio u hodniku, izvan dohvata zatočenica. Bili su gospodari svjetla i tame: ovisile su o njihovoj milosti. Onaj, nešto viši, stupi naprijed i pokaže na plavokosu visoku ljepojku dugih i ponešto mršavih nogu. Nije se ni pomakla. On se nasmije, u dva duga koraka stvori se pored nje i zgrabi je za dugu i plavu kosu. Krik bola zapara prostorijom, a tijelo se djevojke trza dok ga muškarac nemilosrdno vuče po betonu i smijući se nešto govori svom suradniku. Almira ih napeto sluša, jer svaka pojedinost može nešto značiti, pomoći u bijegu. Po govoru zaključuje da imaju posla sa Albancima i kosa joj se, već nekoliko dana neoprana, podiže od straha. Nema tome ni mjesec dana, kako je u salonu, dok nije bilo mušterija, iz dosade čitala članak u "Nacionalu" o trgovanju ženama. Albanska mafija, pisalo je u članku. I nju zahvati još veći strah i stisne svoju prijateljicu još jače uz sebe. Nešto kasnije, dok još nisu ni prebrodile strah, ponovo se začuje zveket ključeva: njihovi se tamničari vraćaju! Almira se trese, ali umirujuće šapuće Vitomiri: - Naći ću izlaz...kunem se...naći ću... Visoki muškarac crne i zalizane kose, otvori vrata i naprosto, poput vreće krumpira, ubaci plavokosu djevojku, koju su uplakanu odvukli prije više od jednog sata. Za oproštaj joj zada udarac nogom u rebra i opsuje nešto, brzo se okrene, zatvori vrata za sobom i zaključa ih. Svjetlo ovog puta nije ugasio. Almira odmah ustane, priđe zarđalom umivaoniku, namoči svoju lijepu maramu, koju je nosila oko vrata, Goranov dar iz onih lijepih vremena, ( zar je moguće da su prošla? ) pa sa mokrom maramom priđe jadnoj plavokosoj djevojci: nježno joj obriše lice, uplakano, uplašeno. - Moraš nam ispričati što si doživjela - mirno joj reče Almira, milujući je nježno. - Moramo znati što se nalazi oko nas. Nitko nam ne može pomoći: moramo se same snalaziti. Šapuće joj dugo, umirujuće. tiho, ali ipak sve ostale jasno čuju i čekaju...Konačno se plavokosa malo pribere, pa jecajući, uz povremene provale plača, ispriča doživljeno, a djevojke, još više uplašene, slušaju priču o silovanju: trojica, odmah jedan iz drugog, koristila su mlado i lijepo tijelo plavuše, za svoje zadovoljstvo i protiv njene volje. - Moramo pobjeći! - reče Almira glasno ono o čemu su sve razmišljale. - Kako? - kroz jecaj pita plavuša. - Moramo pronaći kako - čvrsto odgovara Almira: njen se buntovni duh oporavio i ponovo je borac i još jednom se buni protiv sudbine. Za bolji život. Nešto kasnije, tek što se jadna ponižena plavokosa djevojka smirila, njeni jecaji prestali odjekivati i dražiti djevojačke i onako suviše nadražene živce, vrata se ponovo naglo otvore, a da ih ništa prethodno nije upozorilo na to. U podrum uđu ona poznata dvojica i onaj viši upre prstom u Vitomiru. - Idi! - kratko naredi. - Ne! - vikne Almira, ustane i postavi se ispred prijateljice: posljednja obrana. - Idem ja umjesto nje! Muškarac se naceri, slegne ramenima i nešto reče svom suradniku, na što se ovaj glasno nasmije. Uplašeno, ni ne razumijevajući što se pravo događa, Vitomira gleda kako joj jedina prijateljica izlazi iz podruma i strah je ukoči, paralizira. Shvaća samo ovo: Almira se žrtvuje za nju. I suze joj poteku niz umrljano lice. Do kad će trajati ova strava? Može li ona sve ovo izdržati? Na kraju, Vitomira nije ostala pošteđena. Čitavu su se noć vrata otvarala i nemilosrdni su muškarci izvodili jednu po jednu djevojku, silovali ih, šamarali, pljuvali po njihovim mladim izubijanim tijelima: kršili im volju, ubijali nagon prema bijegu. Metode im bile djelotvorne: djevojke postale plašljive, još i više nego prije. Jedino Almira osjeća mir: što je muka veća, ona je mirnija. U mislima se vraća na onu daleku noć, kad je u naručju svog oca bježala ispred smrti i sama se sebi zaklinje: preživjeti ću ovo! Preživjeti! Preživjeti! I kad su zatočenice postale uvjerene, kako će u ovoj rupi ostati do kraja svojih jadnih života, dvadeset i osmog dana tame, njihovi mučitelji upadnu u podrum. Šakama, nogama, dijele udarce na sve strane, prisiljavajući djevojke da se stisnu jedna uz drugu, na okupu, poput ovaca. Vitomira se grčevito drži za Almiru, dok ih konačno, jer sve je bolje nego ovaj prokleti podrum, izvode uz stepenice, kroz dugačak hodnik i konačno na svjetlost dana, nakon , kako se djevojkama čini, cijele vječnosti. Izvedene su u park ispred vile u kojoj su bile zatvorene i koju prvi put vide: stigle su u mrkloj i kišovitoj noći i doslovno su ih pobacali u podrum. Radoznalo se ogledavaju, gledaju zoru, kao da je nikad prije nisu doživjele. Nebo je čarobno: ljepota neviđena! Ali nema vremena za razgledavanje: grubi povici i poneki bubotak u rebra prisiljavaju ih ući u svjetlo-sivi kombi, čija se vrata bočno otvaraju. Dok nastoji ući posljednja, Almira, posrće, pada i, dok bespomoćno leži na zemlji, panično grabi predmet koji je zapazila kako svjetluca i gura ga pod maju: osjeća hladan dodir na osjetljivoj koži trbuha, osjeća sreću! Prvi je korak učinila. Poslušno ulazi u kombi i sjeda na mjesto odmah iza vozača, glumeći da ju je pad povrijedio, grčeći lice od bola. Jedan se mučitelj smješta pored vozača, a dvojica sjednu nasuprot djevojkama, leđima se naslonivši na bočna klizna vrata kombija. Jedina Almira shvaća: sprečavaju mogući bijeg. Kombi već petnaest minuta juri tihom prometnicom, još je rano i nema mnogo vozila. Almira zna: mora nešto poduzeti! Sad ili nikada. I dok grozničavo razmišlja i gleda u uplašene i uplakane oči Vitomire, začuje u daljini zvuk sirene: policija! Odluči se na akciju i bez razmišljanja vadi onaj predmet koji je pokupila sa zemlje glumeći nespretnost i pad. Izvlači ruku ispod prljave majice, u njoj čvrsto steže zarđalu vilicu, koja je tko zna koliko dana ležala u zemlji. Sakrivena, čekajući… Jedino, spasonosno oružje! Almira skuplja snagu i sebi govori: sad ću, sad ću… I odjednom skače na noge, vrišti, vrišti, glasno, vrišti, bijesno, vrišti očajno, baca se prema naprijed i svom snagom zabija vilicu u vrat vozaču! Ona dvojica, koja sjede zajedno sa svojim zatvorenicima, sjede ukočeni: ne vjeruju svojim očima. Vozač vrišti, gubi kontrolu nad upravljačem i vozilo u ludoj cik-cak liniji nekontrolirano juri autostradom, udara u jedan stup, okreće se, udara u drugi, naginje se i prevrće, prevrće... Čini se da je sve gotovo: odjednom tišina. Almira otvara oči, ali ne vidi ništa. Čas kasnije shvaća da joj krv lije u oči: briše oči i gleda u strašni prizor. Ranjeni, mrtvi, a Vitomira, njena jedina prijateljica, leži širom otvorenih očiju, a glava, o bože!, glava joj okrenuta naopako! Dvije djevojke ječe, plaču: ostala tijela miruju, ne odaju znake života. Za njih je, kao i za jadnu Vitomiru, svemu došao kraj. Almira puzi preko tijela, nekako otvara vrata, ispuže iz kola smrti, iz kola jauka i bola i krvava, izubijana, jecajući, trči prema cesti, trči prema spasu, jer policijska sirena zavija u zori. Almira se posljednjom snagom, na sve četiri, uspinje uz posljednju strminu: na cesti je, policijska kola se približavaju, vidi svjetla, pa okrene glavu i ugleda prometni znak na kome pročita Berlin - 50 km. Konačno zna gdje se nalazi. Policajci je tješe, umataju u toplu deku, smiruju je: shvaća kako joj govore da je sve gotovo i da je sada konačno na sigurnom, ali ona zna da nije gotovo i da nikad neće biti gotovo, da će crna i teška mora trajati čitav život, do posljednjeg će svog daha u duhu vidjeti Vitomiru, svoju prijateljicu, neprirodno okrenute glave, kako ukočeno i bez sjaja u očima gleda u smrt. U koju ju je odvela njena, Almirina želja, za boljim životom. Copyright © 2005. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:08 - Budi (28) - Iskren - #
01.12.2005., četvrtak
|
Putovanje u ništavilo Znam kako ne volite kad počnem raspredati o našoj stvarnosti u Lijepoj našoj, ali ovo su " Osvrti" i osjećam obavezu osvrnuti se na događaje koji mi pritiskuju dušu! Predugo sam šutio i mnogo se toga nataložilo! Čitam kakve sveo odluke donosi naša vrla Vlada, pa ne mogu, a da se zapitam: za čiju dobrobit oni rade? Za građane ( pučane ) Hrvatske sigurno ne! Rasprodali su sve što vrijedno imamo, ne bi li nekako osigurali budžet, a od tog budžeta lijepi dio grabe sebi. Čovjek ( ako se takva individua može nazvati čovjekom ) koji je osumnjičen za ratne zločine i za kojim je raspisana tjeralica Interpola, Milivoj Ašner, bivši dužnosnik NDH, zahvaljujući velikodušnosti našeg pravosuđa ( je li naše? I je li pravosuđe? ) neće odgovarati za ratne zločine zbog kojih je i pobjegao iz Hrvatske, već će postati zemljoposjednik, feudalac, a one koje je kinjio, kinjiti će i dalje! Ne odgovara za ratni zločin i biti će mu vraćeno bogatstvo koje je parafirala Vlada autokrata Sanadera! Taj isti Sanader poklanja ( a da svoje pučane niti ne obavještava o tome ) lijepi komadić zemlje B i H, koje je pokrenuo naš predobri prvi predsjednik. Da je poživio, možda bi Dalmaciju, još jednom poklonio Italiji, a zatim Istru... Račan je zamutio vodu oko Piranskog zaljeva i svi su graktali o veleizdaji! Hoće li ovi potezi vrle nam Vlade biti tretirani na isti način? Zamislite: plaćamo odštetu onima koji su nas napali, ubijali, za koje smo bili "niža rasa"! I to zovu pravdom! Riječ pravda uopće ne bi smjela postojati u hrvatskom rječniku: nema je u našoj gorkoj stvarnosti, pa je postala sasvim nepotrebna! Na početku ovih nesretnih vremena, na trčanju mi reče moj dobar prijatelj: "Čemu se ti čudiš? Nema pravih Hrvata, ponosnih, u stvari, ima ih, ali vrlo malo! Kad su stigli Franci i nas su "divljake" nastojali pokatoličiti, uvesti u civilizirano društvo! To je civilizirano društvo palilo lomače i na njima pržilo neistomišljenike! Zvali su to izvođenjem pravi put! Oni pravi Hrvati, ponosni na svoju vjeru, pretke, tradiciju, uzeli su mač u ruke i izginuli u nejednakoj borbi. Preživjeli su poltroni koji se i dalje svakome uvlače u dupe i što se dublje nalaze, viču kako im je toplije, ugodnije!" Samo naprijed, osjećajmo se krivi što smo branili domovinu, jer branili smo je pod đavoljim znakom, petokrakom, pa je vrijeme ispaštanja zbog tog čina stiglo na naplatu! |
- 09:02 - Budi (20) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||