18.12.2005., nedjelja

Jutro sunčano i prohladno: stvoreno za trčanje kroz prirodu. Evo staze koja vodi na vrh brda i koju sam nebrojeno puta savladao. Sada tužno čeka moje korake, koji joj promiješaju otpalo i uvelo lišće, pravi mekani sag, jer šuma je znala da mi mora čuvati noge, pa mi napravila mekanu stazu, a stabla me, dok bi stenjući savladavao ovu posljednju klizavu uzbrdicu, štitila od vjetra zimi, od sunca ljeti, uvijek bdijući nad mojom udobnošću. Obično mi na ovom mjestu mišići počinju podrhtavati, a ona odvratna pomisao, kako bi možda trebao stati i usporiti, jer…počne me kopkati sve dok je odlučno ne odgurnem u stranu, u žbunje, u mislima tražeći oproštaj od šume, zbog zagađivanja mislima koje ne pripadaju ovdje, nedostojne su pravog trkača. Trenutak slabosti prolazi i oprezno, jer staza je klizava, imao oštar nagib, a opet brzo, prilazim cilju, vrhu brda, gdje je staza na kojom treniramo, uživamo u danu, u druženju, u izmjenjivanju misli, dok nas vjeverice, ptice, šumski svijet sa prijekorom gleda, jer svojim uživanjem u trčanju remetimo njihov mir. Gdje su oni dani, kad sam znao svom snagom jurnuti uz brdo, a iza mene je već bilo nekoliko kilometara, jurnuti nagnut prema naprijed, izdržati bol u mišićima i sretan, sretan, izbiti na sam vrh brda! Poskakivati po stazi, ruku visoko podignutih prema plavom nebu i vikati, vikati, dok su se ostali trkači kesili zadovoljno me gledajući, uživajući u prizoru, a moj krik zadovoljstva odjekivao prema nebu, šireći se preko krošanja stabala: « Nikada neću umrijeti! « Vratiti ću se! Pa makar mi to bila posljednja stvar koju ću učiniti!

- 08:46 - Budi (34) - Iskren - #