![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
29.09.2005., četvrtak
Sjeta
|
Sjeta Imao je osjećaj da je njegovo vrijeme prošlo: što je proživio, proživio je, sve ostalo u budućnosti biti će samo lagano umiranje. Pomirio se sa time, povukao u miran život i bio uvjeren kako strasti i velike ljubavi postoje samo u knjigama i filmovima. Život mu se pretvorio u mirnu rijeku koja je tiho, bešumno, bez udaranja u oštre stijene života, mirno tekla: nije bilo hučanja, neočekivanih događaja, samo miran protok nečujnog vremena. Upao je u svakodnevnu kolotečinu, a da nije bio ni svjestan toga. Postao je usamljenik, družeći se samo sa knjigama: pomamno je čitao, samo ponekad sa sjetom se sjećajući svojih pomorskih dana. Običaj mu bio došetati do kamenite obale, koja je ljeti vrvjela kupačima i koju upravo zbog toga ljeti nije nikad posjećivao: činio je to isključivo zimi, dok bi bura fijukala, zviždala, pjenila more, a on bi stao na sam rub, što je bliže moguće razbjesnjelom plavetnilu, pogledom šarao prema pučini, uživajući u predstavi koja se odigravala na velikoj pozornici, plavo-sivoj, velikoj, puštajući da mu ledeni vjetar zažari lice, a slane kapljice ga hlade. Neukroćeni elementi! Snaga prirode! Jedino je to volio! More je bilo njegov život i sad, kad nije više plovio, pitao se sa tugom u kojoj je bilo i bijesa: čemu uopće služi njegov život? Ima li svrhe? Na svoj pedeset i peti rođendan, jednog oštro-ledenog zimskog dana, došetao je do svoje omiljene stijene, noseći u ruci najlon-vrećicu i u njoj sendviče sa pršutom i bocu crnog vina. Dan je bio leden, pravi zimski, bez vjetra, bura je tog dana zakazala, tri je dana divljala i kao da se umorila, posustala, a zubato zimsko sunce škrto je širilo svoju toplotu. U trenutku kad je htio sjesti i poslužiti se sendvičem, primijeti da nije sam, kako je bio uvjeren: u podnožju velike stijene, do samog mora, stajala je žena ogrnuta teškim i toplim crvenkasto-smeđim kaputom, dok joj u ruci lepršala svilena marama koju je skinula sa kose, puštajući crni slap, blago prošaran sjedinama, da se slobodno prospe po ramenima. - Oprostite - reče mu - znam da je ovo vaše mjesto i odmah ću otići. - Nema potrebe - odgovori joj. - Stijena je dovoljno velika za nas oboje. Nasmijala se i oko crnih joj se očiju oblikovale sitne bore odajući mu teške dane njenog života. Nitko ne ostaje pošteđen. Život miluje, ali i udara! Dok se penjala prema njemu, pažljivo ju je promatrao, svjestan toga da mu se dopada ono što vidi: visoka, njegovana, crnokosa, crnih očiju koje su blistale, širokih usana, jagodice blago istaknute. Zrelost u punom zamahu. Istog trenutka kad je to pomislio, naglo reče: - Rođendan mi je danas. Imam sendviče sa pršutom i sirom i bocu dobrog crnog vina! Nažalost, čaše nisam ponio. - Kome trebaju čaše? - odgovori ona, stupi pred njega, pruži ruku i reče: - Sretan rođendan! Ja sam Tea. - Dante - odgovori on. - Moj je otac volio čitati, kao i ja, uostalom. Odatle ime. - Pristaje vam – reče ona i blago ponovi: - Dante! Pružio joj je sendvič pažljivo umotan u papirnatu salvetu. Sjeli su leđima se naslonivši na stijenu, gledali pučinu, uživali u sendvičima i još nečemu što je strujalo između njih i čega su oboje bili svjesni. I u čemu su uživali. - Plovio sam - reče joj Dante. - Ovdje razmišljam o tim danima. A vi? Zašto vi dolazite ovamo, Tea? - Moj je muž plovio, to je razlog mog dolaska ovdje. Umro je prije pet godina i ovdje volim razmišljati o našem zajedničkom životu. - Oh, žao mi je! - Ne mora vam biti. Imali smo lijep život i sjećam ga se bez žaljenja. Ni za čim ne žalim: učinila bih sve potpuno isto, kad bi se kojim slučajem život mogao ponoviti. Gledao ju je kako pije ravno iz boce, nevješto, ali hrabro se trudeći i to ga oduševljavalo. Prava žena za pravog muškarca. Nasmijala mu se vračajući bocu na njeno mjesto, između dvije pukotine u stijeni. - Nikad neću naučiti piti izravno iz boce - reče mu, a onda iznenada doda: - I moj me muž bezuspješno pokušavao naučiti tom umijeću. Nije uspio, naravno. Čekao ju je na "njihovoj" stijeni, četiri mjeseca poslije onog dana: proljeće je bilo u punom zamahu i uskoro će nagrnuti kupači, oteti im mjesto, njihovo mjesto, dragu im stijenu. Već je gotovo sve znao o Tei, kao i ona o njemu, viđali su se redovito i prema prešutnom dogovoru, uvijek bi se nalazili ovdje, na mjestu svog prvog susreta. Dante se često pitao, kako bi sve to funkcioniralo da su se sreli ranije, dvadeset godina ranije. Bila mu je privlačna, jako, a znao je da Tea isto misli o njemu, ali usprkos tome, njihovo je poznanstvo ostalo na prijateljstvu, ne razvivši se u nešto drugo. Dante je bio zadovoljan: u društvu sa Teom misli mu postajale vedrije, radovao se slijedećem danu, sastanku, izlasku sa njom. Vedrina mu se ušetala život, samotan život ustuknuo i sve više vremena se družio i posvećivao Tei. Nije znao je li ili nije zaljubljen u nju: u svakom je slučaju osjećao nešto posebno prema njoj, nešto što ranije nije nikad osjetio. Ponekad je imao dojam kako ona želi da on učini prvi korak, da se izjasni, otvoreno progovori o njihovom odnosu, ali bi ga nešto nepoznato i oprezno u njegovoj nutrini uvijek spriječilo. Strah? Nije se bojao odbijanja, ali se strašno bojao da je ne povrijedi. Želio ju je zaštititi od grubosti života: dosta je patila! Ugledao ju je i pošao prema njoj: kasnila je malo, neobično za nju. - Dobar dan! - reče joj prilazeći. - Igra zanimljiv film. Priča o prijateljstvu. - Ah, prijateljstvo! - odgovori nasmijano ona. - Najljepša moguća stvar na svijetu. Dante klimne: dileme je nestalo, dobio je odgovor! Tea se izjasnila! I osjećajući se lagan bez tereta neizvjesnosti, ponudi joj ruku, koju ona prihvati, pa krenu uz more laganim, ujednačenim, mirnim, postojanim korakom, uživajući u društvu jedno drugog. Prijateljstvo bez opterećenja! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:54 - Budi (18) - Iskren - #
28.09.2005., srijeda
Poziv
|
Poziv Andrej je cijenio i volio trenutke samoće, tim više što su bili toliko rijetki, da ga je ponekad boljelo koliko je čeznuo za njima. Dva su se dana, subota i nedjelja, čitav dugački vikend, otvorila pred njim iznenada mu nudeći samoću, koju je zgrabio u letu, ne oklijevajući, ali dobro se čuvajući da ne pokaže sreću koja ga je čitavog obuzela. To pripada samo njemu! - Za vrijeme vikenda vodim djecu kod mojih - rekla mu Milena, njegova žena, jučer poslijepodne, dok su tromo, nakon večere, sjedili jedno pored drugog i odsutno gledali televiziju. - Nisam ih posjetila već dugo i pomalo se ljute na mene zbog toga. Ne ću te moliti da nam praviš društvo, jer znam da bi bilo uzalud! Je li to u redu? Slažeš li se? Nemaš ništa protiv? - Naravno da nemam - mirno je odgovorio, ne skrećući pogled sa ekrana, da ga svjetlucanje očiju ne bi odalo: sama pomisao na to, kako će puna dva dana biti gospodar svog vremena, neometan ni od koga, Andreja je beskrajno usrećila! - Nisi u pravu - rekla je ona nakon kraće stanke, a on je uzdahnuo: njena mora biti zadnja! - Moji te ne mrze, krivo misliš, i zbilja bi se radovali da te vide! - Dogovorili smo se da nećemo više o tome - podsjetio ju je on. U subotu ujutro ih je, glumeći brižna oca i supruga otpratio do automobila, govoreći im da budu pažljivi, da ne žure, a svo vrijeme nestrpljivo čekajući da se konačno odvezu. Igrao je igru. Glumio u predstavi zvanoj brak i gadio se samom sebi zbog toga! Nije volio svoju ženu, u stvari, nije bio zaljubljen u nju: može se voljeti na toliko mnogo različitih načina. Naravno da je nešto osjećao za Milenu, bilo bi nemoguće ništa ne osjećati, nakon dvanaest godina braka, a prije toga i šest godina zabavljanja, i naročito poslije rođenja dviju prekrasnih djevojčica. Osamnaest godina poznaje Milenu, nije to zanemarivo razdoblje. Ali to više nije bila ljubav, zaljubljenost: ne poslije onog što je doživio sa Alenkom! Alenka ga probudila, razbila monotoniju, koju su svi oko njega nazivali normalnim životom, pa je i on sam to prihvatio. Njegovo se vrijeme odjednom podijelilo na dva dijela: prije i poslije Alenke! - Nemoj piti previše - reče mu Milena dok je palila motor. - Znaš da ti škodi. Klimnuo je i mahao djevojčicama, koje su se veselo kikotale. Istog trena kad su skrenuli i nestali mu sa vida, Andrej se okrene i uđe u zgradu. Sam! Slobodan! Laganim korakom odšeta do kuhinje, natoči si još kave, sasvim crne i bez šećera, pa se zavali u udobnu fotelju, stavivši noge na niski stakleni stolić: nešto što nije radio u prisutnosti Milene. Pijuckajući kavu, pogledom je lutao po dnevnoj sobi, zaustavljajući se na poznatim stvarima, koje su mu pričale fragmente njegova života. Odsjaj malograđanštine. Ona vaza je kupljena u Grčkoj, na njihovom prvom zajedničkom ljetovanju: onu su sliku dobili na poklon od njezinih za petu godišnjicu braka; onaj kipić... Osamnaest godina života! To gleda oko sebe! Ta ga misao ošine i Andrej se strese. Gdje je nestalo tih osamnaest godina? U što su se to pretvorili? Kakvi su to ljudi postali? I zašto? Upoznao je Milenu kao dvadesetogodišnjak: ona je imala osamnaest. Sasvim netipično, upoznali su se na stadionu: Andrej je trčao duge pruge, a Milena je sa tribina bodrila svoju prijateljicu, koja je bila Andrejeva prijateljica i koja ih je upoznala. Iskra je planula i od tog se dana nisu razdvajali. Šest je godina zabavljanja prohujalo poput treptaja oka i odjednom su počeli razgovori o braku: razgovori su se neprimjetno pretvorili u planove, nekako sve mimo Andreja, koji je bespomoćno promatrao kako mu se oblikuje budućnost, a da on sam u tome vrlo malo odlučuje: sve je sredila Milena, sa svojom majkom, dok je Andrej u sebi mislio: "Što, u vražju mater! Moram jednom i to učiniti! Istina je, da se pita mene, nikad ne bih poduzeo potrebne korake! Ima Milena pravo, dosta je tog kolebanja..." Nakon dvije godine, kad je napunio dvadeset i sedam, postao je roditelj: tri godine kasnije, postao je otac drugoj djevojčici. Život je tekao uhodanim ritmom: borba za preživljavanjem, posao, posao, posao... a na kraju dana malo opuštanja u krugu porodice. Dva puta mjesečno druženje sa prijateljima iz starih dana i nedjeljna jutra, koja je Andrej neobično volio i koja su pripadala samo njemu: nedjeljna jutra posvećena trčanju u samoći, sam sa svojim mislima, neometan, slobodan, nesputan...Ispunjena samoća. Radovao se tim nedjeljnim jutrima: često bi ulovio samog sebe kako u sredini tjedna počne sa čežnjom misliti o nedjelji, otkrivajući rastuću želju za samoćom koja bi mu milovala rane, zadobivene nakon naporna tjedna. Sve bi na trčanju bilo izliječeno, zaboravljeno, postalo nevažno: svaka bol, svaka neprilika. Miran se život nastavljao, djevojčice su rasle i kad je starija navršila sedam i počela pohađati školu, događaj koji se odigrao jednog nedjeljnog jutra, daleko od njegove obitelji, uzdrmao je mir i svakodnevnicu, na koju su svi navikli i počeli je smatrati konstantom. Jedinom mogućom stvarnošću! Stigavši u sjećanju do tog događaja, Andrej nemirno ustane, odšeta nervoznim koracima do kuhinje, natoči si čašu konjaka i sa njom u ruci vrati se na isto mjesto. Nije mogao razmišljati o Alenki bez podrške koju mu je pružalo piće: uspomene su i dalje bile suviše bolne! Otpije malo i osjećajući toplinu u mislima odluta u ono toplo ljetno nedjeljno jutro...tako daleko, a opet, neobično svježe u sjećanju, sasvim blizu! Trčao je sedmi kilometar kroz šumu, uskom prtinom, koja nikako nije bila put i koja je bila klizava: noću je pao kratki ljetni pljusak i natopio žednu zemlju. Ispred sebe, u daljini, ugledao je nešto plavo: nikako se nije uklapalo u zelenu i smeđu okolinu i ubrzo je shvatio da netko sjedi na stazi. Približivši se, ugleda mladu ženu, dvadesetih godina, prirodne crvene kose i izrazito zelenih očiju, pjegava, kao što znaju biti takve žene. - Iščašila sam nogu - reče mu ona gotovo plačući. Podigao ju je, odnio do kola i odvezao u bolnicu. Alenka je ušla u njegov život i sve mu se od tog dana promijenilo. Kad se vratio kući, instinktivno, ni jednom riječju nije spomenuo nesvakidašnji događaj. Nije znao zašto! Trčao je sa Alenkom svake nedjelje: prešutno su znali da će se naći u devet sati na početku staze. Doznao je da je osam godina mlađa od njega, bilo joj dvadeset i šest, da radi u njegovoj blizini i čudio se kako je nije primijetio: svojom je žarkom plamenom kosom plijenila pažnju. Na trećem su se zajedničkom trčanju kao po dogovoru u isti tren zaustavili, okrenuli jedno prema drugom i doslovno se pograbili! Gotovo su rastrgali oskudnu sportsku odjeću jedno sa drugog, rukama pomamno istražujući tijelo onog drugog, ljubeći se divlje, snažno, zubi im se uz zveket sudarali, dašćući, jecajući, jako se tresući u ekstazi, na zemlji, dok su borovi šumili nad njima, hladeći im strašću zagrijana tijela, koja su se njihala u iskonskom ritmu, a opet uvijek iznova bila tako neočekivano drugačija. Sokovi su im se miješali, znoj se stapao i postajao zajednički, obilno se slijevajući niz njihova tijela, šaljući mirisne poruke prema visokim krošnjama. Vrijeme nije igralo nikakvu ulogu u njihovoj strasti: usred prosinca, dok je ledeni vjetar zviždao vrhovima krošnji, oni bi se goli, ležeći na svojim trenirkama, zaštićeni stablima, koji kao da su sprečavali prodiranje vjetra štiteći ljubavnike, predavali pomamnoj strasti, koja je iz dana u dan bujala sve više. Nikad se nisu ni prehladili! Krv im je ključala! Živjeli su za te trenutke: ništa drugo nije bilo važno! Nošeni plimom osjećaja, na vrhuncu bi strasti vikali u vjetar imena, ona njegovo, on njeno, a imena, nošena vjetrom, vinula bi se visoko gore, u nebo, olujnim oblacima prekriveno nebo! Dvije je pune godine strast vladala njima, dvije su se pune godine pobožno i sa radošću predavali strasti! Dvije godine skrivanja, dvije godina laži, dvije godine dvostrukog života! Sve su izdržali: njihova je strast bila jača! Jača od svega! Svakog je puta bilo sve bolje, sve jače, sve intenzivnije! Svakog puta! Dokle? Pitali su se pomamno se utapljajući u nesvakidašnjoj strasti, dokle?, odzvanjalo im u dušama, dokle?, pa se ponovo grabili, još uživanja, još ekstaze, još, još, još... A onda je uslijedio hladan, otrežnjavajući tuš! Milena je, pretresajući odjeću, prije nego li će je ubaciti u stroj za pranje, naišla na žensku maramicu, obrubljenu čipkom i mirisom pohote, ukradenih strastvenih sati! Opasnost je bila tu! Shvatila je to ! Šokirala se, u trenu shvativši što to znači! Odjednom joj sve postalo očigledno i ljutnja na vlastitu glupost učinila ju je nemilosrdnim borcem. I drama je počela: suze, preklinjanja, priznanja, dolazak njenih roditelja! Drama! Pakao! Drama! Petnaest dana, puna dva tjedna, trajao je pakao. Nakon dva tjedna Andrej se predao, ustuknuo pred činjenicama života: svojim brakom, djecom, domom. Pod snažnim pritiskom Milene i njenih roditelja, pristao je na to da se više nikad ne sastane sa Alenkom; odrekao se nedjeljnog trčanja, odrekao se soli života. Vrijeme je nastavilo teći: sada, ono poslije Alenke... Čaša je konjaka bila prazna, kad se Andrej vratio u sadašnjost: dvije su godine prošle od dana kad je posljednji put vidio Alenku: otišla je, napustila grad. Prigušio je strast, nije bilo lako, ali uspio je. Bez Alenke, bez strasti, život je bio tih, previše tih, neprimjetan, dosadno svakidašnji. Uz uzdah sa kojim se opraštao od sjećanja, Andrej ustane sa namjerom ponovo napuniti čašu, kad zazvoni telefon. Ukipio se, protrnuo, znao je: Alenka zove! - Halo - promuklim glasom reče, promuklim od vjetra sjećanja. - Ja sam - začuje Alenkin glas nakon pune dvije godine: uopće se nije iznenadio! Drugačije nije moglo biti. - Ne mogu više, Andrej, moram te vidjeti! Dođi! - Gdje si? - upita on, a sve ostalo, Milena, djeca, obitelj, posao, sve ono što je predstavljalo njegov sputani život, ako je to bio život, prestalo je biti važno, prestalo je postojati: postojao je samo njen glas, promukao i obećavajući od čežnje i u njegovoj nutrini počne rasti i bujati želja, čineći ga živim nakon dugo i predugo vremena i ushit ga vine visoko, visoko, gdje je već jednom sa njom bio, i gdje zauvijek htio biti i nije ga bilo briga hoće li zauvijek ostati sa njom gore, visoko, ili će pasti dole i tresnuti u bol, u očaj! Znao je, mora ići! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:09 - Budi (16) - Iskren - #
26.09.2005., ponedjeljak
|
Znam da očekujete priču i žao mi je što će izostati. Ne mogu pisati, dok ne sazre u potpunosti. A ne sazrijeva iz jednostavnog razloga, što su dani fantastično lijepi, mnogo sam vani sa Lori i neobično za mene, prilično se mnogo družim. Jučer sam proveo poslijepodne sa starim prijateljem Borisom i njegovom Zoricom! Pretjerano smo uživali u hrani: punjene paprike, pikantne do ludila: pečena kokica punjena kukuruzom, nemam riječi za pohvalu koju zaslužuje: štrudla od trešanja, ufffffffffff: kava za bogove! Prava pravcata gozba! Kad uzmem u obzir moj asketski način života, koji njegujem već gotovo dvije decenije, nije ni čudo što ne pišem! Treba provariti sve te đakonije na koji moj želudac nije navikao! Jutros sam se naprosto natjerao na trening: odradio sam ga sam, nitko nije došao, što je pomalo čudno! Poslijepodne vodim Lori, koja je danas OK, na Pećine, na more, dan je previše lijep da bi bili u kući. Mirovati ću prisilno sasvim dugo vremena, pa nastojim biti što više u prirodi, ako to vrijeme dopušta! Posjetiti ćemo Fićinu sestru: putuje u London, pa da se pozdravimo i odnesem joj priču koju želi pročitati, a i da je utješim, jer ona konjina od njenog brata se ne javlja, nije joj se javio tri mjeseca! Mislim da je gotov: neuredan život, nerad, cigarete, neodgovoran pristup svemu, pa i prema samom sebi, uzimaju danak! Propada i tu nitko ništa ne može učiniti! Pokušali smo sve, ali... I za kraj pogledajte ovo: 24.09.2005 19:24 Večernji list Dug u dolarima: Hrvatska - 32 milijarde Bosna i Hercegovina - 4,5 milijardi Makedonija - 1,8 milijardi Srbija - 11,8 milijardi Crna Gora - 14 milijardi Slovenija - 610 milijuna Uživajte u lijepom danu!!! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:57 - Budi (23) - Iskren - #
25.09.2005., nedjelja
|
Vražji Windowsi! Čitavo jutro se zezam oko njih, da bi ih na kraju bio primoran izbrisati, formatirati disk. Toliko su bili spori, da je bilo pravo čudo! Navodno su poboljšani, možda i jesu. Nema veze, važno je da sam se zabavljao, dok sam ih nastojao ugoditi. Danas je dan odmora: nema trčanja, nema ničeg, strogi odmor, pravo ljenčarenje. Poslijepodne idem posjetiti lenčugu Borisa i Zoricu. Besmisleno je očekivati njegovu posjetu! Prevelik je to napor za njega: siguran sam da u 6 mjeseci ne prijeđe kilometara, koliko ja u jedan dan! Kad se samo sjetim naših mladih dana: kao smo znali bančiti! Neumorni smo bili, nezasitni! Uh, bolje i ne misliti o tome! Lori mi se jučer prežderala i jutros mi ostavila lijepu hrpicu na tepihu. Upitao sam je: "Što je to?", a ona odmah skočila na kauč, legla na leđa i podigla sve četiri u zrak. Položaj: kriva sam, nemoj me kažnjavati! Morao sam se nasmijati vidjevši je toliko uplašenu, a čim sam se nasmijao, postala je ona stara Lori, prkosna i glasna i živahna! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:02 - Budi (13) - Iskren - #
24.09.2005., subota
|
Jutro proteklo u pravom uživanju: početak dana kakav se samo poželjeti može. Dr. Dragan je stigao za njega neuobičajeno rano, pa smo zajedno odradili vježbe i trčali, sa tim da je on držao svoj ritam, a ja svoj. Istrčao sam 4000 m. za 26 minuta, lagano, bez naprezanja, ne žureći, razgovarajući, ukratko: bez opterećenja. Za divno čudo, stopalo me uopće ne boli! Osjećam u njemu samo laganu toplinu, ništa više, nema onog neugodnog stiskanja, pulsiranja! U mislima se lagano opraštam od trčanja: za neko vrijeme, naravno! Ali vratiti ću se i bit će to dobar povratak! Jučer sam od Brace dobio preko 100 CD-a, filmovi raznog žanra, da se zabavljam dok budem nepokretan. I nove Windowse, sa nekim dodacima koje ću poslijepodne instalirati na E-disk, da vidim kako izgledaju! Ako ne izađem sa Lori u šumu, jer dan je kao stvoren za to! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:22 - Budi (12) - Iskren - #
22.09.2005., četvrtak
Delirij
|
Delirij Osjećaj je bio sasvim čudno obavijen nestvarnom paučinom, sivom i bolnom i znao je da sanja, da leži u svom krevetu, pijan, naravno, uvjeravao je sebe u to, ali mu nije pomoglo: u potpuno stvarnom snu, koji ga uvjeravao kako je to java, vodio je razgovor u staroj gostionici, u blizini njegova doma, dokazivao prijatelju besmisao svekolikog Univerzuma. Trzao se u snu, nastojeći se probuditi, pobijediti tu dualnost, koja ga je rascijepila na pola, pa jedna njegova polovica leži u krevetu i znoji se, isparavajući alkohol, dok ona druga, isto tako istinita, stvarna, sjedi u gostionici i raspreda o egzistencijalnim pitanjima. Misao da ludi, ta strašna misao, prostruja njime, tijelo mu zatrese drhtavica i bolno zaječi u snu: nije se uspio probuditi, naprotiv, noćna ga bol još jače mrvila svojom težinom, pa mu se oznojeno tijelo bolno zgrčilo u položaj fetusa, a nogama mu projurile horde mrava, žareći, žareći, žareći...bol je rasla i rasla, mravlja horda plazila nesmiljeno njegovim trzajućim tijelom, sasvim mokrim od znoja: grčevi ga počeli potresati, bolno mu kočeći mišiće, znoj izbijao, tekao... Počeo je piti prije ravno devetnaest dana! Devetnaest ludih, bjesomučnih dana, lutao je gradom, neobrijan, poduža mu kosa neuredno padala na čelo, umašćena, neoprana, siva, padala mu niz koščato duguljasto lice, tankih pramenova, nalik na mokre repove pacova. Svaku bi večer, dok bi nesigurno stajao za nekim od mnogih šankova toga dana, davao sebi svečano obećanje: ujutro ću oprati kosu! Ali bi jutro bilo u pravilu iznenađujuće bolno, drhtavog tijela, ruku pogotovo, bolna stomaka i samo sa jednom mišlju u bolnoj glavi: piće! Potrebno mi je piće! Mučan ritual jutarnjeg povraćanja uvijek bi mu ponovo govorio o besmislenosti njegova života, zgadio bi se svako jutro sam nad sobom, ali želja za pićem, prvim pićem koji će unijeti mir u njegov uznemireni organizam bila bi toliko snažna, da bi uvijek odnosila pobjedu, gorku pobjedu koja je u svojoj konačnosti vodila porazu. Kosa, a i čitavo njegovo tijelo, ostalo bi neoprano, neuredno, dok bi što je brže mogao grabio prema prvom šanku dugim i ranojutarnjim nesigurnim korakom. Svakog dana ista bolna procedura se ponavljala! Više nije mogao mnogo ni piti, bilo mu dovoljno nekoliko pića i već bi bio sasvim pijan. Pad tolerancije! Znao je to, razumio, ali nije ga bilo briga! Imao je on i svojih "suhih" razdoblja: ni kapi ne bi popio po nekoliko mjeseci. Transformirao bi se bez nekog vanjskog vidljivog povoda u pristojnog trezvenjaka, čistog, urednog, uvijek svježe obrijanog. Ponašao bi se normalno, poput svih ostalih, ako je to normalno: išao bi na posao, sa posla kući, u kino, u šetnje, na kavu...živio pravim malograđanskim životom. Nakon otprilike četiri mjeseca počela bi ga obuzimati nervoza, zatim, bijes, pa očaj...osjećao je da se njegov "luđački period" neumitno približava, osjećao se slabim, nemoćnim oduprijeti mu se i prezirao je sebe i svoju nemoć. Odgađao je neizbježno, povlačio se u samoću, među knjige, čitao je mahnito. Sve je radio mahnito, sa mnogo strasti. Nije bio umjeren ni u čemu, pa ni u piću. Shvaćao je svoj problem, točno je znao što je sa njim, ali nije nalazio snage pobijediti svoju slabost, jer kad bi tijelo počelo vapiti za pićem, on bi se odupirao, grčevito, bolno, ali bi na kraju uvijek rekao: "U vražju mater sve! Ionako sam već mrtav! Ovo nije život! Ovo je dugo umiranje!" i popustio bi svojoj slabosti, naručio prvo piće i ispijao ga polako, pažljivo! Nakon obično dva mjeseca teške borbe sa samim sobom, gubio bi rat i popuštao. Odlučnim bi korakom ulazio u prvi lokal, jer sad mu laknulo, više se ne mora boriti, ne mora patiti, bar će jedno vrijeme uživati u svojoj slabosti, a kasnije…Naručio bi prvo piće čvrstim glasom, u kojem se nije moglo naslutiti njegovo duhovno stanje, stanje puno bolnih urlika! Ah, kako je to piće prijalo! Govorio je: "Baš kao da mi anđeli plešu jezikom!". Volio je taj moćni, žestoki, vrući osjećaj u grlu, koji je palio na svom putu do stomaka i tu blaženo grijao, grijući mu dušu, donoseći dugo željeni mir, mir kakav bez pića nikad nije mogao doseći. Trenuci moći! Trenuci snage! Moćni sati njegova života! Snaga! Oslobođena misao! Sloboda! Koja je vodila u ropstvo! Bili su kratki, ti trenuci moći, snage, a zamijenila bi ih ubrzo slabost, svakim danom sve veća i sve više razarajuća, kidajući mu misli, rastrzajući mu um, donoseći bol za bolom! Patio je, mnogo, beskrajno i često se pitao, čemu sve to? Odgovor nije nalazio, a pakleni kovitlac njegova života se nastavljao: pijani dani ludog očaja, smjenjivali bi mirne trezvenjačke dane, točno poput sata, otprilike svakih šest mjeseci. Zatvoreni pakleni krug! Nikad kraja... Snažan grč ga strese i on naglo ustane i nekako se iskobelja iz mokrih plahta, sasvim promočenih zaudarajućim znojem, čitav se tresući i nešto nesuvislo mrmljajući, otvori vrata spavaće sobe, prošeta hodnikom do dnevne sobe, izađe na mali balkon, prekorači željeznu ogradu i nestane u dubini, u noći, tiho, gotovo nečujno, izuzme li se ružni i tupi udarac, koji je potmulo odjeknuo i nikog nije uznemirio u hladnoj zimskoj noći. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 19:05 - Budi (15) - Iskren - #
|
Jutros sam odradio naporan trening, zahvaljujući Miljenku! Uvrtio je sebi u glavu da mi pojača grudni koš, pa me tjera i goni na izuzetne napore, a što je najgore, vježbe su mi nove i zadaju mi bol. Izdržavam, jer znam da je u pravu: građen sam kao i svi dugoprugaši: noge snažne, torzo malo zapušten, ruke mršave. Bogami, budem li izdržao sve ovo na što me tjera (za sada ga pratim) postati ću pravi snagator! Obojica u isto vrijeme idemo na operaciju, obojici će trebati oko tri mjeseca oporavka, a zatim...Miljenko u glavi ima već čitav plan treniranja: pravi je manijak! Sviđa mi se, jer nikad ne kuka! Pravi je borac! Kući sam došao prilično umoran, a da mi se digne tlak, pobrinula se Lori: skuplja otpatke sa ceste i dva sam je puta izlupao, prvi put šibom, drugi put novinama! Zanimljivo, izlupam je, a ona istog časa dotrči do mene i inzistira na pomirenju! Poludim kad vidim kako ždere otpatke: film mi se u glavi odvrti i ponovo doživljavam one trenutke kad se otrovala i kad je spašena samo zahvaljujući mojoj brzoj intervenciji! Biti ću čvrst i izlupati ću je pošteno, ali natjerati ću je da se odrekne sakupljanja otpatka! Lukava je, ako je gledam, pravi se da ne primjećuje odbačenu hranu, ali čim skrenem pogled, grabi brzinom munje! Drugo ništa novo, osim što sam jutros na radiju prvu vijest čuo da su opljačkali automat u nekoj bolnici, mislim u Zagrebu! Divna vijest! Dobro jutro, Vijetnam! Ufff, htio sam reći Hrvatska! Više ni u bolnici nisi siguran! Zašto nitko ne opljačka političke stranke? Vjerojatno zato što znaju da bi nam u tom slučaju nabili toliki harač, da bi svi pocrkali! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:02 - Budi (9) - Iskren - #
21.09.2005., srijeda
Galeb
 Galeb Životni mu je poziv bio biti "galeb". Počeo je sa navršenih šesnaest i trajalo je i dalje. Za njega, Erosa, jednog od "galeba", vrijeme kao da je stalo. Jedini mu je cilj bio: "povaliti što više žena u kratkom i slatkom ljetnom razdoblju, kad lijepe strankinje navale na more i u moj zagrljaj", kako je često sam govorio u društvu, uz čašicu, kad bi se jezik razvezao, omamljen i opušten pićem i prijateljima, atmosferom, svim onim što donosi ljeto i što je Eros toliko volio i za to živio. Sva ostala godišnja doba, za Erosa su bila samo priprema za vruće ljeto prepuno toplih zagrljaja! Svoje je vlastite ljepote postao svjestan još kao dijete: sve su ga žene cmakale i govorile mu kako je sladak, pritiskujući ga uz grudi, a on bi udisao miris žene i već mu se tada jako sviđao taj puteni miris koji ga uzbuđivao, a da nije bio ni svjestan toga. Zavolio je ženski dodir za sva vremena. I miris ženskog tijela. Postao je zaljubljen u sve žene, a da nikad nije volio samo jednu, posebnu. Imao je svega šesnaest godina, tog davnog početka ljeta, kad se slušala glazba Beach Boys, Beatlesa, Janis Joplin i ostalih iz iste garde, koju je on zvao "Stara dobra nenadjebiva mjuza", kad je otkrio svoj nepobitni talent. Ujutro je na plaži obrlatio jednu malicu iz unutrašnjosti, koja je bila prvi put u svom mladom životu na moru, a tu istu večer, zaveo i drugu. Shvatio je, kako ima talent koji mu omogućava lako zavođenje i bio je oduševljen tim otkrićem. Lovište je bilo prepuno mladih djevojaka, ekskurzije su hrlile na more, još je to bila stara Juga i svi iz unutrašnjosti su dolazili na Jadran: izbor je bio neograničen, a konkurencija, prema Erosovom talentu, nikakva! Tog je ljeta "spavao" sa osam maloljetnica, kao što je i sam bio maloljetnik, ali maloljetnik, koji je u toj ranoj fazi svog života, otkrio životni poziv. Procvao je, postao od dječarca muškarac, doslovno preko noći! Vremena su bila lakša, pristupačnija, opuštenija, moto mladih bio je "Vodite ljubav, a ne rat" i on je svim srcem bio za to. Vodio je ljubav i volio je čin ljubavi, a da o ljubavi pojma nije imao. Nije ga ni zanimalo: smatrao je takvog što tricama, apstraktnim pitanjima kojima nije želio razbijati glavu. Važan je bio jedino užitak. Ništa više i ništa drugo! Užitak je postao njegov porok! Promijenio se. Postao je opsjednut svojim izgledom. Vježbao je: održavao se u zavidnoj formi! I izgledao je upravo bogovski! Baš onako kako mnoge žene vole! Visok 180, težak 75 kg. bez imalo sala, sve sam mišić, sve zategnuto i čvrsto, širokog osmjeha, blistavih zuba na tamnom licu. Živa reklama uspješnog srcolomca! Godine se vukle tromo, ali neumitno i nje ih se moglo zaustaviti, vremena su postala nekako drugačija, isto tako i ljudi, pa čak i ljeta: sve je nekako bilo isto, a opet drugačije. Eros je ostajao isti, bar je on tako mislio: svako je ljeto nestrpljivo očekivao "sezonu lova" i obilato je koristio. Ženama je bio neodoljiv kao dvadesetogodišnjak, pa i kao tridesetogodišnjak, ali vrijeme, taj neumoljivi faktor, činilo je svoje. Kosa je postajala malo rjeđa, pa se čak tu i tamo mogla ponekad vidjeti i sijeda vlas, koju bi Eros nemilosrdno čupao, poput tašte žene zgrožen njenom pojavom i odmah je uklanjajući. Kasnije je pribjegao i drugim sredstvima, očajničkim sredstvima: bojio je kosu, kriomice i napola se stideći, ali nije odustao od tih mjera, pomoću kojih je zadržavao mladoliki izgled. Nije shvaćao, da prirodu ne možeš lagati. Nije mogao ukloniti sve posljedice protoka vremena. Ma koliko se on trudio, koža više nije izgledala onako lijepo-svježa kao nekada, bore oko očiju postale dublje, izražajnije, koža na vratu se nekako promijenila, postala crvenkasta. Svaki je dan pažljivo radio na uklanjanju fizičkih nedostataka i to mu postala glavna preokupacija! Vremena je imao napretek: svo vrijeme svijeta pripadalo mu je. Prijatelji iz djetinjstva su se poženili, stvarali obitelji, živjeli neki sasvim drugi život, potpuno nerazumljiv Erosu: ostao je sam, a nije to ni primijetio, sasvim zaokupljen svojim izgledom. Čudio se prijateljima, koji su kao oženjeni ljudi bili zadovoljni i nisu tražili avanture: Eros to nije moga shvatiti! Zar promjena nije ono najbolje? Nepoznato? Novo? Zar to nije prava i jedina draž života? Navršivši četrdesetu, doživio je nezamislivo: prošlo je čitavo ljeto, a on je uspio dovesti u krevet samo sa dvije žrtve! Jer one su to bile u njegovim očima, samo žrtve, plijen: on je bio lovac, grabežljivac! Sve ostale žene, koje je svom svojom umješnošću lovio, sa osmjehom su ga odbile, blago, nježno, kao da ga žale i to ga je, taj njihov nježni postupak prema njemu, galebu i srcolomcu, velikom poznavatelju žena, kao prema nekom bespomoćnom djetetu, sasvim dotukao! Dan je bio mlad, ljeto je bilo mlado, ali se Eros odjednom osjetio starim: pokupio je svoje stvari, napustio plažu i zatvorio se u svoju spavaću sobu, u kući roditelja, sa kojima je i dalje živio. Iz dobro sakrivenog područja, iza brda knjiga, izvukao je veliku kutiju i njen sadržaj prosuo po krevetu: slike, nebrojene fotografije žena, razlile su se bijelim plahtama. Eros ih je gledao, tuga ga obavijala: čitav je njegov život ležao razasut na bjelini ispred njega i on odjednom shvati koliko je sve to bilo uludo potraćeno vrijeme, isprazno, ništavno: ostavilo ga samog i praznog, pogleda i sjećanja uprtog u prošlost, u sjećanje; jedino što mu ostalo! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:37 - Budi (17) - Iskren - #
20.09.2005., utorak
|
Sve sam sredio! Dan D je 10.10., ponedjeljak. Objašnjeno mi je da ću biti u bolnici otprilike 5 dana, ovisi o zacjeljivanju kostiju. Pet dana ležanja! Savladati ću i tu prepreku! Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći: sad samo mirno čekati, bez uzrujavanja! Pročitao sam da nas je napustio još jedan veliki čovjek: umro je Simon Wiesenthal, u Beču, u dubokoj starosti, u 96-oj godini. U Drugom je svjetskom ratu izgubio 89 članova svoje uže i šire obitelji. Proživio pakao! Bio je logoraš Mauthausena. Usprkos tome ostao humanist! Čuvena je njegova opaska kako nema slobode bez pravde! I to je istina! Za one koji možda ne znaju, Simon Wiesenthal je bio lovac na naciste i zahvaljujući njegovoj upornosti, oko 1100 naci-zločinaca je uhvaćeno i bilo im suđeno! Kad bi bilo više takvih ljudi na svijetu, ljudi koji postaju savjest čovječanstva, lakše bi nam bilo: možda bi čovjek napredovao i ponešto duhovno, a ne samo na tehnološkom planu! Neću više...daleko bi me odvelo... "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:37 - Budi (13) - Iskren - #
19.09.2005., ponedjeljak
|
Izvukao sam! Ili pobijedio? Nisam siguran: vjerojatno ima svega pomalo, a najviše prkosa! Danas sam bio kod specijalistkinje i službeno sam proglašen zdravim! Nije potrebna još jedna gastroskopija, sve je OK, ali mi je, sa obzirom na operaciju stopala, propisala dnevno jednu tabletu željeza i lanzula. Kaže, ipak je to šok za organizam, a meni je došlo da se nasmijem! Što li ona naziva šokom! Mislim na to pola godine i nema tu šoka! Psihički sam pripremljen, fizički isto tako! Šok sam doživio prošle godine! Danas mi je sve ovo što me čeka pravo zezanje, poput trčkaranja od pet kilometrića naprama maratonu! Sutra idem u bolnicu naručiti se za operaciju! Dr. Klarić me već čeka, poručio je! Ništa ne čekam! Nema odlaganja! Za Novu godinu prvi put izlazim na teren i počinjem trenirati za još jedan maraton! Častio sam Loricu sa njenom omiljenom poslasticom i sad zadovoljno spava na mojim koljenima, dok ovo pišem, a stara dobra Janis Joplin miluje me svojim glasom… Sad sam se sjetio: sinoć sam gledao film o Jim Hendrix-u i uživao! Koji su to dani bili! Ali nećemo se osvrtati (iako su ovo "osvrti") već idemo naprijed, sa mislima već u pobjedi!!! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:31 - Budi (16) - Iskren - #
17.09.2005., subota
Žene Valentinova dana - 50 – a, jubilarna priča!!!
|
Žene Valentinova dana 50 – a, jubilarna priča!!! Odmah na početku moram reći da ne vjerujem u sudbinu, kob, ma zovite je kako hoćete! Nazivajući je raznim imenima nećete je učiniti stvarnom. Znam i prihvaćam: oko nas vlada čisti kaos, ludilo, a mi slabi kakvi već jesmo, ne možemo se pomiriti sa time, pa sve što nam se događa u našim malim i jednostavnim životima, svrstavamo i slažemo u neke zamišljene fascikle, a poslije, tek poslije, kunemo se da je u tim doživljajima bio prst božji, sudbina, kob... Ali je ovo neosporno: dva sam se puta u svom ludom životu još luđe zaljubio! Dva sam puta nagazio na istu minu i odlepršao u pakao snagom eksplozije strasti! Dva sam puta patio! Jer, za mene, ljubav znači patnju! Kako bi moglo biti drugačije? Pored njih nikad nisam osjećao mir, a što sam osjećao, nikako ne mogu dokučiti. Znam samo da je taj osjećaj bio snažan i kako je on jačao, ja sam postajao sve slabiji. Sad dolazimo do onog čudnog dijela: dijelilo ih je dvadesetogodišnje razdoblje, te moje dvije ljubavi! Zaljubio sam se prvi put sa dvadeset i dvije, kao klinac, kao što se svakom događa. Ovo drugo se baš ne događa svakom: imao sam punih četrdeset i četiri kad sam sreo drugu. I ponovo se zaljubio! Još jače i snažnije nego prvi put! Obje su bile umjetne plavuše (prirodna im kosa bila smeđa i nikad nisam otkrio zašto su odlučile biti plavuše), obje su bile srednjeg rasta, a moram vam reći da sam ja izrazito visok, pa su uvijek morale zabacivati glave da bi me mogle gledati u oči. I ono najčudnije: obje su rođene na isti dan, na Valentinovo! I obje su voljele samu ljubav, ili ono što su podrazumijevale pod tim pojmom. Nisu baš previše voljele čovjeka u meni: voljele su samo muškarca koji im može pružiti ono što im je bilo potrebno, ono što su obje ludo voljele; užitak! Prva se zvala Davorka, imala je osamnaest kad sam je upoznao. Drugoj je bilo ime Vesna, imala je trideset i tri kad sam se spetljao sa njom. Baš spetljao: u toj je mahnitosti bilo svega što je nedostajalo sa Davorkom! Strast se prelijevala preko nas! Svakim danom sve više! Sa Davorkom, onih davnih dana mladosti, sve je nekako teklo tiho, mirno, poput pitomog potočića. Nije mi dala ni naslutiti divljinu u svojoj nutrini! Skrivala je, bila je samo njena, ni jedan je muškarac nije zaslužio vidjeti! Sa Vesnom sve je bilo divlja rijeka: morao si se boriti da se ne udaviš u njenoj bujici, čije su stijene bile strast, jedna veća od druge, oštrih i ubojitih rubova, koji su mi prijetili svojom oštrinom. Davorka je donosila spokoj, doduše prividan, ali bio sam mlad i nisam mogao vidjeti, osjetiti: Vesna je živjela u mahnitosti, bila oličenje mahnite strasti kojoj je sve podredila i koja je jedina bila važna. Sa Vesnom sam se uspeo na Himalaju strasti! Vodili smo ljubav po čitave noći, ništa nam nije bilo strano, sve smo iskušavali, u svemu uživali i uvijek poslije toga ostajali gladni. Još strasti, još uživanja, još, još…Mislio sam da gubim razum. Strast je vrištala kroz naša tijela! Samo smo na to mislili: kako utažiti strast, sve je drugo prestalo postojati. Grabili smo jedno drugo u svakom trenutku i na svakom mogućem i nemogućem mjestu: vođenje nam ljubavi bilo bjesomučno, nezasitno, ostavljalo nas praznim nakon toga čina, nikako se nismo osjećali ispunjenima, pa smo još više željeli voditi ljubav! Još jače! Još strastvenije! Neprekidan zanos! Davorka me grlila nježno, ali je poslije mog zagrljaja hrlila u zagrljaje drugih. Dugo mi je trebalo, dok nisam shvatio, a kad sam shvatio, slomio sam se. Nikad više u potpunosti nisam vjerovao ženama. Jedno sam ih vrijeme i mrzio, istina, ne stidim se priznati! Kad smo se razišli, Davorka i ja, lutao sam nemirno i pio, pio...i dugo se vremena nisam usuđivao prići ni jednoj ženi: sve su bile prijetnja! Vesna me tjelesno iscrpljivala, ali trčao sam za tom iscrpljenošću, moram priznati. Bila je udata, moja strastvena Vesna i sa užitkom se naslađivala u mojim rukama: iz nekog razloga muž joj bio nezainteresiran za njeno poželjno i pažnje gladno tijelo! Nije to mogla podnijeti: mrzila ga zbog toga, mrzila iz dna duše! Ako je ona imala dušu, u što sumnjam! Vesna je voljela samu sebe i strast i ništa i nikog više! Mislila je, ne! bila je uvjerena, kako se Svemir mora oko nje okretati! Bila je mudra. Ili pokvarena? Skrivala je svoj hedonizam iza nevinog i "tako sam slaba i nemoćna" držanja. U njoj se skrivala snaga manipulatora: za ništa se nije morala boriti, uložiti napor, svi su joj ugađali, a sve radi njene nježnosti, a bila je čvršća od čelika! Lomila, me, Vesna, upotrebljavala, zloupotrebljavala i na kraju odbacila. Tada sam žalio, sad sam joj zahvalan: još kratko vrijeme takvog mahnitanja i sasvim bih sigurno poludio! Često mislim na naše zajedničke noći, dok je njen muž, kojeg je posprdno zvala "konj", radio noćne smjene. Pitam se, kako li mene zove? Pastuh? Ili magarac? U vrijeme Davorke imao sam dvadeset i dvije: u Vesnino vrijeme četrdeset i tri! Da, bio sam deset godina stariji i imponirala mi njena mladost. Sad imam pedeset i sve do prije dva dana bio sam uvjeren da je vrijeme strasti iza mene, da sam ga proživio, da sada dolazi vrijeme mira, tišina bez vjetra. Prevario sam se! Prekjučer sam bio na jednoj izložbi slika: nova se autorica predstavila svojim radovima, a slikala je isključivo konje; konji kako pasu, u trku, na pojilu...imala je ono nešto i sa odobravanjem sam gledao njene slike, kad mi je u vidokrug ušetala ona, umjetna plavuša (i opet i ponovo), zelenih očiju, izazovna punokrvna (kad smo već kod konja) žena u ranim četrdesetima. Pogledi su nam se sreli i prikovali i netremice smo zurili jedno u drugo: nismo ga imali snage skrenuti, ni ona, a ni ja. Prišao sam joj, predstavio se i pozvao je na piće. Prihvatila je bez krzmanja, što mi se silno dopalo, ne volim prenemaganja i dok smo pijuckali već treće po redu, Enia mi počela pričati priču svog života. Prvo mi je sa osmjehom rekla kako je rođena na poseban dan, na Valentinovo... U stanu sam, pijem kavu i gledam u telefon. Obećao sam Enii telefonirati. Krzmam, nisam siguran što želim. To me vražje Valentinovo plaši i mami i zove i odbija i nudi i prijeti... "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 15:36 - Budi (26) - Iskren - #
16.09.2005., petak
|
Diplomat: kako to odurno zvuči! Ljudska je vrsta (barem ona koja misli svojom glavom) navikla na raznorazna razočarenja, pa pretpostavljam da nas još jedno u neprekidnom nizu koji nam serviraju sa svih strana, neće previše iznenaditi! Oni Izabrani, koji nam kroje budućnost, pregovarači zemalja članica UN-a, dogovorili su deklaraciju o razvoju, o ljudskim pravima, o globalnoj sigurnosti i o terorizmu. Deklaraciju su, naravno, donijeli u posljednji čas, nisu imali vremena za nju, morali su prisustvovati raznim prijemima i banketima! Ni to nije najgore, pomisliti će te, barem su je izglasali, nije važno kada! Moram odmah reći da to ni izdaleka nije ona deklaracija o kojoj su gromoglasno govorili: to je deklaracija trulog kompromisa bogatih zemalja, koje ne žele mrvicu svog bogatstva dati siromašnim zemljama, koje, onako uz put, još i pljačkaju! Trgovinske barijere ostaju: nemojte se nadati ukinuću! Bogati moraju povećati svoje bogatstvo, a ne ga umanjiti, zar ne? Ništa od lijepih obećanja pomoći najsiromašnijima! Najvažnije, nikakvih pomaka za novo vijeće ljudskih prava, sve ostaje po starom: drmatori će i dalje drmati! Pet su godina Izabrani pregovarači blejali o tome, primajući basnoslovne honorare (o onom što su smotali sa strane, neću ni misliti), bogate su države samo pričale, a glad je bujala, terorizam postajao sve izraženiji! Zaključak se nameće sam po sebi: UN (Ujedinjeni narodi), to vrhovno tijelo, zakočilo je svoju dužnost da pomogne nesretnim i siromašnim ljudima, kojih , radi takvih beskrupuloznih dogovora između moćnika, ima sve više i više i koji rađaju nezadovoljne, a pojedini nezadovoljnici postaju teroristi, a što oni rade, znamo, da bi ih se zaustavilo donose se nove deklaracije...pakleni krug iz koga, ne da se ne može, nego se ne želi, sudeći po djelovanju pregovarača zemalja članica UN, pobjeći! Zaključak: nekima odgovara ovakvo stanje stvari! Bogate zemlje, u prvom redu Amerika, ne da lovu za rješavanje problema pitke vode za ogromnih 2 milijarde i 6 miliona ljudi u svijetu! Pazite sad ovo: stručnjaci tvrde da bi ta lova spasila najmanje 4000 života, ljudskih života, dnevno!!! Godišnje je to ni više ni manje 1.424.000. ljudskih života. U tri godine nestane ljudi koliko ih ima Hrvatska! Ali koga briga! Amerima su važnije njihove plastične operacije: upravo toliko godišnje potroše na uljepšavanje! Evropljani na parfeme! Ali ne daju za vodu siromašnima! Sjetite se toga kad slijedeći put upotrebite parfem! Siromašne nitko ne voli, nitko ih ne treba: to je poruka svijetu iz UN, organizacije koja radi na dobrobiti čitavog ljudskog roda! Radi li? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:43 - Budi (10) - Iskren - #
15.09.2005., četvrtak
|
MOLBA Jedna me prijateljica, dok smo šetali pse, zamolila da joj napišem originalni slogan o kozmetičkom proizvodu Avon. Evo što sam smislio: Starim je Egiptom vladao bog sunca Amon Mladim i lijepim ženama danas vlada Avon. Njegujući kožu kremom Avon, Štiti je sam bog Amon! Kao što se možete uvjeriti nemam pojma o pisanju pjesama,očito sam "jači" u prozi, pa lijepo molim svoje čitateljice da pomognu: sigurno poneka i koristi kozmetiku Avon. Sa nestrpljenjem očekujem vaše prijedloge! Poput divljakuše Magi i ja uzimam slobodan dan: odoh sa Lori na korzo, čuti što je novog, posjetiti bricu i možda odrezati ovaj rep koji me tuče po leđima, usput se prisjetiti starih dana, jer brico i ja smo duuuuuuuuuuugogodišnji prijatelji, a poslijepodne pogledati "Planet majmuna", film iz 1968 g. sa Hestonom u glavnoj ulozi! Uživajte! |
- 09:42 - Budi (14) - Iskren - #
14.09.2005., srijeda
Krah
|
Krah Vrijeme je neshvatljivo, čudno, kao što je netko odavno primijetio: dok ne razmišljaš o njemu vrlo dobro znaš što je vrijeme, ali čim te netko pita, više ne znaš, izgubiš se, lutaš u traganjima. Uvijek uzaludnim! Nema povratka na staro! To zna pouzdano! Vrijeme teče u jednom pravcu, neumitno, mrveći sve svojom ledenom neumitnošću. Dugo se vremena ništa ne događa, sve teče mirno, uhodanim tokom, a zatim iznenada sve se uzburka i sve se promjeni i sve je drugačije, a čovjek, ta vječno prokleta budala, počinje cijeniti ono što gubi tek u tom trenutku, smatrajući ga prije toga nečim što mu pripada! I ne obraća pažnju na svoju sreću, bogatstvo života: ne shvaćajući kako mora sreću zalijevati sokovima ljubavi! Inače usahne! Sad je svjestan: ono su bila sretna vremena! Koja su sad prošlost! Sad žali, a onda nije uživao u njima! Žali i zbog toga! Ostala je žalost, vječna pratilja propuštenog! Lamentirajući nad crnim pivom, Ervin je proklinjao sve svoje greške koje je učinio u suživotu sa Natašom, one znane i neznane: prihvaćao je činjenicu da ih je bilo. Više nije bilo mjesta samozavaravanju! Vrijeme istine! Čitava je godina prohujala od onog nemilog događaja, kad je u dnevnoj sobi zatekao ženu sa mlađahnim ljubavnikom. Mnogo se toga dogodilo od tog dana, ali promjene nisu bile dobre. Odlučili su se na pomirbu ( "radi djece", bila je česta uzrečica i on ju je mrzio, uzrečica nije oslikavala pravo stanje stvari - prije će biti da Nataša i on nisu željeli priznati poraz, krah braka, pa su grčevito pokušali nešto novo ), nastaviti zajednički život, zajedno dostojanstveno ostarjeti, zaboraviti prošlost, okrenuti se budućnosti, posvetiti budućnosti svoje djece. - Slažem se - pristao je Ervin na sve što je predlagala Nataša - ali zahtijevam da se odselimo! Početi ćemo novi život u drugom gradu, u nepoznatoj okolini. Klimnula je: razumjela je njegovu potrebu za novim, za bijegom. Novi, obećavajući početak. Za njih! Otišli su iz grada: novi grad, nepoznata sredina, novi posao, drugi ljudi, i još mnogo toga, održavalo je njihov napuknuti život. Otkrivajući i upoznavajući novo, nisu imali vremena misliti na staro. Nikome nisu rekli u koji grad odlaze. Novi grad, novi život: bez prtljage prošlosti. Naravno da više ništa nije bilo isto u njihovom međusobnom odnosu, ali su uporno to odbijali priznati. Sjene su ih pratile! Ljubav su vodili rijetko, sve su duži bili periodi apstinencije: u Ervinu se gasila želja. Nataša je šutjela, naslutivši razlog tome: šutke se nadala da će kriza proći. Nije prolazila i Ervin je postajao sve nervozniji, a njegova se nervoza odražavala u obitelji na najgori mogući način: djeca su se počela pribojavati često bez razloga, kako je njima izgledalo, naprasitog oca. Mučeći okolinu i samog sebe, Ervin je nakon pet mjeseci takvog života, odlučio nešto učiniti. Pet mjeseci nije vodio ljubav sa Natašom, a ni sa kojom drugom ženom. Tog je jutra, probudivši se nakon erotičnih snova, odlučio prekinuti vlastito mučenje. Snovi su ga uzbudili, ali na javi, istog trenutka kad je pored sebe ugledao Natašu, uzbuđenost se počela povlačiti, puštajući na svoje mjesto ravnodušnost, nedostatak želje, mlohavost. Pokušati će sa drugom, ne sa vlastitom ženom. Mora doznati da li je još muškarac, može li uživati u seksu, je li impotencija uvijek prisutna, je li postala dio njegove prirode, ili je to slučaj samo kad je u pitanju njegova žena?! Ta su ga pitanja izjedala i više nije mogao podnositi njihovo breme: morao je otkriti odgovore! Ma kakav odgovor bio, bolji je od neizvjesnosti! Učinio je "pokušaj preispitivanja moga ja", kako je posprdno sa ironijom i dozom humora nazvao kratkotrajno valjanje sa profesionalkom u bezobličnoj atmosferi hotelske sobe. Sasvim novo iskustvo. Drugačiji svijet. Nepoznat. - Nisi baš često sa mojom vrstom - rekla mu ona, dok je stavljao novčanice na noćni ormarić pored kreveta. Trudio se biti diskretan, skrivajući neugodu. - Istina - odgovorio je, pitajući se, što ona misli: kojoj to vrsti pripada? Sat vremena kasnije, kad su se oblačili, spremajući se ponovo sudariti sa istinskim životom od koga su pobjegli u ovu bešćutnu sobu, češljajući kratku smeđu kosu, ona ga, iskosivši pogled preko desnog ramena, upita: - Zašto si sa mnom? Obavio si stvar, a ni malo nisi uživao! - Htio sam se uvjeriti da nisam impotentan! - Oh, dragi moj: nema impotentnog muškarca u mom krevetu! Otpijajući posljednje kapi piva, Ervin se prisjeti te rečenice izgovorene prije nepunog sata. Ta mu je rečenica bubnjala u glavi. Shvatio je: impotentan je samo sa svojom ženom! Sa Natašom! Ervin ustane, plati pivo, odšeta do automobila, upali motor i krene kući. Sumrak se počeo lagano spuštati: pažljivo je vozio, nije mu potrebno da mora objašnjavati što je radio na ovom mjestu, neuobičajeno dalekom od njegovog uobičajenog kretanja. Vozio je mirno, razmišljajući. Poslati sve k vragu, pokupiti se i zauvijek napustiti Natašu, bez obzira na posljedice? Gore ne može biti, zar ne? Ili ostati sa njom i povremeno odlaziti na ovakve izlete istog karaktera poput današnjeg? Odluka je u njemu rasla, sazrijevala. Parkirao je kola ispred kuće, uspeo se odlučno preskačući po dvije stepenice na četvrti kat, otključao vrata stana i stupio u dnevnu sobu. - Kasniš malo, danas - dočeka ga Nataša. - Što te zadržalo? Ne skidajući odlučnog pogleda sa njenog privlačnog lica, Ervin joj odluči bez kolebanja izreći odluku koju je donio još u automobilu, vozeći se prema ovom trenutku! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 15:08 - Budi (11) - Iskren - #
13.09.2005., utorak
Zapostavljena
|
Zapostavljena Dvije su mlade žene udobno sjedile zavaljene u niskim foteljama, prekriženih nogu, dok ih je niski, metar dugački stolić , na kome se pušila tek skuhana kava, razdvajao poput staklene granice. Do kave se nalazio tanjur pun kolača, domaćih kolača, djelo Natašinih ruku. Same u stanu, uživale se u miru, koje nije razbijano dječjim povicima: Natašina su djeca bila vani, igrala se, nesvjesna drame koja se odigrava između njihovih roditelja i prijeti razbiti im u krhotine poznati svijet. Njihov ih svijet mašte uspješno štitio od grubosti svijeta njihovih roditelja. Doba nevinosti. Nataša je čitavu noć provela za štednjakom: ne mogavši zbog uzburkanih misli i osjećaja zaspati, i u neko je doba noći, u gluho crno doba kad je praznina u krevetu pored nje postala nepodnošljiva, ustala i pazeći da ne probudi djecu, svu pažnju usredotočila na pripremu kolača. Bolje je i bezbolnije nego razmišljati o svom napuklom braku. U mraku, u praznom krevetu. Dok je bila zabavljena tim poslom, osluškivala je svoje osjećaje i bila zbunjena onim što je osjećala. Osjećaji su bili dvojaki i bjesomučno se sudarali u njoj, pričinjavajući joj bol: jedan je njen dio bio zlobno radostan učinjenim, dok je drugi žalio za tim nesmotrenim činom. Zapanjila se shvativši to. U mislima je, dok se stanom počeo širiti pozivajući miris svježe ispečenih kolača, prevrtala taj dvojaki osjećaj i zaključila ponovo dvojako: žao joj je što je povrijedila Ervina, a ujedno se i raduje što mu je priuštila malo poniženja! Zaslužio je to! Svojim ponašanjem! Ignoriranjem! Uživala je sa Tomislavom! Uživala je sa dvadesetdvogodišnjim mladićem koji ju je, na njeno ogromno čuđenje, počeo zavađati još u proljeće. Svakim joj pristupom dajući do znanja da je poželjna žena, koju on jako želi! Njegovi su pogledi vrištali od želje za njom: polako je postajala svjesna kako mu je ona prva ljubav! Imponiralo joj je to. U početku sramežljivo, kasnije sve napadnije i upornije, ne nailazeći na otpor, već na prešutno odobravanje, mladić je postajao sve sigurniji u sebe. Njegov joj pogled palio kožu na njenom licu, a njoj je beskrajno prijala ta toplina. Nije se sjećala kad ju je posljednji put Ervin gledao na taj način. Odjednom je shvatila, kako joj taj osjećaj, to saznanje, da je željena, jako nedostaje. Bez njega, tog osjećaja, kao da nije potpuna osoba, žena. Ne živi punim životom, samo životari. Godilo joj je to, saznanje da je jedan mladić želi i u početku se poigravala neiskusnim mladićem uživajući u nadmoćnosti koju je osjećala i koja ju je opijala. Zadovoljstvo moći. Odjednom je shvatila zašto su pojedinci spremni na sve i svašta, samo da bi se dočepali moći. Moć je afrodizijak! Uživala je vječnoj igri zavađanja, obilno se koristeći iskustvom: ona je bila ta koja je davala ritam. Bila je lukava: mladić je bio uvjeren kako on vodi igru! Suptilno ga vodila, usmjeravala i neopisivo uživala u tome. Ona je vođa! Ona vodi igru! Trajalo je oko dva mjeseca, dok ih Ervin nije zatekao na djelu. Bila je pametna, znala je da će se to dogoditi, moralo se jednom dogoditi. Nije se zavaravala lažući samu sebe kako će to potrajati. Odvagnula je za i protiv: nije u to uskočila bezglavo, ne razmišljajući. Osjećaj zanemarenosti, osjećaj da život prolazi mimo nje, dok ona bespomoćno promatra sa strane, natjerao ju je na odluku. Želi živjeti punim životom! - Objasni mi - zatraži Irena, njena prijateljica i vrati Natašu u sadašnjost - i ne laži da te on zaveo! Starija si od njega punih šesnaest godina i znam da si ti njega zavela! Zašto, Nataša, zašto? Sa Ervinom si od srednje škole: bila sam uvjerena da se volite, da ste uzoran par, da možete poslužiti kao uzor drugima! - I ja sam to mislila, ali više nije bilo tako. Nešto se dogodilo i odjednom me prestao primjećivati. Često sam puta primijetila da gleda na mene kao na komad pokućstva: tu je kad ga trebaš, ali inače ne misliš na njega. - Klasika - promrmlja Irena i ulije još kave. - Znam da to vrijeđa, ali, zaboga, već ste dugo zajedno, čitavu malu vječnost, ne možeš zahtijevati od Ervina da te obožava istim intenzitetom kao nekada. - Nisam to ni očekivala. Nisam glupa, znaš! - Nataša otpije malo kave. - Ali ne podnosim i ne želim podnositi da me primjećuje samo kad mu je potreban seks. Ne ljubav, nego seks! Nisam mu više mogla služiti poput posude u koju se isprazni i istog je časa zaboravi! Užasan je to osjećaj, vjeruj mi, kad poslije vođenja ljubavi, umjesto nježnosti, od muža dobiješ samo čvrsto hrkanje! - Jesi li mu to rekla? Razgovarala sa njim? Nataša je šutjela, uporno gledajući u šalicu, kao da će u njoj otkriti istinu o svom braku. Ali je Irena nije puštala da se izvuče. - Jesi li? - ponovi, nagnuvši se prema prijateljici. - Samo jednom - nevoljko odgovori Nataša. - Začudio se i odgovorio da si svašta umišljam, da po čitave dane ne radim ništa, dok se on ubija od posla da nas svih prehrani i nema vremena za isprazne misli. "Klasika", pomisli Irena."Prava klasika nebrojeno puta doživljena! Koliko parova upravo sada vodi taj isti razgovor?" - Žališ li za učinjenim? - ne mogavši odoljeti znatiželji zapita Irena. Nataša se zagonetno osmjehne, uspravi, zabaci svoju prekrasno crnu i dugu kosu, svježe opranu, mirisavu, a na lijepom joj licu zatitra osmjeh. Osmjeh sjećanja. Sjedeći preko puta nje i gledajući je pažljivo, Irenu prožmu trnci ugledavši taj zagonetni osmjeh na prijateljičinim usnama. Sasvim nepoznata Nataša! Novo lice Nataše: poznaje li je uopće? Više nije bila sigurna. - Ne previše, ali malo da, žalim - reče joj Nataša i nagne se prema njoj, nastojeći naglasiti važnost onog što će reći. - Vjeruj mi, Ervin je zaslužio to! Vratila sam mu za sva ona zaboravljena obećanja, za sve vrste nepažnje, koja mu je postala navika. Možda se probudi! - Nisi mi odgovorila - opomene je Irena. - Mladić, što ćeš sa mladićem? - Tomislav? - Natašine se crne obrve podignu u znak pitanja. - Što sa njim? Poslužio je svrsi! Znam da nisam stara krpa koju treba odbaciti! On me to naučio. Na neki mi je način vratio samopouzdanje i više nikom neću dozvoliti da mi ga poljulja! Nikom i nikad! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 19:04 - Budi (15) - Iskren - #
|
Istraživanje agencije Eurobarometar pokazuje da čak četvrtina ispitanih Slovenaca vjeruje da se Sunce vrti oko Zemlje. Tek 20 posto ih misli da su ljudi i dinosauri živjeli u isto vrijeme. Ma koliko nam se ta činjenica doimala čudnom, taj je postotak ipak manji od europskog prosjeka od 29 posto. Osim toga, 20 posto Slovenaca izjavljuje da su ljudi i dinosauri živjeli u isto vrijeme, ali se Slovenija ipak svrstala među države s informiranijim stanovništvom u Europi. Slovenija je na temelju rezultata istraživanja, u kojem se ispitivalo znanje o prirodi, zauzela 7. mjesto. Na prvom mjestu je Švedska, a na zadnjem Turska, prenosi B92. IskonInternet 12.09.2005. Dobro jutro! Što kažete? Iznenađeni ste? Ja nisam, ni malo! Odavno govorim da je od samog Svemira veća samo ljudska glupost! Einstein je sa pravom tvrdio da će doći do vladavine glupih! Kako? Vrlo jednostavno: glasački listić glupana koji vjeruje da se Sunce okreće oko Zemlje, vrijedi potpuno isto kao i čovjeka koji ima IQ 180! Jednom sam u društvu, dok smo raspredali o budućnosti čovječanstva rekao, kako vjerujem u Čovjeka, a ne u čovječanstvo! Svakog se dana sve više uvjeravam da sam onog davnog dana , kad sam to rekao, dok je alkohol potocima tekao, bio u pravu! Uživajte u lijepom danu i naučite nešto danas: svaki je dan izgubljen, ako u njemu niste nešto naučili i nasmijali se! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:07 - Budi (3) - Iskren - #
12.09.2005., ponedjeljak
Ponižen
|
Ponižen Krenuli su prema dugačkom, sjajno uglačanom šanku, središtu događanja u teniskom klubu, čiji su članovi bili. Obojica su bili četrdesetogodišnjaci, u naponu snage, dobro istrenirani, obojica visoki, obojica znojni, crvenih lica i svjetlucavih očiju zbog žara koji su uložili u igru. Lica im bila, usprkos upravo završenoj igri, ozbiljna, kao da su prisustvovali nekom poslovnom sastanku, kao da se nisu zabavljali, već naporno radili. Tim su svojim ozbiljnim izrazima lica odudarali od svoje okoline: ostali članovi kluba bili su veseli, lica im bila ozarena smiješkom. Konačno, ovo je mjesto zabave! - Je li ti sad lakše? - upita Toni, brišući znoj sa crne i kratke kose, malenim ručnikom kojeg je uvijek nosio sa sobom na ova druženja: dva puta tjedno, već petu godinu za redom. - Što znači lakše? - odgovori Ervin, gotovo istim pokretom brišući kosu, ali njegova je bila žuta, boje slame i padala mu gotovo na ramena. - Ne osjećam više onoliku agresivnost, to je istina! Ali je istina i to, da prokletu kuju i dalje želim zadaviti! Samo sam prevelika kukavica za tako nešto i mrzim sebe zbog toga! Ne mogu shvatiti što ju je spopalo! Uvijek je bila tako mirna, povučena: zaboga, poznajem je od svoje osamnaeste, čitav smo život zajedno! I sad ovo! Kako da ne poludiš? Toni klimne u znak razumijevanja: priča mu je bila poznata i bio je gorko svjestan kako je nije bilo ni malo prijatno je doživjeti. Kako bi on reagirao, da u se takvog što dogodi? Nije smio ni pomisliti na to! Pomalo je žalio Ervina, ali se dobro čuvao da to ni sa kakvom nepromišljenom riječju ne pokaže! Nastojao se ponašati prema prijatelju isto kao i uvijek, kao da se ništa nije dogodilo, kao da mu miran život nije uzburkao bizaran događaj. Možda i uništio. Svakako je uništio jedan dio njegovog života! Činjenica je, da mu se prijatelj poslije ovakvog iskustva, naglo promijenio. Tko ne bi? - Pivo? - upita reda radi, znajući kako će odgovor biti potvrdan: Ervin nikad ništa drugo nije pio poslije njihovih zajedničkih tenis-mečeva. Ervin odsutno klimne: kapljica znoja se odlijepi sa vrha njegovog orlovskog nosa i kapne na šank. On je obriše dlanom i prstima po tko zna koji put prođe kroz kosu, besmisleno je na taj način pokušavajući osušiti. Sjeti se blistave Natašine crne kose, duge, prekrasno sjajne. Čista ebanovina! Sjeti se prstiju provučenih kroz nju, kroz to prekrasno crnilo: stranih prstiju, nisu bili njegovi, stranac je milovao ono za što je smatrao kako je samo njegovo. I što je volio! Nenajavljeno, potpuno neočekivano, tog je jesenjeg poslijepodneva, dok je toplo sunce ugodno grijalo, svratio kući i u dnevnoj sobi zatekao Natašu, svoju ženu i nepoznatog muškarca na kauču, polugole, očito trenutak tik nakon vođenja ljubavi: još su se znojili, a u zraku je lebdio onaj karakteristični vonj, miris putenosti, strasti, seksa. I njezin pogled! Sve mu je rekao taj plamteći pogled! U mislima mu odjekivali njeni strastveni uzdasi, činilo mu se kao da ih čuje, onim promuklim glasom, koji bi uvijek imala dok bi vodili ljubav, njene poticajne i tihe povike, ali ovaj puta ti strastveni izljevi nisu bili izmamljeni njegovim ljubavnim umijećem, njegovim žarom. Netko je drugi zapalio oganj, koji još i sada plamtio u njenom pogledu. Osjetio je bol u trbuhu i gotovo je pao, ali se pribrao, nije im želio priuštiti zadovoljstvo i pokazati im koliko pati! Dok su oni smeteno ukočeno sjedili, na trenutak prestavši se oblačiti, Ervin je sa zapanjenošću gledao u mladićevo lice, sa bolom shvaćajući da gleda u lice mladića, ne muškarca! Ponizilo ga to do krajnosti! "Isuse, Nataša je starija od njega najmanje petnaest godina", projuri mu svjetlosnom brzinom misao. Kasnije je doznao da je gotovo točno pogodio: mladiću je bilo dvadeset i dvije, a njegovoj, gorko se nasmiješio toj pogrešnoj pomisli, "njegovoj" Nataši trideset i osam. Iznenađeno shvati, da ga je više povrijedila mladićeva mladost, nego sam čin prevare, na koji se Nataša odlučila. I jedna mu ponižavajuća misao neprestano od tog trenutka rovala, kopala po bolnoj i otvorenoj rani, sipala sol na nju, izjedala ga, ubijala u dubini njegove povrijeđenosti: Nataša je stari model zamijenila za noviji, snažniji, izdržljiviji! Bol, koju je osjećao od trenutka kad je ugledao onaj prizor na svom kauču u svojoj dnevnoj sobi, nije ga ni za trenutak napuštala, pratila ga podmuklo, uvijek prisutna, pritiskujuća, teška, teška, preteška... - Ne bih želio da me krivo shvatiš - reče Toni i vrati Ervina u sadašnjost, u klub, žamor glasova - ali moram znati što si odlučio. Ako si odlučio! Podrazumijeva se samo po sebi, da si kod mene više nego dobro došao, možeš ostati koliko želiš! Ali shvati, jednom se moraš vratiti kući. - Ne mogu - odgovori Ervin. - I čini mi se da više nikad neću moći. Čim pomislim na porodicu, ne vidim djecu i nju, nego vidim njegovo mlado, još gotovo dječje lice! Toni zapazi da Ervin nije mogao, ili nije htio, nazvati Natašu imenom: shvati da je situacija i više nego ozbiljna! Otela se kontroli! Ervin je kod njega već dvanaest dana: za to ga je vrijeme Nataša nazivala gotovo svake večeri, ali se Ervin nije želio javiti na Tonijev kućni telefon, a svoj je mobitel, kad bi pogledao na njega i ustanovio tko zove, ako je to bila Nataša, jednostavno ignorirao. Prizor se ponavljao svake večeri: Nataša bi zvala, Ervin bi odbijao doći do telefona: zatim bi mu Toni rekao da su na telefonu djeca i on bi ustajao i pričao sa svojim voljenim djevojčicama, tražeći u njihovim mekim glasovima tračak razuzdanosti, koju mora da su naslijedile od mame! Bolesna misao! Koje se nije mogao osloboditi! - Ne možeš vječito ovako - reče mu Toni. - Moraš se uhvatiti u koštac sa time i riješiti to kako kod znaš i umiješ. Jednostavno moraš, razumiješ? - O, da, razumijem, ali...- Ervin malodušno slegne ramenima i dohvati čašu. - Snage, nema snage, Toni, ni malo nemam snage. Ne znam...Osjećam se prokleto poniženim i nikako se ne mogu oporaviti! Imam osjećaj da mi se čitav grad smije, jer sigurno svi znaju! Osjećam bijes, ali ni bijes nije više prejak, ni za prokleti bijes nemam više snage, razumiješ li, Toni; prazan sam, ispuhao me onaj prizor iz moje dnevne sobe, sasvim ispuhao, sve je nestalo, postalo nestvarno. Samo je jedno stvarno! A znaš li što? Reći ću ti, Toni, ti si mi prijatelj i reći ću ti: poniženost, ona je ostala! Ogromna i uvijek prisutna poniženost! Ništa drugo! Poniženost! Prokleta poniženost, toliko teška da me njena težina slomila. Samo je ona ostala, Toni. Poniženost! Samo nju osjećam! Poniženost! Sve ostalo mi je beznačajno! Ne postoji! Postoji samo i jedino poniženost! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:08 - Budi (18) - Iskren - #
10.09.2005., subota
|
Digla se buka (bruka) oko Račanovog crtanja na salveti! Podsjeća me to na nekog! A vas? Eto, to vam je nepobitni dokaz da su svi hrvatski političari isti: fućka se njima za dobrobit države i njenih građana-pučana, njima je stalo samo do vlastitog probitka! Pobrinuli su se dobro za sebe, pa i za svoje potomke! Prodajući ono što nije njihovo! Uvjeren sam, kad bi kojim slučajem to bilo moguće, da bi sve naše nezaposlene građane-pučane prodali u roblje! Bezosjećajni su to gadovi: lijepo se to vidjelo prilikom izglasavanja vlastitih bezobrazno visokih plaća u Saboru, dok ima prilično mnogo građana-pučana koji tu istu svotu, koju uvažena gospoda sabornici dignu mjesečno i to za nerad, spavanje u Saboru, zijevanje, listanje novina, teško zarade u godinu dana, ako imaju sreće i primaju plaće od svojih "gazda", koji ih nastoje iscijediti poput limuna! Vrijeme jeftinog i količinski neograničenog goriva je definitivno iza nas i na to bi svi morali misliti! Sanader je pozvao građane-pučane da se manje vozikaju, da štede! Nije mu palo na um pozvati političare da u tome pruže primjer, nama običnim smrtnicima i prestanu jurcati na sve strane u ogromnim limuzinama, koje im voze privatni vozači! Možete li zamisliti Sanadera u gradskom autobusu, ili tramvaju? Ja ne mogu! Njihove će ogromne limene krstarice i dalje u koloni prolaziti gradovima, a mi ćemo i dalje plaćati raskošan život naših dragih političara, jer oni rade na "boljitku" svih nas, a oni koji se nešto mršte i gunđaju, dobivaju epitet stoke sitnog zuba, koja je toliko glupa da uopće ne može shvatiti kako se oni žrtvuju za nas! Veoma je to zanimljivo, kako nas naši vrli vođe prozivaju kad treba stezati remen, ili ne daj bože, ginuti! Odmah se sjete svojih dragih podanika, o kojima inače ni malo ne vode računa: sami su sebi sasvim dovoljni, postali sami sebi svrhom, postoje za sebe i ni za koga drugog! I na kraju, osvrnuti ću se na moju malenkost: bol traje i nisam trčao. Umjesto trčanja odradio sam vožnju biciklom, trbušnjake, benč, bicepsi, leđa, tricepsi, ramena, pun tretman, 45 min. znojenja! Za to je vrijeme Lori ležala na jastuku i drijemala! Noćas je spavala sa mnom: grmjelo je, sijevalo, kiša je mahnito pljuštala, i jadna se Lori od straha upiškila u krevet. Kad je shvatila da je neću kazniti, zahvalno mi lizala lice! Iznio sam madrac na balkon: srećom, ne pada kiša, još! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:08 - Budi (10) - Iskren - #
09.09.2005., petak
|
Većina znate da mi je u B.O.R.G-u izašla priča: moja je preporuka da ih sve pročitate, u sva tri broja koja su do sada izašla! Svaka, na svoj način, zaslužuju vašu pažnju, a priče možete čitati na BORG Danas mi je dan odmora: moram se malo opustiti! Boli me desno stopalo, čitav zglob i taban i odmor će im dobro doći. Ali se neću opustiti i liječiti svoje frustracije poput "naših" navijača u Malti: moje će opuštanje biti tiho, mirno, smireno. Kaže mi jedan dobar prijatelj i ljubitelj nogometa, da su mu taj sport ogadili za sva vremena! Dao je riječ da više nikada neće gledati nogomet! Nije jedini: sam to ne radim odavno. Sjećate li se iz Osnovne škole što smo učili o Rimljanima i njihovom opsjedanošću gladijatorskim borbama u areni? Pitam vas, ima li razlike između njih i nas? Odgovaram da nema! Dijele nas 2 000 godina, ali smo žedni krvi isto kao što su bili i oni! Obožavamo uništavati! Tek sam jučer vidio snimke ( ne pratim nogomet uopće iako jako volim sport ) i smučila mi se po tko zna koji put ljudska narav! Ti isti zaljubljenici u nogomet, u sport, nikad se sami ne bave sportom, već samo blebeću o njemu uz obavezno pivo i cigarete u rukama. Kad bi samo slutili koliko se truda mora uložiti u neku sportski rezultat, gledali bi te ljude sa poštovanjem! Ali oni sami ne ulažu trud ni u što, osim u destrukciju, čisto uništavanje, i ne mogu ni shvatiti što znači graditi nešto, jer oni sami nikad ništa ne grade, već samo uništavaju, a sve pod krinkom navijačkih strasti, odanosti domovini, klubu! Oh, pogriješio sam: grade, ali mržnju prema sportskim protivnicima, koje bi trebali sretati sa poštovanjem, grade svoju voljenu mržnju pažljivo i sa ljubavlju i da bi nju iskazali, MRŽNJU: mnogo njih i previše njih dolazi na stadione, a ne da bi uživali u sportu, poput normalnih ljudskih bića, već da bi mrzili, uništavali, a budite uvjereni, da bi i ubijali kad bi im se pružila prilika! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:53 - Budi (16) - Iskren - #
08.09.2005., četvrtak
Slom
|
Slom Bila je to ljubav na prvi pogled! Kad je prvi put ugledao Gigu, koja se još nije zvala Giga i bila bezimena, Đo se zaljubio i nije mogao odvojiti pogled od te crne, sitne, kovrčave loptice. Štene patuljastog šnaucera, Giga, skakutala je bezbrižno sa svojom braćom i sestrama, nesvjesna da će joj se od današnjeg dana promijeniti život i više nikad neće vidjeti svoju majku, braću i sestre, jer Đo, kome je pravo ime Đordano, pokaže vlasniku na nju i odlučno reče: - Hoću ovoga i ni jednog drugog štenca! Uzgajivač se nasmije i dok se saginjao da podigne štene iz koprcavog klupka, odgovori: - Nije on, nego ona. Kujica je. Smeta li to? - Nimalo! - odlučno reče Đo. - Hoću baš nju! Nisu se razdvajali od tog dana, Đo i Giga, voljeli su jedno drugo odanom ljubavlju, ljudskom i psećom, a obje su bile prave i snažne i koje su svakim danom postajale sve veće i veće, i kad se činilo da više nikako ne mogu postati veće i jače, ona je, ta ljubav između čovjeka i psa, narasla još više i više i više...Širila se poput Svemira ogromnom brzinom, nabujala i sve oko sebe grijala svojom toplinom. Gdje bi se pojavili Đo i njegova Giga, na ljudskim bi se licima počeo širiti osmjeh: tako su djelovali na okolinu, širili su radost oko sebe a i sami bi beskrajno uživali u njoj. Odano su pazili jedno na drugo, ne skidajući pogleda, Đo sa Gige, a Giga sa Đoa. Svi znamo, da sve što je lijepo obično i kratko traje. Nad životom Đoa počela je lebdjeti sjena i dani su odjednom prestali biti onako lijepi i bezbrižni prepuni igre u parku. Đo je sve više vremena provodio u kući, posvećivao svoje vrijeme oboljelom sinu, a Giga je strpljivo čekala da dođe na red: više nije bila prva, sad je morala čekati na ljubav, kojom je ranije bila obasipana. Đo je svoju ljubav preusmjerio prema sinu, a Gigu bi samo ovlaš pomilovao ponekad, pa i to sve rjeđe i rjeđe. I odsutno, baš kao da miluje neki predmet, a ne živo biće koje je vapilo za njegovom pažnjom. Kobnog je dana sin Đoa imao vrućicu: Đo je probdio noć uz njega, uopće nije spavao, sjedio je pored sina i brisao mu znoj sa vrućeg tijela, dok je Giga, kojoj je bilo zabranjeno ulaziti u bolesničku sobu, žalosno i odano ležala ispred vratiju, pogleda uprtih u njih i napeto osluškujući svaki šum. Konačno je Đo izašao iz sobe i pokretom ruke pozvao Gigu, a ona radosno poskočila: taj je pokret označavao šetnju i ona ga je željno čekala, disala je za taj trenutak! Izašli su na toplo jutarnje sunce, Giga veselo lajući i trčeći oko Đoa, a Đo umornog hoda, dok su mu sumorne misli okupirale um. Stigli su ispred parka i Giga je odmah započela svoju stalnu igru: lajanje na djecu koja su se tu igrala i pomalo bojala njenog lajanja. Jedno je dijete počelo uplakano plakati. - Prestani, Giga - naredi joj Đo, ali je naredba bila mlitava, bez snage i Giga nije poslušala. Umoran, neispavan, zabrinut za sudbinu sina, Đo je učinio ono što se nikad ne smije učiniti i što zna svaki vlasnik psa. Pozvao je Gigu i kad je ova dotrčala puna povjerenja, a tijelo joj se uvijalo od umiljavanja, crne joj oči vlažno sijale, Đo je van sebe i sasvim nesvjestan da griješi, grubo podigao Gigu zrak, držeći je jednom rukom iza vrata i bacio je ljutito na pošljunčenu stazu. Giga je zacvilila glasom kakvog Đo još nikada nije čuo i sva ustrašena počela bježati: što dalje i što brže od ljutitog gospodara! To nije njezin Đo! Ne poznaje ovakvog Đoa! Izjurila je na cestu, pojurila prema suprotnoj strani: Đo je otvorio usta namjeravajući je pozvati, ali u tom je trenutku zahvati kamionet i Đo je, skamenjen i posve omamljen od nespavanja, od briga, gledao baš kao u usporenom filmu, kako Giga, to malo i crno i kovrčavo tijelo bjesomučno leti kroz zrak, okrećući se oko sebe i sa treskom, zbog koga je Đo teško uzdahnuo, a djeca, koja su prekinula svoju igru i zapanjena gledala ružan prizor, zavrištala uplašeno, ružnim treskom udara o asfalt, bez glasa, ostaje ležati na sivom asfaltu, a malo joj se tijelo trza u samrtnim mukama. Đo se u tom trenutku slomio: nemoćno je klonuo, naprosto se skljokao na zemlju, zario lice u šake i plakao: plakao je zbog sina, zbog Gige, zbog svoje ludosti, grubosti, greške, a suze su se slijevale niz njegovo umorno i neispavano lice. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:25 - Budi (14) - Iskren - #
07.09.2005., srijeda
|
Znam da će te reći: "Opet on o Amerima!", ali ne mogu a da se ne osvrnem na događaje posljednjih dana, koji drmaju SAD-a. Naravno da mislim na uragan "Katrina", koji se nemilosrdno obrušio na New Orleans, uništavajući sve pred sobom. Možemo misliti i govoriti što god hoćemo, ali ostaje nepobitna činjenica da je Bush i sa njim cjelokupna njegova administracija, pala na ispitu zvanom "Katrina"! Zakazali su na svim poljima! Još se jednom pokazao na djelu privid snage i moći, a ne prava snaga i moć! U gradu je nastao kaos, Amerikanci pucaju na svoje sunarodnjake! Pljačkaju svoje sunarodnjake! Ubijaju jedni druge, ne tamo neke "necivilizirane" kojima pokušavaju "nametnuti demokraciju". I to nisu usamljeni pojedini slučajevi! To je postao pravi mali rat! Sve je zastalo, zakazalo: ljudska prava su gažena, vojska se nije pokazala na visini zadatka, a ta ista vojska, koja ne može i ne zna efikasno pomoći svojim sunarodnjacima, luta svijetom i nameće svoja pravila igre drugim zemljama, navodno im donoseći demokraciju, a u zbilji, pljačkajući njihovo nacionalno bogatstvo! Rasizam se po ko zna koji put još jednom razobličio: Crnci, siromašniji dio stanovništva, naravno, prepušteni su sami sebi! Bijelci su zbrisali malo ranije! Slučajno? Ne vjerujem u takve slučajnosti! A političari? Baš kao i ovi naši, neosjetljivi na tuđe patnje! Samo su četvorica od stotinu senatora prekinula ljetovanje, da bi se dogovarali o načinu pomoći! Četiri od sto! 4%. Znači li to da 4% njih pošteno odrađuju svoj posao, a ostali... I na kraju, mislim da bi iz ove tragedije moglo isplivati i nešto dobro. Američki narod ima priliku konačno shvatiti kakvo im je političko rukovodstvo koje upravlja vanjskom i unutrašnjom politikom, preispitati neke stavove, posebno što se tiče rata u Iraku, naročito njegove opravdanosti! Možda katastrofa zvana "Katrina" i neće biti uzaludna? Zar nisu zemlje, koje je Bush arogantno nazvao "osovinama zla" spremno ponudile pomoć? Malo o nama! Čitam u "Večernju, listu", on line, naravno, komentare koje pišu građani, pučani, čitatelji i shvaćam zašto nam je ovako kako je! Većina su komentara polupismena, nabijena mržnjom i uvijek na strani destrukcije! Da je po njihovom krv bi neprestano tekla naši ulicama! Odakle tolika mržnja? Ne dajmo se smesti i uživajmo u lijepom danu: bar je u Rijeci lijep! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:54 - Budi (21) - Iskren - #
06.09.2005., utorak
Događaj
|
Događaj Koljena su joj lagano podrhtavala, dok je strpljivo čekala u redu pred blagajnom: još četiri klijenta, pa je ona na redu. Osjećala se klonulom i malo je nedostajalo da istupi iz reda i sjedne u jednu od nekoliko stolica, koje su se nalazili u poslovnici banke. Čak je pomislila i ne podignuti novac, već sve napustiti i otići kući, zatvoriti se u samoću jada i sjećati se... U posljednje je vrijeme Boris često kasnio, pa se Maja sa uzdahom rezignacije pripremi na još jedno od mnogih čekanja. Izabrala je stolić pored zida i sjela okrenuvši zidu leđa, promatrajući šarenu rijeku šetača ispred sebe: kafić se sa dolaskom ljeta proširio i na pločnik i na taj način su gosti kafića prestali biti samo promatrači; postali su sudionici događanja. Maja primijeti radoznale poglede muškaraca na sebi i u svojoj dubini zaželi da je i Boris gleda na takav način, sa takvom željom. Znala je da svojim izgledom zaslužuje pažnju: približavala se tridesetoj, visoka, smeđe duge kose i svijetlozelenih očiju, bila je više nego lijepa žena i znala je to. Vrijeđalo ju je nemarno Borisovo ponašanje prema njoj! U početku nije bilo tako, sjećala se: bio je pažljiv, nježan i nikad ne bi dozvolio da ga ona sama čeka u kafiću. On bi uvijek stizao nekoliko minuta prije dogovorenog vremena i čekao nju! Treća je godina počela upravo prošlog mjeseca od njihovog upoznavanja i zbližavanja, što nikako nije malo vremena. Osjećala je potrebu za malo sigurnijom vezom, vezom sa obavezama, a ne samo ovakvo pomalo neodgovorno zabavljanje, mada, mora priznati iskreno, ni to nije loše. Boris zna, kad hoće, biti jako zabavan i u njegovom društvu vrijeme prolazi u prijatnoj toplini. Maštovit je, pažljiv, vrijedan, iskren, nema mana, ali...Čini joj se, a u posljednje je vrijeme uvjerena u to, da se Boris jednostavno boji odgovornosti. Ništa drugo nije u pitanju: ne voli odgovornost i boji je se! Osjeti dodir na ramenu, podigne pogled i ugleda Borisa, koji joj je prišao, a ona ga, zadubljena u misli, nije ni primijetila. - Kasnim - reče on ozbiljna lica. - Oprosti! U njegovom glasu nije bilo ni trunka žaljenja i Maja to žalosno registrira. Riječi učtivosti, ništa više. Kao da su upućenu neznancu, slučajnom prolazniku! - Dupli rum - konobarici reče, a Maja se zgrči i pogleda na sat, a on to primijeti i namršti se. – Želiš li ti još nešto? - Ništa, hvala! Kava mi je dovoljna. Šuteći su čekali da se konobarica, sitna, mršava osamnaestogodišnjakinja, vrati sa pićem. Mora da je primijetila napetost među njima, jer brzo ga posluži i još brže otiđe. - Ne želim te povrijediti - poče, pošto je otpio poveliki gutljaj, Boris - ali ovo se ne može reći na lijep i nepovrediv način. - Ostavljaš me - reče ona, optužujući. - Nemoj! - Boris odmahne rukom. - nemoj dramatizirati! Nitko nikoga ne ostavlja! Jednostavno je sazrelo vrijeme za naš rastanak! - Samo zbog toga što ti nisi sazrio za ostanak - ne odoli Maja i odbrusi. - Bojiš se ozbiljne veze! - Glupost! - Ponovo odmahne rukom. - Nemam se čega bojati! - To znam ja, ali ti ne! - oštro reče ona: neće samo pasivno sjediti i puštati ga da govori što hoće! - Bojiš se i znaš to! Jedino ne želiš priznati! Umireš od straha pred ozbiljnom vezom, pred brakom... - Oho! - usklikne on. - Znao sam da ćeš spomenuti brak! Svaki tvoj razgovor teži i vodi ka tome. - Što je lošeg u tome? Zreli smo ljudi, zar ne? - upita Maja, a zatim doda, nije mogla odoljeti, i odmah to požali, ali su riječi bile izrečene i ležale pred njima: - Ili je bar jedno od nas zrelo! Borisovo se lice ukoči, ustane, položi novčanicu na stol i bez i jedne joj upućene riječi otiđe. Nikad nije prihvaćao svađu, znala je to i već je doživljavala ovakve njegove reakcije. Gledala je za njim i znala da mu je olakšala odlazak svojim dugim jezikom, pomalo je bila ponosna, pomalo žalila samu sebe, ali je znala: ponovo bi rekla istu stvar u istim okolnostima. Kraj jednog dijela njenog života... Još su dvojica bila ispred nje u redu, kad se dogodilo: u prostoriju upadne visoki muškarac u tamnoplavoj košulji i trapericama, na glavu mu navučena pletena kapa, usprkos ljetu, u ruci pištolj, njoj se učini ogromnim i silno crnim, oko nje silna galama, pucnji, komešanje, dreka, kaos je u trenutku zavladao dotad mirnom prostorijom. Maja osjeti udarac u glavu i veliko crnilo raširi svoj milosrdni plašt i umota je u njega, donoseći dobro došao zaborav... Prvo čega je postala svjesna, bili su mirisi, specifični mirisi i po njima je u hipu shvatila da se nalazi u bolnici. Sa mukom otvori oči i sa iznenađenjem ugleda Borisa: sjedio je pored kreveta i zabrinuto gledao u nju. Kad je primijetio da je otvorila oči, nagne se prema njoj, uzme je nježno za ruku, kao da se boji da će je taj pokret povrijediti, zaroni lice u njenu kosu prosutu po jastuku i prošapće joj u uho: - Ne brini, nije ti ništa: samo lagana kontuzija! Već sutra ćeš kući! Moraju te zadržati jedan dan na promatranju. Ostatak ću te života ja promatrati! Ne puštam te više samu, vidiš što ti se događa! Netko mora brinuti o tebi, zar ne? Slušajući umirujući i njoj jako drag glas, Maja se osjeti lagano, bezbrižno i sasvim se prepusti njegovim snažnim rukama i nježnom glasu. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:21 - Budi (20) - Iskren - #
05.09.2005., ponedjeljak
|
Nisam izdržao stoički, kao što sam želio i trudio se, nego sam u skladu sa svojom prirodom, eksplodirao prije sat vremena, oko 17.30, i počeo bjesomučno vježbati: bicikl, trbušnjaci, benč, bicepsi, leđa, tricepsi, pa ponovo bicikla, a sve to pojačano! Znoj je samo liptao, a teški, izabrani po mom ukusu, rok je urlao sa kompa! Sad sam se istuširao, a za popravak raspoloženja, da bi mi serotonin porastao u mozgu (ako ga imam) klopnuti ću čokoladu sa rižom i izjuriti sa Lori u blagu vjetrovitu večer! Nisam mogao pisati i to me naljutilo! Ideja je tu, a ne može se oblikovati! Imali nešto gore? Izgubljeno poslijepodne! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 19:06 - Budi (11) - Iskren - #
|
Nije gotovo! Još se nisam riješio raznih pretraga! Specijalistkinja mi kaže da budem strpljiv, da sam se fantastično, ili njenim riječima: "neočekivano dobro i neočekivano brzo, upravo začuđujuće opravio, ali da bi bili sigurni..." Ukratko, još vađenja krvi i još jedna gastroskopija! Nije me briga, ali ne znam kako to uskladiti sa operacijom stopala! Ako budem morao ići na još pretraga, a praktički sam nepokretan...Sva sreća, Ivan je tu, stigao je sa Sicilije prije tri-četiri dana i još se nismo ni vidjeli: bude li trebalo, on će mi poslužiti kao vozač, ali operaciju stopala ne propuštam ni u ludilu! Hoću trčatiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiiii!!! Sa Martom sam bio na kavi. Zakasnila je čitavih 20 min. i za to vrijeme tri puta mi telefonirala: tlak mi skočio do neba! Dostojanstveno sam reagirao i nisam se previše pjenio! Moć samokontrole! Napredujem! Današnji sam trening preskočio, sutra navaljujem sa još većim žarom. Počastio sam se još jednim rekvizitom za vježbanje tijela: kupio sam opruge za stezanje. To bi bilo sve: malo sam potresen, ali oporaviti ću se, možda još i napišem priču i stavim je u ponoć na blog! Tko zna? U mom je Svemiru i nemoguće moguće! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:14 - Budi (7) - Iskren - #
04.09.2005., nedjelja
|
Još jednom sam obavio pun trening! Prvo: za zagrijavanje istrčao 1 500 m. Zatim sa Miljenkom odradio vježbe, a sam odvježbao Tai-Chi, za koji je Miljenko izrazio želju naučiti ga. Odmah nakon toga, sa dr. Draganom istrčao 4000 m. Primjećujem sve jaču pronaciju desne noge: Dragan kaže da će mi to nakon operacije nestati. Nadam se! Ako ne, ništa od maratona, ali moći ću ( mogu već i sad! ) polumaraton! Vražja me pronacija i ne boli baš previše, ali me usporava i to me čini nervoznim! Malo sam nervozan i zbog toga što sutra u 10 imam zakazano kod specijaliste: konačna presuda, zovem to! Konačno ću doznati službeno, jesam li ( u što sam uvjeren i u što me moja doktorica uvjerava ) pobijedio. Osjećam se izvrsno, pun snage, kondicije, um mi je smiren, bez destruktivnih misli, nemam problema, mali raritet u ovoj Lijepoj našoj! Kaže mi Braco da sam sretan čovjek, a ja mu odgovaram da sam stvaram i svakodnevno radim na svojoj sreći, što njega beskrajno zabavlja i uvijek se tome smije! Osvrnuti se na našu političku i ostalu stvarnost neću! Lennon mi pjeva "Imagine" i sve je u Svemiru na svom mjestu! Lori je ozdravila, danas je veselo trčala! A sutra, sa osmjehom na licu juriš u nove pobjede!!! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:12 - Budi (16) - Iskren - #
03.09.2005., subota
|
Po lijepom, toplom i sunčanom danu, odradio sam lagani trening u parku, sa pravim uživanjem! Miljenko je stigao na vrijeme, pa smo zajednički radili sklekove, udarce u stablo, rukama i nogama. Žali mi se na prepone, koje će operirati u isto vrijeme kad i ja stopalo. Planiramo zajednički povratak na stazu... U trenutku kad smo sve odradili i kad sam krenuo kući, stigao je dr. Dragan. Obradovao se što sam u dobroj kondiciji; a bogami i sa njim je isto! Radi sklekove sa lakoćom, trči polako, ali svakodnevno. Pričali smo gotovo čitav sat. Uvijek se rado prisjećam onih dana, kad nisam bio u stanju odraditi trčanje kako treba, a on me tješio, hrabrio...Otkriva ljepotu života i dalje. Preporodio se od kad je otkrio trčanje! Uživa život punom snagom! I ono što sam znao da će se dogoditi, a što je doktor uporno tvrdio kako se neće dogoditi, dogodilo se: počeo se takmičiti sam protiv sebe, sam sebi nabija norme! Epidemija trčanja ga zahvatila... Užitak jutra bio bi potpun, da moja miljenica Lori nema problema: trbuščić je muči, ali je to nije spriječilo da poklopa mljeveno meso začinjeno maslinovim uljem. Nedostaje mi njena aktivnost! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:19 - Budi (10) - Iskren - #
02.09.2005., petak
Violeta
|
Violeta Svi koji su je poznavali, divili su joj se i uvijek su o njoj govorili sa malom dozom zavisti. Svi koji su mislili da je poznaju, nisu je poznavali. Mislili su da je dobro znaju, ali poznavali su samo jednu Violetu, a Violeta je bilo više od jedne: bila je to slojevita mlada žena na početku tridesetih i svi koji su je pokušali "oguliti", skinuti sloj po sloj, razgolititi je, nisu uspjeli; Violetina je bit ostala sakrivena, svima nepoznata, dok su svi bili uvjereni kako je vrlo dobro poznaju. Srednje visine, crne kose, da crnja ne može biti, ( zlobnice su tvrdile da je «farba» ), blijedog lica i tamnozelenih, žutim točkicama prošaranih očiju, punih, pomalo velikih usana, uvijek vlažnih, uvijek nabubrenih, kao da pozivaju na poljubac, tijela vretenastog i prekrasnog hoda: dok je hodala, promatrač bi stjecao dojam lebđenja. Svi su je gledali: muškarci sa požudom, žene sa zavišću. Sa muškarcima joj bilo lako, osmjehom ih pridobivala, bez imalo truda! Sa ženama je igrala igru: uvijek kad bi srela neku od radoznalih susjeda, koje su uvijek i u svako doba bile raspoložene za priču, Violeta bi ih ljubazno se osmjehujući molila za poneki beznačajni savjet, koje su ove, spremno i cvatući u svojoj važnosti, naširoko i nadugačko davale. Violeta bi ih strpljivo saslušala, nikad, baš nikad ih ne prekidajući, da bi se na kraju zahvalila, obećavajući poslušati tako dragocjeni savjet i diveći se njihovom iskustvu. Imala je dijete, lijepa Violeta, kćerku, isto tako lijepu petogodišnju djevojčicu, koju bi joj čuvala majka, udovica, dok bi Violeta zarađivala za život u Italiji, dvoreći bogatu staricu, za čiju se smrt molila njena rodbina. Violeta je često pričala radoznalim susjedama o gospođi Scalla, pa su sve torokuše imale dojam, kako imaju savršen uvid u Violetin život. Znale su da gđa. Scalla ne voli sir i da je jednom čitav pladanj bacila kroz prozor, kad je Violeta, u svojoj rastresenosti, zaboravila na to i poslužila malo sira sa poslijepodnevnim čajem. Zajedno sa Violetom smijale su se slušajući o raznim zgodama u kojima je glavnu ulogu imala devedesetogodišnja tiranka gđa. Scalla. Violeta je svima govorila, kako joj samo ljubav prema kćeri daje snagu da izdrži na tom poslu: nije joj lako, starica je pravi tiranin i krvavo zarađuje svaki euro, ali ovdje nema posla, naša je žalosna svakodnevnica, a tamo, preko, ipak se dobro zarađuje, može se uštedjeti, otkupljivati stan, pa si čak priuštiti i novi auto, neupadljivu žutu bubu. Kad bi boravila kući, Violeta se potpuno i odano posvećivala kćerki, šetkajući se lagano i bez žurbe sa njom, vodeći je posvuda sa sobom. Obilazile bi razne trgovine, omiljena zabava žena bez obzira na njihove godine: uživale su zajedno u tim istraživanjima! Nikad je nitko nije vidio sa nekim od muškaraca, koji su uzdisali za njenom ljepotom. Violeta je tih petnaest dana, što bi bila slobodna, vodila miran, neupadljiv život skromne mlade mame, koja uživa u svom djetetu. Navečer ne bi nikad izlazila. Ostajala bi u kući i dosađivala se zajedno sa majkom uz televiziju, ali dosadu nije pokazivala. Bila je uzorna kćerka i uzorna majka! Susjedstvom su žene prenosile sagu o Violetinoj marljivosti, požrtvovnosti, skromnosti, pomalo joj zavideći na životnom standardu, koji je očigledno bio i više nego dobar, a i dalje rastao. Kad bi je ugledali onako dotjeranu, a uvijek je bila dotjerana, obučenu po posljednjoj modi, prava rasna žena, na tren bi osjetile ubod zavisti, ali bi se odmah zatim sjetile Violetine prijaznosti, skromnosti...Sjetile bi se što sve jadna Violeta mora otrpjeti od gđe. Scalle, da bi mogla, ovo što ima, sebi priuštiti. I ljubomora bi se nekako istopila. Kad bi došao kraj petnaestodnevnom Violetinom odmoru i kad bi se vraćala u Italiju da ponovo strpljivo podnosi hirove devedesetogodišnje starice, sve bi se žene okupile u njenom stanu, pijući kavu i grickajući svježe kolačiće, koje bi za njih pripremila svestrana Violeta, obećavajući joj kako će se brinuti za njenu mamu i kćerku, kako ne mora brinuti, kako...Tješile bi je, tri će tjedna vrlo brzo proći, neka ne brine... I Violeta bi u žutoj bubi odlazila... Violeta parkira u parku, pored velike vile okružene čempresima u predgrađu Milana, preda ključeve mladiću koji joj se prijazno nasmiješi i odveze njenu bubu. Neće joj trebati točno dvadeset i jedan dan. Toliko će provesti u ovoj ogromnoj vili, dok će buba za to vrijeme biti parkirana u podzemnoj garaži: već uhodano i poznato joj. Postupak se ponavlja već pune tri godine! Gledala je za njim sve dok joj nije nestao iz vida, zatim odlučno zabaci ramena, zatrese kosom i uputi se stepeništem. Do ulaznih vratiju bilo je točno dvadeset i šest stepenica, polukružno su obavijale velika ulazna vrata, umjetnički izrezbarena. Violeta pozvoni i mirno pričeka dok vrata ne otvori visoka žena u tamnozelenoj svečanoj haljini, koja je isticala njene obline i dodirivala rubom uglačani i sjajni pod. Osmjeh prepoznavanja preleti joj licem, pažljivo našminkanim. - Upravo na vrijeme, Violeta - reče joj propuštajući je ući. - Kuća nam je večeras prepuna! Japanci, proslavljaju sklopljen posao! Šampanjac se nemilice toči! Presvuci se i odmah se pridruži u ružičastom salonu! - Da, madam, odmah! - pokorno reče Violeta, osluškujući žamor glasova, glazbe, zveket čaša: poznati i već nekako prijateljski zvuci, njen svijet. - Dolazim odmah! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:02 - Budi (21) - Iskren - #
01.09.2005., četvrtak
|
Probudio se prokleto rano: bol u stopalu! Usprkos tome, obavio sam trčanje: punih 40 min. sa pulsom od 140 na kraju. Granica koju mi nije poželjno prijeći! Pronacija desne noge mi se povećala i krajnji je čas da se to operira i dovede u red! Ovako se samo mučim: raspalim li kako treba, imam osjećaj da mi se stopalo raspada. Trebao sam trčati Aleksandrom i ponovo nije došao! Je li moguće da osjeća strah? Da neće izdržati? Boji se brdskog trčanja, to znam, nema iskustva. U glavi mi sve vrti jedna priča...kljuca me polako i nikako da sazre u meni i izleti. Možda poslijepodne... Gledao sam snimke uragana Katrina koji je "posjetio! New Orleans. Dobru je zbrku napravio. U gradu vladaju bande, pljačkaju, kradu, otimaju...prava ljudska priroda ponovo na djelu: poludjela pohlepa! Nije važno što ti je susjed mrtav, zgrabi njegovu imovinu! Njemu i onako ne treba! I takav narod želi nametnuti svoj način života čitavom ostatku svijeta! Smatraju se najbolji, a u New Orleansu odjekuje neprestana pucnjava, kao da je ratno stanje. Umjesto da pomažu jedni drugima...ali ne mogu pomoći svima, zar ne, sad su zauzeti u Iraku, tamo pomažu bijednicima koji ne znaju da je američki način života, najbolji način života! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:38 - Budi (16) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||