25.05.2005., srijeda

Predivan početak dana! Istrčao skoro čitavu uzbrdicu prema Katarini, koja ima strminu od 70 % nagiba! Onaj tko to može istrčati, nikad neće umrijeti! Jutro je sunčano, predivno, kakvo i treba biti - zar nije Dan mladosti? - i odlučio sam ga iskoristiti na najbolji mogući način; dobrim trčanjem u prirodi! Moja mala Lori i ja krenuli smo lagano trčkarajući ulicama, dok nismo stigli do čuvene 70 %-tne uzbrdice dugačke oko 800 m. Tu sam sreo poznanika i rekao mu što ću pokušati, a on se nasmijao i rekao da ću sigurno uspjeti! Lijepo od njega što mi je pružio podršku! Krenuo sam lagano, blago pognut prema naprijed, licem bliže gadnoj uzbrdici, gledao je sa mržnjom i poštovanjem i počeo, ne prebrzo, lagano, duboko dišući i ne snažno odgurujući se ložama (ponekad me zna desna loža tooooooooooooliko boljeti), napredujući metar za metrom, svi mukotrpni, gadni, ali pobjednički metri! 70 m prije završetka uzbrdice morao sam stati, kvadrcepsi mi počeli drhtati! Ostao bez daha! Pluća se vraški nadimala! Ali to nije neuspjeh! Sad znam da ću je idući put istrčati čitavu i bez naročitog naprezanja! IMAM JE!!! Došli smo u zelenilo, nema prometa, nema nikog, samo Lori i ja i naše dahtanje; ptice cvrkuću a ja uživam, uživam! Lagano sam pretrčao sve šumske staze, koje sam bezbroj puta pretčavao i koje sasvim dobro poznajem. Očekivao sam da će biti teže, još uvijek nemam povjerenja u svoju snagu! Moram to ispraviti! Umalo sam zaboravio kakvo je to uživanje trčati stazom širokom oko metar, a iznad glave mi se diže zelenilo okupano suncem, ptice održavaju koncert, znoj mi se slijeva niz lice, umor pomalo zahvaća svaki pojedini mišić, dahćem i dahćem i stalno govorim samom sebi: "Još sam sto metara",lažem samog sebe tješeći, da bi se to na kraju pretvorilo u nekoliko kilometara - danas oko 10! Sunčan dan, toplo, a ja trčim u hladu, zelenilo iznad mene, Lori pored mene! Što mi još treba? Vraćajući se, lagano smo se spustili niz opaku nizbrdicu, ne smijem ni po koju cijenu brzo! Inače ode desni taban, mogu se pozdraviti sa trčanjem! Kad smo se približili zgradi u kojoj stanujem, Lori je jurnula ispred mene, prezrivo me pogledavši, a ja uzvratio vraškim ubrzanjem i zapuhani smo stigli do mjesta gdje se istežem, a Lori označava teritorij! Što reći na kraju? Osjećam se predivno, sretno, zadovoljno i ZNAM da ću ponovo trčati maraton! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".

- 11:43 - Budi (5) - Iskren - #