riječ ili dvije... :)
 "Ko lupež u mraku, kradem sve s reda, lipote gladan, jubavi žedan..." Nikada mi nije uspijevalo izreći ono što mislim u nekoliko riječi. Uvijek su mi potrebne rečenice. Zavisno složene :). Čitajući komentare koje ste mi ostavili, shvatila sam kako sam bila nejasna u svojim riječima. Nisam se umorila od pisanja bloga, niti mi je ovo dio usputne zabave, raduje me pisanje kroz koje mogu s vama nešto podijeliti. Problem je u vremenu kojeg previše ovdje ostavim, ne znam naći mjeru pa mjera uzima mene pa se dogodi da mnogo toga ostane po strani što ne bi trebalo. I bude mi jako žao. Lako je pisati kao kršćanin no ja želim to i biti. Biti kršćanin koji na radnom mjestu ne kasni sa poslovima, i biti kršćanin koji u životu ide naprijed. Jučer sam bila u kupovini. Nakon posla otišla sam u shoping centar. Znala sam točno što mi treba i obilazila dućane tražeći. Zaustavila sam se kraj jednog izloga, bila je smeđa suknja sa zlatnom satenskom vrpcom. Ušla sam i probala. Volim suknje no isprobala sam ju samo zato što mi se svidjela ali nisam imala namjeru kupiti. Nije bila na popisu stvari. "Ionako nemam gdje nositi takvu suknju. Nije za posao, presvečana je za svaki dan." I nešto me je pošteno steglo u srcu. Osjetila sam kako se nakratko gubim. Postala sam svjesna kako odavno sve ono što kupim, mora biti za posao i još ponešto za misu nedjeljom. Istina da nemam previše novaca ali to nije razlog da odustanem od sebe, da ne kupim nešto za izlazak. Baš me je streslo. Nakon što sam ostavljena, nisam primjetila da i sama sebe ostavljam i tako lako prelazim preko onog što mi treba. I misli su se lagano odmatale, prizemljenje jer vrijeme ipak ne liječi sve rane, to može samo ljubav. A ja sam zatvorila putove nekome tko bi mi srce opet vratio na mjesto. Jer čekanje kad je predugo, umori srce i više i ne znam što i koga čekam. "Koliko košta?" -upitala sam prodavačicu. Izašla sam iz trgovine noseći u vrećici kupljenu suknju sa satenskom vrpcom nadajući se nekom lijepom izlasku u kojem ću ju moći obući. Vozeći se vlakom doma, još jednom mi je postalo jasno kako često idem protiv sebe i kako sam predugo ostavila mjesta nečijim riječima kojima me je ostavio. Da, predugo. I kako sam od tada željna toplih riječi kojima grijem hladnoću. I zato mi mnogo, mnogo znače vaši komentari. Ne bih htjela da me netko krivo shvati, ali nekada bih sve komentare mijenjala za nekoliko uživo izrečenih riječi. Želim se svim srcem vratiti Gospodinu Isusu. I više vremena biti s prijateljima koje sam zanemarila. I poći u susret nekome koga čekam i kome se radujem.  "Come, let me love you let me always be with you..." To su razlozi zašto sam rekla da odlazim, no i dalje sam tu. Katkada ću i nešto napisati ali me neće biti kao prije. A kako ste mi važni, htjela sam vam to reći, da znate zašto me nema vama u posjetama. Zahvalna sam Gospodinu što vas je stavio na moj put. Nosim vas u molitvi. Znate moj mail pa ako me budete trebali, tu sam. "Vraćati će se s pjesmama, noseći snoplje svoje." Ps127,6 |
