MOJ JEDINI by Pejak Mirjana Peki
Ostalo je malo vremena...
moj jedini
da sakrijem crvenilo s lica,
a još te volim
Promatram iza ugla kao skitnica
koja ne zna više kamo da luta,
a kamo li srce moje,
da sakrije suze
Gledam ovratnik tvoga kaputa
na njemu sam snivala jedne zime,
ljubila pahulje meke,
ponavljala tvoje ime kao dijete
što prvi puta izgovara riječi
Ostalo je vremena...
moj jedini,
da izmolim Očenaš i Zdravo Marijo,
umijem lice u Svetoj vodi
i da mi pomazanje daju
Nije važno vrijeme...
moj jedini
imat ću ga na pretek
za svitanje i gledanje u daljini tebe,
moj jedini...
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow. Quantum)
PIR ŠUME
zagrlio bršljan brezu
pa joj tiho govori:
''budi moja još večeras
nek' se šuma veseli
voljet ću ti krošnje lijepe
ljubit ću ti vitki stas
nek' zvjezdice svati budu
mlad' će mjesec vjenčati nas.''
ne mogu, dragi bršljane,
jablanu sam srce dala,
u proljeće kad procvjetam
pir za mene šuma sprema,
vjetar kao barjaktar,
šumu pjesmom krasit će
mlade smreke, jele sve
djeveruše bit će...
hrast cernjak, stari svat,
zagrlit će bukvu staru
i otvorit' prvi ples,
topola mi, kuma moja,
sjenom svojom igrat će
slavuj sitni, mala zeba,
pjevat će mi cijelu noć
zato volim jablana
u ponoć će po me' doć'
tebi, dragi bršljane,
dajem svoje grane
umjesto bijele vjenčanice,
a ti svojom bojom krasi me
pa kad zima hladna dođe
ostat ću bez tebe ja,
ipak, grijat će me jablan moj
sve do proljeća..
NE VJERUJ, MILI
ne mogu pustiti suzu
i ne znam, želim li
slanu je na usnama ipak osjetim
kada krene i ne zastane
kao rijeka spaja se sa morem
daj mi da popijem večeras
i ne pitaj me
zašto su zvijezde tako nježne
lažu...
lažu ti za mene, ako kažu da sam sama
evo, baš ubirem večernju rosu
poklanjam je svakom prolazniku, bez srama
ne uzimam ništa od njih
tek samo toplu riječ da čujem
lažu ti, lažu, mili,
da hodam ulicama pustim pod praznim nebom
nacrtam mjesec da bih bila s njim
i da uvijek je tu, kada ga trebam
ne vjeruj, mili,
ne vjeruj, kad kažu
da sam bez srama molila za dodire
ne vjeruj, mili,
ne vjeruj, kad kažu
da sam napuštena i sama dočekala nemire
ne vjeruj, mili,
mjesec je tu kad ga trebam
(Prow. Quantum)
DOVOLJNI SU KRUH I VODA by Mirjana Pejak Peki
iz materine posteljice izniče život
ruku kao tanki listovi
očiju kao latice cvjetova
i nije bitan dan ili noć
kada se izrodi
ne bira se trenutak kada život zaplače
povratka nema
uzmi, ostavi, pa opet uzmi ono što ti se nudi
komad kruha u ruci natopljen kišnicom
dok pronađeš mjesto za sebe
ili
ostaneš po strani
promatrati kakve je boje nebo rođenjem
i hoće li ostati bez kapi kiše u oblaku
u ostatku vremena dok glad i žeđ gutaju drhtaje
je li život rođenjem sretnih ruku
ili sreću mora potražiti?
Kako i gdje?
život ima dvije ruke, prazne, bez ičega
samo ispod ispucale kože dlanova teče krv u venama
i kosti ima, zglobove, sve imam
samo ne vidi sreću na putu,
a kažu ljudi, zgrabi je dok možeš...
očito ona ne ide istim putem kao i život
ili podrugljiva lica
zajebava do iznemoglosti
onda život odbaci
kao staru probušenu kantu, bez milosti
i opet se sreća smije
vidiš,
pitam te, kako imati sreću u rukama
zadržati je
kad ona nema milosti za život
vjeruj mi
dovoljni su kruh i voda
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow.Quantum)
SUZE ZA PROSJAČKE CIPELE
kada suze natope prosjačke cipele
griju li dušu slomljenog života
bez sreće u mučnim koracima
noći li tuga dalje u njima?
svaki dan u praznom ruksaku
sigurno mjesto pronađe čežnja
dok gladne misli na praznom jastuku
preuzimaju moć nedokučivog svjetla
gdje su vrata izlaza za tugu
na kojima bi trebalo pisati 'sreća'
jesu li uvijek prazna pitanja
opstanak za trulež života?
uzmi moj život, mili Bož,e
na hladne hridi kao valove ga baci
ne znam više koji život da živim
dok u misli naviru sivi oblaci?!
okreni kocku sreće
još jednom posljednju priliku mi pruži
jer potrebno je samo malo vremena
da čovjek čovjeka nađe u tuzi
prije nego suze natope prosjačke cipele
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow. Quantum)
OTKLJUČANE NADE
pronašla sam u staroj ladici
izrađenu kutiju od mahagonija
na kojoj piše 'utjeha'
otvara se suzom umjesto ključa
i tako svaki dan kada te nema
otvorim je
prozborim sa njom riječ dvije
zatvorim i pospremim
to je sve
sve što je ostalo u sobi
s odjekom crkvenog zvona
skrivenim drhtajima posljednje noći
da, to je sve
probuđena jutra kroz prozor su zauvijek otišla
ne mahnuvši rukom,
bez pozdrava
ne smeta meni što i ovaj dan
kiša sa lica pada
samo te tražim u kapima
otključanih nada
NA RUBU USANA POLJUPCA
najljepše tragove
ostavljaju zvijezde
u tami haustora
na rubu usana poljupca
sakrila sam te u zjenicu oka
dodiru jagodica prstiju
najljepšem predvečerju
kada je ljubav ispunila
sva očekivanja
ugasila nemir čežnje
i zauvijek
na tom mjestu ostavila dah poljupca
nema te dugo
ne svraćaš više ispod razbijenih prozora
tek kada prođeš prisjeti se ljubavi
iza zatvorenih vrata haustora
na rubu usana poljupca
OD PROLJEĆA DO PROLJEĆA
nikako i nigdje da stignem sakrivenih koraka
zasjekle boli nosim kao preteško breme u grudima
sada ne znaš ni gdje sam ni s kim sam
i nije te briga
ali ako se upitaš,
odnosi me vjetar od proljeća do proljeća
upoznam tek prolazno lišće u jesen što pada
pahulje me izbjegavaju vješto,
kako ne bi ledile još više sjećanja
suvišno sunce sa neba ne trebam
samo toplinu riječi da me vrati
tamo gdje pripadam
ne boj se
ostajem u sjeni tvojih leđa
mislima u prstima što dotiču
sjeme makova i otpale latice cvjetova
podižem večeras,
da, baš večeras,
čašu da nazdravim
hladnim kutovima samice
praznini svega
i opet kažem, ne brini
nosit će me vjetrovi
od proljeća do proljeća
na slomljenim krilima zaborava
za osvojeno 1. mjesto za pisce iz grupe "Pisci i književnost":
Moje lastavice prije nego odlete u toplije krajeve, ostavile su pjesme da me grije u hladnim zimskim noćima.
Za osvojeno prvo mjesto natječaja za pisce grupe "Pisci i književnost", organizatora natječaja Krune Šafranića, te sudaca Sonje Smolec, Maje Grgac i Lidije Harak.
Moja sreća doseže do plavetnila neba.
VRIJEME U SNOVIMA PJESNIKA
držim vrijeme
ponekad ga pustim sa uzice vjernosti
to ne znači da prisiljavam misli da ga štuju
ili obrane od mojih postupaka
svojinom ga zovem
posesivno čuvam
po potrebi vadim iz rukava da me zabavlja
da se družim s njime
i opet mu poklonim sate slobode
da i ono sniva
volim vrijeme
poklanjam ga sobom suncu, mjesecu
ma nebu ga poklanjam
da mi pronađe mjesto
kada krenem stazom umiranja
tada ću ga pustiti
da zacijeli rane kao pseto napušteno
a ja
promatrat ću ga s nekog bijelog oblaka
pokloniti mu suzu zaostalu iz života
navratit ću ponekad
samo da ga upitam
živi li kao nekada u snovima pjesnika
BOGU OBEĆANJE DAJEM
Sa kamena, mora, planina
meke trave livada
sklopljene ruke k nebu podižem
u Milost pogleda svetog
Bogu obećanje dajem,
Čisto srce u grudima mi kuca
oči samo svjetlost vide
ruku djela u hrabrost vodile su časno
a tijelo puno rana
hodilo stazama
do poštenja....
U srcu neokaljana ostajem
duše pune do zadnjeg daha,
još trenutak sekundama poklanjam
istinu u grudima nosim
zagrlit ću najmilije
i na svili srce podastrijeti ....
Bogu sam obećanje dala !
SVE ŠTO ZNAČI NIŠTA
tražim
ispod prosutih želja ludila
usnulog u prsima pijanca
napuštenog od svih
i od čaše ljutog nektara
ali ne znam što
gdje je radost
iznikla u kolijevci života
plodu začetom
u izvezenoj haljinici ljubavi
slatkoći poljubaca
iskazanoj nježnosti
ugasit ću svjetlo
tako i tako već trne
probdjeti noć sa tamom
prihvatiti priču
kako je samo jedan hitac dovoljan
bez otiska prstiju
zvuka
da zatvori vrata života
za sve
što znači ništa
ili znači bilo što
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow.Quantum)
POSLJEDNJI PLES
nazovi kako želiš isplakane godine
zvijezde koje padaju bez ispunjenih želja
sluškinju životne radosti
nagradi odlaskom u ritmu glazbe
korakom zanosnog tijela
znaj
u predahu očaja kada glazba utihne
živjet ću kao hladni večernji zrak
razočarana kako nisko padaš
prekrij ogrtačem eleganciju odraza u ogledalu
razočarenje nema u osmjehu
uzvišenost starih navika
pravdaj i dalje pogledom u druge
glazbom uživaj u življenju
prodornim pogledom zaustavi disanje
makar na tren
ne slušaj moj glas ni pohvale
u plesu dvoje siromaha
samo jedno na plesnom podiju ostaje
nazovi kako želiš isplakane godine
