NIJE SRAMOTA
nije sramota kupiti vrijeme
kada plaćam zlatnicima
nije sramota piti vinom
ispijati čaše do dna
nije sramota biti prosjak
nekad sam živio života dva
nije sramota kupiti vrijeme
za skitnicu što pod nebom luta
nije sramota kupiti ljubav
kada se plaća puna cijena
nije sramota umrijeti tužan
ako u srce sreće nema
nije sramota sve što je na prodaju
kupiti noćas za zlatnika dva
nije sramota kupiti život
ostatke sreće prošlog života
nije sramota, vjerujte mi
jer ništa drugo ne želim ja
BOL JE POTREBNO.... by Pejak Mirjana Peki
osjetiš li mekoću ispod stopala
dok hodaš oštrim kamenjem
u visine
do krune bitka i mrtve tišine
ne, to su moji dlanovi probodeni
ali ne brini
bol je potrebno trpjeti
osjetiš li čarobnu livadu punu cvjetova
ispod potiljka dok ti žeđ gasi rosa
natopljena nektarom sna
osmjehom lica i kovrđave kose
ne, to je moje tijelo probodeno
ali ne brini
bol je potrebno trpjeti
osjetiš li na trenutak molitvu u suzama
lice dlanovima prekriveno
na postelji mekoj
dok lomiš zvuk krvi u venama
ne, to je moje srce probodeno
ali ne brini
bol je potrebno trpjeti
ako osjetiš da me nema u vjetru i kišama
ledenim snjegovima i procvalom cvijeću
među zvijezdama
kao inje na tvom prozoru
to je moj život proboden bolima
ali ne brini
više neću postojati niti bol trpjeti
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(a.p.o.T./Prow. Quantum)
PREDZNACI ŽIVOTA
kriomice mijenjam dan za dan
voleći igru što nad plamenom pleše
ljubim rane pod stegom bola
rastrgane utrobe umirućeg čovjeka
sutra ću, najvjerojatnije, umirati
odabrani će tapšati moja ramena
loša vina će mirisati
nitko nikoga neće dočekati
na granici života
ništa nije tako strašno
sijeda kosa završava priču
kao što završava predstava i zabava
podizanjem zavjese nekom godišnjem dobu
umirućim predznacima života
OPRAŠTAM
Rekao si da ne mogu
samo tek tako odustati od našeg života.
Pitao si što će biti s tobom.
I već nakon dva dana nestaješ sa jutrom.
Odustaješ od svega što ti je značilo,
čuvano u grudima, a nazivalo se nesigurnost.
Sanjala sam o tome,
one noći na postelji sama
sa pogledom koji je tražio
odsjaj tvoje sjene na zidovima
i tvoje disanje.
Noći u kojoj je vladala takva tišina,
da niti svoje disanje nisam čula.
Osluškivala sam
ne bih li začula tvoje korake
iako sam već tada sigurno znala,
da jedino san mogu nazvati po tebi.
U njemu te čekam,
na trgu s osmjehom
kao i svaki puta
kada si dolazio iz drugog zagrljaja
i donosio mirise njene.
Svejedno sam te grlila
i ljubila tvoje oči.
Opraštala tvoje kašnjenje
i jedva dočekala da utonem u tvoj zagrljaj.
I svaki san bi tako završio,
a jutrom u tami sobe,
na ležaju,
tvoje mjesto ostaje prazno.
Tek malo topline ima.
Dodirujem je tijelom
i u svakoj pori je osjećam,
a zaboravljam tvoje nevjere
i vječno kašnjenje....
SVE ŠTO ZNAČI NIŠTA by Pejak Mirjana Peki
tražim
ispod prosutih želja ludila
usnulog u prsima pijanca
napuštenog od svih
i od čaše ljutog nektara,
ali ne znam što
gdje je radost
iznikla u kolijevci života
plodu začetom
u izvezenoj haljinici ljubavi
slatkoći poljubaca
iskazanoj nježnosti?
ugasit ću svjetlo
tako i tako već trne
probdjeti noć sa tamom
prihvatiti priču
kako je samo jedan hitac dovoljan
bez otiska prstiju
zvuka
da zatvori vrata života
za sve
što znači ništa
ili znači bilo što
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(Prow.Quantum)
VRIJEDNOST ŽIVOTA by Pejak Mirjana Peki
svjesna da je to samo san
demoni lebde
prijete na putu ispunjenja želja
na ogrlici umjesto dragog kamenja
utiskuju mi riječi „nesretna žena“
beskoristan je život bez htijenja
za ono malo uroda
da bi se prehranilo srce
dok svoj dio osude dovoljnu za dvoje
nosim u budućnost kao sjeme da proklije
kruh načinim umornim rukama
prekrižim i blagoslovim
ostajem uz hladnoću prvog poraza
pokoru poslušno izmolim
ne posjeduje nitko moje snove
dok razum čist još govori,
ako nema nade, ne propada svijet
vječni dar razapet na zidu stoji
mladost nestala i pola života
za par godina starosti zar živjeti vrijedi?
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(prov.Quantum)
cijena čovjeka
Moj pjesmuljak odabran na 2. susretu duhovnog pjesništva Kapelica Sv. Vinka Modrovec, Gornja Stubica i uvršten u 2. gornjostubički pjesnički ZBORNIK
Noćas ti se u oči nastanile zvijezde
iskrenost u njima ne daje sjaj
prokazao si cijenu čovjeka
kojeg poštuješ i voliš
a nisi ni svjestan od kud si iznikao
putovima donesen
blatom istkan kao zlatoveza nit
Sakrivaš li suze na seoskom putu
prašnjave i vlažne kao djetinjstvo
uzavrelost grada na tronu misliš da te diže
a pripadaš li zaista njemu sada
Prepoznaješ li grm i ptice sa krunom od trnja
viđaš li skitnice na ulazu svoga doma
podari im bijelu kovanicu
i opet će doći drugi put
Ali ako ih prepoznaš, pokloni im pogled
ne boj se,
jer skitnica pogleda ne diže
sunca odsjaj ga prži,
ali zato,
na putu u raj od tebe je bliži
korica kruha na dlanu
ne poznajem poglede u oči
zatomljena u svome bitku
dišem
tek da bih disati znala
drhtavom rukom uzimam koricu kruha
sakrivam je od pogleda i ljudi
da utažim glad života
niti suze ne znam isplakati
za čime da ih lijem
kada život počinje rođenjem
u utrobi majke dok snivam,
a svjetlost što me obasjava
ne uzima moje grijehe življenja
već kao obično biće
samo mi tijelo sakriva
ne poznajem dovoljno života,
da mogu korak svoj pružiti
krvavim dlanovima osjetim
samo da živim
bojim se sebe
danas je isti dan kao i svi ostali
pokušavam napisati pjesmu
na način
da ti dušu ne povrijedim
i srce,
jer podsjećaju me na dane i noći
kada su zvijezde u tuzi spojene s mjesecom,
za spas naše ljubavi
poklonile dušu tami
ostalo je malo vremena do podne,
bojim se ponoći
razmišljam o cvijeću, leptirovom letu,
dubini mora kako uvlači moje misli
na dno,
ne prestajem misliti na kamen
oštrice što zadaju bol
da odagnam razmišljanja
koja bi te mogla rastužiti
bojim se, bojim se svega
koraka koji će me odvesti daleko od svitanja
bojim se sebe,
da ne zalutam,
a mislima ostanem na putu
znaš,
najviše se bojim,
da ti dušu ne povrijedim
i srce koje volim
MJESTO GDJE TUGA DIŠE
Noćas kad zadrhti san
suza će krenuti putem prostrte tuge,
nestati u ostarjelom zagrljaju tame,
izgorjeti u plamenu jutarnje rose
suncem spržena
Neću žaliti
cijeli život ovijen crnom svilom
dok budila me zvonjava zvona
kao na sudnji dan kada nebo se sprema
Noćas želim tišinu
kao posljednji poklon
neka mi je nebo daruje
zauzvrat,
poklanjam daleki odsjaj sjećanja
odjevenih u bjelinu slijepih misli,
tragove ruku na odškrinutim vratima,
ispijenu dušu,
okus vina na usnama
Ne dočekam li zoru i svitanje u zagrljaju tame
ne dirajte na hladnom kamenu
uvenule note pjesama s mirisom magnolija,
izgorjele svijeće za svaku godinu života,
ne dirajte mjesto
gdje tuga diše
PREPUSTIMO SE SNOVIMA
na nepoznatoj adresi otvrdnutih misli
u minutama poslije ponoći postaje dosadan život
opijena prošlost stegnutih uzda,
crvenom maramom,
prekrivena lica,
nepomičnog pogleda,
ležimo zauvijek usnulih tijela
priljubljene, trijeznih duša
progovaraju hladne usne:
„bit ćeš moje posljednje utočište
kad nestane svjetla“
pokušajmo misli
pretvoriti u boje sna
neka se duša odmara,
prespava za života dva
umorne vjeđe dodirnimo
zakašnjelim poljupcima
za svaku isplakanu suzu
za neku i po dva
snivat ćemo o povjerenju
izrečenom ispruženom rukom
oprostu za izbezumljene i neshvaćene razloge
kao prema neznancima u prolazu
prepustimo se snovima...
NE OKRIVLJUJEM TE Autorica: Pejak Mirjana Peki
Tekst: Među 224 autora , 18 zemalja, 5 kontinenata mjesto na Međunarodnoj kulturnoj manifestaciji 6. NOVOSARAJEVSKI KNJIŽEVNI SUSRETI-2013 u zbirci radova "IZVAN DOMETA" mjesto je pronašlo i moje autorsko djelo:
svaka bora donosi godine
ne okrivljujem te
dobro ih nosim
ostaje mi još bistar um
da prkosi vremenu
kamenom grlu,
tišini u gluhoj kazni,
smrznutim venama,
savijenom tijelu
svaka zima
urezuje hladnoćom recke na ledu,
smrzava stopala,
pretvara krv u staklasto inje,
dok trpim nesnosne boli
ostaje mi dlan u ranama
da prkosi vremenu,
životu,
hladnoj tamnici i robiji,
žaru u očima,
nemoćnim koljenima,
dok u molitvi
tugu ispisujem u pjesmama
Autorica: Pejak Mirjana Peki
http://www.kns.ba/s/index.php?option=com_content&task=view&id=1127&Itemid=61
ZABORAVLJENA GLAZBA by Pejak Mirjana Peki
Pričat ću ako srce dozvoli
koliko volim glazbu
njezine tužne tonove
dok prilazim nijemom klaviru
koji u svojoj elegantnosti kao stari šarmer
moj libreto prepoznaje kao svoj.
Volim njegov sjaj i crno bijele dirke
nježnošću svojom one dodiruju staru fotografiju
s likom očiju, koje se ne zaboravljaju.
Tišina presvlači zidove moje sobe
promatra me kao da me spasiti želi
od nečega,
meni nepoznatoga.
Osluškujem nesigurne korake u hladnom hodniku
gdje su srca odavno otplesala
svoj posljednji ples poljubaca,
a zakašnjelo vrijeme
libreto u zaboravljenu glazbu.
Poželim mjesto na mjesecu ili pustinji
upijati boje kao svjetlost predvečerja
promatrati te
obuzdavati čežnju
koja izaziva želju za tvojim zagrljajem
neću dozvoliti duši da ode iz tijela
ako ona nestane, tijelo nema vječnosti.
Želim da čuješ tišinu u sobi
veliku šutnju kada sklopiš oči
tada mjesec svjetlucav sjaj poklanja,
a vrisak u zraku
kao nedovršena pitanja
zadrhti u šumi prepreka
preko ruba ponora.
Pustimo da nas umiri zaboravljena glazba
Autorica: Pejak Mirjana Peki
Lektura: Zvjezdana Karmela Hercegovac
