u redu za kraj
priuštim si igru prstiju
nervozu sahranjujem u pijesak
ostajem ovdje na rubu
stojim u redu za kraj
kako bih dotakla
zrno pijeska svoje sudbine
dohvatim pruženu koricu kruha
mekana je i miriše na sutra
iskrada se pljesan
i pretvara u bljuvotine nekadašnjih snova
željnih kao pohlepa gladnog ždrijela
ako ne uzmem
postajem buntovnik sa razlogom ili bez,
nije važno
zastrašena tamnicom
u kojoj odzvanja limena glazba
praznih posuda s ostacima hrane
iz kojih je miris i okus
davno spojen u sivilu neba sa krajem
