zalutala iskrenost boema
skrenem misli sa života bijede
povremeno ispustim suzu na ogledalo svoga lica
probudim se jutrom i ugledam čudo
usnulo tijelo moga bića
zar sam snivala pored njega,
a nisam osjetila kako treperi?
niti naklonost nisam pružila
posijanom sjemenu ostarjele jednostavnosti
možda grižnja savjesti i duševne muke dišu
kratki razgovori kojih, zapravo, nema
odsječeni cvjetovi i dalje opojno mirišu
kamo je zalutala iskrenost boema?
iskrcavam misli kao teret napuštenog broda
usnama krvavim drhtavi glas progovara
kamo starost odlazi i gdje se sakriva
bez nade, tužnih pogleda
očaj se ne prodaje ni istinita tuga
šutnjom izrečeni,
ponizno pokoreni,
pitaju:
kamo je zalutala iskrenost boema?
Autorica: Pejak Mirjana Peki
(a.p.r.Quantum)
