www.mir.blog.hr
četvrtak, 21.02.2008.
„ Da je bio mlađi – zaplakao bi od tuge, od dosade, od razdraženosti: gorčina jetka i žestoka, kao gorčina pelina, ispunjavala mu je svu dušu. Nešto nepodnošljivo gnusno, odvratno teško opkolilo ga je sa svih strana kao jesenska tamna noć te nije znao kako da se izbavi od te tame, od te gorčine. Nije vrijedilo ni očekivati da će mu san pomoći; znao je da neće zaspati.
Poče razmišljati. . . . polagano, mlako.
Razmišljao je o taštini, nepotrebnosti i gruboj neiskrenosti svega ljudskog. U mislima je gledao kako pred njim prolaze sva doba života ( njemu je samome nedavno minula pedeset i druga godina ) i ni jednome nije praštao. Svuda je uvijek isto vječno prelijevanje iz šupljega u prazno, isto mlaćenje prazne slame, ista napola dobronamjerna, napolasvjesna samoobmana – nek se dijete čime bilo zabavlja, samo neka ne plače - i onda, najednom, upravo iznenada, navali starost – i zajedno s njom strah od smrti koji neprestano raste, sve izjeda i podgriza. . .i tres u bezdan! Još i dobro ako se tako odigra život! A može se udesiti i tako da pred kraj života poteku kao rđa po željezu – bolesti i patnje. „ ( Turgenjev )
Koliko li u ovom kratkom citatu ima istine. . .ali nešto me drugo dirnulo, pa sam se malo zamislila. . .kako završavaju gotovo svi životi; muke i teške bolesti. . .što je to prirodna smrt. . .ne znam kada sam zadnji put čula da je netko od starosti preminuo, da ga nije uništila kakva bolest . . .ili više nema takvih, da bi zaslužili rekla bih; blagi kraj. . .
