www.mir.blog.hr
utorak, 29.01.2008.
„ Ali među njima ima jedan grob koji ne dira čovjek niti ga gaze životinje – samo ptice sjedaju na njega i u zoru pjevaju. Oko njega je podignuta željezna ograda, s obje strane posađene su dvije mlade jele - u tom grobu leži Jevgenij Bazarov. Često ga obilaze dvoje oronulih staraca iz obližnjeg sela - muž i žena. Pridržavajući jedno drugo, hodaju teškim koracima, a kad se primaknu ogradi, padaju na koljena i tako klečeći dugo i gorko plaču, dugo i pozorno gledaju u nijemi kamen pod kojim počiva sin; izmjene po koju riječ, obrišu prašinu s kamena i isprave granu jele, pa se opet mole i nikako da odu s tog mjesta gdje su nekako bliže sinu, uspomenama na nj . . .Zar je moguće da su njihove molitve, njihove suze uzaludne? Zar je moguće da ljubav, sveta, vjerna ljubav nije svemoćna ? O ne! Ma koliko se strasveno, grešno, buntovno srce sakrivalo u grobu, cvijeće što raste na njemu mirno nas gleda svojim nevinim očima- i ne govori nam samo o vječnom miru, o onom velikom miru ravnodušne prirode, već nam govori o vječnoj pomirbi i o beskrajnom životu. . .“
Turgenjev
