www.mir.blog.hr
srijeda, 23.01.2008.
Petrova trudionica
Imala sam deset godina kada sam prvi put vidjela more, Zagreb i Samobor. Svemu mogu zahvaliti mojoj dobroj vili; sestrični koja je došla po mene i odvela me kod sebe da bih upoznala njenu obitelj i da bi me odvela na more. Osvanula je jednog ljetnog dana sa svojim fićom pred našom kućom i ja, iako ju dotad nisam poznavala, spremno sam uzela svoju torbu i krenula s njom. U Zagrebu sam upoznala djevojčicu Rubinu nešto stariju od mene, njenog prijatelja zlatara koji je izrađivao pravi nakit. . .Svaki dan je bio na svoj način zanimljiv i da sam barem onda svojim jednostavnim dječjim riječima opisivala sve što sam vidjela i doživjela ! Ni more, ni Zagreb nisu baš ostavili neke posebne dojmove na mene. . .ono što je ostavilo veliki trag u meni je boravak u kući u Samoboru, kod sestrične. Kuća je bila visoka starinska sa bezbroj prozora, ali me iznenadilo što nema niti jedan balon! Na ulazu je bila visoka željezna ograda, a cijelo dvorište popločeno. Tek se iza kuće mogao vidjeti mali bazen u zelenilu ! Iako je bio prazan , to je stvarno bio bazen. Još i sad mogu osjetit ono čuđenje koje sam i tada osjetila; kuća s bazenom, pa to sam samo u filmovima vidjela! U prizemlju kuće nalazila se prostrana kuhinja; moderno opremljena u jakoj narančastoj boji, a jedino tu je pod bio popločen hladnim pločicama. Valjda mi je zbog toga cijela kuhinja odisala nekom hladnoćom . U ostalim prostorijama bio je drveni pod.Dolje i gore su bili uski ,dugači hodnici i dok bih trčkarala dolje gore uz škripu starih dasaka u mene se uvlačio nekakav strah. Tolika kuća, hodnici, a ja sama, imala sam osjećaj da će odnekud iskočiti kakav duh iz prijašnjih vremena.Na gornjem katu se nalazila dječja soba i spavaća soba, ali ne ona uobičajena , kakvu sam ja navikla vidjeti. Kada sam ušla u spavaću sobu dominanatan je bio veliki starinski krevet koji se prostirao od polovine sobe do jednog zida. Ispred njega je bio mali stolić i dvije stolice. Kod prozora koji su gledali na ulicu nalazio se još jedan stol sa udobnim, mekanim stolicama. Luster u polovini sobe , tepisi i slike kao i sav namještaj u ovoj su sobi posebno odisali starinom ; tako da onaj tko je bio u njoj mogao se uživjeti u neke osobe iz prošlosti koje su tu nekad živjele.
Preko puta kuće nalazila se mala riječica, na njoj most koji je također vodio do jedne starije zgrade okružene malim parkom. Sjećam se da smo jednom išli u posjet; u kući je živio nekakav slikar i znam da sam bila fascinirana njegovim slikama. O kada bih se ponovo mogla vratiti u te dane i prisjetit se svake sitnice, detalja, tada bi ovo moje opisivanje bio ljepše. Mogla bih dočarati sve kako je bilo.A ovako su ostale samo iskrice, još uvijek žive. .
Moja draga sestrična valjda nikada nije shvatila koliko je jedno djete tada usrećila; odvojivši dio novca , dio vremena i dobre volje za mene . . .Na svemu sam joj beskrajno zahvalna, iako me otada zaboravila.
Sad se vjerojatno već pitate kakve veze ima naslov sa ovom cjelom pričom?! Uslijed svakidašnjih reklama o „Petrovoj trudionici „ sjetih se nje, jer ona je dio te bolnice.
