www.mir.blog.hr
utorak, 06.02.2007.
Rođendan
Dovoljno je bilo da mi jedna misao proleti glavom i da se uhvatim čestitke i kuverte. Zašto ne bih jednoj dragoj osobi prvi puta čestitala rođendan ? Najjednostavnije bi bilo nazvat ju telefonom ili poslat sms poruku. Ja sam se odlučila za onaj zaboravljeni način čestitanja; kroz pismo. Jer tko još šalje pisma ? I tako čestitka je bila tu samo što napisati, jer ono „sretan rođendan „ su opustjele riječi, a ja sam uvijek za neke citate ili dublje riječi. Čitajuči citate, nešto sam smislila kao „ zakoračaj u sutra s vjerom, nadom i ljubavlju „ U kuvertu sam stavila i malu heklanu torbicu za mobitel. Ubacila sam u poštanski sandučić i čekala da telefon za par dana zazvoni. I naravno, danas je zazvonio, u glasu se osjećala radost i oduševljenje. Slijedio je niz riječi; tako si me iznenadila, tako si me obradovala, toliko sam poklona dobila ,ali tvoj je najbolji jer je neočekivana sitnica. Slušala sam riječi hvale rekavši joj da mi je drago jer sam bar jednu osobu na tren razveselila. Slijedi pitanje . . . koliko nam je potrebno da bi bili sretni?
„ Čudno je kako je malo potrebno da bi bili sretni, a još čudnije kako često nam baš to malo nedostaje „ Ivo Andrić
