|
klikeri svi su došli jedan za drugim izranjali su iz mećave, iz mraka, iz gužve u kafiću zabunila sam se nisam znala tko smo si? volimo li se, šaljemo li međusobno pozdrave majkama onima koje se ne osjećaju dobro u posljednje vrijeme namigujemo li si pri odlasku urotnički kao, čut ćemo se kao, nešto smo si- a možda samo nastavimo razgovarati sa svojima i za par neznatnih stupnjeva okrenemo ramena jedni od drugih ne danas- jer, nismo si nikada bili ljubav |
|
forgive me pretty baby but i always take the long way home nekad mi se čini da je moj svijet već dugo preživ za mene kako onda ja to sudjelujem, a uporno neko malo dijete u meni prosvjeduje kaže da ne može pa ja, ova stvarna ja, mora to preživjeti i praviti se da ništa nije bilo i dalje, dok ja ne (pre)stajem postavljati si izazove i svaki prihvatiti kao da me vragovi gone klinka ponavlja istim cvilavim tonom da se hoće vratiti, da opet hoće samo nirvanu pank i antića poderane rukave, rituale i ništa drugo mala s opakim planovima zaspala u ravnici samo još malo dok se ne rodi takvu ju vučem u utrobi * moj je svijet živ i ja sudjelujem iako najčešće jedva u to vjerujem samo mantram i pišem ali to ne pomaže samo te prava stvarnost nauči na sebe valjda sam negdje tog i svjesna, pa si zato ne olakšavam nego ko vjerni pas vjerna sam svemu, svemu i svemu što stoji i svemu što se kreće i jadna sam takva, vjerna, ali ja nikad nisam bila kul možda sam se prepustila svijetu, nekom takvom kakav može biti vidiš, može samo zato da bi to rekla jednom njemu, jednom unutarnjem njemu s kojim dijelim papirnatu šalicu kave u jedno jutro, koje je isto tako- samo unutra i koje hranim kao što hranimo ono najvažnije u sebi ono po čemu se prepoznajemo unatoč svemu ono čemu možemo reći da svijet doista postoji i da smo ga mi doista vidjeli može li ikada to jutro biti svijet? može li svijet biti takvo jutro takav on? |
|
stapanja tamo sam otišla pobaciti se u mraku maternice sagrađene od jastuka, poznatih umornih ruku prelagane kave i zamuklog televizora neprekidno sam tonula san, spavala duboko i teško se razbuđivala niti jednom nisam sanjala tebe, nego namrštene mađioničare, bijesne pse, bivše prijatelje sve je u snovima bilo mračno i opasno ali me nije potresalo kao da sam već dugo bila spremna (...) ne znam, možda sam i napisala neke pjesme možda sam i maštala nisam sigurna sve je bila ista regresija za koju se inače prešutno molim malim presavijenim bogovima ne znam ni kome sam se smiješila i tko me vidio takvu nerazlučenu na dobro i loše na ljubav i mržnju na lakoću i težinu nije uopće bilo bitno kako će me svi oni razumjeti (...) nisam ni slutila da će me, na povratku dočekati oproštaj tihi, unutarnji, skoro neprimjećen- lagan, uz gitaru: say hello to never prelomljenim glasićima djetinjasto se grijemo hladne noći kad smo se vratili i koja je trajala taman toliko da nagonski shvatim da se ovdje prelama jedno malo prošaputano zbogom u meni (...) meni je i ovdje sve nerazlučeno i ništa se ne može odlomiti, samo mijenjati takvo-dok je dio tebe koji zauvijek ostaje između postojećeg i nepostojećeg ostaviti ga iako je tu i iako je možda ti ja sam u sebi neprekidni oproštaj s tobom možda samo to i imam pa zato pišem uvijek iste pjesme |