forgive me pretty baby but i always take the long way home
nekad mi se čini da je moj svijet već dugo
preživ za mene
kako onda ja to sudjelujem, a uporno neko malo dijete u meni
prosvjeduje
kaže da ne može
pa ja, ova stvarna ja, mora to preživjeti
i praviti se da ništa nije bilo
i dalje, dok ja ne (pre)stajem
postavljati si izazove i svaki prihvatiti
kao da me vragovi gone
klinka ponavlja istim cvilavim tonom
da se hoće vratiti, da opet hoće samo nirvanu
pank
i antića
poderane rukave, rituale
i ništa drugo
mala s opakim planovima
zaspala u ravnici
samo još malo
dok se ne rodi
takvu ju vučem
u utrobi
*
moj je svijet živ i ja sudjelujem
iako najčešće jedva u to vjerujem
samo mantram i pišem
ali to ne pomaže
samo te prava stvarnost
nauči na sebe
valjda sam negdje tog i svjesna, pa si zato ne olakšavam
nego ko vjerni pas
vjerna sam svemu, svemu
i svemu što stoji
i svemu što se kreće
i jadna sam takva, vjerna, ali ja nikad nisam bila kul
možda sam se prepustila svijetu, nekom takvom
kakav može biti
vidiš, može
samo zato
da bi to rekla jednom njemu, jednom unutarnjem njemu
s kojim dijelim papirnatu šalicu kave
u jedno jutro, koje je isto tako- samo unutra
i koje hranim
kao što hranimo
ono najvažnije u sebi
ono po čemu se prepoznajemo
unatoč svemu
ono čemu možemo reći
da svijet doista postoji
i da smo ga mi doista vidjeli
može li ikada to jutro
biti svijet?
može li svijet biti takvo jutro
takav on?
Post je objavljen 13.01.2013. u 23:39 sati.