|
forgive me pretty baby but i always take the long way home nekad mi se čini da je moj svijet već dugo preživ za mene kako onda ja to sudjelujem, a uporno neko malo dijete u meni prosvjeduje kaže da ne može pa ja, ova stvarna ja, mora to preživjeti i praviti se da ništa nije bilo i dalje, dok ja ne (pre)stajem postavljati si izazove i svaki prihvatiti kao da me vragovi gone klinka ponavlja istim cvilavim tonom da se hoće vratiti, da opet hoće samo nirvanu pank i antića poderane rukave, rituale i ništa drugo mala s opakim planovima zaspala u ravnici samo još malo dok se ne rodi takvu ju vučem u utrobi * moj je svijet živ i ja sudjelujem iako najčešće jedva u to vjerujem samo mantram i pišem ali to ne pomaže samo te prava stvarnost nauči na sebe valjda sam negdje tog i svjesna, pa si zato ne olakšavam nego ko vjerni pas vjerna sam svemu, svemu i svemu što stoji i svemu što se kreće i jadna sam takva, vjerna, ali ja nikad nisam bila kul možda sam se prepustila svijetu, nekom takvom kakav može biti vidiš, može samo zato da bi to rekla jednom njemu, jednom unutarnjem njemu s kojim dijelim papirnatu šalicu kave u jedno jutro, koje je isto tako- samo unutra i koje hranim kao što hranimo ono najvažnije u sebi ono po čemu se prepoznajemo unatoč svemu ono čemu možemo reći da svijet doista postoji i da smo ga mi doista vidjeli može li ikada to jutro biti svijet? može li svijet biti takvo jutro takav on? |