|
stapanja tamo sam otišla pobaciti se u mraku maternice sagrađene od jastuka, poznatih umornih ruku prelagane kave i zamuklog televizora neprekidno sam tonula san, spavala duboko i teško se razbuđivala niti jednom nisam sanjala tebe, nego namrštene mađioničare, bijesne pse, bivše prijatelje sve je u snovima bilo mračno i opasno ali me nije potresalo kao da sam već dugo bila spremna (...) ne znam, možda sam i napisala neke pjesme možda sam i maštala nisam sigurna sve je bila ista regresija za koju se inače prešutno molim malim presavijenim bogovima ne znam ni kome sam se smiješila i tko me vidio takvu nerazlučenu na dobro i loše na ljubav i mržnju na lakoću i težinu nije uopće bilo bitno kako će me svi oni razumjeti (...) nisam ni slutila da će me, na povratku dočekati oproštaj tihi, unutarnji, skoro neprimjećen- lagan, uz gitaru: say hello to never prelomljenim glasićima djetinjasto se grijemo hladne noći kad smo se vratili i koja je trajala taman toliko da nagonski shvatim da se ovdje prelama jedno malo prošaputano zbogom u meni (...) meni je i ovdje sve nerazlučeno i ništa se ne može odlomiti, samo mijenjati takvo-dok je dio tebe koji zauvijek ostaje između postojećeg i nepostojećeg ostaviti ga iako je tu i iako je možda ti ja sam u sebi neprekidni oproštaj s tobom možda samo to i imam pa zato pišem uvijek iste pjesme |