stapanja
tamo sam otišla
pobaciti se
u mraku maternice
sagrađene od jastuka, poznatih umornih ruku
prelagane kave i zamuklog televizora
neprekidno sam tonula san, spavala duboko
i teško se razbuđivala
niti jednom
nisam sanjala tebe,
nego namrštene mađioničare,
bijesne pse, bivše prijatelje
sve je u snovima bilo mračno i opasno
ali me nije potresalo
kao da sam već dugo
bila spremna
(...)
ne znam,
možda sam i napisala neke pjesme
možda sam i maštala
nisam
sigurna
sve je bila ista regresija
za koju se inače prešutno molim
malim presavijenim bogovima
ne znam ni kome sam se smiješila i tko me vidio
takvu
nerazlučenu
na dobro i loše
na ljubav i mržnju
na lakoću i težinu
nije uopće bilo bitno
kako će me svi oni razumjeti
(...)
nisam ni slutila
da će me, na povratku
dočekati oproštaj
tihi, unutarnji, skoro neprimjećen-
lagan, uz gitaru: say hello to never
prelomljenim glasićima djetinjasto se grijemo
hladne noći kad smo se vratili
i koja je trajala taman toliko
da nagonski shvatim
da se ovdje prelama
jedno malo prošaputano zbogom
u meni
(...)
meni je i ovdje
sve nerazlučeno
i ništa se ne može odlomiti, samo mijenjati
takvo-dok je dio tebe
koji zauvijek ostaje između postojećeg i nepostojećeg
ostaviti ga
iako je tu
i iako je možda ti
ja sam u sebi neprekidni
oproštaj
s tobom
možda samo to i imam
pa zato pišem uvijek iste pjesme
Post je objavljen 07.01.2013. u 22:28 sati.