|
vukovi
ako previše pišeš, uvijek postoji opasnost da potpuno izgubiš kontrolu pa zato to i radiš- izmišljenim dječacima mogu, recimo, izrasti očnjaci i ruke im mogu posezati u krivim smjerovima mogu biti sebični i nemarni oni- do jučer izmišljeni dječaci samo tvoji (ipak su iz tvojih pjesama) sada ližu svoje krzno i ti više nisi jači od njih osim ako se odrekneš pisanja o njima zauvijek možeš i pisati usprkos tomu i nadati se da ćeš preživjeti bojim se da nemam opcija ali što ako ću od sada moći pisati samo o čudovištima? što ako će svako 'ti' biti jedno malo ogorčenje? biti jedna ogromna samoća? što ako će svako 'ti' značiti samo ja više i gore i mučnije nego svako 'ja' ikada izgovoreno? što ako ću svaku pjesmu u bijesu brisati jer će me podsjećati na slabost? što ako ću ih se jednom odreći umjesto tebe jer ja sam vjerna svakom vuku kojeg sam toliko pisala to se nikada ne mora zaslužiti to si sama učinim i sama onda grizem i udaram prema unutra odranjam redove i nikada se ne vratim ondje, gdje smo bili mudriji i mirniji i nismo brinuli o vukovima |
|
iskupljenja
danas se naplaćuje ostavština onih koji su nas napustili i koji su se u dalekim prašnjavim zemljama kladili na utrke, i ispijali smećkasti whiskey dok nisu umrli i ostavili načete telefonske linije kojima danas glasovi drhtavo traže krv mladost i nehotice dolaze kao deus ex machina od ovih prašnjavih priča i prilike da budemo što god želimo mučnina raste čitavog dana izaziva mi vrtoglavicu ali to je sigurno okej danas je svaka kriva odluka ionako samo jedna u nizu i potpuno je nebitna * hodam gradom i razbijam zvijezde kosa mi postaje sve nemirnija u ustima mi krzno i ne znam kud-gdje si ti? * glava se saginje dok po njoj kruži mašinica eto-opet je sve onako kako je oduvijek bilo -loše danas njima ne dam da se izvuku kaže ona: kakvi god da smo bili- bili smo ovog puta ne preuzimam svu krivicu a ti zaspi kako god znaš to nije pitanje, zar ne razumiješ? nikada nije bilo postavljeno i ti oduvijek imao samo nekoliko pokušaja za ispucati * danas sam neprilagođena i osjećam kao da poludjelo naplaćujem sve propuste i krive godine rukavce u kojima sam zaglavila zbog krvi i zato što se sa mnom uvijek nagonski postupalo a ja nagone stalno preispitujem da nikog ne bi povrijedila- da ne bi bila grozna danas smo svi umrli i umorni a izgledamo normalno samo, ne vidiš što je ispod ove vojničke jakne- zar se ne bojiš da je tamo čipka umrljana crnim vinom, iziritirana koža, opskurne tetovaže s tvojim imenom? |
|
bez zvuka
u jednom trenutku stvari postanu onakve kakve nikada nisu jednostavne ogoljene i izričite crno-bijele banalne voliš me ili ne sve dimenzije se slede, cijeli cirkus umukne da čuje jedan odgovor kojeg neće biti jer pitanje nikada neće biti postavljeno jer ga nitko ne želi a to uopće nije trenutak, to je ljepljivo razvačenje koje se skriva iza godišnjih doba i mijenjanja cipela- pažnja je raspršena, vrijeme se razvlači i stišće- ne možeš razaznati kada si u pravoj točki gledišta (i je li ona ikada, zapravo, bila srce) toliko je ljepljivo, da sve postaje jedno, i sve postaje ništa i važno je samo ostati si dovoljno prepoznatljiv i znati da ti i ja u toj neprepoznatljivoj masi nismo jedno i nismo isto (...) možda je uvijek riječ samo o pjesmama: možda postoji neki broj koji se jednom dosegne ili enteri prestanu ličiti na sebe i odjednom nalikuju na farsu (a kod mene su stvarnost i pjesme iste- možeš misliti što onda vidim i kako onda osjećam kad me snaga u pjesmi izda) zato stvari postanu nepovratne razumiješ? zbog umora umor koji se rješava samo jednim načinom- tako što se pištolj uperi u vlastitu glavu a tada tada čuješ samo jedno pitanje prošaputano u uho ništa više nije ljepljivo, ni divno ni mučno sve je jasno i neizbježno i brzopotezno pristaješ na vlastite uvjete (...) pjesma koja ubija tako što prelama po pola zauvijek ono je što sam oduvijek htjela koji vrag sam mislila da sam htjela tebe? bi li me mogao pogledati u oči da ti, ono pitanje koje neću postaviti ipak postavim? vjeruj mi, ne bi ni ja tebe ... moje je srce u petama i nikad ništa nije jednostavno ni lako samo, onda nagonski staviš sebi nož pod vrat i prisiliš se na izbor završiti pjesmu šakama ju nabiti u grlo i takva, napola ugušena vlastitim zabludama s tim srcem u petama koje radi rupe u zemlji izvući se iz luđačke košulje iako tamo vani možda pjesme više nemaju tebe |