|
bez zvuka
u jednom trenutku stvari postanu onakve kakve nikada nisu jednostavne ogoljene i izričite crno-bijele banalne voliš me ili ne sve dimenzije se slede, cijeli cirkus umukne da čuje jedan odgovor kojeg neće biti jer pitanje nikada neće biti postavljeno jer ga nitko ne želi a to uopće nije trenutak, to je ljepljivo razvačenje koje se skriva iza godišnjih doba i mijenjanja cipela- pažnja je raspršena, vrijeme se razvlači i stišće- ne možeš razaznati kada si u pravoj točki gledišta (i je li ona ikada, zapravo, bila srce) toliko je ljepljivo, da sve postaje jedno, i sve postaje ništa i važno je samo ostati si dovoljno prepoznatljiv i znati da ti i ja u toj neprepoznatljivoj masi nismo jedno i nismo isto (...) možda je uvijek riječ samo o pjesmama: možda postoji neki broj koji se jednom dosegne ili enteri prestanu ličiti na sebe i odjednom nalikuju na farsu (a kod mene su stvarnost i pjesme iste- možeš misliti što onda vidim i kako onda osjećam kad me snaga u pjesmi izda) zato stvari postanu nepovratne razumiješ? zbog umora umor koji se rješava samo jednim načinom- tako što se pištolj uperi u vlastitu glavu a tada tada čuješ samo jedno pitanje prošaputano u uho ništa više nije ljepljivo, ni divno ni mučno sve je jasno i neizbježno i brzopotezno pristaješ na vlastite uvjete (...) pjesma koja ubija tako što prelama po pola zauvijek ono je što sam oduvijek htjela koji vrag sam mislila da sam htjela tebe? bi li me mogao pogledati u oči da ti, ono pitanje koje neću postaviti ipak postavim? vjeruj mi, ne bi ni ja tebe ... moje je srce u petama i nikad ništa nije jednostavno ni lako samo, onda nagonski staviš sebi nož pod vrat i prisiliš se na izbor završiti pjesmu šakama ju nabiti u grlo i takva, napola ugušena vlastitim zabludama s tim srcem u petama koje radi rupe u zemlji izvući se iz luđačke košulje iako tamo vani možda pjesme više nemaju tebe |