bez zvuka
u jednom trenutku stvari postanu onakve
kakve nikada nisu
jednostavne
ogoljene i izričite
crno-bijele
banalne
voliš me ili ne
sve dimenzije se slede, cijeli cirkus umukne
da čuje jedan odgovor
kojeg neće biti
jer pitanje nikada neće biti postavljeno
jer ga nitko ne želi
a to uopće nije trenutak, to je
ljepljivo razvačenje koje se skriva iza godišnjih doba
i mijenjanja cipela-
pažnja je raspršena, vrijeme se razvlači i stišće- ne možeš razaznati
kada si u pravoj točki gledišta
(i je li ona ikada, zapravo,
bila srce)
toliko je ljepljivo, da sve postaje jedno, i sve postaje ništa
i važno je samo ostati si dovoljno prepoznatljiv
i znati da ti i ja u toj neprepoznatljivoj masi
nismo jedno
i nismo isto
(...)
možda je uvijek riječ samo o pjesmama:
možda postoji neki broj koji se jednom dosegne
ili enteri prestanu ličiti na sebe i odjednom nalikuju
na farsu
(a kod mene su stvarnost i pjesme iste-
možeš misliti što onda vidim
i kako onda osjećam
kad me snaga
u pjesmi
izda)
zato stvari postanu
nepovratne
razumiješ?
zbog umora
umor koji se rješava samo jednim načinom-
tako što se pištolj uperi u vlastitu glavu
a tada
tada čuješ samo jedno pitanje prošaputano u uho
ništa više nije ljepljivo, ni divno ni mučno
sve je jasno i neizbježno
i brzopotezno pristaješ na
vlastite uvjete
(...)
pjesma koja ubija
tako što prelama po pola
zauvijek
ono je što sam oduvijek htjela
koji vrag sam mislila da sam htjela tebe?
bi li me mogao pogledati u oči
da ti, ono pitanje koje neću postaviti
ipak postavim?
vjeruj mi, ne bi ni ja tebe
...
moje je srce u petama
i nikad ništa nije jednostavno ni lako
samo,
onda nagonski staviš sebi nož pod vrat
i prisiliš se na izbor
završiti pjesmu
šakama ju nabiti
u grlo
i takva, napola ugušena vlastitim zabludama
s tim srcem u petama
koje radi rupe u zemlji
izvući se
iz luđačke košulje
iako tamo vani možda
pjesme više nemaju tebe
Post je objavljen 09.12.2012. u 14:18 sati.