|
o tome kako su nas mogli odnijeti cigani, da su htjeli o onom nigdje, o onom nikada, i o tebi znam da si to ti, koji misliš jednako kada govoriš (možda o nečem drugom), kao kada ja govorim o bubnjanju a zapravo govorim o ljubavi, uvijek je tako. znam da se mimoilazimo i da istom ulicom prolazimo u različitim satima, a kada su sati isti, i kada su misli iste, (mokar pločnik i posijani studenti s pecivom u rukama ili rukama u džepovima, šeću savskom do doma) različiti su dani. znam da nikada ne dolazim na mjesta na kojima ima nekog, na mjestima na koja odlazim samo su oni ljudi iz procijepa, iz onog krivog, onog ono koje ne prati ovaj svijet, ovu modu, ovaj stil. a možda si i ti uvijek na takvim mjestima, i možda se baš zato mimoilazimo, jer su takva mjesta mali vakumi u kojima cvjetaju nekakve čudne ruže koje nikuda ne idu koje nitko ne bere koje se razvijaju prema unutra, s ljudima kojima sjaji u očima koji nikada ne znaju kud sa čitavim svojim tijelom i sa svojim idejama, ja ne znam kuda s rukama, ona ne zna kuda s noćima, ona ne zna kuda sa željom, a on s upadima, to su ljudi koji se ne nalaze mislim da smo i mi ljudi koji se ne nalazimo a kada se nađemo, više to ne znamo priznati (jer smo uvijek čekali da se nađemo a nikad nismo vjerovali da ćemo imati toliku sreću) takva mjesta nikada ne obećaju da će voditi jedno do drugog * kad se nađem da s nečim ne znam, a okolina je dobroćudna, uživam u zamci, u tome kako su bolji kako razlučuju značenja od čistih konstatacija, kako me fino prelaze kako razmišljaju povezuju a ja samo gledam, i rijeka stoji, sve stoji, sat stoji i profesor stoji, kao da zuje muhe kao da je ljetno popodne i mirišu kruške, tako sve stoji i ne ide čujem šuškavu brojalicu jedan dred za knjigu, jedna knjiga za izlazak, jedan bubanj za instrukcije, jedna ruka za od dlana, preko lakta, do ramena, žilama, jezikom, kvragu, iznova se sjetim, prije dvije nedjelje sve je bilo samodovoljno, ovog puta je sve samo, a ništa dovoljno pričaj mi o svojoj noći, o saksofonu, o americi o nekome tko nije na krivim mjestima možda ni jedno nije krivo, znam znaaaam, ej (where the wild things are) al zapizdim nekad * gle, malo me strah, šta ako odem u pariz bez nje, ili ona bez mene, ili u amsterdam i tog puta za stalno ako odemo onako, korak po korak, jednostavno, kako se okreću kotači, tračnice se tresu, čista mehanika. ako nas odvedu, uostalom ljudi se odvode, i to je u redu nekad predivno, nekad samo to i želim. ako se raziđemo, a s tobom se mimoiđem ako nastavim brojati i lizati tetovirane podlaktice nekog tko nisi ti, ako od svih silnih priča ne vidim tebe, što ako se sve krivo izinterpretira. jer svaka je priča doslovna, svaka percepcija zagušena, svaka scena materijal, svaka interpretacija uzbuđuje, zanemaruje se kontekst, sebično se vadi i koristi, prisvaja i siluje i redovito je, kad se krivo čitamo, dvostruko privlačno. * da se nismo potrudili ove zlokobne noći ispuniti si želje prebaciti sat i doma dočekati neku drugu, čudno bistru nedjelju, možda bi malo umrla, u ime svih životinjica i djece i tužnih starih ljudi. ali smo se pobrinile za sebe, za svoju dušu, nekad i to znamo. kupile smo par šalica, crnih sa suncokretima, kaže podsjećaju na fridu kahlo. jedno nedjeljno prijepodne u kontekstu koji, zapravo, nije onaj drugi, on je naš, on je više naš od ovog fakultetskog ("djevojaka s mašnama", postale su paradigma). iz jednog auta viri muškarac opaljen suncem, jednom rukom traži cigaretu koja mu je pala ispod sjedala, drugom prebire po gitari i razgovara sa mnom, nju žele ženiti, eto poklonit će joj još jednu knjigu ako ostane deset minuta, a mi idemo tamo gdje je tulum, harmonika (dan prije harmonika mi je bila francuska), koliko varijacija, koliko opcija (i kad ih je malo, puno ih je) a jedna mlada žena nudi evo upravo ispražnjeno iz njenog ormara, evo ovo je moja vesta, ovo moja majica, a mi čujemo ovo 'moja' kao da je sva tuga svijeta u tom lijepom nedjeljnom jutru oblačnom a toplom stara gospođa gura složene hlače prema čovjeku koji odmahuje rukom i viče mu 'ajde iduće nedjelje ćeš, iduće nedjelje ćeš platit, ajde, iduće nedjelje ćeš, uzmi samo, uzmi' zgodna žena se ljuti što je suknja koju držim u ruci 'od onog gada, on daje za pet kuna, jel ti to puno', brine se a meni se, dok odlazimo, uopće ne napušta ovakvo komuniciranje, ovakve glasove i ovakve boje, ovakve priče tu se ide zaviriti u motor kojeg auta, nalaktiti se na haubu i razgovarati, ide se sjesti na kavu, na kuhano vino ili ćevape, ide se nuditi, cjenkati, čekati kišu, tamo se trguje i razmjenjuje ono što čovjeku treba, dopušta se da se o tome raspravi ili neka se samo nosi, tamo su cijene i oblici stvari po mjeri, onakvi kakvi bi trebali biti, bijeda je ovdje, hej, skroz sporedna stvar, (i puštaju te da budeš kakav jesi, različit i od njih) tko nas je ukrao? * ako se stvarno sretnemo u jednom od kutaka, voljela bi ti reći kako će mi noge mirisati po čokoladi, i prstima ćeš ih dodirivati kroz rupice na čarapama bit će tad još čitave pivo ću piti polako, ostaviti ga na pola, mrak će tek početi padati bit će sve drugačije od onog kako je inače, jer oni nisu ti do tada slušam priče o mjestima koja nisu kriva, trg u pet u noći cvate i gužva se i para po šavovima, savska se sigurno savija pod nečijim koracima (možda su oni neki pravi ljudi), a negdje sigurno miriši toplina krcate pekare, a ja se probijam kroz jutarnje šiblje pokraj zagreba i slušam starije- hoće li biti kiše neće, ni ovdje danas nema nikoga |
|
svjetovi za sebe, imaju samo male, krhke veze sa stvarnošću i svakodnevicom. (a veza je marinin i moj način izlaženja, koji najčešće
skroz marljivo remeti koncept realnog i nadrealnog i postaje kao fikcija). u 4 popodne vraćala sam se iz noćnog izlaska. nagađala stranu ulice na kojoj trebam na stanicu, jer nisam imala pojma gdje sam (i jesam li u tom kvartu), u tramvaju je čovjek pao, sve je djelovalo kao stvarnost koji ne mogu dodirnuti i kroz koju samo polusneno prolazim, a grad je postao poznat tek kod onog natpisa 'kino' iza kojeg smo donedavno bubnjali. isključila sam se to jutro iz cijelog mog svijeta. od rastamana (kako onih fiktivnih, tako onih davnih i stvarnih i onih koji samo smetaju), od ćuprija, od redova, od teorije i dredloksa, od njih milih i rasplesanih, od njih u bojama i finim materijalima, od njih s pravilnim svjetonazorima. ovdje me danas nitko ne nudi kavom, ali zajedno pijemo kokakolu, ja ničemu ne povlađujem (jer se ne slažem), hej, ljudi, nema se čega bojati, ne morate povlađivati, ne morate oponirati, možete samo razgovarati i dodirivati se, jer vlada temeljno razumijevanje i tu i tamo lete iracionalna pitanja (pijani intervjui, rekla bi m.), ili samo želim pitati kada ga gledam kako sjedi na rubu kreveta i pomalo liči na guštera lizzard zamišljam ga na kamenu, uz vodu, i želim ga pitati voli li more i opet bi se samo nasmijao, i odgovorio, pričao bi, pripovijedao. volim kada mi objašnjavaju, kada traže riječi, nude primjere, sklapaju oči pred naletom bijesa, kada mi pričaju o onom što znaju, o onom o čemu misle svaki dan, o onom kako žive. i kako znaš da je ono što spomenu, ono što im je ostalo zbog nečeg važno, iako se čine samo kao random koncerti, susreti, pustolovine. kao da su samo čekali da ih netko povuče za jezik, da nekog zanima, jer to znaju, o tome mogu govoriti skroz pošteno. ili kada ja pričam o onom što mi se dogodilo jučer, kao da se znamo godinama, kao da se viđamo svaki dan na kavi i izvještavamo se o tekućim sitnicama, a on prihvaća i komentira kao da me poznaje, kao da smo već raspravili sve puno važnije stvari. slušam, i u tih par sati mu vjerujem. toliki apsurd, da skroz vjerujem u njega. toliki, da sam poželjela fotkati taj koloplet tetovaža, smiješnih simbola i svjetloplavih pokrivača. volim kad me oni ne prate. nego mi daju smjernice do tramvaja (ne čude se što nisam zapamtila put a prošli smo njime) i onda me puštaju da izlazim sama i ostavljam svoj mali paralelni svemir. iza vrata. taj cijeli dan, kako ga nazvati uopće. daju mi da ih zaboravim, ako želim, ali i da o njima još neko vrijeme pišem. ne znaju, nije im važno, oni cijene slobodu. njihov svijet, meni stran, postaje mali dio mene, jedan stan tamo negdje s cijelom koncepcijom, s razrađenim svemirom, naposlijetku, sve mi je lijepo ispričao. u takvim uvjetima, svemu vjerujem. jer ionako nemam općih kategorija i ne sudim po njima. već sudim po onom na koji način mi odgovara, ne koliko jednostavno, već s koliko razumijevanja. i jesmo li, u kombinaciji, široko, ravno kao to popodne, koje se čini kao ispražnjeno od svih ljudi, kao nekakav izgubljeni, izmišljeni grad. marto, taj tvoj kvart (i kad uopće nismo u njemu) krcat je mojim svemirima, onim malim, pa-ra-lel-nim. mene je učila najbolja, ispod radara sretan roćkas, m. |
|
u dva u noći kuha se kamilica. dogovaraju bubnjevi. a mostovi postaju ćuprije. ja sjedim tamo na kamenoj sofi i dolijevam kafu dok oko mene dečki šutke puše. s kapije dopire miris prezrelih dinja. sve je teško i statično. grad živi tu negdje, kafići se zatvaraju, po trgu se rastaju i čekaju nekakve tridesetdvojke. odajemo si priznanja, sjećamo se jedni drugih, od onda, sa stepenica, s njim, onakva si bila ili, dijeli se burek i ne razumije se zašto odlazimo. zašto odlaze. što će se dogoditi sutra i hoćemo li se ikada više vidjeti ovakvi barem slični. ne možemo garantirati ni da ćemo zapamtiti lice. možda je to tužan dio noći, a možda jedva i postoji. možda se samo želi otići i spavati zauvijek, možda nikoga nije briga tko iščezava s druge strane trga. a nekad u dva tek stižu u te klubove koji najduže rade i koji su redovno najgori i tamo počinju svoju igru. ništa više nije dovoljno nelogično, osim sjediti ovako besmisleno, u nekakvoj ekipi, dok se ne šmugne do šanka, to znamo obje već tako dugo. nesanice mi u zadnje vrijeme dolaze početkom mjeseca. zadnji put, majka mi je rekla da mi se to kao skroz maloj klinki događalo, nesanice jednom mjesečno, pa bi me stari nosao okolo da me umiri. možda mi se samo svidjela priča, pa sam htjela ponovno tu dječju naviku. možda je i mjesec, doduše. možda mi samo bude praznina u prsima. kaže nina da, prije nego zaspem, lupkam po dasci na zidu uz krevet. prije, dok još nije bilo ovog svega, prije nego zaspem slušala sam ruke koje bubnjaju. improvizirala sam. ovog prosinca najlošije sam tumačila ljubav. u razmaku od nekoliko dana, bila sam u najljepšim okolinama, a najlošije pijana, postajala sebična do granica svoje kože. bila sam nametljiva, slabo obučena za takvu zimu, i do beskraja sebična, jer sam panično željela ono što nikada nije moglo imati veze sa mnom. željela sam sve, bez da išta pošteno izreknem željela sam da je priča istinita inzistirala sam da je. a priče, nje nije bilo. samo loša interpretacija nekakvog prefinog tkanja s kojom i dalje ne znam, zbog koje sam i dalje zbunjena i malo ozlijeđena, čini mi se kao da me svakog trenutka može rasturiti, a ja idem ravno u- kad gledam s našeg prozora, živim u priči. u daljini je planina, a odmah kod nas su lijevo zgrade novinske kompanije, a desno nekakve skroz druge zgrade iz kojih su svi oni ljudi koji šetaju psiće po livadi preko koje kasnim na faks, a u jednom od stanova, živi onaj jedan skinjara u bordo martama, a katkada i skroz pristojno u patikama i trapericama tamo, u tom stanu sam jednom bila, u nekakvoj čudnoj noći, puštali su mi muziku na jutubu, cijela grupa njih, koji su kad stojim na prozoru dio te priče jer takvi su, podupiru stvar. onda osjetim da imam nešto, nekakvu priču i nekakve čudne dječake koji u njoj žive, psiće, i grad u kojem sve češće gore ulice (majka mi je rekla "scenarij je loš, ali moralo je do njega doći") iznad kojeg se možeš popeti, skroz visoko ili samo malo, na zavučenu klupicu uz žičaru, a dopušta ti čak i da popiješ bosansku kafu. ujutro, uvijek ujutro, dok se kamene ploče na tlu broje same, jer takva su jutra sve rade sama, i sama sviću s prvim jutarnjim tramvajima, kada se trg nekako opušta, nakon noćnog grčenja, pijenja, nakon pobacanih limenki i svih njih koji jedva čitaju brojke buseva i jedva razumiju zašto se na njih uopće penju (jebote, to se bolje razumije i u grupici nekakvih dečkića, možda i mladih pankera ili skinheadsa, oni to razumiju za tebe- jer tada, uostalom, ne odlaziš) a najteže shvaćam to kada se nešto za tebe prostire, kada te netko vodi, kada se jutro događa samo, dok ja izmoreno skupljam organizam u točku preživljavanja, u krevetu kada uopće ne traže natrag nikakvo razumijevanje, ne traže da ih upozoriš na to kakva si i čini mi se da bi oni (ti koji se prostiru za tebe, koji se odluče na tebe (i umjesto tebe), koji ujutro sređuju scenografiju, poravnavaju grad i dopuštaju dan) slušali, pažljivo, i umirili me, dali bi da zabijem glavu u njihovu majicu, mekanu s kapuljačom, i da se više ne plašim, kad bi im rekla da si na trenutke mislim da ništa nije prošlo, da je priča još u glavi i da ju pokorno i dalje krivo tumačim u toj praznini i da sad kad odlazim tamo, da odlazim umrijeti ja kad napišem redove, dugo ih promatram. entere (martine), promatram kurzive, i obris redova, da vidim na koju vrstu ovog puta vučem. jesam li polomljena, ili bih pripovijedala kao uz vatru, samo radi boje glasa i jer je pripovijedanje svugdje istočnije odavde samorazumljivo. promatram puno. ne mogu pobjeći od šutnje nakon što ih napišem. ta šutnja je puna, krcata je, i nije gotovo. nije svejedno. zato uvijek gledam još dugo, vraćam se, i ne mogu se riješiti onog što sam napisala, i onog što nisam znala kako, što sam usput ostavila, namjerno ili ne. najduže promatram svako možda kojim sam zamijenila zapravo, kao i svi, u životu. onda mi bude sve jasno, malo teško ali ima smisla. onda budem gotova i odem i sve postane jednostavno kao da si otišao u najljepšu šumu na svijetu |
|
to nikada nije trebala biti ljubavna priča. nije bila ni zamišljena. to je bila ogromna knedla u grlu. ogromna. knedla, kojoj sam dopustila da se zaglavi i koja me zato tjerala da ju progutam. nikakva ljubavna priča, već nešto ogromno i vruće što sam morala preživjeti, ali ne tako da nestane, već da ostane. u mom životu, u stomaku. da stvari postanu drugačije... tople. veće. nepovratne. i ta priča, ako je ikad bila ljubavna, nije bila moja. ona mi je pokazala nešto ogromno o meni. i to upravo ono- ljubavno. u najširem, i u najužem smislu. (mom) pokazala mi je što je fatalno oduvijek značilo. ideju. nije bila riječ o liku i o fabuli, bila je riječ o tom velikom, što me zabljesnilo, što me toliko obuhvatilo i natjeralo da shvatim kako bi to jednom moglo izgledati, u kakvom obliku, kakvog mirisa i kakvih pokreta i kakvog načina govora, natjeralo me da shvatim kako ih ja gledam i razumijevam. i to me onda uništilo pomalo, na prekrasan način. prelamalo čitavo vrijeme, boljelo čitavo vrijeme, ta ideja, ta mogućnost, u obliku gigantske knedle, ljubavno tople. jer me prisililo da si priznam da sam barem jednom vidjela kako to izgleda (to što će te jednom spaliti, utopliti, učiniti ludim i mirnim zauvijek). to me prisililo da UVIDIM, da VIDIM, da osjećam to NEPREKIDNO. i sad kad gutam knedlu, napokon, ostat će prisutstvo tog nečeg ogromnog u životu, što nije moje ali me prisililo da postanem svjesna. nadam se samo, da će zbilja spuznuti dolje, u stomak, kraj te curice koja mi sve potvrđuje, tamo gdje odlaze stvari kada sjedaju. * nekad kad sam sama, a jako rijetko sam sama, obučem crnu haljinu na cvijeće i stavim u kosu ukosnicu s perom. nekad i natočim malo bijelog vina u ukradenu visoku čašu. nekad slušam moj dilbere i ederlezi. kad sam bila mala, mama me učila šta je djelem, djelem. jedan romski kud svirao je svake godine na našoj ljetnoj pozornici, a mi smo na djelem, djelem izašli na balkon i slušali ih. majka bi nekad sišla i prošetala i brzo se vratila, ali sada se već dugo brine kada se prepozna u meni. ja zapravo, kad tako obučem haljinicu i budem sama, ne osjećam skoro ništa. ispraznim se. ne mogu pisati, ni zamišljati. razgovarala bi sa sobom, a ne mogu. onda se presvučem i zaboravim na to da sam tako rijetko sama i da bi to mogla iskoristiti za neki privatni ciganluk i emocije i takve stvari. obično i pogasim muziku. obično se i uhvatim nekog posla. postanem umorna. od onog šta se inače nadamnom stalno nadvija. ne od tog, već od onog straha koji uvijek vjerno prati. da možda neće- * zadnji put sam doma bila vani u haljinici. drugoj, zelenoj, na palme. cijelu su se večer dečki brinuli da predamnom stoji par piva u rezervi. nisam ni kune potrošila. nisam tu večer bila ni euforična. čudni, čudni, malo beznadni mir. možda i lijep, doduše, kada sam u pola šest uskočila u nekakav auto, i ne razmišljala više na stražnjem sjedalu, i noć je bila gotova, napokon, dok su me neki drugi, koje niti ne poznam, vozili doma. ostavit će me gdje god hoću. hvala. znate, proljeće će. cijela godina ima svoj ritam, i sav je neki izlomljen, broken beat, dobro je tako. ali onaj predosjećaj odrastanja, on se predosjeća sada. u ovo doba. možda je zato i došlo vrijeme za progutati knedlu. a to da će stvari, kad preživim, ostati takve- veće, i nepovratne, to je ono čemu se od početka zapravo najviše nadam. da će se zadržati. nastaviti. |