o tome kako su nas mogli odnijeti cigani, da su htjeli
o onom nigdje, o onom nikada, i o tebi
znam da si to ti, koji misliš jednako kada govoriš (možda o nečem drugom),
kao kada ja govorim o bubnjanju a zapravo govorim o ljubavi,
uvijek je tako.
znam da se mimoilazimo i da istom ulicom prolazimo u različitim satima, a kada su sati isti, i kada su misli iste,
(mokar pločnik i posijani studenti s pecivom u rukama ili rukama u džepovima, šeću savskom do doma)
različiti su dani.
znam da nikada ne dolazim na mjesta na kojima ima nekog,
na mjestima na koja odlazim samo su oni ljudi iz
procijepa, iz onog krivog, onog
ono koje ne prati ovaj svijet, ovu modu, ovaj stil.
a možda si i ti uvijek na takvim mjestima, i možda se baš zato mimoilazimo,
jer su takva mjesta
mali vakumi
u kojima cvjetaju nekakve čudne ruže koje nikuda ne idu koje nitko ne bere koje se razvijaju
prema unutra, s ljudima kojima sjaji u očima
koji nikada ne znaju kud sa čitavim svojim tijelom i sa svojim idejama, ja ne znam kuda s rukama, ona ne zna kuda s noćima, ona ne zna kuda sa željom, a on s
upadima,
to su ljudi koji se ne nalaze
mislim da smo i mi ljudi koji se ne nalazimo
a kada se nađemo, više to ne znamo priznati
(jer smo uvijek čekali da se nađemo a nikad nismo vjerovali da ćemo imati toliku sreću)
takva mjesta nikada ne obećaju
da će voditi jedno do drugog
*
kad se nađem da s nečim ne znam, a okolina je dobroćudna, uživam u zamci, u tome
kako su bolji
kako razlučuju značenja od čistih konstatacija, kako me fino prelaze
kako razmišljaju
povezuju
a ja samo gledam, i rijeka stoji, sve stoji, sat stoji i profesor stoji,
kao da zuje muhe kao da je ljetno popodne i
mirišu kruške, tako sve stoji i ne ide
čujem šuškavu brojalicu
jedan dred za knjigu, jedna knjiga za izlazak, jedan bubanj za instrukcije,
jedna ruka za
od dlana, preko lakta, do ramena, žilama, jezikom,
kvragu, iznova se sjetim,
prije dvije nedjelje sve je bilo samodovoljno, ovog puta je sve samo, a ništa
dovoljno
pričaj mi o svojoj noći, o saksofonu, o americi
o nekome tko nije na krivim mjestima
možda ni jedno nije krivo, znam
znaaaam,
ej
(where the wild things are)
al zapizdim nekad
*
gle, malo me strah, šta ako odem u pariz bez nje, ili ona bez mene, ili u amsterdam
i tog puta za stalno
ako odemo onako, korak po korak, jednostavno, kako se okreću kotači, tračnice se tresu, čista
mehanika.
ako nas odvedu, uostalom
ljudi se odvode, i to je u redu
nekad predivno, nekad
samo to i želim.
ako se raziđemo, a s tobom se mimoiđem
ako nastavim brojati i lizati tetovirane podlaktice
nekog tko nisi ti, ako od svih silnih
priča
ne vidim
tebe,
što ako se sve krivo
izinterpretira. jer svaka je priča doslovna, svaka percepcija zagušena, svaka scena materijal, svaka interpretacija uzbuđuje,
zanemaruje se kontekst, sebično se vadi i koristi, prisvaja i siluje i redovito je,
kad se krivo čitamo, dvostruko
privlačno.
*
da se nismo potrudili ove zlokobne noći ispuniti si
želje
prebaciti sat i doma dočekati neku drugu, čudno bistru nedjelju,
možda bi malo umrla, u ime svih životinjica i djece i
tužnih starih ljudi.
ali smo se pobrinile za sebe, za svoju dušu, nekad i to znamo.
kupile smo par šalica, crnih sa suncokretima, kaže podsjećaju na fridu kahlo.
jedno nedjeljno prijepodne u kontekstu koji, zapravo, nije onaj
drugi, on je naš, on je više naš od ovog fakultetskog ("djevojaka s mašnama", postale su paradigma).
iz jednog auta viri muškarac opaljen suncem, jednom rukom traži cigaretu koja mu je pala ispod sjedala, drugom prebire po gitari i razgovara sa mnom,
nju žele ženiti, eto poklonit će joj još jednu knjigu ako ostane deset minuta,
a mi idemo tamo gdje je tulum, harmonika
(dan prije harmonika mi je bila francuska), koliko varijacija, koliko opcija (i kad ih je malo, puno ih je)
a jedna mlada žena nudi evo upravo ispražnjeno iz njenog ormara, evo ovo je moja vesta, ovo moja majica, a mi čujemo ovo 'moja' kao da je sva tuga svijeta u tom
lijepom nedjeljnom jutru
oblačnom a toplom
stara gospođa gura složene hlače prema čovjeku koji odmahuje rukom i viče mu 'ajde iduće nedjelje ćeš, iduće nedjelje ćeš platit, ajde, iduće nedjelje ćeš, uzmi samo, uzmi'
zgodna žena se ljuti što je suknja koju držim u ruci 'od onog gada, on daje za pet kuna, jel ti to puno', brine se
a meni se, dok odlazimo, uopće ne napušta ovakvo komuniciranje, ovakve glasove i ovakve boje, ovakve priče
tu se ide zaviriti u motor kojeg auta, nalaktiti se na haubu i razgovarati, ide se sjesti na kavu, na kuhano vino ili ćevape, ide se nuditi, cjenkati, čekati kišu,
tamo se trguje i razmjenjuje ono što čovjeku treba, dopušta se da se o tome raspravi ili neka se samo nosi, tamo su cijene i oblici stvari po mjeri, onakvi
kakvi bi trebali biti,
bijeda je ovdje, hej, skroz sporedna stvar, (i puštaju te da budeš kakav jesi, različit i od njih)
tko nas je ukrao?
*
ako se stvarno sretnemo u jednom od kutaka, voljela bi ti reći kako
će mi noge mirisati po čokoladi,
i prstima ćeš ih dodirivati kroz rupice na čarapama
bit će tad još čitave
pivo ću piti polako, ostaviti ga na pola, mrak će tek početi padati
bit će sve drugačije od onog kako je inače, jer oni nisu ti
do tada slušam priče o mjestima koja nisu kriva, trg u pet u noći cvate i gužva se i
para po šavovima,
savska se sigurno savija pod nečijim koracima (možda su oni neki pravi ljudi),
a negdje sigurno miriši
toplina krcate pekare,
a ja se probijam kroz jutarnje šiblje pokraj zagreba i slušam starije- hoće li biti kiše
neće, ni ovdje danas nema nikoga
Post je objavljen 28.03.2011. u 23:40 sati.