u dva u noći kuha se kamilica. dogovaraju bubnjevi. a mostovi postaju ćuprije.
ja sjedim tamo na kamenoj sofi i dolijevam kafu dok oko mene dečki šutke puše.
s kapije dopire miris prezrelih dinja.
sve je teško i statično.
grad živi tu negdje, kafići se zatvaraju, po trgu se rastaju i čekaju nekakve tridesetdvojke.
odajemo si priznanja, sjećamo se jedni drugih, od onda, sa stepenica, s njim, onakva si bila ili,
dijeli se burek i ne razumije se zašto odlazimo. zašto odlaze.
što će se dogoditi sutra i hoćemo li se ikada više vidjeti
ovakvi
barem slični.
ne možemo garantirati ni da ćemo zapamtiti lice.
možda je to tužan dio noći, a možda jedva i postoji. možda se samo želi
otići i spavati zauvijek, možda nikoga nije briga
tko iščezava s druge strane trga.
a nekad u dva tek stižu u te klubove koji najduže rade i koji su
redovno
najgori
i tamo počinju svoju igru. ništa više nije dovoljno nelogično, osim sjediti ovako
besmisleno, u nekakvoj ekipi,
dok se ne šmugne do šanka, to znamo obje već tako dugo.
nesanice mi u zadnje vrijeme dolaze početkom mjeseca. zadnji put, majka mi je rekla da mi se to kao skroz maloj klinki događalo, nesanice jednom mjesečno, pa bi me stari nosao okolo da me umiri.
možda mi se samo svidjela priča, pa sam htjela ponovno tu dječju naviku. možda je i mjesec, doduše.
možda mi samo bude praznina u prsima.
kaže nina da, prije nego zaspem, lupkam po dasci na zidu uz krevet. prije, dok još nije bilo ovog svega, prije nego zaspem slušala sam ruke koje bubnjaju.
improvizirala sam.
ovog prosinca najlošije sam tumačila
ljubav. u razmaku od nekoliko dana, bila sam u najljepšim okolinama, a najlošije pijana, postajala sebična
do granica svoje kože.
bila sam nametljiva, slabo obučena za takvu zimu, i do beskraja sebična, jer sam panično željela ono što nikada nije moglo imati veze sa mnom.
željela sam sve, bez da išta pošteno izreknem
željela sam da je priča istinita
inzistirala sam da je.
a priče, nje nije bilo. samo loša interpretacija nekakvog prefinog tkanja
s kojom i dalje ne znam, zbog koje sam i dalje zbunjena i malo ozlijeđena, čini mi se
kao da me svakog trenutka može rasturiti, a ja idem ravno u-
kad gledam s našeg prozora, živim u priči.
u daljini je planina, a odmah kod nas su lijevo zgrade novinske kompanije, a desno
nekakve skroz druge zgrade iz kojih su svi oni ljudi koji šetaju psiće po livadi preko koje kasnim na faks, a u jednom od stanova, živi onaj jedan skinjara
u bordo martama, a katkada i skroz pristojno u patikama i trapericama
tamo, u tom stanu sam jednom bila, u nekakvoj čudnoj noći, puštali su mi muziku na jutubu, cijela grupa njih, koji su
kad stojim na prozoru
dio te priče
jer takvi su, podupiru stvar.
onda osjetim da imam nešto, nekakvu priču i nekakve čudne dječake koji u njoj žive, psiće, i grad
u kojem sve češće gore ulice (majka mi je rekla "scenarij je loš, ali moralo je do njega doći")
iznad kojeg se možeš popeti, skroz visoko ili samo malo, na zavučenu klupicu uz žičaru, a dopušta ti čak
i da popiješ bosansku kafu.
ujutro, uvijek ujutro, dok se kamene ploče na tlu broje same, jer takva su jutra
sve rade sama, i sama sviću s prvim jutarnjim tramvajima, kada se trg nekako opušta, nakon noćnog
grčenja, pijenja, nakon pobacanih limenki i svih njih
koji jedva čitaju brojke buseva i jedva razumiju zašto se na njih uopće penju
(jebote, to se bolje razumije i u grupici nekakvih dečkića, možda i mladih pankera ili skinheadsa, oni to razumiju za tebe- jer tada, uostalom, ne odlaziš)
a najteže shvaćam to kada se nešto za tebe prostire, kada te netko vodi, kada se jutro događa samo, dok ja izmoreno skupljam organizam u točku preživljavanja, u krevetu
kada uopće ne traže natrag nikakvo razumijevanje, ne traže da ih upozoriš
na to kakva si
i čini mi se da bi oni (ti koji se prostiru za tebe, koji se odluče na tebe (i umjesto tebe), koji ujutro sređuju scenografiju, poravnavaju grad i dopuštaju dan)
slušali, pažljivo, i umirili me, dali bi da zabijem glavu u njihovu majicu, mekanu s kapuljačom, i da se više ne plašim, kad bi im rekla da
si na trenutke mislim da ništa nije prošlo, da je priča još u glavi i da ju pokorno i dalje krivo tumačim u toj praznini
i da sad kad odlazim tamo, da odlazim umrijeti
ja kad napišem redove, dugo ih promatram. entere (martine), promatram kurzive, i obris redova, da vidim na koju vrstu ovog puta vučem. jesam li
polomljena, ili bih pripovijedala
kao uz vatru, samo radi boje glasa i jer je pripovijedanje svugdje istočnije odavde
samorazumljivo.
promatram puno. ne mogu pobjeći od šutnje nakon što ih napišem. ta šutnja je puna, krcata je, i nije gotovo. nije svejedno.
zato uvijek gledam još dugo, vraćam se, i ne mogu se riješiti
onog što sam napisala, i onog što nisam znala kako, što sam usput ostavila, namjerno ili ne.
najduže promatram svako možda kojim sam zamijenila zapravo, kao i svi, u životu. onda mi bude sve jasno, malo teško ali ima smisla. onda budem gotova i odem i sve postane jednostavno
kao da si otišao u najljepšu šumu na svijetu
Post je objavljen 06.03.2011. u 23:49 sati.