|
to nikada nije trebala biti ljubavna priča. nije bila ni zamišljena. to je bila ogromna knedla u grlu. ogromna. knedla, kojoj sam dopustila da se zaglavi i koja me zato tjerala da ju progutam. nikakva ljubavna priča, već nešto ogromno i vruće što sam morala preživjeti, ali ne tako da nestane, već da ostane. u mom životu, u stomaku. da stvari postanu drugačije... tople. veće. nepovratne. i ta priča, ako je ikad bila ljubavna, nije bila moja. ona mi je pokazala nešto ogromno o meni. i to upravo ono- ljubavno. u najširem, i u najužem smislu. (mom) pokazala mi je što je fatalno oduvijek značilo. ideju. nije bila riječ o liku i o fabuli, bila je riječ o tom velikom, što me zabljesnilo, što me toliko obuhvatilo i natjeralo da shvatim kako bi to jednom moglo izgledati, u kakvom obliku, kakvog mirisa i kakvih pokreta i kakvog načina govora, natjeralo me da shvatim kako ih ja gledam i razumijevam. i to me onda uništilo pomalo, na prekrasan način. prelamalo čitavo vrijeme, boljelo čitavo vrijeme, ta ideja, ta mogućnost, u obliku gigantske knedle, ljubavno tople. jer me prisililo da si priznam da sam barem jednom vidjela kako to izgleda (to što će te jednom spaliti, utopliti, učiniti ludim i mirnim zauvijek). to me prisililo da UVIDIM, da VIDIM, da osjećam to NEPREKIDNO. i sad kad gutam knedlu, napokon, ostat će prisutstvo tog nečeg ogromnog u životu, što nije moje ali me prisililo da postanem svjesna. nadam se samo, da će zbilja spuznuti dolje, u stomak, kraj te curice koja mi sve potvrđuje, tamo gdje odlaze stvari kada sjedaju. * nekad kad sam sama, a jako rijetko sam sama, obučem crnu haljinu na cvijeće i stavim u kosu ukosnicu s perom. nekad i natočim malo bijelog vina u ukradenu visoku čašu. nekad slušam moj dilbere i ederlezi. kad sam bila mala, mama me učila šta je djelem, djelem. jedan romski kud svirao je svake godine na našoj ljetnoj pozornici, a mi smo na djelem, djelem izašli na balkon i slušali ih. majka bi nekad sišla i prošetala i brzo se vratila, ali sada se već dugo brine kada se prepozna u meni. ja zapravo, kad tako obučem haljinicu i budem sama, ne osjećam skoro ništa. ispraznim se. ne mogu pisati, ni zamišljati. razgovarala bi sa sobom, a ne mogu. onda se presvučem i zaboravim na to da sam tako rijetko sama i da bi to mogla iskoristiti za neki privatni ciganluk i emocije i takve stvari. obično i pogasim muziku. obično se i uhvatim nekog posla. postanem umorna. od onog šta se inače nadamnom stalno nadvija. ne od tog, već od onog straha koji uvijek vjerno prati. da možda neće- * zadnji put sam doma bila vani u haljinici. drugoj, zelenoj, na palme. cijelu su se večer dečki brinuli da predamnom stoji par piva u rezervi. nisam ni kune potrošila. nisam tu večer bila ni euforična. čudni, čudni, malo beznadni mir. možda i lijep, doduše, kada sam u pola šest uskočila u nekakav auto, i ne razmišljala više na stražnjem sjedalu, i noć je bila gotova, napokon, dok su me neki drugi, koje niti ne poznam, vozili doma. ostavit će me gdje god hoću. hvala. znate, proljeće će. cijela godina ima svoj ritam, i sav je neki izlomljen, broken beat, dobro je tako. ali onaj predosjećaj odrastanja, on se predosjeća sada. u ovo doba. možda je zato i došlo vrijeme za progutati knedlu. a to da će stvari, kad preživim, ostati takve- veće, i nepovratne, to je ono čemu se od početka zapravo najviše nadam. da će se zadržati. nastaviti. |