|
svjetovi za sebe, imaju samo male, krhke veze sa stvarnošću i svakodnevicom. (a veza je marinin i moj način izlaženja, koji najčešće
skroz marljivo remeti koncept realnog i nadrealnog i postaje kao fikcija). u 4 popodne vraćala sam se iz noćnog izlaska. nagađala stranu ulice na kojoj trebam na stanicu, jer nisam imala pojma gdje sam (i jesam li u tom kvartu), u tramvaju je čovjek pao, sve je djelovalo kao stvarnost koji ne mogu dodirnuti i kroz koju samo polusneno prolazim, a grad je postao poznat tek kod onog natpisa 'kino' iza kojeg smo donedavno bubnjali. isključila sam se to jutro iz cijelog mog svijeta. od rastamana (kako onih fiktivnih, tako onih davnih i stvarnih i onih koji samo smetaju), od ćuprija, od redova, od teorije i dredloksa, od njih milih i rasplesanih, od njih u bojama i finim materijalima, od njih s pravilnim svjetonazorima. ovdje me danas nitko ne nudi kavom, ali zajedno pijemo kokakolu, ja ničemu ne povlađujem (jer se ne slažem), hej, ljudi, nema se čega bojati, ne morate povlađivati, ne morate oponirati, možete samo razgovarati i dodirivati se, jer vlada temeljno razumijevanje i tu i tamo lete iracionalna pitanja (pijani intervjui, rekla bi m.), ili samo želim pitati kada ga gledam kako sjedi na rubu kreveta i pomalo liči na guštera lizzard zamišljam ga na kamenu, uz vodu, i želim ga pitati voli li more i opet bi se samo nasmijao, i odgovorio, pričao bi, pripovijedao. volim kada mi objašnjavaju, kada traže riječi, nude primjere, sklapaju oči pred naletom bijesa, kada mi pričaju o onom što znaju, o onom o čemu misle svaki dan, o onom kako žive. i kako znaš da je ono što spomenu, ono što im je ostalo zbog nečeg važno, iako se čine samo kao random koncerti, susreti, pustolovine. kao da su samo čekali da ih netko povuče za jezik, da nekog zanima, jer to znaju, o tome mogu govoriti skroz pošteno. ili kada ja pričam o onom što mi se dogodilo jučer, kao da se znamo godinama, kao da se viđamo svaki dan na kavi i izvještavamo se o tekućim sitnicama, a on prihvaća i komentira kao da me poznaje, kao da smo već raspravili sve puno važnije stvari. slušam, i u tih par sati mu vjerujem. toliki apsurd, da skroz vjerujem u njega. toliki, da sam poželjela fotkati taj koloplet tetovaža, smiješnih simbola i svjetloplavih pokrivača. volim kad me oni ne prate. nego mi daju smjernice do tramvaja (ne čude se što nisam zapamtila put a prošli smo njime) i onda me puštaju da izlazim sama i ostavljam svoj mali paralelni svemir. iza vrata. taj cijeli dan, kako ga nazvati uopće. daju mi da ih zaboravim, ako želim, ali i da o njima još neko vrijeme pišem. ne znaju, nije im važno, oni cijene slobodu. njihov svijet, meni stran, postaje mali dio mene, jedan stan tamo negdje s cijelom koncepcijom, s razrađenim svemirom, naposlijetku, sve mi je lijepo ispričao. u takvim uvjetima, svemu vjerujem. jer ionako nemam općih kategorija i ne sudim po njima. već sudim po onom na koji način mi odgovara, ne koliko jednostavno, već s koliko razumijevanja. i jesmo li, u kombinaciji, široko, ravno kao to popodne, koje se čini kao ispražnjeno od svih ljudi, kao nekakav izgubljeni, izmišljeni grad. marto, taj tvoj kvart (i kad uopće nismo u njemu) krcat je mojim svemirima, onim malim, pa-ra-lel-nim. mene je učila najbolja, ispod radara sretan roćkas, m. |