|
Nekako se, nekim čudnim čudom, svakog petka dok se spremam za van na mojoj playlisti nađe i Friday I'm in love.
(ne, ali tako je) Kući sam se vratila poslije pet. I nekako uvijek, koliko god žestokopopijena ili razmazanomaskarna noć bila, totalno obožavam atmosferu kad tek svane, to rano rano jutro na putu kući. (Pa i ono hladno hladno umorno srukamaumajici i spušteneglave u prvom busu dočekano subotnje jutro, na povratku s norijade, bilo je šarmantno.) Subota, možda čak mazohistički uživam u učenju za prijemni. Skraćujem si duge glavobolje i još kojekakve obolje i samoinicijativno i teškom mukom otupljene osjećaje kavom i čokoladom s okusom kave. I trešnjama. Navečer ću opet u novu noć i nove pobjedeporaze. I novi sjaj i nove pune polupune poluprazne prazne čaše i nove pjesme i nove ljude o ne ne ne sve tako tako staro, tako staro ali, gle, opet ću, ipak ću opet. Zar nismo već davno naučili, davno davno naučili, o da It's fun to lose (o da, još uvijek toliko odgovora u bezbrojputaoplakanojiopjevanojiotrcanoj pjesmi, evo možda bih ju poželjela cijelu citirati, ali ako je svaka riječ podebljana tada ništa nije podebljano i ništa nitko ne vidi ili možda ipak) i eto bezveze sam stavila ovakav post. |
|
srce stade ko dete da se otima
ma neka. neka. prstima dotakneš dno i nesvjesno se odgurneš i već par sekundi kasnije opet udišeš zrak zrak i zapravo- ljepše je nego ikad. a gdje je kvragu moje dno? ostavih iza sebe svet, zablude, promasaje koji tiste Jer samo poklanjajući sebe, ja se opet mogu dobiti. |
|
Znam da je vjerojatno naivna ideja da moj um potajno predviđa pojedine pojedinosti na mom putu. Bitne, manje bitne, možda čak jako bitne.
Ali i ovog puta iznova ostala sam na tren bez teksta i ostala sam na tren bez pokreta, jer prošao me osjećaj osjećaj o o osjećaj da se to opet i opet i opet dogodilo. I znam da je u mom i svačijem umu svjesno puno stvari, podsvjesno još više njih, i da se neke po zakonima vjerojatnosti fizike ne znam čega moraju dogoditi i onda nam ili mi se čini da sam predvidjela I znam i znam Ali taj osjećaj kvragu da je to ipak pomalo nevjerojatno Kvragu tu je i jak je * Radujem se mnogočemu strahujem od mnogočega ali opet se radujem mnogočemu i najbitnije i dalje vjerujem u mnogošto i mnogo njih * Svidjela mi se činjenica koliko još vjere imam. Vjere u iduću minutu sat dan, vjere u moj put, svijet univerzum štogod, vjere možda i u sebe i ono totalno lijepo i krasno, vjere u druge. Činjenica da neprekinuto iznova i iznova dopuštam da me oduševe, osvoje, da padnem na nekoga koga god i kako god. Radim samo još više na tome da dopustim to i onima kojima drugi ne dopuštaju (da ih oduševe i sve). A bez obzira što bi na prvu svi rekli da to dopuštaju, nije istina i puno je teže. Biti jedini koji daje šansu. I to je opet povezano s vjerom u sebe i vraća mi ju. Bilo mi je zanimljivo i totalno me ošamarilo to što sam bila uvjerena da sam u mišljenju samostalna i neovisna čak i od najbližih, pa onda posve neočekivano od nekog neočekivanog malo me potaklo na preispitivanje- * Dala bih vam mnogo rečenica fotografija trenutaka zvukova Ali nekako uvijek ispadne ovo i ovako Možda kažem ono već očito i sigurno Ali to sam valjda trenutno ja, bar ona ja koju mogu ovdje staviti Pa prihvaćam * Ipak, Tagore je ovdje rekao nešto što je teško čuti. XXXV Da te ne bih prozreo suviše brzo, igraš se sa mnom. Zasljepljuješ me bljeskom svog smješka da sakriješ svoje suze. Shvaćam, shvaćam tvoju vještinu; nikad ne veliš riječ koju bi htjela. Da mi budeš dragocjenija, izigravaš me na tisuću načina. Da te ne bih zamijenio s gomilom, ostaješ po strani. Shvaćam, shvaćam tvoju vještinu; nikad ne ideš tim putem, kojim bi htjela. Više zahtijevaš od drugih, i zato šutiš. Šaljivim nehajem otklanjaš darove moje. Shvaćam, shvaćam tvoju vještinu; nikad ne uzimaš ono što bi htjela. |