|
vjerojatno trenutno i ne znam što bih, a ako i znam, ne stignem ili ne smijem stići, jer moram štošta.
sve u svemu, nekako je lijepo u biti, ono što mi se sad nema vremena javiti malo konkretnije u glavi i srcu osjećam tiho, ali prisutno. i nekako mi se čini da će me obuzeti čim dugotoploljeto doista i sasvim pomomosobnomkalendaru doista počne, a jebemgaja ako neće biti dugo toplo i sve što poželim i poželimo, jer jednostavno bi bilo fer da bude, end of story. dakle, ispričavam se ni zbog čega, zapravo se doista ispričavam zbog ničega. ne znam sada ovdje biti, možda ću znati idućeg dana, ili idućeg, ili idućeg... pa evo samo, slučajno sam listala neku staru bilježnicu pa nađoh, a nekako je prikladno duhu odlazaka i povrataka koji će uskoro zavladati mojim exmaturantskim, a budućim fakultetsko-dalekoodsvoggrada životom. U takvim prilikama, ali samo tada, shvatiš koliko si samome sebi nedovoljan bez svih onih sitnih i krupnih stvari koje ti, u pauzi između snova i putovanja, znače život. Nakon hotelske nesanice, pogotovu ako na drugome krevetu spava nepoznat netko, ne želiš više putovati. (Jergović, Sarajevski Marlboro) ma, bitno da ne stoji više stari post, već mi je izašao na uši i još ponešto. |
|
Kao da nedjelja nekako uvijek ispadne sasvim prikladna za rezimiranje, istresanje, raznorazno sagledavanje, suočavanje i tomeslične samoanalitične radnje, stanja i zbivanja.
Uvijek iznova zapravo vrtim jednoteisto i svo se moje pisanje svodi na par temeljnih ideja, koje su ili ona srž srži ili pak naposlijetku samo moje željenje i predočavanje sebi toga kao srži, što bi zdravoseljačkirečeno vjerojatno značilo: moje wannabepoetsko glupiranje i samoumozakjebavanje. Ipak, ovako kad se nađem sama s praznim ekranom i sama sa sobom nepraznom i dalje se ne mičem s mjesta i da, Vrtim jednoteisto i da, Svodim se na par temeljnih Ideja? Vjerojatno ću opet napisati da mi samo treba lom i da čekam vas koji ćete me slomiti. da čekam da me povuku za ruku, odvuku s ove moje čvrste podloge koja je zapravo nevjerojatno nečvrsta. da čekam da me povuku i odvuku i onda razočaraju toliko da- Vjerojatno ću opet napisati da mi treba dati dovoljno lažnu nadu dovoljno lažnu da ja u nju svim srcem vjerujem. i ne, da ne znam pustiti ono u čemu jednom mislim da vidim svaštanešto što obično vidimo u onome što ne želimo pustiti. Možda ću opet napisati da poželim ponekad dovoljno svegailibarnečega, od čega ću se tresti i plakati i gubiti dijelove sebe i ostaviti ih izgubljene i znati da će sve biti ondje gdje treba Već znam da ću opet napisati da obećavam da ću i naučiti pronalaziti se u jeftinim stihovima, padati na patetiku i biti ono što svi vjerojatno doista jesmo biti kakva god trebam biti sve ću, samo ako- vidite, samo par ideja... u međuvremenu, samo lebdim i u trenucima uvijek nedovoljne slabosti dajem vam samo pomalo od sebe uzmite što želite od malo tog dajem vam osjećaj nadmoći svojim svedajućim očima i nesigurnim korakom dajem vam svoju prisutnost u noći punoj ljudi i komadića stakla bezbrojnih razbijenih boca pred kafićem mogu vam recimo dati razgovor o vječito istoj glazbi ili tamo nekom koncertu tako nebitnom mogu čak i skakutati s vama mogu vam čak, ako mi se omakne, krišom dati i srce pa ga brzo povući nećete ni primijetiti, obećajem mogu biti prilično eto, samo ja ili bar ono što samo prodajem pod sebe, ali i to sam ja, s ove strane ili one u međuvremenu. jer kad jednom dodirnem onaj dio sebe koji nikad nisam znala dodirnuti tad ću valjda znati i otići |