|
Eto, jedino jer putujem na nekih 10ak dana i ne znam hoću li imati net.-
Putujem sama i putujem van države. Ne znam hoću li se nasmrt dosađivati, ne znam hoću li možda i uživati do srži, ne znam je li to uopće sada pametno, ne znam kakva ću se vratiti niti o čemu ću razmišljati noću u autobusu ili na nekoj kavi možda, dok se budem pokušavala skoncentrirati i biti prisutna i realna i hm, životna. Vjerujem u putovanje i u ono što mi uvijek učini i neka tako i ostane. Ovo nazoviljeto do sada je bilo prilično čudno, i lijepo pa još više čudno. Neću reći da ima problema, neka je samo, eto, čudno. Veseli me puno tog i drago mi je. Nemam više vremena, kava mi se hladi i nisam se još spakirala. Pozdrav i, pa, uživajte! |
|
sutra je dan odluke i- nadam se da će biti lijep :)
a šta da vam kažem... u posljednje vrijeme i nemam u sebi dovoljno toga što bih poluapokaliptično ili kvaziiskreno izlila ovdje. možda nisam imala vremena, možda nisam imala dovoljno misli ili dovoljno srca. pokraj svih tih silnih za-faks-zabrinutih minuta, uživala sam u koječemu, ali očito dovoljno površno da me ne dira apsolutno ni u kakvom osobno-melankolično-tužno-blogerski-inspirativnom pogledu. nekako, ljeto je napokon tu za mene i ja, opet nekako, sebi pred očima lagano iscrtavam, naslućujem ili priželjkujem tu ljetnu priču. ali samo lagano, jer ona će se ispričati sama od sebe i baš tako bit će ako ne najljepša, onda svejedno onakva kakva treba biti, znam. pa eto, sad na početku i vama i sebi preporučam i želim u velikim količinama vruće večeri, magličasta jutra na povratku kući i duge noći, od kojih barem par beskrajnih fine najraznoraznije alkoholne kombinacije u najraznoraznijim prigodama i količinama i bar nekoliko natprosječno dobrih pijanki s natprosječno slabim posljedicama duge i fine ljetne kave uz duge i fine ljetne razgovore i još ponešto knjige, filmove, izložbe i ostalo u lijepim količinama barem pokoji koncert na otvorenom i barem jedan od njih onakav da dušu ispustiš i nakon njega dolaziš k sebi bar dva sata negdje izvaljena na travi barem malo idiotarija u vidu apsolutno bilo čega barem malo perona i kolodvora i ruksaka glazbu, divlju za ples ili finu za u pozadini (za ljeto možda neki fini nu jazz, kubanska i latino mjuza, bubnjevi, gitara, kombinacije s elektronikom ili pak ska koji uvijek pali, ovako ili onako) i, ako baš hoćete, barem malo leptira u želucu ili gdje ih već vi ili ja poželimo ma ne znam, želim vam onakvo ljeto nakon kojeg će vam u ruci ili glavi ili srcu ostati bar desetak fotografija zbog kojih ćete u svakom nekom dalekom budućem trenutku poželjeti ovo ljeto bar na kratko nazad |
|
nešto je, hm, čak lijepo u zraku, iako slijedi to što slijedi i iako prvo moram riješiti to što moram riješiti i iako puno želim, a ne ulažem dovoljno i iako ovo i iako ono.
svejedno je nešto u zraku :) nešto, dovoljno da ne budem neraspoložena, ali nedovoljno da me potakne na pisanje. zato evo, mada nisam još gotova s knjigom Meša Selimović: Derviš i smrt Biće ono što mora, a moja je krivica da sam ono što sam, ako je krivica. * (...) bila je nekad jedna rijeka, i magle u njenim predvečerjima, i sunčev odsjaj na njenim širinama, postoji i sad u meni, mislio sam da sam zaboravio, ali ništa se izgleda ne zaboravlja, sve se vraća iz zaključanih pretinaca, iz mraka tobožnjeg zaborava, i sve je naše što smo mislili da je već ničije, ne treba nam a stoji pred nama, svjetluca svojim bivšim postojanjem, podsjećajući nas i ranjavajući. * Neuhvatljiv, kao i njegova misao. Otići će bez odgovora, iako ga zna, a neće da kaže. Ostavlja me razbijena, uvijek, pomuti u meni sve što znam, i uzalud mi je poslije jasno šta je trebalo odgovoriti, jer nisam odgovorio, nisam mogao, više sam u tim trenucima vjerovao njemu nego sebi, uzalud i zato što ni sebi ne vjerujem bez njega, bojim se da bi pobio svako moje mišljenje kad bi ga čuo, zato ćutim, a mogao bi ga sačuvati samo ako ga pred njim odbranim. * Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se činilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznačajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neočekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao žive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ružne, postajale su mi drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjećanje, vrijeme je uljepšalo i vraćalo iz nedohvatnih daljina, spajajući me s njim. tako je postojao dvojako, kao djelić moje sadašnje ličnosti, i kao sjećanje. Kao sadašnjost, i kao početak. * Ničija mudrost mi ne može pomoći. Radije se vraćam na početke. Činim to bez napora i prisiljavanja. Ne tražim ništa, samo se traži i nalazi. * Na trenutak uspijevam da mislim kao taj daleki usamljeni dječak, da osjećam i strepim kao on. Sve je lijepa tajna, i sve ima samo budućnost ili neko bezgranično trajanje, oko svega su jaki odsjaji, duboka radost ili duboka tuga. To nisu događaji, već raspoloženja, ponekad su dolazila sama, kao blag vjetar, kao tihi sumrak, kao nejasno svjetlucanje, kao opojnost. Ili su se javljale iskidane slike, lica što u magnovenju planu u tami, nečiji smijeh u sunčano jutro, odsjeo mjeseca na tihoj rijeci, čvornato drvo na okuci, nisam ni slutio da postoje u meni te čestice bivšeg života, niti sam znao zašto su se zadržale toliko vremena. Je li moguće da su značile mnogo nekad, zato su se i upile u pamćenje, pa se zaturile, kao stare igračke. Zaboravio sam sebe bivšeg, utopljenog u vrijeme, i sad su isplivavali razbijeni ostaci i dubine. Sve sam to ja, isitnjen, sav od komadića, od odsjaja, probljesaka, sav od slučajnosti, od neraspoznatih razloga, od smisla koji je postojao pa se zaturio, i sada više ne znam što sam u tom kršu. * Jedva smo se prepoznali, zato što su nam se duše izmijenile. * Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva. -Nije baš slavno. -Rane su rane, dervišino. * -Poročan i plemenit, smiren i plah, razložan i tvrdoglav. Svakakav. Nikakav. -Ne cijeniš me baš mnogo. -Ne-rekao je starac ozareno.-Ne cijenim. Njegov pogled je govorio: ne cijenim, volim te. * -Sposobniji si od mnogih na visokim položajima. -To nije teško, oče, mnogo je glupaka na položajima. A što bi ja s položajem, i šta bi položaj sa mnom? |