|
vjerojatno trenutno i ne znam što bih, a ako i znam, ne stignem ili ne smijem stići, jer moram štošta.
sve u svemu, nekako je lijepo u biti, ono što mi se sad nema vremena javiti malo konkretnije u glavi i srcu osjećam tiho, ali prisutno. i nekako mi se čini da će me obuzeti čim dugotoploljeto doista i sasvim pomomosobnomkalendaru doista počne, a jebemgaja ako neće biti dugo toplo i sve što poželim i poželimo, jer jednostavno bi bilo fer da bude, end of story. dakle, ispričavam se ni zbog čega, zapravo se doista ispričavam zbog ničega. ne znam sada ovdje biti, možda ću znati idućeg dana, ili idućeg, ili idućeg... pa evo samo, slučajno sam listala neku staru bilježnicu pa nađoh, a nekako je prikladno duhu odlazaka i povrataka koji će uskoro zavladati mojim exmaturantskim, a budućim fakultetsko-dalekoodsvoggrada životom. U takvim prilikama, ali samo tada, shvatiš koliko si samome sebi nedovoljan bez svih onih sitnih i krupnih stvari koje ti, u pauzi između snova i putovanja, znače život. Nakon hotelske nesanice, pogotovu ako na drugome krevetu spava nepoznat netko, ne želiš više putovati. (Jergović, Sarajevski Marlboro) ma, bitno da ne stoji više stari post, već mi je izašao na uši i još ponešto. |