|
Nekako se, nekim čudnim čudom, svakog petka dok se spremam za van na mojoj playlisti nađe i Friday I'm in love.
(ne, ali tako je) Kući sam se vratila poslije pet. I nekako uvijek, koliko god žestokopopijena ili razmazanomaskarna noć bila, totalno obožavam atmosferu kad tek svane, to rano rano jutro na putu kući. (Pa i ono hladno hladno umorno srukamaumajici i spušteneglave u prvom busu dočekano subotnje jutro, na povratku s norijade, bilo je šarmantno.) Subota, možda čak mazohistički uživam u učenju za prijemni. Skraćujem si duge glavobolje i još kojekakve obolje i samoinicijativno i teškom mukom otupljene osjećaje kavom i čokoladom s okusom kave. I trešnjama. Navečer ću opet u novu noć i nove pobjedeporaze. I novi sjaj i nove pune polupune poluprazne prazne čaše i nove pjesme i nove ljude o ne ne ne sve tako tako staro, tako staro ali, gle, opet ću, ipak ću opet. Zar nismo već davno naučili, davno davno naučili, o da It's fun to lose (o da, još uvijek toliko odgovora u bezbrojputaoplakanojiopjevanojiotrcanoj pjesmi, evo možda bih ju poželjela cijelu citirati, ali ako je svaka riječ podebljana tada ništa nije podebljano i ništa nitko ne vidi ili možda ipak) i eto bezveze sam stavila ovakav post. |