Nekako se, nekim čudnim čudom, svakog petka dok se spremam za van na mojoj playlisti nađe i Friday I'm in love.
(ne, ali tako je)
Kući sam se vratila poslije pet. I nekako uvijek, koliko god žestokopopijena ili razmazanomaskarna noć bila, totalno obožavam atmosferu kad tek svane, to rano rano jutro na putu kući.
(Pa i ono hladno hladno umorno srukamaumajici i spušteneglave u prvom busu dočekano subotnje jutro, na povratku s norijade, bilo je šarmantno.)
Subota, možda čak mazohistički uživam u učenju za prijemni.
Skraćujem si duge glavobolje i još kojekakve obolje i samoinicijativno i teškom mukom otupljene osjećaje kavom i čokoladom s okusom kave.
I trešnjama.
Navečer ću opet u novu noć i nove pobjedeporaze. I novi sjaj i nove pune polupune poluprazne prazne čaše i nove pjesme i nove ljude
o ne ne ne
sve tako tako staro, tako staro ali, gle, opet ću, ipak ću opet.
Zar nismo već davno naučili, davno davno naučili, o da
It's fun to lose
(o da, još uvijek toliko odgovora u bezbrojputaoplakanojiopjevanojiotrcanoj pjesmi, evo možda bih ju poželjela cijelu citirati, ali ako je svaka riječ podebljana tada ništa nije podebljano i ništa nitko ne vidi ili možda ipak)
i eto bezveze sam stavila ovakav post.
Post je objavljen 24.05.2008. u 14:40 sati.