Gravče na tavče ima recepata koliko je i kuhara, kao i štošta drugo, ali ovo je sasvim dobra osnova. Neki imaju isključive uvjete koji se prvenstveno odnose na grah. Dobar bijeli krupniji grah tetovac je neupitno posebna delicija, ali i mladi nesušeni domaći bijeli, smeđi zeleni, ili šareni koje kupujem od kumica po zagrebačkim placevima kada im je sezona, također su izvrsni, ma kako ih tko zvao. Slijedno mojim očekivanjima i jeftini grah u konzervi je sasvim prihvatljiva zamjena u svakodnevnoj kuhinji. Ne smeta što je nešto sitniji, a u ovom slučaju i crveni. Kome ne paše naznaka slatkoće u ovom jelu treba biti oprezan s količinom crvene slatke mljevene paprike. Često u razna jela dodam čili, ali ovdje baš nisam htio. Inače, još od prošlog smuđa, ideja je bila napraviti zapečeni grah, koji je zapravo sve ovo isto samo što se završno radi u pećnici, a ne u tavici. Iz neutvrđenih razloga se pećnica ovaj puta nije palila.

Svinjska pisanica na roštilju je zapravo bio test ulja u spreju na roštilju. Nije prošao onako dobro kao tavica tj. ipak se u žljebovima dosta primilo. Meso je lagano ispuštalo svoje sokove što je rezultiralo skroz tamno zapečenim udubljenjima. Dio ploče koji je bio u kontaktu s mesom je bio u redu. Ispada da je bolje kada se meso pomalo kreće po skroz ravnoj površini, pa onda nekako pokupi sve to ulje i nema ni blizu toliko primanja, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da je temperatura roštilja znatno veća od one koja se dobije u tavici.

Volim malo sočnije meso, pa bi 5 minuta pečenja s obje strane istovremeno vjerojatno bilo dovoljno. Nezgodno je što nisam vidio kako se meso peče, a dimilo se poprilično, pa sam se oslonio na slobodnu procjenu u kojoj sam ga ostavio oko 8 minuta što je bilo u redu za vanjsku boju, ali sam ipak izgubio dio sočnosti. Roštilj se nije moglo samo prebrisati papirnatim ubrusom da bi odmah bio čist, dapače, sasvim se solidno primilo.