MiniMaxine

Prije godinu dana objavljen je posljednji post na jednom plavom blogu.

Dan-dva kasnije, blog je naprasno preminuo.

Za njim ostade podosta ožalošćenih, ponešto ojađenih i tek tu i tamo pokoje zlurado cerekalo, jer, blogmiprosti, takvih veseljaka uvijek ima, našlo ih se svojevremeno i na Kalvariji.
Još su i ocat nosili i trnovom krunom krunili.
Kiss/pozz i pol, nema što.

Elem, taj blog je mrtav.

No, bloger je, fala na pitanju, živ i zdrav .
Provjereno.
Na dnevnoj bazi .

I čemu sad pusta govorancija, pitate se vi, vrteći okicama poput ovog desno => .

Eto tako. Fali. Fali mi taj blogerski dio priče, takav kakav je bio u početku. Ne nedostaju li i vama oni koji odu s bloga, ma koliko se van virtuale družili s njima?
Stvarno vam ne fale njihovi komentari, postovi...? Vaša osobna blogosfera nije promijenila spin nakon njihovog nestanka?
A tek oni koje više nikad i nigdje ne sretnete...ili možda sretnete, a ne znate.

Ni s osamnaest mjeseci v virtualnoj riti nisam otupila na ono "Ooops! Adresa koju tražite ne postoji."

A otišlo ih je, otišlo.

Neki su se i vratili, da ih sad ne popisujem poimence, jelte; mogli bi se opet predomislit i uteć.

Najslavnijeg među recidivistima-blogosamoubojicama, mog Fizikalca Medenog
(...od milja prozvanog Fizi-ne-šizi ...)
neću ni linkati, tko zna koji mu je (link, se razme!) i koji će mu biti (jope' link, dašta!!!) dok ja ovdje zalijepim još par slova & smajlića i kliknem na "objavi".

Kako se vi nosite s blogonestancima?

Jeste li razmišljali o tome kakav bi krater ostavio vaš eventualni odlazak?

Nije da nisam baš nikad nikad držala kursor nad poljem "obriši blog". O, jesam, nekoliko puta.
Ali znam sebe - kad odem, odem.
Ne vraćam se.
Ni inače u životu, kamo li na blogu.
Nema osvrtanja. Od toga postaneš gorki stup soli.
Nema gledanja unatrag dok koračaš u svijetlu si budućnost; zviznut ćeš u nešto i sve zube porazbijat i 'ko će te poslije tako krezubu, ajdemolimte.

Dakle, dolazilo mi je tu i tamo da danima ne pišem, ne komentiram, da zbrišem, ali izbrisala nisam.
Takav klik na čudnovatom jeziku moje zemlje čudesa znači rastanak za vijeke vjekova, amen.
A meni se, blogopuče, od tebe ne rastaje. Pa se i nisam .

Ali mnogi jesu. Kako preživjeti blogosmrt?
Svoju? Tuđu?

Ajmo, vi s iskustvima;
(a tko ih nema)
da vas čujem...

U pravo se mi neke dušice meke, umjetničke, možda i ne razumijemo, ali u pravdu da, itekako.

A sutkinja Ika Šarić za mene je pojam pravde.

Ne sjećam se kad sam, nikad pomirena s nepravdama prava, ali uvijek računajući na njih, ovako napeto čekala vijesti.

I točno u podne pala je presuda: kriv je.

Tko, kako, zašto - o tome ukratko ovdje.

Dobro, reći će netko, opet hvataju sitne ribe.
Okej. Možda.
No sitna ili ne, riba smrdi od glave.

A ovdje se o glavi i radi.
O životu ili smrti.

Jer, nije u pitanju tek još jedan u nizu doktora & doktora svake fele koji su svojom nezajažljivom pohlepom doveli nas i lijepu nam našu na korak od propasti.

Ovaj barba doktor je liječnik, kardiokirurg.
Onaj koji liječi srca, a sam ga nema.

Bar ne za svoje pacijente;
čitajte - za vas, vaše roditelje, djecu, prijatelje, za sve nas sisavce koji uporno zidamo prvi, drugi i vrag zna koji stup klimave nam zdravstvene zaštite kao da smo vesla sisali.

Osobno, nikad nisam bila u situaciji da me netko ucjenjuje zdravljem, mojim ili mojih bližnjih, no ako ikad dođem pred takav zid, nadam se da ću imati snage razvaliti ga, baš kao i ova srčana sportašica i cijela riječka ekipica za očevid.

Presuda je tu, što ne znači da će dragi barba doktor nužno toliko i odležati;
na žalost, znamo kako obično vuk izjede magare na višim instancama.

No, sve dok ima ovakvih lovaca, bakica i Crvenkapica, ja ću i dalje vjerovati u bajke...


P.S. Ekipica moja draga, ne moram ni reć, jelda?
Nemam vremena ni za mahnuti vam - pakujem, putujem, ponovo .
Ali eto, radio se uvijek nađe pri ruci,
i lijepo je čuti
da vijest ponekad mogu biti i bajke, ne samo horori i sapunice.


UPDATE:

Od dobrog doktora ni traga ni glasa.
Utek'o tati u Sarajevo nakon izricanja presude.
Liječnik koji je prešao ne jednu, nego sve granice, postao je lice s tjeralice.
Vuk, lovci...bajka se nastavlja na teritoriju susjedne države.

Nadajmo se da pravda nije endemska biljka .
Živi bili, pa vidjeli...

(Live verzija, da i oni iz zadnjih redova utvrde gradivo )

...imam puno posla .

Tamo.

Nakon trotjednog odmora
(daleeeko od mora)
i ovakvih prizora...



...i red bi bio, ne?

(...pssst...
...recite "ne"......
...ne putuje mi se......
...ne opet......
...neee......
...miloooost...)

Ekipica, gdje ste mi, kako ste mi?

Nakon silnih vrućina, neverina i pomrčina
skupljate li zadnje komadiće ljeta
ili
(poput mene)
jedva čekate da umukne
all that jazz...

P.S. Ja o vremenu, jer ako krenem o mirovnoj misiji u Gruziji
- ili nekoj sličnoj iluziji -
jaooo!!!

Ne rimuje mi se na gornji post;
(samo kvari dizajn)
mjesto mu je u prošlosti
neka tamo i ostane
amen.
**********************************************************************

17.08.2008., u neko gluho doba noći
(...kasno i prekasno, znam; ali bolje ikad nego nikad...)

DODATAK
SAMO ZA MIROTVORCA (ostalima bi, bojim se, bilo dosadno)

P.S.1. Taman sam ti napisala jedan vatreni P.S.1.
ili update za "nepoznate" sa znanim mi imenom i prezimenom
ili "re" na "re" plus još neke izrazito protestno-nediplomatske note & divote,
kad me šjor Blogeditor izbacio iz sebe si samog .
I iz mene mi same, haha, poprilično .
Zato si nježno prošaptah - prespavaj, jutro je pametnije od večeri. A ako i nije, bar je sutra .
I tako mi ti, umiljati mirotvorče iz gornjeg peesa, ostade bez svoje porcije.
Ali
iskusan kuhar zna
neka se jela serviraju hladna;
zaboravih koja
no sjetit ću se već .
Kažu
what happens in Vegas, stays in Vegas
a Vegas je šljašteća tvornica iluzija stara, gdje naivci, kockajući se, ostaju i bez gaća i bez para
i sve mi to sliči na nešto što uporno odbijam identificirati
ali ti si, eto, upalio reflektore
i napokon vidim jasno, htjela to ili ne.
Dakle, primijenimo naučeno:
što počne na blogu, neka na blogu i završi.
Imali smo, kažeš, neke kodove i slova;
ja ih se ne odričem, nisam luda...čime bih dalje pisala ?
I za kraj
znaj
ma gdje bio, u Gruziji, Andaluziji, Tunguziji
borio se s bikovima, vjetrenjačama ili sam sa sobom
čisto srce je najjače oružje
a ti, tužni moj viteže, hodaš svijetom nenaoružan...

P.S.2. Ključni kod, copy/paste:
"a onda sam se sjetio da bi mi povjerovala,,,"
Da.
Ostajem naoružana do zuba.
Ostaj mi živ i zdrav.

P.S.3., ne garantiram da je i zadnji;
jer nije jedna kap kriva za prelivenu čašu
(to je ordinarna glupost)
nego kap
po kap
kap
po kap
kap
po kap
kap
...

P.S.4., ne samo reda radi, niti tek toliko da - za razliku od nekih - ne uskočim sama sebi u usta;
zabrana anonimnog komentiranja na ovom blogu nije od jučer i nije zbog tebe, ma koliko pomisao na to draškala tvoj ego.
Nisi jedini s hejterima na aorti, vjerovao ili ne.
Uostalom, s toliko pootvaranih i pozatvaranih blogova teško se možeš prodati za neznanog junaka čak i naivčini mog kalibra.
Postoje toliko prozirni komentari da i kroz varljivu neprozirnost blogerskog nicka čisto vidimo nečista posla.
Postoje i oni neki perolaki komentari s čijom se težinom ne može nositi savitljiva ili nepostojeća kičma komentatorova.
Treba znati
htjeti
i moći
stati iza vlastitih riječi
jer nema te maske koja neće pasti
samo ako joj damo dovoljno vremena;
blogu hvala - ja dala.

P.S.5. jer je petica jedina neopisna ocjena koju, kao vrhunski artist, zaista zaslužuješ.
Za glavnu ulogu u blockbusteru zvanom "Sretan Božić, mrs.MM", na primjer.
Nećemo o tome. Još.
Ni o jutru gospodnjem božićnom kad sam, plačući za umirućim prijateljem, psovala k'o kočijaš.
Ni o obiteljskom stolu božićnom preko kojeg se muž i ja nismo smjeli ni pogledati da se teškom mukom susprezani očaj smeđih očiju ne prelije u plave i obratno. Rodbina sigurno ne bi imala razumijevanja za taj preslani preljev inače savršeno pečene purice, a nama je prisjelo, ionako.
(Zvuči ti sirovo? Meni - surovo.)
Drugi dan, drugi stol, druga priča.
"Šala, šala!" uzviknuo si kao Severina Anti.
Mea culpa što ti već tada nisam otpjevala "Okani me se, svega ti" plus ostatak refrena.
I što nisam poslušala jedan jedini glas razuma koji je još dan ranije smireno sugerirao da ne naglim sa suzama, da pričekam s oplakivanjem živog čovjeka, da možda i nije sve tako crno kao što na bijelom snijegu izgleda.
Ali zalud razumu elokvencija.
Ostajem dragovoljno gluha na takve glasove ama baš svaki put kad glas mog nejakog srčeka nadjača okolnu, u tom teškom času njemu posve nevažnu larmu; ono je, naivno kakvo već jest, nastavilo žustro kucati u složnom ritmu posljednjih otkucaja jednog tako dalekog, a navodno tako bliskog mu & srodnog vitalnog organa .
Moja greška, moja točk(ic)a prijeloma, moja mrvica krivnje, teška kao mlinski kamen kojeg već, evo, devet mjeseci vučem oko vrata.
Sve da je i dijamant, dopizdilo mi.
Guši.
Vrijeme je da zakoračim na prvu stepenicu ne gledajući ni lijevo ni desno;
odbijam doživotno biti lik-titanik iz ove bajke:
"...i zato ćeš se uvjek spoticat na skalama jer prvotno gledaš druge da ne nagaziš a ne kud hodaš,,,"
citat završen.
Za sada, ofkors.

**************************************************************************

Prvim vremeplovom stižete u 2007.;
put nastavljate na vlastitu odgovornost.

Za ono nešto sasvim osobno rezervacije primamo i ovdje .

Nedavno me netko upitao:
"A koji te vrag tjerao tamo?"

Heh...

Unatoč izvjesnosti vrapca u ruci
mi neki
(svati čudnovati)
ne odustajemo od goluba.

(...ove vesele djevojke nisu
ponavljam - NISU
blogerice na blogerskoj kavici ...)

Te srijede, 11.08.1999., nisam ni slutila da proživljavam najnoćniji dan svog malog života.

Mrak mrakova, totalnu pomrčinu sunca.

Jednu jedinu meni suđenu.

Jer
davne veljače 1961. nisam bila tu
daleke 2081. neću biti tu
i kud ćeš bolje?

Najgore je prošlo;
ovo danas
i sve ostalo
tek je treptaj Eonovog oka

(...heh....tko bi rekao...)

kak mrrrrak!