MiniMaxine

Prije godinu dana objavljen je posljednji post na jednom plavom blogu.

Dan-dva kasnije, blog je naprasno preminuo.

Za njim ostade podosta ožalošćenih, ponešto ojađenih i tek tu i tamo pokoje zlurado cerekalo, jer, blogmiprosti, takvih veseljaka uvijek ima, našlo ih se svojevremeno i na Kalvariji.
Još su i ocat nosili i trnovom krunom krunili.
Kiss/pozz i pol, nema što.

Elem, taj blog je mrtav.

No, bloger je, fala na pitanju, živ i zdrav .
Provjereno.
Na dnevnoj bazi .

I čemu sad pusta govorancija, pitate se vi, vrteći okicama poput ovog desno => .

Eto tako. Fali. Fali mi taj blogerski dio priče, takav kakav je bio u početku. Ne nedostaju li i vama oni koji odu s bloga, ma koliko se van virtuale družili s njima?
Stvarno vam ne fale njihovi komentari, postovi...? Vaša osobna blogosfera nije promijenila spin nakon njihovog nestanka?
A tek oni koje više nikad i nigdje ne sretnete...ili možda sretnete, a ne znate.

Ni s osamnaest mjeseci v virtualnoj riti nisam otupila na ono "Ooops! Adresa koju tražite ne postoji."

A otišlo ih je, otišlo.

Neki su se i vratili, da ih sad ne popisujem poimence, jelte; mogli bi se opet predomislit i uteć.

Najslavnijeg među recidivistima-blogosamoubojicama, mog Fizikalca Medenog
(...od milja prozvanog Fizi-ne-šizi ...)
neću ni linkati, tko zna koji mu je (link, se razme!) i koji će mu biti (jope' link, dašta!!!) dok ja ovdje zalijepim još par slova & smajlića i kliknem na "objavi".

Kako se vi nosite s blogonestancima?

Jeste li razmišljali o tome kakav bi krater ostavio vaš eventualni odlazak?

Nije da nisam baš nikad nikad držala kursor nad poljem "obriši blog". O, jesam, nekoliko puta.
Ali znam sebe - kad odem, odem.
Ne vraćam se.
Ni inače u životu, kamo li na blogu.
Nema osvrtanja. Od toga postaneš gorki stup soli.
Nema gledanja unatrag dok koračaš u svijetlu si budućnost; zviznut ćeš u nešto i sve zube porazbijat i 'ko će te poslije tako krezubu, ajdemolimte.

Dakle, dolazilo mi je tu i tamo da danima ne pišem, ne komentiram, da zbrišem, ali izbrisala nisam.
Takav klik na čudnovatom jeziku moje zemlje čudesa znači rastanak za vijeke vjekova, amen.
A meni se, blogopuče, od tebe ne rastaje. Pa se i nisam .

Ali mnogi jesu. Kako preživjeti blogosmrt?
Svoju? Tuđu?

Ajmo, vi s iskustvima;
(a tko ih nema)
da vas čujem...