Pregled posta

REQUIEM ZA DVA MAILBOXA OLITI NEŠTO KAO ZBOGOM

Ne rimuje mi se na gornji post;
(samo kvari dizajn)
mjesto mu je u prošlosti
neka tamo i ostane
amen.
**********************************************************************

17.08.2008., u neko gluho doba noći
(...kasno i prekasno, znam; ali bolje ikad nego nikad...)

DODATAK
SAMO ZA MIROTVORCA (ostalima bi, bojim se, bilo dosadno)

P.S.1. Taman sam ti napisala jedan vatreni P.S.1.
ili update za "nepoznate" sa znanim mi imenom i prezimenom
ili "re" na "re" plus još neke izrazito protestno-nediplomatske note & divote,
kad me šjor Blogeditor izbacio iz sebe si samog .
I iz mene mi same, haha, poprilično .
Zato si nježno prošaptah - prespavaj, jutro je pametnije od večeri. A ako i nije, bar je sutra .
I tako mi ti, umiljati mirotvorče iz gornjeg peesa, ostade bez svoje porcije.
Ali
iskusan kuhar zna
neka se jela serviraju hladna;
zaboravih koja
no sjetit ću se već .
Kažu
what happens in Vegas, stays in Vegas
a Vegas je šljašteća tvornica iluzija stara, gdje naivci, kockajući se, ostaju i bez gaća i bez para
i sve mi to sliči na nešto što uporno odbijam identificirati
ali ti si, eto, upalio reflektore
i napokon vidim jasno, htjela to ili ne.
Dakle, primijenimo naučeno:
što počne na blogu, neka na blogu i završi.
Imali smo, kažeš, neke kodove i slova;
ja ih se ne odričem, nisam luda...čime bih dalje pisala ?
I za kraj
znaj
ma gdje bio, u Gruziji, Andaluziji, Tunguziji
borio se s bikovima, vjetrenjačama ili sam sa sobom
čisto srce je najjače oružje
a ti, tužni moj viteže, hodaš svijetom nenaoružan...

P.S.2. Ključni kod, copy/paste:
"a onda sam se sjetio da bi mi povjerovala,,,"
Da.
Ostajem naoružana do zuba.
Ostaj mi živ i zdrav.

P.S.3., ne garantiram da je i zadnji;
jer nije jedna kap kriva za prelivenu čašu
(to je ordinarna glupost)
nego kap
po kap
kap
po kap
kap
po kap
kap
...

P.S.4., ne samo reda radi, niti tek toliko da - za razliku od nekih - ne uskočim sama sebi u usta;
zabrana anonimnog komentiranja na ovom blogu nije od jučer i nije zbog tebe, ma koliko pomisao na to draškala tvoj ego.
Nisi jedini s hejterima na aorti, vjerovao ili ne.
Uostalom, s toliko pootvaranih i pozatvaranih blogova teško se možeš prodati za neznanog junaka čak i naivčini mog kalibra.
Postoje toliko prozirni komentari da i kroz varljivu neprozirnost blogerskog nicka čisto vidimo nečista posla.
Postoje i oni neki perolaki komentari s čijom se težinom ne može nositi savitljiva ili nepostojeća kičma komentatorova.
Treba znati
htjeti
i moći
stati iza vlastitih riječi
jer nema te maske koja neće pasti
samo ako joj damo dovoljno vremena;
blogu hvala - ja dala.

P.S.5. jer je petica jedina neopisna ocjena koju, kao vrhunski artist, zaista zaslužuješ.
Za glavnu ulogu u blockbusteru zvanom "Sretan Božić, mrs.MM", na primjer.
Nećemo o tome. Još.
Ni o jutru gospodnjem božićnom kad sam, plačući za umirućim prijateljem, psovala k'o kočijaš.
Ni o obiteljskom stolu božićnom preko kojeg se muž i ja nismo smjeli ni pogledati da se teškom mukom susprezani očaj smeđih očiju ne prelije u plave i obratno. Rodbina sigurno ne bi imala razumijevanja za taj preslani preljev inače savršeno pečene purice, a nama je prisjelo, ionako.
(Zvuči ti sirovo? Meni - surovo.)
Drugi dan, drugi stol, druga priča.
"Šala, šala!" uzviknuo si kao Severina Anti.
Mea culpa što ti već tada nisam otpjevala "Okani me se, svega ti" plus ostatak refrena.
I što nisam poslušala jedan jedini glas razuma koji je još dan ranije smireno sugerirao da ne naglim sa suzama, da pričekam s oplakivanjem živog čovjeka, da možda i nije sve tako crno kao što na bijelom snijegu izgleda.
Ali zalud razumu elokvencija.
Ostajem dragovoljno gluha na takve glasove ama baš svaki put kad glas mog nejakog srčeka nadjača okolnu, u tom teškom času njemu posve nevažnu larmu; ono je, naivno kakvo već jest, nastavilo žustro kucati u složnom ritmu posljednjih otkucaja jednog tako dalekog, a navodno tako bliskog mu & srodnog vitalnog organa .
Moja greška, moja točk(ic)a prijeloma, moja mrvica krivnje, teška kao mlinski kamen kojeg već, evo, devet mjeseci vučem oko vrata.
Sve da je i dijamant, dopizdilo mi.
Guši.
Vrijeme je da zakoračim na prvu stepenicu ne gledajući ni lijevo ni desno;
odbijam doživotno biti lik-titanik iz ove bajke:
"...i zato ćeš se uvjek spoticat na skalama jer prvotno gledaš druge da ne nagaziš a ne kud hodaš,,,"
citat završen.
Za sada, ofkors.

**************************************************************************


Post je objavljen 16.08.2008. u 23:55 sati.