četvrtak, 27.12.2007.
Super, truper, druper, uper, šta se već rimuje.
|
Trudila sam se iz petnih žila, da nađem mjesto gdje još nisam bila, i našla ga ... ispod, šanka, dva..  Nisam, serem. Dobro ne toliko, ali malo da. Na Badnjak sam imala najbolju namjeru otići u crkvu na polnoćku, no, to je teže malo u Irskoj. Jer sam već napisala da su jedini zvukovi koje čujem oni od crvenih zvona, i od onih putnika pijanih namjernika. I tako smo se Sean i ja najeli, zvono je odzvonilo svoje, nas oboje nešto uhvatilo u grudima, pogledali se onako simbolično, mada ni jedno od nas nešto ne prakticira odlazak u crkvu, meni je zapravo i oko zarosilo, te se obukla (dane provodim u šlafruku i fliss piđami) i krenuli prema tim zvonima. Bilo je oko devet sati. Znajući da su mise u 18h, mislili smo si da će sigurno biti i neka u 22 sata, jer one u ponoć neće biti. No, naime, te mise nije bilo. Nema ovdje polnoćke. Ta ista polnoćka se odvija u tih istih 18 sati, jer su Irci već previše oblokani da bi se natjerali trijezni na polnoćnu misu. Pa im je Crkva odredila tu ranu misu, da im 'vjernici' ne dođu s mušicama. Doslovnim, ne onim mentalnim. Nas dvoje opet nešto stegnulo u grudima, pomalo razočarani kad smo vidjeli pustoš oko stare crikve čija zvona nemaju tipičan din-dong zvuk, već neki prekrasno melodiozan takt, dva. Za utjehu, odlučili smo se prošetati krajem. Do sada uopće nismo, a čevrt je milina. Preko puta nas američka ambasada, lijevo od nas slovačka. Mir, kakav mir, zapravo uopće nisam ni mislila da u centru Dublina mogu naći takav mir, jer je bilo dana kad sam znala poluditi od buke alarma, ljudi, auta i kronikusalkoholikus, u kojem u ovom gradu ima na n-tu. Ali volim Dublin. Pokupio je sav komercijalizam Zapada, i definitivno se previše fura na London, koji mi je simpatičan, ali koji mi nije skroz sjeo, iako sam nekako uvijek nastrojena negativno spram njega, ali to je valjda stvar u tome što ne volim tako velike gradove (a i ne volim nabrijanu britansku kulturu), već više ovako malecke poput Dublina, koji me više ne izbacuje iz takta. Istina, ne znam još uvijek sve negative i pozitive, ali sveopći dojam o Dublinu mi se diže. Mada nikad nije bio na niskoj razini, ali treba ući u samo strukturu mentalnog grada da bi ga mogao ili ne mogao prihvatiti. Tome svemu, zaista pomaže činjenica da živim u okruženju, gdje svako dvorište ima BMW i Jeep. No, svejedno još nemaju ukusa, jer im svako pročelje izgleda isto, i svaki dnevni boravak im je dosadno identičan. Nemaju zavjese, pa sam voajerski gledala što je ispod bora, tko što pije, kako se tko veseli, koje su boje zidovi (narančaste, ako nisu bijele) i koje im slike vise na zidovima: trenutni contemporary art. Sean me svako malo vukao za rukav jer sam se ponašala neuračunljivo, jer jesam blogerica sam, stoga, jesam voajerka sam. I onda dok smo kružili uokolo, naletili smo na – pub. Kako čudno. :) Kimne Sean meni, kimnem ja njemu, ušli unutra. Pokupili novine s pulta, uvalili se za šank, naručili hot port, komada jedan, dva, tri ... i zaboravili. Sebe ili se. Ma nismo, ali malo po malo Irci su počeli dolaziti, tiptop uređeni, familije, društva, prijatelji, parovi i šire, na uže. Za vrlo malo vremena, nas dvoje smo bili jedini suvisli. Svi oko nas su se već razbacali, bauljali pijani, otac i sin za šankom, matera u sofama, djevojče koje nemre ustat jer se nalilo Guinnessa. Svi kolektivno u šusu. U novinama čitam da je pjevač The Poguesa, Shane MacGowan dočekao 50tu i da je to još jedan razlog da bi se slavilo, jer je omiljen među ovdašnjom ruljom. Tu večer je imao koncert malo dalje od puba, no, nismo znali, nismo marili, tko će više znati. Bilo je toplo, meni noge malo otkazale i kad smo se vratili u stan, negdje iza ponoći, zagrlili se, poljubili, i čestitali si merry merry Christmas, prije nego smo se skljokljali u krevet. Slijedeća dva dana smo proveli ne izlazeći iz stana, slušajući kako vjetar zavija, spremajući pite, stavljajući rublje na pranje, čitajući novine, raspravljali o hortikulturi. Nismo. Sean je kuhao, jer makar meni ide, njemu ide bolje. Ja sam se suzdržavala da ne plačem na svaku reklamu na telki: od McDonaldsa do Mastercarda. Pokušala sam se natjerati da ne odgledam Love Actually dva puta za redom, da se oduprem želji da ne tulim na Bridget Jones, i da mi oči ne zarose dok sam na MTV One, gledala kako se Jodie Marsh udaje. (Jodie je jedna od britanskih starleta, osoba koja ništa ne radi, a poznata je, a meni se cura fakat sviđa. Ma baš mi se ono sviđa. Je malo presenzibilna, ima previše šminke, i ne znam zašto je toliko posvijetlila zube, no, čuku u mozgu ima, iako se ne bi reklo na prvu.) Jedino što me ono malo izbacilo iz takta je bio dan prije Badnjaka i sam taj dan, kad sam išla kupiti sve namirnice, a valjda svi koji žive ovdje su bili na ulicama. I kupovali kuhane krumpire s kaduljom za 7 eura, i to u Mark and Spencer food hallu. Naime, MS ovdje glasi kao mjesto gdje se prodaje najbolja gotova hrana, i je, vizualno to sve izgleda vrlo zbegecano, i znam se ja tamo zaletiti da bi kupila gazpacho ili neku drugu pizdariju koju mogu jesti sa žlicom, ali ne idem toliko daleko da bi kupovala real organic potatoes with sage. Gotovo za par minuta, samo podgriješ i večera za Božić gotova. A to je valjda tako kad si bio gladan i siromašan do prije 15 godina pa sad uzimaš i kupuješ sve šta se može i da. Stvarno mi nekad izgleda da je ovoj naciji, kuhanje, vrlo apstraktan pojam, jer u biti šta god da ti dobro ide, pitaju te - jesi to naučila na tečajevima. Znaš plesat? Tečaj. Znaš geografiju? Tečaj. Znaš kuhat, i to znaš skuhat nešto što ima 5 začina i meso i krumpir, tečaj. Prije par mjeseci kad sam bila u jednom klubu, prišao mi je neki frajer i kaže mi - 'odakle ti ti pokreti'. Pa ono, znam, spontano, slave to the rythm i te priče. 'Ma nije, naučila si to negdje, sigurno na nekom tečaju.' Ali ok, shvaćam, scena je puno jača doma nego što je ovdje, pa ni nemaju pravu priliku čuti stvari na koje možeš samostalno naučit - plesat. Pomalo smiješno, ali tako zapravo je. A Sean i ja igramo jednu igru. Zove se, 'Ajmo prije spavanja pričati o teorijama zavjere, pa da vidim kad ćeš zaspat i hoćeš li uopće'. Naime, druži se s antiglobalistima, koji ga filaju informacijama i knjigama. A i kupio si je knjigu, 'Stoljeće rata', od Engdahla, u kojoj na prvoj stranici i piše da knjiga nije za ljude koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da s tim svim faktima koje pročitaju, ne mogu ništa jer su premali. Ništa osim imati nova saznanja o svijetu u kojem živimo. Knjiga nije za mene, jer se ja ne mogu pomiriti s mnogim stvarima, pa skromno od mene, ni ne ulazim u njih. Sean te sve stvari vrlo psihološki objektivno secira, i izvlači podatke taman prije spavanja. I onda ja slušam terorije zavjere (i šire) od tome zašto se Grace Kelly udala za princa Alberta, zašto su Ameri sami sebi namjestili pad WTCa, kako se ubijaju jastozi na polovima, da ćemo morat ići u Afriku na par mjeseci, zašto je Kina postala najjače trgovačko područje, da je svaki 20 stanovnik Zemlje migrant, da se u Americi svake godine 40% stanovništva preseli ili u drugi grad ili stan ili državu, o tome kako se kreće cijena kave na tržištu, zašto rode stoje na jednoj nozi, zašto je šećer sladak a ne slan, zašto je mama nebo plavo? :) Zamolila sam ga da me ostavi na miru s teorijama, jer nisam mogla spavati od svih misli. No, prije svega, sinoć sam zaspala čim je odjavna špica Amelie završila, i danas se probudila spremna za zakoračit u dan. Malo se pojavit u centru, jer naime, kako je danas Štefanje, ili St.Stephen's day, iliti dan kad počinju totalne rasprodaje, ali ono totalne rasprodaje, u UK se zovu Boxing day, i reklamiraju se već danima. Ja fakat nemam pojma šta očekivati, ali me Sean uvjerava da cijene padaju do 80%, i da je nenormalno šta sve možeš kupiti za sitnu lovu. I da je to zahvala svim kupcima koji kupuju tijekom cijele godine, pa sad udri. Bit će bolesno. Ako cijene u svim mogućim trgovinama padnu ko pokošene. A za par godinica, ako bude sve išlo po planu, New York i rasprodaja. No, polako. Trebalo je i puno vremena za ove dane, stoga sve što je ispred mene, može čekati, stoga polako.  |
nedjelja, 23.12.2007.
Čoek, nemoj zaboraviti..!
|
Da prije imaš sve šta ti treba, nego da nemaš ono što ti je zaista potrebno.  A zamisli da ti je taj život preodređen na neimaštinu. Za puko preživljavanje, par konzervi donacije, za misao da si još samo jedan čovjek manje više, za kojeg manje više nikoga nije briga. Stoga, budite zahvalni. A znate zbog čega? Jer ste se jednostavno rodili na pravom mjestu: nešto na što nikako niste mogli uvjetovati. I zbog toga, sretni vam blagdani. Bez obzira na religiju, agnosticizam i ateizam. |
srijeda, 19.12.2007.
Stalno pod ču-ču čuđenjem.
|
Iako sam već koji put u Dublinu.  Prije svega, sjedim za lapatopom, pijuckam neki kalifornijski roze, i vatra iz kamina mi grije noge. Što je posebno bitno, jer do sada nisam imala kamin, a bogme nisam nikad imala ni miran irski kutak koji mogu provesti uživajući sama, i posebice guštajući slobodno vrijeme sa Seanom. Napokon se preselio – u stan veličine kutije šibica, koji obožavam. Jer se nalazi na zadnjem katu one slike iz zadnjeg posta, u jednoj od najboljih četvrti Dublina. Što je opet vrlo bitno jer me ne bude sirene hitne, ne budi me davež pijanaca, ne budi me štošta toga, već se sama razbudim, jer više ne moram ići bijesna u stan i k tome konstantno prelaziti rijeku Liffey. Sad me bude zvona crkve, ugodan žamor sustanara ulice i prije svega, nema cimera. Nema nikoga. Samo Sean i ja. Zapravo do danas je bio jedan Španjolac s njim, lakše je podijelit stanarinu, ali se čovjek vratio nazad na Iberijski, a poslije ide u New York, jer je dobio posao kao model Hugo Bossa, a profesionalno se bavi plivanjem. Kako izgleda? :) Ajme. Itekako potičem Seana da sklapa poznanstva s ovakvim ljudima. Nije zbog izgleda, haha, ali ne odmaže. Čisto kad smo kod Španjolca, blago li je onima iz EU. Naime, štae. Ako itko iz EU odluči doći u Irsku na godinu dana, Irska mu je dužna mjesečno plačati 1100 eura, jer je taj netko iz zemlje koja je članica EU. I na godinu dana, svaki mjesec mu na račun sjeda ta svota, a on ili ona, digni noge u zrak, pij, kupuj, puši, ljubi, šta oš. Vrlo praktičan sustav, a za to vrijeme su ti na burzi dužni tražiti posao. Inače, Španjolci su definitivno moja najdraža nacija. Imaju taj pristup čovjek čovjeku, koji meni osobno vrlo odgovara. Nekako su puni. Imaju dubinu, možeš s njima razgovarat, a da instant shvate šta želiš reći. Što je je, znam da s anglosasima isto mogu, no, drugi je to svijet. Otočne su to zemlje. Meni osobno ne pašu, mislim pašu, sve je to relativno, ali nemojte se smijat cure :), jebeno mi je kad se nađem s ljudima koji u globalu znaju kako miriši šunka, kako izgleda neGMO rajčica, kako izgleda krava, i kako miriši more. Možda i ja tražim previše od ljudi, ali mi treba neka crta karaktera koju mi osobno samo latinske zemlje imaju. I mi naravno. Vino me udara. Jučer i danas sam bila tako sretna. Haračila sam po trgovinama. Muški touch je bio u stanu, ja sam odlučila napraviti sva preuređenja. Kupiti sve što se može, da se skuži da par, odnosno da žena ovdje živi. Mijenjam posuđe, mijenjam posteljinu, mijenjam sve šta se da a da mi je u mogućnosti. Stavljam cvijeće na kamin, tirkizne jastuke na sofu, opredijelila sam se za tirkozno-narančasto-smeđu varijantu. U svim nijansama. Čak me i drži neki stres, koje olakšanje da imam ovakav stres, jer ne znam jel mogu to sve tonski spariti u ovoj kutiji šibica. I veselim se. A Dublin. Ma to je micica od grada. Toliko napunjen ljudima, toliko dobra atmosfera, tolika gužva, megalomanija u trgovinama, pubovima, u redu za pivu, sendvičima, nacija koja živi od bagelsa i instant kave, koja trči ulicama noseći što više vrečica (e Rubia, Rubia, Despues Rubia). Irska je 5. država na svijetu s najboljim standardom života. I to se ovdje baš jebeno osjeti. Kao i uvijek napominjem da su puno s tim izgubili jer su se mlađe generacije baš razbahatile s tim svim novcem, i da se ja npr. dam iživcirati s time da ako želim kupiti bundevino ulje, koje sam našla nakon 3 dana, to moram napraviti u nekim visoko specijaliziranim so so sooooooo organic trgovinama. I da nigdje još uvijek nisam vidjela konzervirane mahune, jer mi se ne da kupovat kila svježih za 12 eura, jer su opet organic. To je zapravo nebuloza Irske. Jer ti je primarno jesti, i jer sam ja, ma mi smo svi, sam to možeš osjetiti tek kad odeš van, navikli imati finu hranu. Ovdje imaš izbor, ali iscaltaj. Osim tih mahuna u konzervi. Koje zaista ne mogu naći. Ili kiselo zelje. Apstraktan pojam. Ok, Poljaci to drže na svom mjestu, ali pofali Konzum. Ovaj put sam zaista odlučila napraviti sve kako mi odgovara, jer u glavi više nemam rokova koje moram završiti, a da mi to oduzima puno vremena i razmišljanja dok se seljakam po aerodromima. 3 godine sam provela u takvom zapravo nebuloznom stanju, da jesam zapravo, znala sam se opustiti, ali mi je mozak uvijek bio napet, jer sam toliko toga doma trebala srediti. I onda samu sebe na kraju. A to i je najteži zadatak. I putovanja. Odnosno letovi. Znam, zaista znam da zvuči kao da se kurčim sad, ali netko tko iole bude putovao u životu ili tko već putuje, shvatit će kad kažem da avioni zaista jesu samo prijevozno sredstvo. A ja nisam neka miljenica. Jer puno puta kasne, pa se ko svinja preznojavaš na aerodromu, jer imaš flight connection, a ne znaš hoćeš li uspjeti. Pa te jebu turbulencije, klinci koji se deru na zadnjim sjedalima, jebeni carinici koji te degradiraju jer dolaziš iz Hrvatske, i kad shvatiš što zapravo znači biti: mlad, bijel i žena. Povlastica. I onda kad se napokon dokopaš kreveta, iz nosa krvariš ko lud, jer je oscilacija tlaka učinila svoje. Jel problem? Misliš si: a jadna Menervna, teško li ti je, stvarno imaš prave probleme. Pa, ima dana kad je teško, no, ovaj današnji nije uključen u tu kategoriju. Jebeno sam to zaslužila. Do sad nije bilo ovakvih cicamaca, i zato mi je i drago što guštam, i jer napokon kužim da to mogu, bez nekih zadrški. Palim cigaretu. Ima samo jedna stvar što mi fali: da mi Vix dođe, da mi vi cure dođete (bok, kako će to biti bolesno), starci moji vjerojatno neće, siročići moji, pogubili bi se na aerodromu. Mama s ruskim, tata s njemačkim jezikom. A ostalo, čitat ćete. Ako vas zanima, ako ne. Nećete. Kao i uvijek – oscilacije na ovom blogu. Hvaljen bio ti blože. I da, zaboravila sam spomenuti da je koncert Hladnog piva bio jedan od najboljih uopće na kojem sam bila. Dobila muskulfiber od skakanja, bila na prirodnoj špici od zadovoljstva. Koncert na kojem nije bilo pozera, već samo za taj osjećaj. Nikakve Ive Jerković i Simone, udala sam se da mogu besplatno dati pice (a možda i naplatim ) i da mi mogu dati Swarovski štikle jer sam najbolja manekenka i koja jedino što i imam u životu je silikonsko tijelo i muža kokainsku dilerčinu. Blago li ti je. Aplauz za životno dostignuće. Ostalo, sve u svoje vrijeme. Pozdrav ljudi, poznati, i manje poznati. |
nedjelja, 16.12.2007.
Geografija srca.
 |
srijeda, 12.12.2007.
Šok, šok, piće, šok.
|
Retrospektivan post.  Ako bi u dvije riječi trebala opisati svoje zadnje dvije godine, one bi bile: stres i aerodromi. Danas je započeo novi dan mog života. Prošla sam sama sa sobom sito i rešeto. Psihičko utjerivanje dugova, puno emocija koje nikako nisam mogla staviti, smjestiti na prava mjesta jer je uvijek nešto falilo, uvijek nešto nije bilo u redu, nikako mi nije dolazio smiraj, oslonac koji sam trebala. Razapeta između veze koja me u kompletu činila sretnom i s kojom sam prošla brda i doline, i koje nikad ne bi prošla da se drugi dio moje veze ne nalazi 3000km zapadno od mene, te obveze i posla koje sam morala odraditi kad bi se spustila na Pleso. Nisam imala povjerenja u samu sebe, vjere još manje, natezala sam se s takvim trivijalnostima, hvatala se za sve male slamke, koje nažalost nikad nisu proizlazile iz mene same, već uvijek od nekog drugog. Autosugestija me morila, nije bila pozitiva. I onda su se stvari počele mijenjati, počela sam prihvaćati sebe kakva jesam: na trenutke lucidna, puno puta neuračunljiva. Ali hodala sam, s dvije noge, imala tu neku terapiju smiješkom, pričala što me boli, što me steže, pomalo kumila zašto stvari nisu onako kako ih ja želim. Sreća je što imam takve prijatelje i materu sa živcima mule. Dok nisam shvatila, a zaista sam shvatila da sama sve trebam napraviti, i da zaista sebi i jesam najbolji psiholog, prijatelj i vođa. Prije godinu dana sam padala u nesvjest od same sebe, nemogla, uvjeravajući se da se svemir sručio na mene, kakva nepravda. Kakva glupost, ali morala sam to proći. Sretna sam što sam to prošla. Stvarno sam sretna. I onda sam se sagledala, odlučila proispitati sve što sam znala o sebi, došla do takvih vrhunaca i takvih dubina da sam se i izvukla. Jer sam počela vjerovati u samu sebe. Umorna, iscrpljena, ali s malim pomakom u vjeri. Da ja mogu, da ja zaista zaslužujem, da se ne bi trebala definirati onako kako ispadam na van, već onako kako jesam iznutra, no nisam stvari rješavala do kraja i na način koji bi mene u potpunosti zadovoljio.  I preokret se dogodio s pomicanjima. Imam dečka, osobu za koju smatram da je izmišljen za mene. Koji svojim hladnokrvnim savjetima ledi moje uzavrele netrepeljivosti, koji se rodio sretan i koji tako i sređuje sve oko sebe. S jebenom pozitivom. I koji me okrenuo oko vlastite osi jer je na prvu shvaćao da sam takva kakva jesam, i da je samo vrijeme potrebno da stvari sjednu na mjesto. Vrijeme, vjera i rad. Danas sam dala svoj zadnji ispit. Nakon 4 mjeseca učenja, atrofiranja, došla sam na usmeni, i profesor mi je rekao da cijeni moju elokventnost, da mu je drago što mi je to zadnji ispit, a ja sam mu pružila ruku i rekla hvala vam i sretan Božić. Mislila sam da će me pojesti na predzadnjem ispitu jer me ubio u pojam. Moja Anuk, s kojom sam zadnjih tjedana ostvarila simbiozu, jer smo jedna drugu kroz dan poticale na još, još malo, dok smo svaki dan preslušavale Neckse i njihov Sex (mislim da je to bez premca najbolja stvar za stimuliranje mozga), utjerale smo dug koji je ležao na podu, sklupčan, u obliku skripti. I sve šta me sad čeka me veseli, jer zaista mislim da sam to zaslužila: i magisterij i odmor, i putovanje i emotivni smiraj. I zaslužno je današnje ranojutarnje jegersko pijanstvo s par Marlbora previše, koje smo Anuk i ja odradile na šanku kraj faksa. Plačući uz Doris Dragović. I veseli me Hladno pivo u petak i dogovor oko diplome sutra i Vixina i Mijina promocija u subotu. Napokon, nakon 3 godine svog života, mogu reći da počinjem udisati novim plućima, i jebeno sam sretna zbog toga. A i nevjerojatno je dobar osjećaj znati da ću sad nadalje učiti zbog nekih drugih ciljeva. I strašni me srsi zbog toga hvataju.  |
nedjelja, 09.12.2007.
Zaista sam imala dobru namjeru.
|
Sročiti neke stvari na papir, ispucati se, no, sad sam potpuno dekoncentrirana jer sam naletila na dvije fotke, i dar govora mi je oduzet. Dar pisanja, za neki iole pametan tekst, također.  Sad samo hiberniram i razmišljam: a gdje bi to strpala. Bilo bi lijepo/prigodno/orgazmičko?/taman u kontekstu da sam rasplodna krava, ili kobila. Ili superžena. 'Giant hole saves the world!' Adaptacija, remake, sitcom, nastavak, igrani film, dokumentarni film, animirani film, obrazovni film, promidžbeni film i eksperimentalni film (kroz sve tri avangarde) i kroz sve žanrove. No jadna ta (sretna ta, možda?) koja to može strpati - u sebe. A da se pri tome ne osjeti ipak malčice ispunjena (mora da je od emocija). Do krajnika recimo, iz donje poze. One najobičnije misionarske (muškarac na ženi, ne znam jeste svi svjesni kako se koja zove). Ne želim, ne mogu imati imati nikakve druge vizualizacije. Brutalno mi je. Malo me i strah. Tog jednookog pitona. Jel on ima život za sebe?  (No, da se ne misli da haračim po xxx sajtovima, nijesam taka, već haračim po sajtovima profesionalnih fotografa, a ovaj me odu-ševija. Inače se tema ovog foto ciklusa zove: 'Žrtve mode'. Žene iz tog ciklusa vam neću pokazati. Mislim da bi se dobio koji kompleks ili dva milijuna. A vi muškarci, jeste vi osjetili udarac kompleksa, ipak se radi o krunskim draguljima. Jese uopće može iskompleksirati od ovoga?) Po našem bi išlo: 'Žrtve velikog dindona'. Apeliram da te žene spase živu glavu, barem do krajnika, haha.  |
ponedjeljak, 03.12.2007.
Tišina prije buke.
 |
Komentari On/Off
Buddha
