Pregled posta

Stalno pod ču-ču čuđenjem.

Iako sam već koji put u Dublinu.

Prije svega, sjedim za lapatopom, pijuckam neki kalifornijski roze, i vatra iz kamina mi grije noge. Što je posebno bitno, jer do sada nisam imala kamin, a bogme nisam nikad imala ni miran irski kutak koji mogu provesti uživajući sama, i posebice guštajući slobodno vrijeme sa Seanom. Napokon se preselio – u stan veličine kutije šibica, koji obožavam. Jer se nalazi na zadnjem katu one slike iz zadnjeg posta, u jednoj od najboljih četvrti Dublina. Što je opet vrlo bitno jer me ne bude sirene hitne, ne budi me davež pijanaca, ne budi me štošta toga, već se sama razbudim, jer više ne moram ići bijesna u stan i k tome konstantno prelaziti rijeku Liffey. Sad me bude zvona crkve, ugodan žamor sustanara ulice i prije svega, nema cimera. Nema nikoga. Samo Sean i ja.

Zapravo do danas je bio jedan Španjolac s njim, lakše je podijelit stanarinu, ali se čovjek vratio nazad na Iberijski, a poslije ide u New York, jer je dobio posao kao model Hugo Bossa, a profesionalno se bavi plivanjem. Kako izgleda? :) Ajme. Itekako potičem Seana da sklapa poznanstva s ovakvim ljudima. Nije zbog izgleda, haha, ali ne odmaže.

Čisto kad smo kod Španjolca, blago li je onima iz EU. Naime, štae. Ako itko iz EU odluči doći u Irsku na godinu dana, Irska mu je dužna mjesečno plačati 1100 eura, jer je taj netko iz zemlje koja je članica EU. I na godinu dana, svaki mjesec mu na račun sjeda ta svota, a on ili ona, digni noge u zrak, pij, kupuj, puši, ljubi, šta oš. Vrlo praktičan sustav, a za to vrijeme su ti na burzi dužni tražiti posao.

Inače, Španjolci su definitivno moja najdraža nacija. Imaju taj pristup čovjek čovjeku, koji meni osobno vrlo odgovara. Nekako su puni. Imaju dubinu, možeš s njima razgovarat, a da instant shvate šta želiš reći. Što je je, znam da s anglosasima isto mogu, no, drugi je to svijet. Otočne su to zemlje. Meni osobno ne pašu, mislim pašu, sve je to relativno, ali nemojte se smijat cure :), jebeno mi je kad se nađem s ljudima koji u globalu znaju kako miriši šunka, kako izgleda neGMO rajčica, kako izgleda krava, i kako miriši more. Možda i ja tražim previše od ljudi, ali mi treba neka crta karaktera koju mi osobno samo latinske zemlje imaju. I mi naravno.

Vino me udara.

Jučer i danas sam bila tako sretna. Haračila sam po trgovinama. Muški touch je bio u stanu, ja sam odlučila napraviti sva preuređenja. Kupiti sve što se može, da se skuži da par, odnosno da žena ovdje živi. Mijenjam posuđe, mijenjam posteljinu, mijenjam sve šta se da a da mi je u mogućnosti. Stavljam cvijeće na kamin, tirkizne jastuke na sofu, opredijelila sam se za tirkozno-narančasto-smeđu varijantu. U svim nijansama. Čak me i drži neki stres, koje olakšanje da imam ovakav stres, jer ne znam jel mogu to sve tonski spariti u ovoj kutiji šibica. I veselim se.

A Dublin. Ma to je micica od grada. Toliko napunjen ljudima, toliko dobra atmosfera, tolika gužva, megalomanija u trgovinama, pubovima, u redu za pivu, sendvičima, nacija koja živi od bagelsa i instant kave, koja trči ulicama noseći što više vrečica (e Rubia, Rubia, Despues Rubia). Irska je 5. država na svijetu s najboljim standardom života. I to se ovdje baš jebeno osjeti. Kao i uvijek napominjem da su puno s tim izgubili jer su se mlađe generacije baš razbahatile s tim svim novcem, i da se ja npr. dam iživcirati s time da ako želim kupiti bundevino ulje, koje sam našla nakon 3 dana, to moram napraviti u nekim visoko specijaliziranim so so sooooooo organic trgovinama.

I da nigdje još uvijek nisam vidjela konzervirane mahune, jer mi se ne da kupovat kila svježih za 12 eura, jer su opet organic. To je zapravo nebuloza Irske. Jer ti je primarno jesti, i jer sam ja, ma mi smo svi, sam to možeš osjetiti tek kad odeš van, navikli imati finu hranu. Ovdje imaš izbor, ali iscaltaj. Osim tih mahuna u konzervi. Koje zaista ne mogu naći. Ili kiselo zelje. Apstraktan pojam. Ok, Poljaci to drže na svom mjestu, ali pofali Konzum.

Ovaj put sam zaista odlučila napraviti sve kako mi odgovara, jer u glavi više nemam rokova koje moram završiti, a da mi to oduzima puno vremena i razmišljanja dok se seljakam po aerodromima. 3 godine sam provela u takvom zapravo nebuloznom stanju, da jesam zapravo, znala sam se opustiti, ali mi je mozak uvijek bio napet, jer sam toliko toga doma trebala srediti. I onda samu sebe na kraju. A to i je najteži zadatak.

I putovanja. Odnosno letovi. Znam, zaista znam da zvuči kao da se kurčim sad, ali netko tko iole bude putovao u životu ili tko već putuje, shvatit će kad kažem da avioni zaista jesu samo prijevozno sredstvo. A ja nisam neka miljenica. Jer puno puta kasne, pa se ko svinja preznojavaš na aerodromu, jer imaš flight connection, a ne znaš hoćeš li uspjeti. Pa te jebu turbulencije, klinci koji se deru na zadnjim sjedalima, jebeni carinici koji te degradiraju jer dolaziš iz Hrvatske, i kad shvatiš što zapravo znači biti: mlad, bijel i žena. Povlastica. I onda kad se napokon dokopaš kreveta, iz nosa krvariš ko lud, jer je oscilacija tlaka učinila svoje.

Jel problem? Misliš si: a jadna Menervna, teško li ti je, stvarno imaš prave probleme. Pa, ima dana kad je teško, no, ovaj današnji nije uključen u tu kategoriju. Jebeno sam to zaslužila. Do sad nije bilo ovakvih cicamaca, i zato mi je i drago što guštam, i jer napokon kužim da to mogu, bez nekih zadrški.

Palim cigaretu.

Ima samo jedna stvar što mi fali: da mi Vix dođe, da mi vi cure dođete (bok, kako će to biti bolesno), starci moji vjerojatno neće, siročići moji, pogubili bi se na aerodromu. Mama s ruskim, tata s njemačkim jezikom.

A ostalo, čitat ćete. Ako vas zanima, ako ne. Nećete.

Kao i uvijek – oscilacije na ovom blogu. Hvaljen bio ti blože.

I da, zaboravila sam spomenuti da je koncert Hladnog piva bio jedan od najboljih uopće na kojem sam bila. Dobila muskulfiber od skakanja, bila na prirodnoj špici od zadovoljstva. Koncert na kojem nije bilo pozera, već samo za taj osjećaj. Nikakve Ive Jerković i Simone, udala sam se da mogu besplatno dati pice (a možda i naplatim ) i da mi mogu dati Swarovski štikle jer sam najbolja manekenka i koja jedino što i imam u životu je silikonsko tijelo i muža kokainsku dilerčinu. Blago li ti je. Aplauz za životno dostignuće.

Ostalo, sve u svoje vrijeme.

Pozdrav ljudi, poznati, i manje poznati.

Post je objavljen 19.12.2007. u 19:28 sati.