Marketing
Šok, šok, piće, šok.
Retrospektivan post.
Ako bi u dvije riječi trebala opisati svoje zadnje dvije godine, one bi bile: stres i aerodromi. Danas je započeo novi dan mog života.
Prošla sam sama sa sobom sito i rešeto. Psihičko utjerivanje dugova, puno emocija koje nikako nisam mogla staviti, smjestiti na prava mjesta jer je uvijek nešto falilo, uvijek nešto nije bilo u redu, nikako mi nije dolazio smiraj, oslonac koji sam trebala. Razapeta između veze koja me u kompletu činila sretnom i s kojom sam prošla brda i doline, i koje nikad ne bi prošla da se drugi dio moje veze ne nalazi 3000km zapadno od mene, te obveze i posla koje sam morala odraditi kad bi se spustila na Pleso.
Nisam imala povjerenja u samu sebe, vjere još manje, natezala sam se s takvim trivijalnostima, hvatala se za sve male slamke, koje nažalost nikad nisu proizlazile iz mene same, već uvijek od nekog drugog. Autosugestija me morila, nije bila pozitiva.
I onda su se stvari počele mijenjati, počela sam prihvaćati sebe kakva jesam: na trenutke lucidna, puno puta neuračunljiva. Ali hodala sam, s dvije noge, imala tu neku terapiju smiješkom, pričala što me boli, što me steže, pomalo kumila zašto stvari nisu onako kako ih ja želim. Sreća je što imam takve prijatelje i materu sa živcima mule.
Dok nisam shvatila, a zaista sam shvatila da sama sve trebam napraviti, i da zaista sebi i jesam najbolji psiholog, prijatelj i vođa. Prije godinu dana sam padala u nesvjest od same sebe, nemogla, uvjeravajući se da se svemir sručio na mene, kakva nepravda. Kakva glupost, ali morala sam to proći. Sretna sam što sam to prošla. Stvarno sam sretna.
I onda sam se sagledala, odlučila proispitati sve što sam znala o sebi, došla do takvih vrhunaca i takvih dubina da sam se i izvukla. Jer sam počela vjerovati u samu sebe. Umorna, iscrpljena, ali s malim pomakom u vjeri. Da ja mogu, da ja zaista zaslužujem, da se ne bi trebala definirati onako kako ispadam na van, već onako kako jesam iznutra, no nisam stvari rješavala do kraja i na način koji bi mene u potpunosti zadovoljio.
I preokret se dogodio s pomicanjima. Imam dečka, osobu za koju smatram da je izmišljen za mene. Koji svojim hladnokrvnim savjetima ledi moje uzavrele netrepeljivosti, koji se rodio sretan i koji tako i sređuje sve oko sebe. S jebenom pozitivom. I koji me okrenuo oko vlastite osi jer je na prvu shvaćao da sam takva kakva jesam, i da je samo vrijeme potrebno da stvari sjednu na mjesto. Vrijeme, vjera i rad.
Danas sam dala svoj zadnji ispit. Nakon 4 mjeseca učenja, atrofiranja, došla sam na usmeni, i profesor mi je rekao da cijeni moju elokventnost, da mu je drago što mi je to zadnji ispit, a ja sam mu pružila ruku i rekla hvala vam i sretan Božić. Mislila sam da će me pojesti na predzadnjem ispitu jer me ubio u pojam.
Moja Anuk, s kojom sam zadnjih tjedana ostvarila simbiozu, jer smo jedna drugu kroz dan poticale na još, još malo, dok smo svaki dan preslušavale Neckse i njihov Sex (mislim da je to bez premca najbolja stvar za stimuliranje mozga), utjerale smo dug koji je ležao na podu, sklupčan, u obliku skripti.
I sve šta me sad čeka me veseli, jer zaista mislim da sam to zaslužila: i magisterij i odmor, i putovanje i emotivni smiraj.
I zaslužno je današnje ranojutarnje jegersko pijanstvo s par Marlbora previše, koje smo Anuk i ja odradile na šanku kraj faksa. Plačući uz Doris Dragović.
I veseli me Hladno pivo u petak i dogovor oko diplome sutra i Vixina i Mijina promocija u subotu.
Napokon, nakon 3 godine svog života, mogu reći da počinjem udisati novim plućima, i jebeno sam sretna zbog toga.
A i nevjerojatno je dobar osjećaj znati da ću sad nadalje učiti zbog nekih drugih ciljeva. I strašni me srsi zbog toga hvataju.
Post je objavljen 12.12.2007. u 17:59 sati.